Bosna-historijski izvori(pregled) i Srpsko-Hrvatsko svojatanje Bosne Ponedjeljak, sep 22 2008

Agresorski Srpsko-Hrvatski mitomani i falsifikatori te njihove pretenzije na Bosnu 

U svojoj knjizi “Historija Bosne i Bosnjaka” (2001,Sahinpasic) Mehmedalija Bojic na ovu temu pise:

“….Knjiga ( Dominika Mandica Etnicka povijest Bosne i Hercegovine(ZIRAL,Toronto-Zurich-Roma-Chicago,1982)) je sigurno hvale vrijedna sto se tice novih podataka,nekih uspjesno izvrsenih i datih analiza,objavljenih nekih do sada nepoznatih izvjestaja i dokumenata,posebno iz arhiva Katolicke crkve i njenih organizacija i date obimne naucne aparature(izvora i literature) i sl.

Medjutim,ovaj autor cini gresku u prilazu da pod svaku cijenu dokaze hrvatstvo pa i tamo gdje ga nije moglo biti.Tako postupaju i mnogi srpski historiografi samo obratno.Po dr. Mandicu Hrvati su svi koji su po doseljenju Juznih Slovena i prijema krscanstva sa Zapada (Rima) bili katolici.Pa buduci da su slavenska plemena nastanjena na Dinarskom planinskom masivu (ukljucujuci tu Dalmaciju,Bosnu,Duklju itd.) primili krscanstvo sa zapada,onda su oni,po dr.Mandicu,jos kada se uz to nekriticki osloni na Ljetopis popa Dukljanina,prirodno svi Hrvati.Srecom u nauci je ovo pitanje prakticno rascisceno.To znaju i hrvatski i srpski historicari,ali im to nije odgovaralo niti odgovara radi pretenzija ranijih i sadasnjih rezima na Bosnu i Hercegovinu,i to na osnovi “historijskih prava na ovu zemlju”.Jos do sada nije nigdje nadjen jedan crkveni ili drzavni spis,povelja ili bilo sta slicno iz srednjeg vijeka u kome bi pisalo da je Bosna bila jedna od hrvatskih zemalja i da su u njoj bilo kada zivjeli samo Hrvati.Medjutim sacuvan je veliki broj spisa i dokumenata,posebno u arhivima katolickih institucija iz kojih se jasno vidi da u Bosni zive patareni(bogumili) i katolici,da se tamosnji narod naziva Bosnjanima,a njihovi vladari bosanskim banovima ili kraljevima.Zasto bas nikad nisu crkveni dostojanstvenici u srednjem vijeku nazivali taj bosnjacki narod ili njihovog vladara – hrvatskim ili srpskim imenom?

O rasprostranjenosti imena srpskog i hrvatskog na Bosnu i njen narod u srednjem vijeku vode se izmedju hrvatskih i srpskih historicara rasprave i polemike vec vise od stoljeca i po.U nekim srednjovjekovnim bosanskim poveljama zaista se pominju Srbi i srpski jezik.Medjutim pisari povelja u Dubrovackoj republici,od vremena vladavine srpskog Velikog zupana Stevana Nemanje,dakle od 1174 godine,od kada je uzeo Zahumlje,Travuniju(sjeverne susjede Dubrovniku) i Duklju (dio danasnje Crne Gore),bili Srbi.“…Zato je on (pisar) i onda kada mu je bilo povjereno da napise koju ispravu za bosanske vladare pisao povelje po srpskom nacinu,upotrebljavao ekavicu i jezik nazivao srpskim.

Medju prvim srpskim istoricarima koji su pokusali naucno da dokazu da je Bosna bila sastavni dio srpske zemlje,i prvobitne drzave jos u doba ustanka Hrvata oko rijeke Save (juzno od Zagreba protiv Franaka,sa Ljudevitom Posavskim (819-822)na celu),bio je Ljub Jovanovic.On je jos 1900 godine napisao i objavio u casopisu “Brankovo kolo” raspravu pod naslovom O Bosni s pocetka VII do sredine XII veka.Jovanovic je,koristeci se Ajnhardovim analima i tekstu o Ljudevitu Posavskom i njegovom “bjezanju ka jugu medju Srbe” zakljucio na osnovu svojih pretpostavki da je Ljudevit mogao naci Srbe samo u Bosni (izmedju Vrbasa i Drine) i na prostoru rijeke Kolubare (sjeverozapadna Srbija).Medjutim,on je ipak ostao pri zakljucku da su se rijeci “na jug” morale odnositi na prostor Bosne.Taj njegov zakljucak i pretpostavku prihvatili su kasnije svi srpski historicari i koristili ga,uz podatke iz druga dva pomenuta izvora,isto tako nesigurna,kao vjerodostojne cinjenice.

Od Jovanoviceve rasprave,pa sve do danas u gotovo svim djelima srpske nacionalne istorije,i u istorijskim atlasima za skole,Bosna se tretira kao srpska zemlja.Odatle poticu i ona tzv. “istorijska prava na Bosnu”.Ali,poznati medievist sa Zagrebackog univerziteta dr. Nada Klaic,koja je 1989. godine publikovala djelo Srednjovjekovna Bosna (Zagreb,1989),naucno je opovrgla Jovanovicevu tezu o Ljudevitovom “bjekstvu medju Srbe u Bosnu”.Prema njenom tumacenju,Ljudevit Posavski je zaista “pobjegao na jug” (iz svoje posavske Hrvatske) ali u SRB,mjesto koje se pod tim imenom zvalo jos od Rimljana i gdje su zivjeli Dalmatinski Hrvati.To mjesto se i danas nalazi na istoj lokaciji u gornjem toku rijeke Une,u Lici (zapadna Hrvatska).

O drugom i trecem izvoru koje su obilato koristili i srpski i hrvatski medievisti,historijska nauka je vec ranije dala svoj sud.Porfirogenitov podatak u spisu De administrando imperio o dolasku i naseljavanju Srba i Hrvata i to na poziv vizantijskog cara Heraklija(610-641),na danasnje prostore,odavno se ne uzima kao valjana cinjenica.njima je trebalo i u Porfirogenitovo vrijeme pokazati da su ovi narodi vazali vizantijski.Srpski historicar dr.Sima Cirkovic,koji u svom djelu Istorija srednjovjekovne bosanske drzave (Beograd,1964) takodjer zastupa tezu da je Bosna bila jedna od srpskih zemalja,dok istovremeno o vrijednosti Porfirogenetovog spisa pise:”Temeljna kriticka proucavanja spisa O narodima(De administrando imperio) pokazala su da on predstavlja kompilaciju u kojoj se gotovo ne oseca originalno stvaranje piscevo…”.Ovaj Porfirogenetov spis je ipak donekle znacajan za Bosnu jer se u njemu prvi put (u jednom pisanom historijskom izvoru) pominje rijec i naziv zemlje Bosna.

O Ljetopisu popa Dukljanina ili Barskom rodoslovu postoji vrlo opsezna literatura.Ovaj historijski izvor koriscen je prema nacionalnim potrebama i porijeklu historicara.Tako je Ljetopis posluzio hrvatskom medievisti dr.Ferdi Sisicu da ustvrdi kako je Bosna u ranom srednjem vijeku bila hrvatska zemlja.A prema srpskom istoricaru Simi cirkovicu “to je skromni sastav nepoznatog popa,nastao u Baru (sada Crna Gora) u drugoj polovini XII veka”.Inace u Ljetopisu (hronici) popa Dukljanina Bosna se uvijek pokazuje kao jedna veca politicka i teritorijalna cjelina.Pitanje procesa nastajanja bosanske drzave u ranom srednjem vijeku i to bas od IX do XII vijeka,podrobno je razradio sarajevski akademik dr. anto Babic jos 1955. godine u svojoj raspravi O pitanjima formiranja srednjovjekovne bosanske drzave.

Otimanja prekrajanja i svojatanja bosanske historijske proslosti i njene drzave,kao i razne teorije o tome cija je bila i jeste Bosna,cjelishodno je pratiti i sagledavati i kroz razmatranja historiografskih djela i njihovih autora i to od prvih pocetaka do najnovijeg doba.Medju prvima koji su u svom historiografskom radu ispoljavali pretenzije prema Bosni bio je hrvatski knjizevnik,historicar,politicar i baron Pavao Riter-Vitezovic (1652-1713).On je u svojim spisima razvio misao o cjelokupnoj Hrvatskoj u koju je ukljucio i Bosnu.Ona je prema Vitezovicu,”srce Ilirika”(”Cuore Ilirici”).Vitezovic je kao clan komisije za razgranicenje izmedju Habsburske monarhije i Osmanskog carstva nakon Karlovackog mira (1699) izradio elaborat beckom dvoru u kojem je Hrvate,Srbe i Slovence prikazivao jedinstvenim imenom Hrvata,trazeci da se Hrvatskoj pripoje sve juznoslavenske zemlje koje budu oslobodjene od Turaka.

Pretenzije prema Bosni i Hercegovini na osnovu “historijskih prava” ugarske krune iskazivala je i Habsburska monarhija pomocu historiografskih djela.Tako je na njen podsticaj i,vjerovatno,narudzbu napisao historicar L.A.Gebhardi 1780 godine Istoriju drzave Bosne i Rame.Publicirao ju je u okviru jedne visetomne Istorije svijeta.Posto je Habsburska monarhija tezila da osvoji i pripoji svom carstvu sve zemlje koje su nekada pripadale Ugarskoj i cekala priliku da istjera Osmansku imperiju iz Vlaske,Srbije i Bosne i Hercegovine i da naslijedi ovu na Balkanu,to je za njen generalstab i drzavne potrebe ceski historicar Maksimilijan Šimek napisao 1787 godine Politicku istoriju kraljevine Bosne i Rame od 867 do 1741 godine.Djelo je izaslo kad se car i kralj Josip II spremao da povede odlucujuci rat sa Turskom radi osvajanja Bosne,prosirenja svojih teritorija na svim posjedima Mletacke Republike na Balkanskom poluostrvu i,najzad,radi zauzimanja Albanije.Pretenzije Austrije prema Bosni i Srbiji naisle su na protivljenje vec nacionalno svjesnih i umnih ljudi iz redova Srba,koji su osporavali “historijska prava” na Bosnu i Srbiju.Arhimandrit i historicar Jovan Rajic je,u namjeri da ospori historicara Šimeka i austrijske pretenzije,napisao Istoriju raznih slovenskih naroda narocito Bugara,Hrvata i Srba (I-IV,Wien,1794).U njoj je prvi od svih srpskih spisatelja prikazao Bosnu kao srpsku zemlju.On je prvi medju Juznim Slavenima napisao i Istoriju juznoslavenskih naroda,i to sve na osnovu narodne tradicije i iz patriotskih pobuda.On,prirodno,nije mogao da napise kriticku historiju,jer nije koristio nikakve vjerodostojne izvore,niti potrebnu literaturu.Prije toga je napisao Kratku istoriju Srbije,Raske,Bosne i Rame(1793),slicne naucne vrijednosti.

U prvoj polovini 19.vijeka historijska nauka i njene pomocne discipline sporo su se razvijale.Otkricem i objavljivanjem mnogih primarnih pisanih izvora,u drugoj polovini toga vijeka,gotovo svi istaknutiji srpski i hrvatski historicari su se bavili i bosanskom historijom i dali svoj znacajan doprinos osvjetljavanju njene proslosti.Medjutim,u nedostatku sigurnih izvora iz ranog srednjeg vijeka svi su odredjivali cija je Bosna prema svome nacionalnom porijeklu.Tako je historicar i prvi pisac historije Bosne i Hrvatske dr.Vjekoslav Klaic (1849-1928) u svom radu Povijest Bosne do propasti kraljevstva (Zagreb,1882) napisao da je Bosna mozda bila hrvatska zemlja.Tu njegovu rijec mozda svjesno su previdjeli svi hrvatski povjesnicari,koji su mu bili savremenici ili zivjeli poslije njega.

O prvom srpskom historicaru Ljub Jovanovicu,koji je pokusao naucno da dokaze da je Bosna bila sastavni dio srpske zemlje i prvobitne drzave jos u ranom srednjem vijeku te njegovom nekritickom koriscenju izvora,vec je vilo govora.Od te Jovanoviceve rasprave,pa sve do danas(90-tih godina XX vijeka) u gotovo svim svim djelima nacionalne historije i u gotovo svim historijskim atlasima za skole Bosna se tretira iskljucivo kao srpska zemlja.

Uoci Drugog svjetskog rata znacajnije djelo o Bosni pod nazivom Historija Bosne (Beograd,1940) napisao je dr.Vladimir Corovic.Premda je pisao sa dosta objektivnosti,i on je zastupao tezu da je Bosna bila srpska zemlja.Nakon toga rata najobimnije djelo i sa najvise naucnih pretenzija napisao je dr.Sima Cirkovic pod naslovom Istorija srednjovjekovne bosanske drzave (Beograd,1964).Premda u ovoj knjizi ima izvanredno dobro i tacno napisanih poglavlja,opservacija i zakljucaka cini se da je knjiga imala prvenstveni zadatak da posluzi odredjenim politickim snagama kao naucno pokrice za pretenzije prema Bosni kao vjekovnoj srpskoj zemlji.I akademik dr.Mihailo Dinic je u svojim radovima uvrstavao rani period srednjovjekovne proslosti Bosne u istoriju srpskih zemalja.Nazalost,tako je to M. Dinic uradio i u Historiji naroda Jugoslavije(I,Zagreb,1953),koja je sacinjena na inicijativu Savjeta za nauku i kulturu pri vladi FNR Jugoslavije.U toj knjizi je proslost Bosne od VI do XII vijeka prosla gore negoli u udzbenicima Kraljevine Jugoslavije.Jer,taj period,koji se u toj Historiji obradjuje na 318 strana,Bosni je pripalo svega desetak redova,pa i to montirano na stetu historijske istine jedne stare juznoslovenske zemlje i drzave Bosne.

Proslost Bosne nije bolje tretirana ni u srpskim,ni u hrvatskim historijskim atlasima.Njihovi historiografi i kartografi su se,izgleda,presutno dogovorili o krojenju granica drzave Bosne u ranom srednjem vijeku.Jedni stavljaju granicu dodira hrvatske i srpske drzave u to doba na rijeci Vrbasu,drugi na rijeci Bosni,a treci na rijeci Drini – kako kome odgovara.U vrijeme postojanja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca,odnosno Jugoslavije,izdato je vise falsificiranih historijskih atlasa.Tako je u Istorijskom atlasu za opstu i narodnu istoriju koji je priredio istoricar Stanoje Stanojevic (1874-1937) Bosna prikazana tako da je sve od 9. do 12. vijeka bila jedna od srpskih zemalja i kao takva uvijek u sastavu srpske drzave.U ovom njegovom atlasu Bosna je u periodu od XII do XX stoljeca prikazana na jednoj omanjoj kartici srazmjera 1:2.750 000.Ovaj Stanojevicev atlas (zvanicni udzbenik za studente) izdat je,istog sadrzaja,i u Beogradu (1940-Geca Kon A.D.).U Skolskom istorijskom atlasu koji je izdat u socijalistickoj Jugoslaviji,a priredili ga Relja Novakovic,Gavra Skrivanjic,Vladimir Stojanovic i Zeljko Skalamara,a po narudzbi Zavoda za udzbenike u Beogradu (ovaj atlas je bio najtirazniji i dozivio je niz izdanja) drzava Bosna se tretirala u svim izdanjima kao srpska zemlja,i to sve od IX do XX vijeka.Najvjerodostojniji Istorijski atlas za nacionalnu istoriju (od rimskog perioda do zavrsetka I svetskog rata-1918) uradio je Dragutin Prljevic,a objavilo preduzece ZNANJE iz Beograda.U njemu Bosna prvi put,koliko autor ove Historije Bosne zna,u ranom srednjem vijeku nije naznacena ni kao srpska ni kao hrvatska zemlja.Drzava Bosna je tek u ovom atlasu imala tretman onakav kakav je ta zemlja u proslosti i zasluzivala.

Do sada je,cini se,najpotpunije i najobjektivnije objasnjena rana srednjovjekovna proslost Bosne u Istorijskom atlasu koji je izradio dr Zvonimir Dugacki za poduzece “UCILA” iz Zagreba 1972 godine.On prikazuje proslost Bosne bez ikakvih opterecenja i kompromisa.Prvi put Bosna je ucrtana kao drzava u sklopu Balkana i evropskih drzava u raznim periodima svoga postojanja….”

 

 

 

 

 

Pregled historijskih vrela za Bosnu

Historija naroda Jugoslavije pocinje sa izlaganjem o Bosni sa Bosanskom feudalnom drzavom od 12 do 15 vijeka u drzavnom razvitku joj se ne priznaju razvojne faze koje su karakteristicn e za ostale feudalne drzave a pogotovo juznoslavenske.Misli se da su djelovi Bosne bili prvo uklopljeni u susjedne drzave pa se tek onda izdvojli u posebnu drzavu Nikola Radojcic razmatrajuci ljetopis popa dukljanina(lj.p.d) napisao kako mi je zao gledati gde nasi istoricari cesto pustaju Nemanjicku drzavu da iz nicega iznikne dok je ona sa svim svojim mocnim korenjem u drzavi opisanoj od Barskog rodoslovca.Gde je ikada tako mocna drzava izrasla iz nicega. Iz njegovog pisanja nigdje se ne vidi da bi i Kulinova i Tvrtkova takoder mocna drzava nalazila svoje mocno korjenje u drevnoj starini jer ako gdje onda se iz opisa Barskog rodoslovca neporecivo namece zakljucak o drzavnoj individualnosti Bosne u ranom srednjem vijeku Potpuno pasivnu ulogu Bosni dao je i znameniti historicar L Thalloczy on tvrdi da je u 7 stoljecu Bosna samo geografska oznaka za podrucje izmedu Drine i Vrbasa kojom je od kraja 8 stoljeca dominirao Bizant Pod uticajem Bizanta Bosna je stajala 2 stoljeca Bila je slabo nastanjena i zapravo res nullius Prema njemu Slavenska plemena naselila su dolinu rijeke Bosne na prijelazu 6 i 7 st. a u 12 st. Bosna se pojavljuje kao politicki individualitet koji igra veliku ulogu.U srpskoj istoriografiji preovladava misjenje da je Bosna tokom samih pocetaka svoje drzavnosti pripadala Srbiji iz koje se izdvojila u samostalnu oblast i potom prerasla u posebnu drzavu. Sto se teritorijalnog sirenja Bosne tice uvjek se mislilo da se je Bosna sirila na racun drugih drzava, ali ne postoje nigdje dokumenti prema kojima je doticni kraj bio u sklopu neke druge drzave, u Rimskom pravu postoji izreka “Non sufficit probare quod quis fuerit spoliatus, nisi probet se possidisse”, treba dokazati da je doticni teritorij oduzet od susjednih politickih jedinica, tj da su ga nekada posjedovale.

Dokazujuci da Bosna nije bila politicki subjekt historiografija napominje da je ona stalno mijenjala granice, ali ta tvrdnja podrazumjeva da su to isto cinile i susjedne drzave, osim toga upravo je Bosna imala najpostojanije granice, jer su eponima Bosna istocno do gornje Drine, Usora i Donji kraji jos prije bana Borica sacinjavali jednu politicku i teritorijalnu cjelinu

De Administrando Imperio

Bizantijski car,Konstantin Porfirogenet krajnje jasno navodi u ovom svom djelu da je Bosna razlicita zemlja od Srbije,prvo nabraja naseljene gradove u Srbiji pa onda naseljene gradove u Bosni.Kratkotrajna vlast srpskih agresora nad Bosnom vrijedi koliko i nedugo poslije toga kratkotrajna vlast hrvatskog agresora nad Bosnom,a poslije toga i agresorske Bizantije.Kratkotrajne strane agresije na Bosnu i nista vise. Historiografija je naglasavala da je Bosna bila “zemljica”  te da je stalno mijenjala granice. treba napomenuti da je Porfirogenet i u drugim slucajevima koristio izraz hora i horion za jednu te istu zemlju. Nakon sto je pobrojao 6 gradova nekrstene Srbije Porfirogenet dodaje da se u Bosni nalaze dva naseljena grada Katera i Desnik. Neki Srpski mitomani smatraju da je Bosna bila u sastavu Srbije, medutim to je tumacenje neodrzivo jer on ne kaze da bi se Katera nalazila u Bosni vec prema Bosni. Do ove zabune je doslo jer su se pojedini autori drzali krivog latinskog prijevoda umjesto grckog izvornika. Neki blesavi Hrvati ala Mandic tvrde da su oni naseljavali Bosnu, mada za takve tvrdnje ne postoje nikakvi dokazi,nigdje nisu pronaceni arheoloski ostatci proto-Hrvata(Azijata) u Bosni, ama bas nigdje. Nigdje ne postoje:

- dokazi o naseljenju Hrvatskog odnosno Srpskog plemena na bosanske planine centralne Bosne
- dokazi o hrvatskom ili srpskom imenu koje je bilo barem dominantno u starim spisima
- arheoloska nalazista maksuz Hrvata odnosno Srba takodjer
- i najvaznije – ne moze se objasniti proces odrodjavanja od hrvatskog odnosno srpskog imena u Bosnajcko. Kroz prizmu ondasnje svijesti.

Neki historicari su formirali i spekulativno misljenje da je titula Ban prodrla u Bosnu kroz nekakve njene “politicke veze” “u dodiru sa Hrvatskom’,za sto nema apsolutno nikakvih relevantnih dokaza,jer nikada i nigdje nije zabiljezeno da je Bosna ikada bila u statusu nekakve “hrvatske banovine” ikada tokom Srednjeg Vijeka.Takodjer vrlo je bitno naglasiti i to da cijelim tokom postojanja samostalne srednjovjekovne hrvatske drzave nijedan hrvatski vladar ne nosi titulu Ban,nego nose titule Knez i Kralj.Upotreba Banske titule u Hrvatskoj za vrijeme njene srednjovjekovne samostalnosti je bitno drugacija nego u Srednjovjekovnoj Drzavi Bosni,jer se u Hrvatskoj koristi kao titula nizeg ranga od titule vladara zemlje i njena pojava je u Hrvatskoj vise anegdotalna,nego sto je tradicionalna,za razliku od Bosne gdje je ne samo tradicionalna,nego i najvisa vladarska titula! Historijska je nepobitna A cinjenica da titula Ban nikada nije bila hrvatska vladarska titula,nikada je nije nosio nijedan hrvatski vladar,i to tokom cijele srednjovjekovne nezavisnosti Hrvatske,a cinjenica da se titula Ban pojavljuje i u Bosni i u Hrvatskoj,naravno,apsolutno ne znaci da je ona hrvatskog porijekla,jer se mnoge titule sa istim nazivom pojavljuju u razlicitim zemljama na Balkanu.Npr. titula zupan se pojavljuje i u Bosni i u Hrvatskoj i u Srbiji,a jedino sto je zajednicko u svemu tome jeste da je titula zupan Avarskog porijekla,ili primjer mnostva drugih titula,kao sto su to Knez,Vojvoda itd,koji se pojavljuju takodjer u razlicitim zemljama.Ono sto je sustinski bitno jeste upravo njihova drugacija upotreba u svakoj pojedinoj zemlji.Da su Bosnjaci preuzeli titulu Ban iz Hrvatske onda bi je i koristili na isti nacin,ali nisu.Jer,onda bi najvisa titula Bosanskog vladara bila titula Knez,kao sto je to bilo u Hrvatskoj,ali upravo je suprotno,titula Knez u Bosni je titula nizeg ranga,a ne najvisa vladarska titula zemlje.

Iz antickog doba,Spomenik sa nalazista kod Zenice iz 4. stoljeca nove ereU novijim radovima o ovoj tematici,kao sto je to nacni rad naslovljen “O PORIJEKLU VLADARSKE TITULE BAN U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI” prezentovan na II internacionalnom kongresu balkanske turkologije odrzanom u Mostaru od 3.-6. septembra 2002.,navode se i primjeri postojanja rijeci i titule Ban i kod Ilira i Kelta,koji su zivjeli na teritoriji Bosne puno prije dolaska Avara.

“Anali” franackog hronicara Einharda

Poznati srpski iluzionista Ljub Jovanovic je,koristeci se Ajnhardovim analima i tekstu o Ljudevitu Posavskom i njegovom “bjezanju ka jugu medju Srbe” zakljucio na osnovu svojih pretpostavki da je Ljudevit mogao naci Srbe samo u Bosni (izmedju Vrbasa i Drine) i na prostoru rijeke Kolubare (sjeverozapadna Srbija).Medjutim,on je ipak ostao pri zakljucku da su se rijeci “na jug” morale odnositi na prostor Bosne.Taj njegov zakljucak i pretpostavku prihvatili su kasnije svi srpski historicari i koristili ga,uz podatke iz druga dva pomenuta izvora,isto tako nesigurna,kao vjerodostojne cinjenice??

Ali,poznati medievist sa Zagrebackog univerziteta dr. Nada Klaic,koja je 1989. godine publikovala djelo Srednjovjekovna Bosna (Zagreb,1989),naucno je opovrgla Jovanovicevu tezu o Ljudevitovom “bjekstvu medju Srbe u Bosnu”.Prema njenom tumacenju,Ljudevit Posavski je zaista “pobjegao na jug” (iz svoje posavske Hrvatske) ali u SRB,mjesto koje se pod tim imenom zvalo jos od Rimljana i gdje su zivjeli Dalmatinski Hrvati.To mjesto se i danas nalazi na istoj lokaciji u gornjem toku rijeke Une,u Lici (zapadna Hrvatska).

Dakle,Ljudevit nije pobjegao nikakvim “Srbima” ,nego dalmatinskim Hrvatima,pogledati dakle knjigu dr.Nade Klaic “SREDNJOVJEKOVNA BOSNA – POLITICKI POLOZAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE”(Zagreb,1989),i uzivati u sveopcem ismijavanju svih srpskih iluzija o Bosni.

Jovan Kinam o Bosni

 

 http://i28.photobucket.com/albums/c236/rijaldo/IvanKinam.jpg

Skenirana stranica iz knjige povijest Bosne u 9 i 10 stoljecu od Muhameda Hadzijahica.

 
Ljetopis popa Dukljanina

Dukljaninove vijesti o povremenom vladanju agresorskih srpskih i hrvatskih vladara nad Bosnom vrijede koliko i vijesti o agresiji Njemacke na Rusiju,apsolutno nista.

O tome dr.Nada Klaic kaze:” No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem.“

Srpski iluzionisti sanjaju dalje da se u bosanskim poveljama pojavljuje izraz Srbin u znacenju stanovnik Bosne (1232-1235, 1240, 1241, 1333, 1367, 1382, 1399, 1451) itd.

U bosanskim poveljama Srbi se zaista ponekad i spominju,ali samo kao strani narod Bosni,.U srednjovjekovnim poveljama se na brojnim mjestima pravi jasna razlika izmedju onog sto je bosansko i sto je srpsko.

Narod srednjovjekovne Bosne su bili Bosnjaci o cemu nam svjedoce mnogobrojne povelje bosanskih vladara,darovnice,glose na bogumilskim vjerskim knjigama i mnogi drugi izvori,u kojima se jasno i JEDINO istice starinski naziv za Bosnjake,sto je “Bosnjani”,odnosno bosansko narodno ime za stanovnike Bosne,a ne srpsko.Kakvi Srbi,kakvi bakraci

Da navedemo nekoliko primjera:

-POVELJA DUBROVCANIMA BANA STJEPANA II KOTROMANICA IZ 1332 GODINE:

“15. avgust 1332.)

Ako Bosnjanin bude duzan i pobjegne – da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana.

Utvrdi zakon ko je prvi bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki chlovjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu – da ga pozove pred gospodina Bana ili pred njegova vladaoca – roka da mu ne bude odgovoriti.”

-POVELJA BOSANSKOGA KNEZA VLADISLAVA STJEPANOVICA IZ 1353 GODINE:
“I da ne moze prijeti nitkore u nasem gospodstvje Vlatkova cloveka – ni sam Ban Tvrtko, ni njegov brat Knez Vlk, – bez volje Kneza Vlatka. Na to su mu vjeru dali i prisegli! A tojzi vjeri i prisesi svjedoci – Dobri Bosnjani “

-JELENA KOTROMANIC,1354 GODINE:

“V`ono vrijeme,kada pridje gospoja Bana mati s` Ugra i s` svojim sinom i s` Knezom s` Vlkom i kada bi stanak na Milah vse Zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje,prisegla je gospoja Bana mati i njen sin gospodin Ban Tvrtko dumanadesete Dobri Bosnjane,Knezu Vlatku Vlkoslavicu,a sizi su prisegli…”

-POVELJA KRALJA TVRTKA IZ 1366 GODINE:

” I sto ga ne sudi Djed s dva Strojnika s njim. ….. I da ne suzanj nikadar dokle je korijen u Bosne Crkve Bozje. Da o tom ima crkva stati.

A tomu svjedoci Dobri Bosnjane : Vojevoda Vlkac, Zupan Crnul, Knez Bogad, Tepcic Belhan, Knez Branko Prinic.”

-POVELJA DUBROVCANIMA IZ 1405 GODINE – KRALJ TVRTKO II:

“U ovu nepravedni rat, Uchinih s gospodinom Hercegom i po svijetu s vlasteli Bosanscimi i vishe togaj, da je vidomo vsakome: Tko godi je Bosnjanin ali Kraljstva Bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovcaninu, volja na viri mu uzeto na gospockoj, a moze Dubrovcanin tozi istinom pokazati – da se ima Dubrovcaninu vratiti i platiti.

…Sto sudije odluce nitko ne moze potvoriti. A shto je uzel vojevoda Sandalj i knez Paval Radinovich, volja ini Bosnjanin, ljubo Kraljstva Bosanskoga, komu godi Dubrovcaninu dobitak, volja ine richi u siju rat, tomuj uzetju da je sudja knez Vukac Hranich i sh njim vlastelin drugi Bosanski, koga sh njim Kraljevstvu mi poshlje.”

-PISMO KRALJA STJEPANA TOMASEVICA PAPI IZ 1461 GODINE

“Ja ne istem zlatnih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoc nece uzmanjkati.

Jere, ako Bosnjani budu vidjeli da u ovoj rati nece biti sami i da ce im mnogi ini pomioci – hrabrije ce u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska nece bez straha u moje vladanje naprasno ulisti.

Prilazi u moju zemlju su veoma teski, a tvrde na mnogim mjestima nedobitne, tere ne dopustaju da se prodre u moje Kraljevstvo.”

-BOSANSKI KRALJEVSKI RODOSLOV IZ 1482 GODINE- PETAR OHMUĆEVIĆ

“Petar,istije Ohmućevića,po starini Bosnjanin,a radi nepovoljnog razumirja i pogube Bosanske,priÅ¡ašćah njegovijeh starijeh – sad je Dubrovčanin,koji za milost njegove stare gospode slozi i postavi ovo rodoslovlje,za slavu Bosansku i svakoga vridnoga Bosnjanina,dokole Bog dopusti i njegova sveta volja izvrsi.”

Srpski iluzionisti dalje sanjaju da većina vladara iz dinastije Kotromanic titulira kraljevima «Srbljem» na prvom mjestu kao jedine etnicke odrednice, Što bi oznacavalo priznanje etnicke pripadnosti Kotromanica??

O bosnjackoj kraljevskoj porodici Kotromanic : Ime Kotromanic je ilirsko u osnovi,kao sto je Bosna rijec ilirskog porijekla,a samim time i ime za njen narod,Bosnjaci,je izvedenica ilirske rijeci.Dakle,Kotromanici su bosnjacka i naravno bosanska kraljevska porodica,koja je kao i svaka druga kraljevska porodica u Evropi imala krvne veze sa drugim kraljevskim i plemickim porodicama,pa tako i sa Nemanjicima.Jedna od Tvrtkovih baba je bila kcerka srpskog kralja Dragutina i madjarske princeze (katolkinje),i to je sva Tvrtkova krvna veza sa Srbima,.Jedan od najpoznatijih srpskih historicara,Sima Cirkovic,sam naglasava da u trenutku kada Tvrtko pretendira da uzme i srpsku kraljevsku krunu,pored bosanske,u nijednom srpskom rodoslovu nema nikakvog pomena Kotromanica,Cirkovic doslovno konstatuje sljedece::“…ni u jednom od srpskih rodoslova nema nikakvog spomena vladara iz kraljevske porodice Kotromanic”

Ime Kotroman,a time i Kotromanic,,je takodjer ilirsko,bosansko domicilno ime u svojoj osnovi,Pasic o tome doslovno kaze:Ime Kotroman je slozeno: Kotro-man. Prvi kompozit nastao je od ilirskog Catarum, iz cega je, u skladu sa glasovnim promjenama, nastalo Kotor. Metatezom -or > ro iz ilirskog Kotor nastalo je Kotro-. Za nastanak kompozita -man postoji vise razlicitih mogucnosti.

Grb Kotromanica je originalni bosanski kraljevski grb, a ako neko ima problema da shvati da je bosanski kraljevski grb drugaciji od srpskog,pogledati sljedecu sliku:

BOSANSKI KRALJEVSKI GRB

Kraljevski grbovi Srbije i Bosne su razliciti,nego su i kraljevske krune Bosne i Srbije,DVIJE RAZLICITE KRUNE,Bosanska kraljevska kruna je konacno priznata i od strane pape,kao razlicita kruna od srpske.Pametnom dosta.

Tvrtko je bio nosilac dvije kraljevske krune,pored bosanske proglasio se je nosiocem i srpske krune.Suocen sa problemima oko medjunarodnog priznanja bosanske krune kralj Tvrtko je morao da nadje nacina da opravda svoje krunisanje i ozakoni bosansku krunu,te se odlucuje da upotrijebi svoj rodoslov i uzme krunu susjedne Srbije (Raske),koja je bila bez kralja u to vrijeme,cime bi bio priznat na medjunarodnom planu,a kada bi nju uspio uzeti,onda bi automatski bio u stanju dobiti medjunarodno priznanje za bosansku krunu,sto mu je bio prvi i krajnji cilj,uz veliku ekonomsku dobit od ubiranja tzv.”Mitrovdanskog prinosa”,kojeg su Dubrovcani placali nosiocu srpske krune.

Da je Kralju Tvrtku titula “Kralj srbljem” bila samo od ceremonijalne “vaznosti” pokazuje i cinjenica da Kralj Tvrtko 1390 godine odbacuje tu titulu u potpunosti,te od tada njegova titula glasi :”Kralj Raske,Bosne,Dalmacije,Hrvatske i Primorja”,sto jasno govori,ono sto je vrlo poznato,da su titule samo jedno politicko sredstvo,koje se mijenja po potrebi,i nista vise.Kasnije takodjer i drugi pripadnici Bosanske Kraljevske porodice Kotromanic ponovo uvrstavaju izraz “Kralj srbljem” u svoje titule,iz slicnih razloga kao i Tvrtko,omogucavajuci dugotrajnu vlast Bosne nad Srbijom,a svi iz bosanske kraljevske porodice Kotromanic,kada mu se eksplicitno obracaju,NAROD U BOSNI ZOVU ISKLJUCIVO BOSNJACKIM STARINSKIM IMENOM,STO JE BOSNJANI .

Titula koja je isla uz bosansku krunu je bila “kralj Bosne”,a titula koja je isla tradicionalno uz srpsku krunu je bila “kralj Srbljem”,ali samo u pocetku,jer tu titulu “kralj Srbljem” Tvrtko odbacio 1390 godine i na njeno mjesto stavio titulu “kralj Raske”,i zasto je to uradio,vjerovatno zbog toga jer je Srblje tajnovito nestalo sa lica zemlje,pa je tako nestalo i iz Tvrtkove titule. 
Vise o Tvrtkovim titulama na sljedecem linku:
http://www.zemljabosna.com/kotromanici.html
Srbi dalje kazu da,posto je stara Bosna područje ćirilske, a ne latinične pismenosti (osim u natpisima na latinskom i talijanskom), pa je prema tomu srpska, jer je ćirilica ” srpsko nacionalno pismo” LOOOOOOOOOOL. Sve povelje Kotromanica i kameni nadgrobni spomenici su “ispisani srpskom ćirilicom” LOOOOOOOOOOOOOOOL ,sto je apsolutna nebuloza vjerovatno nastala negdje uz gusle,stado ovaca i flasu rakije )

Medjutim te budale zanemaruju jednu vrlo vaznu cinjenicu,cirilica nije srpsko,nego bugarsko pismo koje se rasirilo i po mnogim drugim zemljama,pa su tako nastala i bosanska cirilica,koja je po svojoj originalnosti toliko odskakala od svih ostalih verzija cirilice,da ju je cak i jedan Vuk Karadzic nazivao bosanskim pismom,da bi lijepo ukazao na njenu bosansku originalnost,i uz to je taj isti Vuk Karadzic tvrdio da bosancica uopce nije cirilica,nego sasvim zasebno pismo,sto je i misljenje brojnih drugih naucnika.Treba napomenuti i to da su bosancicom ispisane skoro sve srednjovjekovne bosanske povelje kao i svi natpisi na steccima,dakle bosanskim pismom,a ne srpskim,kakvim srpskim,gluho bilo

Srbi dalje sanjaju da Kotromanići oznacavaju svoj jezik «srpskim» (1333), Å¡to po ideolozima pansrpstva znači da je «srpska», jer je po njima Å¡tokavsko narječje etnički srpsko….po njima i po nikome vise.:)

Kotromanici apsolutno nikad i nigdje ne nazivaju svoj jezik srpskim.Prilikom prijepisa jedne povelje bosanskoga bana Stjepana II Kotromanica,koji je vrsio pisar iz Srbije,zaposlen u Dubrovniku,cirilicu naziva “srpskim pismom”,dakle pisar iz Srbije,a ne bosanski ban.
Najocitiji primjeri razlike izmedju Bosnjaka i Srba,a i Hrvata jesu njihovi razliciti jezici i njihova razlicita narodna imena.

Bosanski jezik se kao razlicit jezik od srpskog i hrvatskog jezika spominje tokom srednjovjekovne Bosne,krajem 14 stoljeca u djelu “Skazanie iziavljeno o pismenah”,koje je napisao bizantijski putopisac,konstantin Filozof.Prvi rjecnik bosanskog jezika napisao je Mehmed Uskufi 1631 godine,dakle skoro 300 godina prije Srba,dok su Bosnjaci imali svoj rjecnik Srbi jos nisu ni znali sta je to i za sta sluzi? ….nego su mirno nastavili cuvati svoje ovce i slicnu zivinu i uzivali u carima svoga tradicionalnog cobanskog zivota….,pa ce onda,jos i sljedece reci:

“U starijoj je proÅ¡losti osnivač Srpske pravoslavne Crkve, Sveti Sava, obilježavan kao posjednik sadaÅ¡nje Hercegovine (i njoj rubnih dijelova). Otud izreka o Bosni i Hercegovini Svetog Save djedovini” LOOOOOOOOOOL

Srpska pravoslavna crkva postoji u Bosni,a i Hercegovini koja je,naravno, oduvijek sastavni dio Bosne,TEK od 1920 godine.Na osnovu sporazuma izmedju Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijarÅ¡ije od 18. marta 1920. godine “Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijarÅ¡ije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje “ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi” eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve ukljucujuci i eparhiju u Bosni,koja je uvijek do tada bila u sastavu Carigradske patrijarsije,uz period za vrijeme Austrougarske kada je de facto pravoslavna crkva u Bosni bila samostalna! Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijarÅ¡iji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijarÅ¡ija oslobadja od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom,dakle TEK 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni !
I nikakve narodne veze nije bilo izmedju Bosnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca….Bosnjaci pravoslavci (danasnji tzv.”bosanski Srbi”),inace,poticu u ogromnoj vecini od stocarskih plemena pravoslavnih Vlaha,a ostatak od Bosnjaka bogumila i nikakve veze nemaju sa Srbima.

Par Srba je takodjer primjeceno i nadasve ismijano,kako su “ustvrdili” da se u srednjovjekovnoj Bosni pojavljuju imena koja su “specifično srpska” (Vukasin, Radoje, VukÅ¡a, Mitar, Vukan, Milutin, Mrča, Božidar, Dražeta…??? LOOOOOOOOOOL

Sva navedena imena su,u stvari,slavenska imena po porijeklu i nosili su ih i Bosnjaci tokom srednjovjekovne Bosne,dakle ni po cemu nisu specificno srpska,nego su i bosnjacka,takodjer treba napomenuti da su Bosnjaci nosili brojna druga slavenska imena koja nasi zapadni susjedi Hrvati tragicnim slucajem takodjer smatraju specificno “hrvatskim”.

To im sve nije bilo dosta,pa su onda pokusali da “dokazu” da je i Bosanska Crkva bila pravoslavna iako je pravoslavaca u srednjovjekovnoj Bosni bilo koliko i danas pripadnika sekte Hare Krishna,dakle prakticno NIMALO.
Bosanska Crkva,kako joj to i samo ime kaze,bila bosanska narodna vjerska organizacija i kao takva pripadala samo Bosni i Bosnjacima.Tokom cijelog srednjeg vijeka bila je trn u oku kako zapadnom tako i istocnom krscanstvu,koji su je proglasavali heretickom i podizali krstaske ratove protiv nje.Bosanska crkva je bila pravoslavna isto toliko koliko je katolicka ikad bila bogumilska.

Historijski je nepobitno utvrdjeno da su Bizantijski pisci,i istocna pravoslavna crkva koristili naziv “kudugeri” za bogumile. Tako,na upit sionskih monaha pravoslavne vjere,da li smiju primati darove i moliti se za Bosanskog Vojvodu Stjepana Vukcica Kosacu,gospodara Hercegovine,buduci da taj nije pravoslavni,carigradski patrijarh Genadije II Skolarios (1453-1459) im je odgovorio pismeno,”da su se mnogi kudugeri obratili na pravoslavlje i sam Herceg Stjepan da se obratio,ali da se ne smije javno kao takav pokazati radi svoje vlastele.Radi toga darove mogu primiti i za Hercega se privatno moliti,ali ne javno u crkvi”.Bitno je uociti da ovdje,dakle,pravoslavni patrijarh,SREDINOM 15 VIJEKA, sve stanovnike Hercegovine naziva bogumilima….od kojih su neki prelazili i na pravoslavlje,ali je takvih uvijek bilo sasvim minoran broj.

Na podrucju,uze Bosne APSOLUTNO nikakvih tragova pravoslavne vjere nema sve do okupacije Bosne od strane Turaka koji omogucavaju useljavanje u Bosnu brojnim pravoslavcima,vecinom pripadnicima stocarskih plemena pravoslavnih Vlaha,koji su danas poznatiji kao tzv.”bosanski Srbi” ili jednostavno “Vlasi”.

 

 

 

Srpski pokusaji manipulisanja nekim Bosanskim poveljama

U sljedecih nekoliko primjera se moze vidjeti samo jedno: srpski pokusaji manipulisanja historijom Bosne,u cilju prisvajanja Bosne i to svim raspolozivim sredstvima,pa i prekrajanjem historije po vlastitoj volji:

PAPINO PISMO DUBROVCANIMA IZ 1187 GODINEPOVELJA BOSANSKOGA BANA NINOSLAVA DUBROVCANIMA (1232-1235)POVELJA STJEPANA II KOTROMANICA DUBROVCANIMA IZ 1333 GODINEBOSANSKA KRALJEVSKA PORODICA KOTROMANICPOVELJA DUBROVCANIMA KRALJA TVRTKA IZ 1378 GODINE

Neki skenovi iz knjiga na Engleskom jeziku, Fine,Malcolm,Shewill,Maier,Lampe,Clancy…

Balkan at the crossroads p.2 Click me

Bosnia and Herzegovina: a tradition betrayed by John V.A Fine and Robert J. Donia Click me

A Bosnian`s identity as a  Bosnian goes back many centuries whereas the classification of any Christian Bosnian as a  Serb or a Croats  goes back barely a century.

P 14-15

A quote from Noel Malcolm`s book Bosnia: a short history p.10

As for the question of whether the inhabitants of Bosnia were really Croat or really Serb in 1180, it cannot be answered, for two reasons: first, because we lack evidence, and secondly, because the question lacks meaning. We can say that the majority of the Bosnian territory (in 1180) was probably occupied by Croats – or at least, by Slavs under Croat rule – in the seventh century; but that is a tribal label which has little or no meaning five centuries later. The Bosnians were generally closer to the Croats in their religious and political history; but to apply the modern notion of Croat identity (something constructed in recent centuries out of religion, history, and language) to anyone in this period would be an anachronism. All that one can sensibly say about the ethnic identity of the Bosnians is this: they were the Slavs who lived in Bosnia.

But tell that to the Asiatic barbarians.

Bosnia a cultural history written by a Croat historian Ivan Lovrenovic p 93 Bravo Ivan

Lovrenovic argues that the term ‘Bosnian Croat’ dates only from the 19th century, and thus belongs among the phenomena of the modern era in Bosnia, above all the destruction of the Ottoman Empire and the great changes that it wrought in the region. While agreeing with Bosnian historian Srecko Džaja’s thesis that Bosnia’s Catholics had for centuries felt a kinship to the Catholics of Western Europe, he believes that ‘Croatization’ is a modern phenomenon, inseparable from the 19th-century ideology of bringing all Croats into one state, from political events following Austria’s annexation of Bosnia, and from the concept of ‘Catholic Croatian national sentiment’ introduced by the church hierarchy. “Before the modern political use of “Croat” as the name of a nation near the end of the 19th century,’ Lovrenovic writes, ‘… Bosnian Catholics with great pride considered Bosnia alone as their country and homeland…’ Nearly 150 years of forgetting their Bosnian [pre-Catholic] roots produced the ‘self-ignorance’ of today’s Bosnian Croats…

H.P Liotta dismemberng a state  Click me

Yugoslavia as history by John R. Lampe p 23 Click me

Viktor Meier-Yugoslavia a history of its demise 200-201 Hit me

The History of the Balkan Peninsula: From the Earliest Times to the Present (Eastern Europe Collection) by Ferdinand Schevill 202-203 Link

The history of Bosnia From the middle ages to the present day Link 1  Link 2

Tom Clancy: Bosnia a travel guide p19 click me baby one more time

Noel Malcolm: Bosnia-a short history p10-11 You know the drill 

John V.A Fine: When ethnicity did not matter in the Balkans  Link

 

One Response »

 

Razbosnjavanje i tajna politika Srbije u 19 vijeku Srijeda, jun 24 2009

Tekst je preuzet sa ovoga blog-a http://eglenbosnjacki.blogger.ba/ ja sam samo ubacio neke skenove i malo modifikovao tekst.

Bosna se razbosnila a Bošnjak se razbošnjio, bile su riječi bošnjačkih muhadžira koji su, poslije okupacije Bosne od strane Austrougarske, u ogromnom broju napuštali Bosnu odlazeći prema današnjem Sandžaku, Kosovu, Rumeliji (Makedoniji), Turskoj.
Pročitavši ove riječi u literaturi i zapisima koji govore o tim kaharnim vaktovima naše bošnjačke historije pitao sam sâm sebe: odkud te riječi „razbosniti, razbošnjiti….“ , šta one znače, koju poruku nose….?
Kad se otvori sehara bošnjačka, sehara sa kitabima, tj. knjigama, i kad se po njima zehricu razgrne može se odgovor pronaći.

U jeziku bosanskome postoji veći broj riječi koje počinju sa prepoz. „ras, raz“. Evo nekoliko takvih riječi, lingvistički, etimološki prikazane:

raspàrčati (bos.-perz.) < bos. izv. od parče, v.
- raskomadati
rashòdžiti, (bos.-tur.) < bos. izv. od hodža, v.
- razriješiti od hodžanske službe;

Kad se pogleda značenje riječi, na primjer:

„rasparčati“ – podijeliti na parčad, na komade, učiniti  da nešta  prestane  biti cjelina; podijeliti cjelinu na  dijelove
”rashodžiti” – učiniti da neko  više  ne  bude hodža

može se zaključiti kakvo značenje imaju i riječi „razbosniti“ i „razbošnjiti“.

„razbosniti“ – pokušati učiniti da Bosna ne bude više Bosna, pokušati učiniti da Bosna prestane biti Bosna, pokušati razdijeliti Bosnu, pokušati podijeliti Bosnu na parčad….
„razbošnjiti“ – pokušati učiniti da Bošnjak više ne bude Bošnjak, da prestane biti Bošnjak, promijeniti Bošnjaka, „razdijeliti“ Bošnjaka……

Jasno je da se riječima „Bosna se razbosnila“, u stvari kaže da nekakve sile pokušavaju „na vrat“ Bosne nabaciti smrtnu omču pokušavajući učiniti da Bosna više ne bude ono što je bila, da Bosna prestane biti Bosnom onakvom kakva je bila.

Ali, kako, na koji način, od kad se pokušava Bosna „razbosniti“? Ko je sve nastojao Bosnu „razbosniti“? Zašto se to pokušavalo uraditi? U čijem je interesu bilo da „Bosnu razbosni“?

Dževap, tj. odgovor na ova pitanja traži puno, puno pisanja, jer je nevjerovatno veliki broj oblika, načina i primjera o tome ko je i kako pokušavao Bosnu „razbosniti“. U svakom slučaju pokušaji da se Bosna „razbosni“ nisu došli tek sa ovom zadnjom srpsko-hrvatskom agresijom na nju 1992. god. „Razbošnjavanje“ Bosne i Bošnjaka počelo je aktivno prije više od dva vijeka. Ovom prilikom ja ću navesti samo jedan historijski dokument koji pokazuje kako je to rađeno, a to isto, na žalost, radi se i dana danas, samo drugačijim sredstvima i metodama.

U svojoj knjizi „Istorija Sarajeva i njegove okoline od praistorije do 1878. god.“, na strani 223. autor Vladislav Skarić navodi ovaj historijski podatak:

„U proljeće 1862. god. u Sarajevu je osnovano udruženje za nametanje srpskoga imena a u jesen iste godine i udruženje za nametanje hrvatskog imena…..“

Skenovi iz knjige Vadimira Škarića:

http://img35.imageshack.us/img35/8976/nfidk3.jpg

http://img35.imageshack.us/img35/6452/2mebayb.jpg

http://img35.imageshack.us/img35/2658/2ltlycl.jpg

Jukićev putopis i neka njegova zapažanja.

http://img507.imageshack.us/img507/6861/dcekwh.jpg

Kod tadašnjih vlasti ovo udruženje bilo je ragistrovano kao „Društvo za kupljenje narodnih umotvorina“. A onda je van Bosne, u današnjoj Dalmaciji koja je kao i cijela Hrvatska tada bila u sklopu Austrougarske, tačnije u Drnišu, pronađen kaluđer Bogoljub (Teofil) Petranović u doveden u Sarajevo, navodno na mjesto učitelja. Dovela ga je, instruirala i cijelo vrijeme plaćalia srpska vlada iz Beograda, direktno knez Mihailo Obrenović. Novak Kilibarda o Teofilu Petranoviću bilježi ovo:
„Petranović je u Sarajevu bio na čelu odbora koji je imao cilj da se iskorjenjuje pogrdni naziv Vlasi, a da se populariše ime Srbin….. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, sjeća se 1906, u svojim Zapamćenjima, da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni…..

Vladislav Skarić, odličan poznavalac sarajevske prošlosti, veli da je Teofil bio duša srpskog pokreta u Sarajevu i da je rukovodio srpskim odborom koji je imao »revolucionarnih ciljeva«….. Svaki bosanski seljak kome je objašnjena veličina Rusije mora da je osjećao ponos što je, kao Sloven, dio jednog moćnog naroda. Učitelj i jeromonah Teofil sačekivao je pazarnim danom seljake na sarajevskim prilazima i objašnjavao im šta su i ko su Srbija i Rusija. Morao je ubjedljivo djelovati kao čovjek na čiju je preporuku Rusija poslala novčanu pomoć od po pedeset dukata godišnje na dvadeset novih škola u Bosni…..

Pošto je propagandom pripremljen teren, prešao je Petranović 1868. godine na organizovanje ustaničkih četa. Iz spiska njegovih »ustalaca«, koji je dostavio srpskoj vladi, vidi se da je bio organizator širokih razmjera. Organizovao je čete u Osječanima, Glasincu, Jahorini, Kosatiću, Borku, Zagorju, Lovnici, Konjicu, Lijevnu, Dobrunu, Mileševi, Prijepolju i Pljevljima….. redovno je spremao izvještaje srpskoj vladi o svom radu i kretanju političkog barometra u Bosni. Kako to sam kaže, Petranović je »junačke radnje spremio bio za Srpstvo i Srbiju, kako prvi srpski top pukne na Drini, da se čete na najpovoljnijim tačkama nađu«.

(Novak Kilibarda – studija Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pjesama, koju je objavila Srpska akademija nauka i umetnosti u Zborniku istorije književnosti, knj. VIII za 1974. godinu. ). Na internetu ova studija se može pročitati na linku: www.rastko.org.yu

Vrijedno je napomenuti još jedanput ovo: Od 1862. god. u Sarajevu i drugim većim bosanskim gradovima, pazarnim (pijačnim) danima izlazili su pred pravoslavne seljake agitatori obučeni od Teofila Petranovića, a svi plaćeni i instruirani iz Beograda, i seljake ubjeđivali da oni više ne treba da sebe nazivaju „rišćanima“ ili „Vlasima“, kako su do tad sami sebe imenovali, nego da treba da govore da su oni Srbi.
Istu stvar su radili oni koji su katoličkim seljacima govorili da se više ne zovu „kršćani“ nego da govore kako su oni Hrvati.
Uz gore citirano ogroman je obim historijske građe koja pokazuje da su odrednice Srbin i Hrvat na prostoru Bosne bile totalno nepoznate sve do druge polovine XIX vijeka kad su one propagandom, planiranom, finansiranom i na sve moguće načine pomaganom od snaga izvan Bosne, na silu nametnute.
Danas je, na žalost, realnost takva da u Bosni nemamo samo Bošnjake, kako su svi stanovnici Bosne sebe imenovali, nego uz Bošnjake imamo Srbe i Hrvate.

Ponovimo još jedanput: to je realnost i nikad niko više neće moći vratiti stvari unazad. Sam pokušaj vraćanja tih stvari unazad značio bi primjenu nekog novog strahotnog nasilja i zla.
Međutim, nije problem u tome što danas u Bosni imamo, uz Bošnjake i Srbe i Hrvate. Problem je u tome što je u svijesti Srba i Hrvata u Bosni ubijena svijest o tome da su oni BOSANCI I HERCEGOVCI. Pitanje svih pitanje je baš tu a ono glasi: ko će i nakoji način u svijest Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini vratiti svijest o tome da su oni prvo BOSANCI I HERCEGOVCI? A zna se, vidi se i iz gore citiranih historijskih dokumenata, koliko je i na koji način ta njihova svijest, o tome da su oni Bosanci i Hercegovci, mijenjana, bolje reći ubijana.

Ako se ima na umu ono medecinsko prvilo da se bolest liječi onoliko dugo koliko je i trajala ptanje je onda hoće li i za liječenje ove „bosanske bolesti“, kad su u pitanju Srbi i Hrvati u Bosni, važiti ovo isto pravilo?
Iz svega gore napisanog vidljiv je samo jedan od načina kako se pokušavalo a i danas se, nažalost, nastoji da se Bosna razbosni. No, „Bosnom nikad niko nije uspijo vladati, uvjek mu se to samo činilo“ kako je to često isticao prvi predsjednik Bosne i Hercegovine rahmetli Alija Izetbegović.

U stvari, Bosnu nikad niko nije uspio razbosniti pa neće to sigurno uspjeti ni ovim današnjim Bosninim dušmanima. Nije slučajno nastala ona bošnjačka izreka „Izdrž’o je Mujo i gore“. Dodajmo, izdržat će Mujo i ovo. Doći će, bezbeli, vakat u kojem će se Bosna „pobosniti“.
No, dodajmo i to da bi riječ „rasbosniti, razbosniti“ morala naći svoje mijesto u Sistemskom riječniku jezika bosanskoga. Isto kao što su riječi „rashrvaćivati“ , „rashrvatiti“, „pohrvaćivati“, „pohrvatiti se“, „pohrvatiti“, našle svoje mjesto u Rječniku hrvatskoga jezika (V. Anić – Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 1994. god. str. 698, 856) ili kao što je riječ „posrbiti“ našla mijesto u rječniku srpskog jezika.

A šta je sa riječju „rasbošnjiti“ kojom su označeni pokušaji da se Bošnjak promijeni i „razbošnjači“. Tema je to posebnog priloga.

Tajna politika Srbije u XIX vijeku(Garasanin)

Skenovi su preuzeti iz knjige Tajna politika Srbije u XIX. stoljecu autor: Damir Agicic, 1994 god.

Izdvajam najvaznije (po meni) skenove.

http://img34.imageshack.us/img34/6734/sto1b.jpg

http://img34.imageshack.us/img34/4600/sto2.jpg

http://img40.imageshack.us/img40/5717/sto3.jpg

http://img44.imageshack.us/img44/4449/sto4.jpg

http://img29.imageshack.us/img29/8357/sto5.jpg

http://img29.imageshack.us/img29/6697/bosanskinarod.jpg

Kovacevic u izvjestaju Garasaninu uopste ne zna za srpski i hrvatski narod vec samo za BOSANSKI.

http://img30.imageshack.us/img30/4427/42986769.jpg

Toliko o pan-slavizmu i srbima kao pijemontu tog pokreta, ideologija nije nikada podrazumijevala panslavizam nego hegemonisticku fasistoidnu politiku Srbije.

I za kraj zakljucak.

http://img40.imageshack.us/img40/13/zakljucak1.jpg

Leave a Response »

 

Rescue in Albania story about How Thousands of Jews Were Saved From the Holocaust Utorak, maj 12 2009

A documentary from a Pristina film crew is shedding new light on this little known tale of heroism. Lawrence Marzouk speaks to Dardan Islami, the director of Rescue in Albania.

Locked in the vaults of one of the world’s most secretive regimes for half a century, the incredibly story of how Albanians saved the lives of thousands of Jews during the Holocaust is only today emerging.

From The Diary of Anne Frank to Schindler’s List, the Holocaust has proved fertile ground for Hollywood directors. But the story of how 2,000 Jews were offered safe haven in Albania during the Second World War has so far escaped the attention of Spielberg and his cohorts. Dardan Islami believes his latest documentary, which delves into this fascinating slice of history, could soon pique their interest.

“Nobody had heard about this story because it was closed inside the Communist regime in Albania,” Islami, film director and founder of Prishtina’s Urban FM, told Prishtina Insight.

Rescue in Albania is the result of painstaking research which has taken Islami and his colleagues from the remote Albanian mountains to New York and Tel Aviv, in search of those who were given refuge in Albania and Kosovo.

The documentary, which premiered in Kosovo’s capital last month, tells how Albania was the only country in Europe to emerge from the Second World with a larger Jewish population than before. Islami hopes this will be the first of many screenings across the globe.

Before the Holocaust, just 200 Jews lived in Albania, but the population swelled by 2,000 as the Nazis implemented their policy of mass extermination throughout continental Europe.

According to research by the film team, the London-based Jewish Daily Post reported in July 1935: “It has been a month since the Albanian diplomats in Europe have been implementing the order received from King Zog’s government to issue as many Albanian passports to Jews wanting to go and live in Albania.”

Information from the Albanian national archive in Tirana confirmed that King Zog I invited Jews to Albania in the 1930s to help develop the country. Most obtained Albanian visas and some were even issued Albanian passports.

In 1935, Albert Einstein benefited from Albanian help to transit through Europe to America. He stayed in Durrës on the Albanian coast for three days in the royal mansion and then, equipped with an Albanian passport, continued his journey towards the free world.

During the war, Albania and Kosovo were initially under Italian occupation. The local Albanian government used its authority under a deal with the Italians to refuse to hand over lists of Jews to the German forces.

Jews found shelter in many Albanian households in cities, but when the threat grew too high from the occupying forces’ frequent checkpoints, many escaped to the remote mountains and pretended to be local shepherds. They were provided food and shelter by the local Albanians.

Islami said: “These Albanians had nothing, but they were willing to share their piece of bread with those in need.”

Speaking from Tel Aviv, Felicita Jakoel, whose parents were given safe haven by Albanians during the war, told the documentary makers: “A lady told me a story once. She said: ‘We arrived in Albania with false documents. At the border, they easily realised that, but they let us pass. My father rented a horse and put us kids on its back. After a lot of travelling, we arrived at a village, completely lost.

‘There we rented an old house. One night, we heard a knock at our door. We thought it was the Germans and that they would kill us all. We opened the door and saw an old villager on a donkey. He put down a sack of flour and left without saying a word. That sack of flour saved our lives. This happened to us throughout our whole stay in Albania.’

According to some, besa, the Albanian sworn oath with its duty towards guests, was a key factor in Albanian generosity towards Jews in need.

The Albanian Kanun, the code of conduct, states that the Albanian household belongs both to God and to the guest.

“Besa was the most important factor: the Albanians said that they would rather die before anyone harmed a guest,” Islami explained.

When several hundred Jews from Mitrovica in Kosovo, which was under German rule, were deported to concentration camps in Serbia and later to Austria and Germany, the local authorities started to transfer Jews secretly to remote areas of Albania.

In April 1942, 100 Jewish families left Kosovo for Berat, Albania, and 195 people went to Kavaja, Albania. Others were placed in Kruja, Tirana, Fier, Shijak, Shkodra and elsewhere. Many were employed in shops, manufacturing and agriculture.

In Berat, 38 Albanian families sheltered about 600 Jews arriving from 1942. 350 Jews came from Dalmatia, Montenegro, Serbia, and Macedonia, and 400 from Greece.

Some Jews were provided with identity cards, giving them local Albanian names to hide their true origin from the Italian police and military.

Rakela Kantozi, who now lives in Modi’in, Israel, said: “We escaped from Mitrovica to Prishtina, helped by an Albanian family.

“One guy from Shkodra, Shaqir Boriçi, asked me why I was selling these biscuits every day.

“I told him the truth, that we were not from here and that we were hiding from the Germans. After hearing that, he would help us a lot.

“He let us in his house. We hid in one of the rooms. One of his daughters became a good friend of mine. This lasted until the country was liberated.”

The Italian capitulation in 1943 led to the arrival of German forces, and a more ruthless approach to Jews. But the struggle to rescue them continued.

According to the filmmakers, Hysen Prishtina and Riza Drini, the mayors of Prishtina during the war, did not allow Jews to be handed over to the occupying regime.

They organised the safe passage of hundreds of Jews to Albania. Prenk Uli, the secretary of Pristina district, also helped 52 Jews from Prishtina flee to Albania.

The part Albanians played in protecting Jews has been recognised at Yad Vashem, Israel’s official memorial to the Holocaust. The names of some of the rescuers are engraved there.

“If every country and every nation had done what the Albanians did, the Holocaust may never have happened,” Islami said.

http://balkaninsight.com/en/main/features/18790/

Leave a Response »

 

Bosniak history from the pre-Slavic roots to the modern age Ponedjeljak, maj 4 2009

Bosniaks: Encyclopedia II – Bosniaks – History

Bosniaks – History

Bosniaks – Pre-Slavic roots

The earliest well known inhabitants of the area now known as Bosnia and Herzegovina were the Illyrians. This ancient Indo-European people presumably arrived in the west Balkans around 2000 BC, overrunning the various old European cultures who lived there before them (such as the Butmir Culture in the vicinity of modern Sarajevo). Despite the arrival of the Celts in the 4th and 3rd centuries BCE, the Illyrians remained the dominant group in the west Balkans until the arrival of the Romans.

Rome conquered Illyria after a series of wars, the final being the crushing of a rebellion by certain tribes in what is now central Bosnia around 9 CE. Latin-speaking settlers from all over the empire settled among the Illyrians at this time. The Roman province of Dalmatia included Herzegovina and most of Bosnia, and a strip of northern Bosnia, south of the Sava River, was part of the province of Pannonia. The Vlachs, a historically nomadic people who live throughout the Balkans, speak a language derived from Latin, and are thought to be the descendants of Roman settlers and Romanized indigenous peoples. No longer present in a large number, they were absorbed into Bosnia’s three main ethnic groups based on religion during the Ottoman period.

It should be noted that Bosniaks, unlike other people whose land is named after an ancient ethnic name, derive their name from Bosnia (similar to Italians and Spaniards). The most commonly accepted theory regarding the origins of the name Bosnia is that it comes from the river Bosna, which has had a similar name since ancient times. That word itself is of either Latin or Illyrian origin.

The Goths conquered Roman Dalmatia in the fifth century, and later the Alans, who spoke an Iranian language, and the Turkic Huns and Avars passed through what is now Bosnia. These invaders left few linguistic traces, and whatever remnant populations were left behind were absorbed by the Slavic wave that was to follow.

In 2005 various South European medical schools and institutions specializing in genetics did an analysis of the variation at 28 Y-chromosome biaUelic markers among a sample of males from throughout Bosnia and Herzegovina, relatively equally split among all three major ethnic groups. The most notable find was the high frequency of the “Paleolithic European” halo group (Hg) I; specifically its sub-halo group I-P37. Indicative of Dinarics, the sub-halo group had a frequency of 71% among Bosnian Croats, 44% among Bosniaks, and 31% among Bosnian Serbs. A similar study in Croatia found that Croatian Croats had a frequency of about 45%, but that among them Croats in Dalmatia had a particularly high frequency (around two thirds).

The high frequency of I-P37 among Croats in Bosnia and Dalmatia can be explained by the fact that Catholics in those regions historically mixed very little with other people. The smaller frequency among Croats in Croatia and Bosniaks is probably due to the various foreigners that were assimilated over the years. The study mentioned above confirmed that the Bosniak gene pool was impacted by foreigners from various regions in the Ottoman Empire more so than that of the other two groups, but not in a significant amount overall.

It must be taken into account that out of the study’s Bosniak subjects none came from Bosanska Krajina. Based on historical factors associated with the region, it could be expected that the inclusion of Bosniak subjects from this regions would have raised the frequency of I-P37 and Slav-associated sub-halo groups while lowering the frequency of Mediterranean related sub-halo groups among Bosniaks overall. Future genetic studies will hopefully shed more light on these issues. As it stands, current studies have shown that, genetically, Bosniaks are largely indigenous and have a large fraction of the ancient gene pool distinctive for the Balkan area.

Bosniaks – Medieval Bosnia

Slavs settled in Bosnia, Herzegovina, and the surrounding lands, which were then part of the Eastern Roman Empire, in the seventh century. The Slavic Serbs and Croats settled sometime after the first wave of Slavs. The Croats established a kingdom in what is now central Croatia and northwestern Bosnia. The Serbs settled in what is now central Serbia, and later expanding into the upper Drina valley of eastern Bosnia and into Eastern Herzegovina, known in the later Middle Ages as Zahumlje. The Croats to the west came under the influence of the Germanic Carolingian Empire and the Roman Catholic Church, and Croatia was closely tied to Hungary and later Austria until the twentieth century. The Serbs to the east came under periodic Byzantine rule, converted to Eastern Orthodox Christianity and absorbed Byzantine cultural influences. After some centuries of rule by Croatia, Serb principalities, and the Byzantine Empire, an independent Bosnian kingdom flourished in central Bosnia between the twelfth and the fifteenth centuries.

The subject of ethnicity in medieval Bosnia has been one of great debate ever since it was brought up in its current context by historians during the second half of the 19th century. All three ethnic groups in Bosnia have a different view on the matter, and this complex and sensitive subject has been further obscured by nationalism and propaganda through the ages. Proving their people as the true heirs of the medieval Bosnian state is important to many nationalists because they consider this indigenousness to have important implications in modern social, political, and interethnic issues. Simply put, however, there is no sign that the population of pre-Ottoman Bosnia and Herzegovina, in whichever social stratum, had developed Croatian or Serbian ethnic consciousness even in a medieval sense of the word. To quote Noel Malcolm from the book “Bosnia A Short History”:

“As for the question of whether the inhabitants of Bosnia were really Croat or really Serb in 1180, it cannot be answered, for two reasons: first, because we lack evidence, and secondly, because the question lacks meaning. We can say that the majority of the Bosnian territory was probably occupied by Croats – or at least, by Slavs under Croat rule – in the seventh century; but that is a tribal label which has little or no meaning five centuries later. The Bosnians were generally closer to the Croats in their religious and political history; but to apply the modern notion of Croat identity (something constructed in recent centuries out of religion, history, and language) to anyone in this period would be an anachronism. All that one can sensibly say about the ethnic identity of the Bosnians is this: they were the Slavs who lived in Bosnia.”

The Bosnian Kingdom blended cultural influences from east and west; although nominally Roman Catholic, the Bosnian kings embraced elements of Byzantine culture and court ceremonial, and formed alliances and dynastic marriages with the neighboring rulers of both Croatian-Dalmatian and Serb states. Because of Bosnia’s mountainous and inaccessible terrain and its remote location on the borderland between the Catholicism and Eastern Orthodoxy, control by church authorities was weak. The religious situation was also peculiar because of the presence of an indigenous Bosnian Church (its adherents were known as krštjani, “Christians”). The krštjani were considered heretics by both the Roman Catholic Church and the Orthodox Church. Modern historians have debated whether the Krštjani were a branch of the Bogomils, a Manichean sect which originated in Bulgaria, or whether they were members of the Catholic Church who had acquired some heretical beliefs and influences from Eastern Orthodoxy and fell into Schism.

At its largest extent, under King Tvrtko Kotromanic, the Bosnian Kingdom included most of present-day Bosnia and Herzegovina, with the exception of north-western Bosnia, as well as parts of Dalmatia and western Serbia. Discord among his heirs weakened the kingdom after his death, and Bosnia and the Serb principalities to the east were unable to prevent Ottoman Turkish incursions into the western Balkans. The final Turkish conquest in 1463 marked the end of an independent Bosnia and the beginning of the influence of a third civilization, Islam.

Bosniaks – Ottoman rule

Historians have long debated how and why the Slav population in Bosnia converted in such large numbers to Islam. There is no simple answer to this question, and the underlying reasons are complex and numerous. One important fact is that the Ottomans did not, as a rule, actively seek to convert their Christian subjects to Islam (the many generations it took for Bosnia to become predominantly Muslim and the retaining of Slavic customs among converts testify to this). The Ottoman Empire at the time was centered on militaristic expansion independent of religion, and the primary split was not between Muslims and nonbelievers but between the military-administrative class (the Ottomans) and the raya, neither of which was exclusive to any particular faith. Though the state eventually acquired a more Islamic focus, by the time this happened Muslims already made up a large majority of Bosnia’s population.

The Ottoman conquest of Bosnia was notable because, unlike all other European regions that came under Ottoman control, Bosnia retained its status as a distinct entity from the very beginning (first as a Sanjak, then as a pashaluk). The Ottomans imported their feudal system to Bosnia shortly after the take-over, and estates were granted to men, called spahis, in return for military service in times of war. At the beginning of the Ottoman period, these estates were usually, but not exclusively, granted to Muslims, and later only to Muslims. In Bosnia, these land grants gradually became hereditary, and by the end of the Ottoman period, a majority of the landowners in Bosnia were Muslims, and most Christians were peasants or serfs (raya).

Probably the biggest reason behind the spread of Islam in the region was the very weak presence of the Church in Bosnia at the time. The old competition between the Catholic and Bosnian churches (along with the Orthodox Church in certain areas) contributed to a very weak and disorganized religious structure in much of Bosnia. To many Bosnians religion was a combination of traditions and superstitions. Compared to the well-funded and organized religious institutions of their neighbors, it was relatively easy for Bosnians to switch from their folk-Christianity to Islam. It is significant that the only other European region under Ottoman control where a large segment of the population adopted Islam was Albania; also home to competing Christian sects.

Also important was the growth of urban centers, the vast majority of which were Muslim. Cities that were founded at the time, such as Sarajevo and Mostar, grew rapidly with a specifically Islamic character and advanced living standards. It is understandable that many Christians in the outlying rural regions would convert to Islam to be part of the superior conditions in such places. Further, slaves who converted to Islam could petition for their freedom, and many of the Christians enslaved during the wars with Austria, Hungary, and Venice converted to Islam in order to secure their release. Many of these newly-freed converts settled in the growing cities, further contributing to their growth and development.

It is thought that the greater rights afforded to Muslims in the Ottoman Empire motivated Christians to convert to Islam. However, the extent to which Muslims were privileged is often overestimated. The primary discrimination faced by non-Muslims was of a legal nature, as Christians and Jews were not allowed to file lawsuits or testify against Muslims in court. There were also rules of conduct imposed upon them, but there were many to whom these rules did not apply. Though much has been made of the fact that Christian and Jewish subjects of the Sultan paid a ‘poll tax’ from which Muslims were exempt, Muslims were also faced with the religious zekjat tax, whereas Catholics made donations to their church only on a voluntary basis.

Many Christians became Muslims through the devsirme system, whereby boys were gathered from the Ottoman lands and were sent to Istanbul to convert to Islam and be trained as Janissary troops, servants of the Sultan or Ottoman officials. One observer in the 16th century even mentioned that the Sultan believed Bosniaks were “the best, most pious and most loyal people” and “much bigger, more handsome, and more able” than other Muslim peoples. Though the devsirme system probably didn’t influence the demographics of Bosnia significantly, it did firmly establish the Slavic element and language in Istanbul’s administration and provided Bosnia with local Bosniak governors from 1488 onward.

The 17th century brought major defeats and military setbacks on the Ottoman Empire’s western frontier. With major wars occurring every few decades, Bosnia was economically and militarily exhausted. For Bosnia and Bosniaks, the most critical conflict of all was the Great Turkish War. At its very start n the mid 1680s, the Austrians conquered nearly all of Ottoman Hungary, sending tens of thousands of Muslim refugees flooding into Bosnia. A similar process occurred with the Austrian conquest of Lika and Slavonia. Thousands of Muslims from these parts fled eastward into the Bosnian pashaluk, while those who remained were forcibly converted to Catholicism. In total, it is estimated that more than 100,000 Muslims were expelled from the frontier regions and settled in Bosnia during this time. Many brought with them a new sense of hostility towards Christianity.

Ottoman military disasters continued into the next decade. In 1697, Prince Eugene of Savoy conducted an extremely successful border raid which culminated in Sarajevo being put to the torch. The Great Turkish War was finally ended by the Treaty of Karlowitz in 1699. However, in the late 1710s yet another war between the Ottomans and the Austro-Venitian alliance ensued. It was ended by the Treaty of Passarowitz in 1718, but not before sending another wave of Muslim refugees fleeing to Bosnia proper.

These events created great unrest among Bosniaks. The sentiment of discontent was further magnified by war and an increased tax burden. As a result, Bosniak revolts sprang up in Herzegovina in 1727, 1728, 1729, and 1732. A large plague that resulted in the death of thousands during the early 1730s contributed to the general chaos. In 1736, seeking to exploit these conditions, Austria broke the Treat of Passarowitz and crossed the Sava river boundary. In one of the most significant events in Bosniak history, local Bosniak nobility organized a defense and counterattack completely independent of the ineffective imperial authorities. On August 4, at the Battle of Banja Luka, the outnumbered Bosniak forces routed the Austrian army and sent them fleeing back to Slavonia.

Traditionally, the Turkish authorities classed subjects of the Empire not by nationality, but by religion. During the nineteenth century, modern national consciousness began to increase among the south Slavs; some historians now believe that it was in this period that Catholic Bosnians increasingly began to think of themselves as Croats, and Orthodox Bosnians as Serbs. The beginnings of a Muslim Bosnian national consciousness is also first attested in the late nineteenth and early twentieth centuries, as these early Bosniak nationalists began to assert a national identity distinct from both their Orthodox and Catholic neighbors, and from the other Muslim inhabitants of the empire. Most Serb and Croat nationalists tend to deny a separate Bosniak national identity, claiming that Bosniaks were either Serb or Croat in origin, but of Islamic religion. This debate, whether Bosnia and the Bosniaks are “really” Croats, Serbs, or a separate Bosniak Bosnian nation, has energized debates among nationalists until the present day. Anthropologists find the nationalist statements on Serbian/Croatian origin rather irrational and ultimately undignified attention, since, with a few notable exceptions, the ethnicity and history of the dominated in communist Yugoslavia has been prescribed by the dominators and by the general demographics of a region.

Like national identity in Bosnia and Herzegovina in general, Bosniak national identity is chiefly based on religion and communal feeling, as opposed to linguistic and/or physical differences from their neighbors. In that sense, the earliest foundation of modern Bosniak national development can be found as early as the beginning of the 18th century, as native Bosnian Muslims found themselves often fighting against the empire’s enemies by their own (i.e. the Battle of Banja Luka, where the city’s garrison was composed entirely of Bosniaks). On top of present cultural uniqueness, by the first half of the 19th century upper class Bosniaks and intellectuals were already propagating what can be considered early Bosniak nationalism, by way of writing and politics, all of which would later lead to the Bosniak rebirth at the end of the 19th and beginning of the 20th century.

Bosniaks – Austro-Hungarian rule and the Kingdom of Yugoslavia

Bosnia and Herzegovina were occupied and administered by Austria-Hungary in 1878, and a number of Bosniaks left Bosnia and Herzegovina. Official Austro-Hungarian records show that 56,000 people mostly Bosniaks emigrated between 1883 and 1920, but the number of Bosniak emigrants is probably much larger, as the official record doesn’t reflect emigration before 1883, nor include those who left without permits. Most of the emigrants probably fled in fear of retribution after the intercommunal violence of the 1875-1878 uprising. Many Serbs from Herzegovina left for America during the same period. One geographer estimates that there are 350,000 “Bosniaks” in Turkey today, although that figure includes the descendants of Muslim South Slavs who emigrated from the Sandžak region during the First Balkan War and later. Another wave of Bosniak emigration occurred after the end of the First World War, when Bosnia and Herzegovina became part of the Kingdom of Serbs, Croats, and Slovenes, known after 1929 as Yugoslavia.

Urban Bosniaks were particularly proud of their cosmopolitan culture, especially in the Bosnian capital, Sarajevo, which was, until WWII, home to thriving Bosniak, Serb, Croat, and Jewish communities. After 1945, Sarajevo became one of the most ethnically mixed cities in the former Yugoslavia.

Bosniaks – The struggle for recognition

Members of the 19th century Illyrian movement, most notably Ivan Frano Jukić, emphasized Bosniaks (Bošnjaci) alongside Serbs and Croats as one of the “tribes” that constitutes the “Illyrian nation”.

With the dawn of Illyrian movement, Muslim intelligentsia gathered around magazine Bosnia in the 1860s promoted the idea of a Bosniak nation. A member of this group was father of Savfet-beg Bašagić, a famous Bosniak poet. The Bosniak group would remain active for several decades, with the continuity of ideas and the use of the archaic Bosniak name. From 1891 until 1910 they published a magazine titled Bosniak. By the turn of centuries, however, this group has all but died out, due to its most prominent members either dying or deciding for Croat identity, the latter including Savfet-beg Bašagić himself.

The administration of Benjamin Kallay, the Austria-Hungarian governor of Bosnia and Herzegovina, enforced the idea of a unitary Bosnian nation (Bosanci) that would include the Catholic and Orthodox Bosnians as well as Muslims. The idea was fiercely opposed by Croats and Serbs, but also by a number of Muslims. This policy further clouded the Bosnian ethnical issue and made the Bosniak group seem as pro-regime. After Kallays death in 1903, the official policy slowly drifted towards accepting the three-ethnical reality of Bosnia.

Muslim National Organization (MNO), a political party founded in 1906, was a major opponent of the regime and promoted the idea of Muslims as a separate entity from Serbs and Croats. A group of dissidents that, among else, subscribed with the Croat Muslim identity formed a party named Muslim Proggressive Party (MNS), however it received little popular support and faded away in the next few years.

The first constitution of Bosnia and Herzegovina from 1910 explicitly mentioned Serbs, Croats and Muslims as the “native peoples”. This was reflected in the elections held soon thereafter, when the electoral was divided into a Serb, Croat and Muslim ballot. MNO, Serb National Organization (SNO) and Croat National Community (HNZ) received almost unanimous support in their respective ballots, and their members formed the parliament, albeit this parliament had little power in the Austria-Hungarian province of Bosnia and Herzegovina. All translations of the Constitution into native languages used lower-case M for Muslims as followers of Islam (This is because the proper nouns such as Muslim and Christian were and still are written in lowercase letters in Bosnian (Serbo-Croatian) language).

After the World War I, Bosnia and Herzegovina became part of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes which later transformed into the Kingdom of Yugoslavia. The Serb monarchy, being one of the victors of the World War, sought Croat and Slovene political parties as their partners when forming the country. MNO, reformed into the Yugoslav Muslim Organization (JMO), dropped the pursuit of Muslim national identity and focused on protecting the religious and existential issues of Muslims through coalescing with other parties, sometimes even with the Serbian parties such as Nikola Pašić’s People’s Radical Party and Milan Stojadinović’s Serbian Radical Party.

In the 1921 census, only Serbs, Croats and Slovenes were recognized as native nations or “tribes”, and these were the only available options for ethnicity. The result was that a large number of Bosniaks simply left the field for ethnicity blank. This phenomenon, labeled nonethnical element (nenarodni element), was a topic of heated debate amongst scholars and politicians for years to follow. Some of them argued that the nonethnical element were descendants of the Turkish occupier and as such should be expelled. Nevertheless, thanks to the helpful influence of JMO, there were only isolated incidents of oppression against Bosniaks.

This political void was quickly filled with a number of opposition parties which recognized Muslims as a separate nation. Among them was the Communist Party of Yugoslavia, as a document from the 1930s reveals. It’s no coincidence that a large number of Bosnian Muslims joined the Communist Party, and later the partisans, many of them becaming prominent political leaders and commandants.

During the World War II, the authorities of the Nazi-puppet Independent State of Croatia tried to ally with the Bosniaks whom they considered to be “Muslim Croats” against the Serbs and other “undesirables”. As a token, the Artists Gallery museum (by Ivan Mestrovic) in Zagreb was furnished with minarets and ceded to be used as a mosque.

The Declaration of the State Anti-Fascist Council of National Liberation of Bosnia and Herzegovina (ZAVNOBiH), issued on November 25th of 1943 by the partisan government, is widely considered to be the constitutional basis of the modern Bosnia and Herzegovina. This document uses essentially the same wording as the 1910 Constitution. Furthermore, the Resolution of ZAVNOBiH states: “Today, the nations of Bosnia and Herzegovina, through their only political representative – the ZAVNOBiH, desire that their country, which is neither Serb, nor Croat nor Muslim, but Serb as well as Croat and Muslim, should be the free and united Bosnia and Herzegovina in which the full equality, legal and otherwise, of Serbs, Muslims and Croats will be guaranteed”.

Unfortunately, this declaration was broken as soon as World War II was over, as the Constitution of the Federal People’s Republic of Yugoslavia (later Socialist Federal Republic of Yugoslavia) mentioned Serbs and Croats, but not Muslims, as the native nations (narodi). In the Yugoslav census of 1948, 90% of Muslims in Yugoslavia declared themselves as “nationally undetermined”. Furthermore, many who registered as Serbs or Croats did so largely out of societal and economic pressure. When the “Yugoslav, nationally undeclared” option became available in 1953, 900,000 people registered as such.

With a weakening of Serb dominance in Bosnian communist leadership, the door opened up for a new national identification. Finally in the 1961 Yugoslav census, the “Muslims in the ethnic sense” option first appeared. By 1963 Muslims were listed in the Bosnian constitution alongside Serbs and Croats. Finally, in 1968, “Muslims” with a capital M was adopted as the term for a member of a nation rather than “muslims” as adherents to Islam. (This summons forth the old discussions about whether a Jew is a member of a tribe or of a religion; the dilemmas were parallel).

The decision wasn’t greeted without debate among communist leadership, but Bosniaks had made themselves clear. “Practice has shown the harm of different forms of pressure,” read a communique issued by the Bosnian Central Committee, “from the earlier period when Muslims were designated as Serbs or Croats from the national viewpoint. It has been shown, and present socialist practice confirms, that the Muslims are a distinct nation”.

From then until the Yugoslav wars, Bosniak national identity continued to develop with two different philosophies forming. These breakthroughs in the 60s were not carried out by religious Muslims (in fact, they were headed chiefly by secular Muslim communists) but in the following decades two separate schools of thought emerged. The first, was a secular “Muslim Nationalism”, and the second was a separate revival of Islamic religious belief (a reaction to communist sponsored secularism and advocated by people such as Alija Izetbegović). The effects of these two separate ideas on what exactly Bosnian Muslims are can be seen to this day.

In September 1993, the Congress of Bosnian Muslim Intellectuals adopted the term Bosniak instead of the previously used Muslim. Other nationalities objected to the name as a ploy to monopolize the history of Bosnia and make them seem to be foreign invaders (see History of Bosnia and Herzegovina). The term in itself means Bosnian and is an archaic term that was once used for all inhabitants of Bosnia regardless of faith. Bosniaks counter by pointing out that Bosniak has been a historical ethnic term for their nation since the 19th century, and that had they truly wanted to “monopolize” Bosnian history it would have been far easier to adopt the name “Bosnian” in itself instead of using the more archaic version.

Since the 1990s, the name has been adopted outside of Bosnia itself, onto the Slavic Muslim population of other former Yugoslav republics such as Serbia and Macedonia. It allows a Bosniak/Bosnian distinction to match the Serb/Serbian and Croat/Croatian distinctions between ethnicity and residence.
http://www.experiencefestival.com/a/Bosniaks_-_History/id/618993

Leave a Response »

 

“Bosnian Royal Genealogy” – Zlatko Lukić Četvrtak, feb 26 2009

“Bosnian Royal Genealogy” – Zlatko Lukić
23. 02. 2009, Multimedia Center MAK – Sarajevo Library, Alipašina 6a, at 5:00 PM

There have existed only geographical and historical atlases until now. Henceforth, for the very first time in the world, there exists the atlas of genealogical maps, as well. It will soon appear the genealogical atlas, where are graphically and in an easy-to-survey manner represented all the Kotromanićs, Bosnian high nobility and genealogical maps of all the royal dynasties which had a great impact on civilisation development of B&H, such as: Byzantine, Turkey, Hungary, Croatia, Serbia, Montenegro, Austro-Hungaria, Russia and others.

In the textual part of the book is given the concise history of B&H with the relevant data and biographies of all the Bosnian rulers and nobility. The Atlas consists of 120 genealogical maps, 7 lists and 2 parallel tables with all the family and marital relationships between Bosnian, but also other dynasties that had an influence on B&H.

This is a book that each library, school and faculty should have. It is a lavishly produced monograph of high quality of print and paper in limited edition. All the copies are numerated and each book is signed by author himself.

Leave a Response »

 

Karte bosanskih rodoslovnih stabala by Zlatko Lukic + Kotromanici Četvrtak, feb 26 2009

http://picasaweb.google.com/aurelius777/KarteBosanskihRodoslovnihStabala#5304874328814682722

Prošlost Bosne u “Bosanskoj dinastiji Kotromanića”

Mostar, sa promocije knjige “Bosanska dinastija Kotromanića”, Foto: Tina Jelin

19.04.2008

Tina Jelin

Iako se o Bosni govorilo od Kulina bana i 12 stoljeća, podaci do kojih je došao autor porodičnog stabla „Bosanska dinastija Kotromanića”, pokazuje da spomen jednom bosanskom vladaru datira još od 968 godine. Porodično stablo dinastije Kotromanića je jedinstveno djelo, autora dr Envera Imamovića, koje na jednom mjestu slikovno i tekstualno prikazuje prošlost Bosne od skoro 700 godina.

Porodično stablo “Bosanska dinastija Kotromanića” lična je karta Bosne, umjetničko djelo, slika hrasta sa članovima dinastije Kotromanića koji su više od 700 godina vladali srednjovjekovnom bosanskom državom ili, kako naglašava autor prof. dr. Enver Imamović, svjedočenje da je bosanska država jedna od najstarijih država Slavena:

“Dakle, od 968. godine do 1304. godine to je 200 godina. A od Kulina Bana do zadnjega izdanka dinastije Kotromanića, do zadnjega kralja je sljedećih 500 godina - 700 godina postojanja Bosne, evidentirano, dokumentirano. A od prvoga spominjanja bana do danas je 1200 godina. Toliko je vaša Bosna.”

Iz izvedene geneze vidljivo je da je Bosna bila samostalna država, sa vlastitim vladarima, dvorom, jakom diplomatskom službom, vojskom, vlastiti novacem.

Posebno se izdvajaju periodi Kulina Bana, kada je nastala Povelja dubrovačkim trgovcima koja se označava i kao rodni list srednovjekovne bosanske državnosti, ali i vladavina Stjepana II Kotromanića kada je Bosni pripojen Hum, današanja Hercegovina, te oblasti Livanjskog, Duvanjskog i Glamočkog polja, čime su granice Bosne dovedene do tri rijeke – Save, Drine i Cetine.

Istaknuti bh. intelektualac fra Luka Markešić podsjetio je na različite duhovne tokove, vjerski pluralizam kojeg su podržavali Kotromanići, što je srednjovjekovoj Bosni dalo pečat izuzetnosti:

„Katolička crkva sa središtem i Rimu, Pravoslavna crkva sa središtem u Carigradu i Crkva bosanska sa središtem u Bosni - i Kotromanići su nastojali sa svakom od ovih crkava izgraditi dobri odnos. Možda u ovakvom stavu vidjeti i razlog lakšega prihvaćanja islama, kao sada četvrte vjerske zajednice.“

Porodično stablo Kotromanića, Foto: Tina Jelin

Iako je Austro-Ugarska zaslužna za razvoj institucija poput Instituta za istraživanje Balkanskog poluostrva, Geološkog instituta, Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ona nije bila zainteresirana za istraživanje nacionalne historije koja se odnosi na život države Bosne i Hercegovine. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije Bosna je podijeljana na četiri banovine, a nakon proglašenja NDH postaje dijelom hrvatske teritorije. Iako se za vrijeme socijalističke Jugoslavije obnavlja Bosna i Hercegovina, svi znaci nekadašnje državnosti su reducirani.

Krvna loza bosanske dinastije zato predstavlja i svojevrsnu obnovu pamćenja o vladarskim ličnostima značajnog perioda povijesti Bosne, a za akademika Muhameda Filipovića, i obnovu zajedničkog identiteta kojeg različiti nacionalizmi i danas pokušavaju osporiti:

„200 godina je u našim ljudima ubijano osjećanje ponosa da su imali svoju zemlju, da su imali svoju državu, da su imali svoje plemstvo, da su imali svoje banove i kraljeve, da su imali ljude koji su ih na dostojan način reprezentirali i u državnoj i u vojnoj i u duhovnoj sferi, u umjetničkoj sferi i u kojoj god hoćete.“

Razvoj državnosti BiH na početku 21. stoljeća, njen put u evropsku porodicu, zaključuje i prof. Mirko Pejanović, nemoguće je posmatrati bez istine o povijesnom razvoju srednjovjekovne bosanske države koja je bila priznata na evropskim dvorima. Pejanović dodaje i kako porodično stablo dinastije Kotromanić može biti i svojevrsna prekratnica u obrazovanju generacija koje dolaze:

„Porodično stablo dinastije Kotromanića imaće važno mjesto u edukaciji srednjoškolske i studentske populacije, pa i šire – u edukaciji građana, i treba naći svoje mjesto u svim školama i vaspitno-obrazovnim institucijama.“

Na način dopadljiv i razumljiv za djecu, intelektualce, akademike, na stablu je prikazano 14 vladara. Njihovi likovi skinuti su sa autentičnih, postojećih dokumenata, dok se u tekstu navodi 70 članova dinastije Kotromanić.

http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1107404.html

Leave a Response »

 

Nauka i kupusarija Dusanovo Carstvo – koji Dusan i koje Carstvo? Ponedjeljak, feb 2 2009

Nauka i kupusarija

(Obrazovanje: Borba protiv pseudohistorije, Dani 606, 23. 1. 2009, 42 – 45)

Iz pera uglednog Vuka Bačanovića, Dani u 606. broju donose prigodan prikaz knjige Historijska čitanka CDRSEE, Sarajevo, 2007., obima oko 500 strana (HČ). Bačanović, i pored dobrih konstatacija, nažalost, pravi grešku zloupotrebe naučnog metoda i slično. On nije vidio da su autori HČ, zbog akcidencije (isticanje nečega kao bitnog, a ne mora biti tako), spomenuti rad objavili čak i pod neprikladnim nazivom, što je spomenuti kritičar morao da primijeti.

Imenica “čitanka” se pravilno koristi samo za hrestomatski odabrane književne radove, pa je nelogično taj leksem “nakalemiti” i na kompilaciju (napabirčenih) arhivskih dokumenata. Jer, nema dokaza da su ti tekstovi odabrani među milion sličnih dokumenata, po nekom znanstvenom kriteriju. Eto zašto se ne može kazati da su pokazani dokumenti pravi reprezentanti povijesne istine. Marx je govorio da nauka postaje istinita tek kad “uspije da se izrazi na matematički način”, a ne i na poluistinit način, što se nudi sa subjektivno odabranim dokumentima HČ. Sve druge i drugačije teorije, Engels je nazivao “kupusarija“!

U prvom dijelu spomenutog rada, recimo, obrazlaže se kako je Osmansko Carstvo, krajem XIV i početkom XV stoljeća, osvojilo Balkansko poluostrvo. U pitanju je pogrešan navod. Jer, spomenuta se sintagma literarno koristi tek u XVIII stoljeću. Osmanlije su, ustvari, željele da obnove Vizantijsko carstvo, pa su radi tih planova, krajem XIV stoljeća pokorile Bugarsku, zatim, među despotima podijeljenu državu Rašku itd., a ne Balkansko poluostrvo, kako se tvrdi u HČ. Bačanović u spomenutom tekstu sasvim nekorektno spominje i “kraljeve Srbije”, što ne odgovara materijalnoj istini. Jer, Svištovskim mirovnim ugovorom iz 1791. godine, Smederevski sandžak (Beogradski pašaluk) je prvi put nazvan Srbija (Vojna enciklopedija – Beograd, 555/1). A Konstantin Jireček je davno obznanio da knezovi nomadske države Raške nisu mogli dobiti, valjda, zbog nomadskog statusa vladarske krune (Istorija Srba, Zmaj, Zemun, 1990., 169, 222). Radi toga je Sv. Sava, 1217. godine, i to kad nije bio arhiepiskop tzv. Srpske pravoslavne crkve (koju nije priznavala Pravoslavna crkva iz Carigrada), krunisao za kralja Raške, koga drugog nego svog brata Stefana. Navedena se država (gdje su živjeli Srbi, Iliri, Tračani, Bugari, Grci itd.) pogrešno u srpskoj literaturi sada poistovjećuje sa Srbijom.

Spomenutu, dakle, lokalnu kraljevsku krunu je nosio i Stefan Uroš IV, realno, veliki župan Raške (1331-1355), kojem srpski povjesničari (iz milja) daju ime Dušan (Jireček, 212), a nisu imali pravo da krste ljude. Koliko je tzv. Dušan bio vlastoljubiv, pokazuje i činjenica da se uz pomoć tzv. SPC, 16. aprila 1346. godine, proglasio čak za “cara Grkljem i Srbljem”! Ali, navedenu carsku krunu, što srpski povjesničari prešućuju, anatemisala je Vizantija (Jireček, 223), gdje se nalazilo vrhovno sjedište Pravoslavne crkve. Prema konfesionalnom dogovoru još iz 459., Pravoslavna crkva u Carigradu je mogla davati carske, a katolička crkva iz Vatikana kraljevske krune (R. Lopez, Rađanje Evrope, Zagreb, 1978., 48). Kako ondašnja Srpska pravoslavna crkva nije bila patarenska (otpadnička), ona je ta pravila morala poštovati.

U drugom dijelu HČ se govori o nacijama i državama jugoistočne Evrope, što je dobro. Ali nije dobro što se propušta kazati da je u Bosni “stvorena politička vlast prije hrvatske i srpske”. O tome je davno pisala Nada Klaić, ugledna povjesničarka, pa taj važan navod za BiH nije trebalo ignorirati ni u HČ. Treći dio HČ je posvećen temi tzv. balkanskih ratova, gdje se ističu sasvim pogrešni navodi, a objektivni dokumenti zanemaruju. Evo i kako. Po scenariju tajnog ugovora (zaključenog 15. januara 1877. godine) između Austro-Ugarske, Rusije i Srbije, tvrdi Grgur Jakšić (Iz novije srpske istorije, Prosveta – Beograd, 1953., 61) planirana je podjela vilajeta Bosne. U navedenom aktu piše, kakva drskost, kako Austro-Ugarska daje suglasnost Rusiji da može anektirati neke teritorije na Kavkazu, a Rusija se suglasila da Austro-Ugarska anektira Bosnu i Hercegovinu, “izuzimajući zemljište koje se nalazi između Srbije i Crne Gore o kome će se obe vlade imati da dogovore kad bude došao trenutak da njime mogu raspolagati”. Epilog prethodnog ugovora je već poznat, pa dalji komentar nije potreban.

U četvrtom dijelu HČ se opravdano polemizira o Drugom svjetskom ratu, gdje se objektivno govori i o fašizmu, a nešto manje loše o boljševizmu. Ali, nigdje se ne kaže i kolika je bila ratna šteta Bosne i Hercegovine, mada je na osnovu popisa utvrđeno da je ona iznosila oko 6 milijardi dolara (Arhiva BiH, Fond Zemaljska komisija za ratnu štetu, 1945. – 1950.). Navedeni iznos ratne štete, najvećim je dijelom kompenziran za ratnu štetu partizana nad Nijemcima Vojvodine, jasno piše Nikola Živković (Ratna šteta koju je Njemačka učinila Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu, Institut za savremenu istoriju Beograd, 1975.). Ni spomenuti dokument, makar se radilo o krunskom aktu, nije u mnogo hvaljenoj HČ objavljen. Što li?!

Ako se rezimiraju prethodni redovi ovog komentara, jasno se može zaključiti da je Bačanovićev spomenuti članak (ne)korektan prikaz Historijske čitanke CDRSEE. Istina, prethodna ocjena, zbog složenosti teme, može biti i stvar subjektivnog shvaćanja. Bilo kako bilo, potpisnik ovih redova je iznio svoj stav, bez obzira na druga i drugačija mišljenja.

Leave a Response »

 

ILUSTROVANI VODIČ ISLAM I MODERNA NAUKA-GUIDE TO ISLAM AND SCIENTIFIC FACTS Nedjelja, dec 28 2008

http://bogbosnaibosnjastvo.webs.com/islamandsciencenauka.htm

Leave a Response »

 

Srpski historijski mitovi o Bosni i Srpsko kasapljenje historije Srijeda, nov 12 2008

http://members.tripod.com/cafehome/serbdom.htm

Sa Serbdom cafe sajta:
De Administrando Imperio, X vijek
Konstantin VII Porfirogenit poznat i kao CONSTANTINE VII FLAVIUS PORPHYROGENITUS (r. Septembar 905, Konstantinopolj [Carigrad, sada Istanbul, Tur.]–u. Nov. 9, 959), Vizantijski imperator od 913 do 959.

Njegovi spisi su obiman izvor o Vizantijskom carstvu i susjednim podrucjima. Njegov De administrando imperio (O upravljanju imperijom, latinski original se cuva u Vatikanskoj biblioteci) se bavi slovenskim i turanoidnim narodima i sadrzi obiman i detaljan istorijski i geografski opis naroda koji okruzuju Vizantiju. Porfirogenit ne poseduje samo podatke iz svog vremena, vec citira i carske arhive, koji sezu do njegovog prethodnika, Cara Heraklija(610-641) i ranije.

Glava 32 De Administrando Imperi-ja Konstantina Porfirogenita, ima naslov “O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju”, i koja govori o teritoriji naseljenoj Srbima ciji je sastavni dio sama Bosna, u kojoj napominje dva naseljena grada – Kotor i Desnik, oba jos uvijek neogredjenog geografskog polozaja.

http://s28.photobucket.com/albums/c236/rijaldo/?action=view&current=Malcolm2.jpg

“It occurs in the politico-geographical handbook written in 958 by the Byzantine Emperor Constantine Porphyrogenetus.In the section of his handbook devoted to the Serbian prince`s lands he wrote:’IN BAPTISED SERBIA ARE THE INHABITED CITIES OF DESTIKON [etc.]….AND IN THE TERRITORY OF BOSONA,KATERA AND DESNIK”
This makes it clear that Bosnia was considered a seperate territory. page 10(Bosnia a short history by Noel Malcolm 1995)

http://img526.imageshack.us/img526/2448/finebosnia.jpg

John V.A Fine: When ethnicity did not matter in the Balkans p.24-25 2005

Large parts of what was to become Yugoslavia remained outside the rule of these two dominant tribes,presumably simply under units of the original Slaveni.These areas included Bosnia and Duklja(Montenegro).

Sa Srbdom cafe sajta

Anali” franackog hronicara Einhard-a, IX vijek
Izvor stariji od Porfirogenita vise od sto godina, franackog hronicara Ajnharda. On u svojim Analima opisuje i ustanak panonskog kneza Ljudevita (818-823). U tom svom djelu, za nasu istoriju dragocijenom, Ajnhard na jednom mjestu kaze kako je Ljudevit jednom prilikom pobjegao iz Siska i otisao medju Srbe. Po svemu sudeci Srbi su tada zivjeli negde u predelu Une, cak mozda i zapadno od nje, sasvim vjerovatno na podrucju danasnje Like.

“Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit”
, sto odgovara: [Ljudevit (knez donje Panonije 822. - prim. CafeHome) ostavivisi grad Sisak, pobijeze k Srbima, za koji se narod veli, da posjeduje veliki dio Dalmacije).
Franjo Racki, hrvatski istoricar, kaze, da kako se rimska provincija Dalmacija prostirala od Jadranskog mora do Panonije, pod tim Srbima, koje pominje franacki analista Ajnhard, smatraju Srbi u Bosni.

Srpski historicar Relja Novakovic ima adekvatan odgovor na ove tvrdnje,prezentiram vam skenirane stranice iz knjige "Gde se nalazila Srbija" str. 22-23

Treba nesto reci i o Einhardu za kojeg neki povijesnicari drze da donoi podatke o povijesti Bosne u IX stoljecu Einhardova vijest o bijegu panonskog kneza Ljudeita 822 iz Siska u Dalmaciju Srbima obicno se tumaci kao da se odnosi na Bosnu,medutim po logici stvari Ljudevit je pri bijegu iz Siska i Panonije
morao bjezati onamo gdje se Panonija najprije dodiruje sa Dalmacijom a to znaci sjeverozapadno od Bosne kako naglasava Relja Novakovic nema nikakva smisla sve Srbe tražiti èak u predelu srednjeg ili gornjeg Vrbasa dve stotine i više kilometara daleko od Siska a manje negde još istoènije.

Ovdje Relja Novakovic komentarise Kinamove podatke o Bosni(str 68-69) i smatra da su Bosansi i Srbi razlicite etnicke grupacije,sto proizilazi iz razlicitih obicaja i nacina upravljanja.

Ugledni Srpski historicar Relja Novakovic kaze:

Cini nam se da je Zeta kao i Bosna jos od samog pocetka bila osobena zemlja.
Zeta nikad nije postala Srbija.
Tako je Relja!!!

SA CETNICKOG SAJTA
Povelja Dubrovniku
Rimski papa salje 1188, dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdjuje stara prava dubrovacke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: “regnum Servilie, quod est Bosna” (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.

(regnum u to doba ne mora nuzno da znaci “kraljevina”, Bosna je bila tada banovina)

Vidjeti u: I. Kukuljevic, Codex diplom, II, 148, str 21.)

28.marta 1187 godine u jednom papinom pismu (buli) Dubrovcanima pojavljuje se po prvi put jedan vrlo zagonetan izraz “regnum Servilie,quod est Bosna”,sto znaci:”Kraljevstvo Srbija,sto je Bosna”,te su srpski historicari pokusavali da ovo prikazu kao “dokaz” da je Bosna bila srpska zemlja,sto je naucno dokazano kao apsolutno neistinito.
Ovaj izraz se pojavljuje samo jedno izvjesno vrijeme (do 1252 godine),a prije i poslije toga ne.Kako je nastao ovaj izraz?Prije svega treba uociti jednu stvar vrlo jasno : papine bule su vjerski/crkveni dokumenti i u njima se navode crkvene oblasti,a ne drzavne.Kao najocitiji primjer koji to moze ilustrovati treba navesti primjer Bosanskog franjevackog vikarata,koji je formiran 1385 godine i koji je ukljucivao u sebi 35 franjevackih manastira,od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Drzave Bosne,naime Bosanski franjevacki vikarat se pruzao sve do Rumunije,ali niko nikada nije ni pokusao “dokazati,da je sve do Rumunije u stvari Bosna,jer se tu radi o crkvenim oblastima,a ne drzavnim!!Isto tako,izraz “regnum Servilie,quod est Bosna” nije drzavni nego crkveni izraz,ne za drzavne,nego za katolicke crkvene oblasti,sa kojima su Dubrovcani manipulisali preko pape,odnosno,radilo se,u stvari, o teznjama za prosirenje Dubrovacke nadbiskupije koju do 1187 godine sacinjavaju tri pokrajine,i to kraljevstvo Zahumlje,kraljevstvo Srbija i kraljevstvo Travunija.Ovdje je termin “kraljevstvo” samo crkvenog karaktera,odnosno tako papa naziva sve pokrajine/biskupije koje ulaze u sastav nadbiskupije,bez obzira sto mnoge nisu ni drzave,a kamoli kraljevstva u drustveno-politickom pogledu.

Od prvog poznatog papinog pisma Dubrovackom nadbiskupu 1022 godine,pa do te 1187,uvijek se spominjalo “kraljevstvo Srbija” i to samo formalno,(jer srpska biskupija jos od 1020 godine pripada Ohridskoj arhiepiskopiji)ali uz to nigdje nije dodavan umetak “quod est Bosna”,jer je Bosna kao crkveno podrucje,odnosno biskupija,pripadala Splitskoj nadbiskupiji i nije imala apsolutno nikakve veze sa Dubrovackom nadbiskupijom.

Dubrovacka nadbiskupija je tokom vremena izgubila Bar,koji je promovisan u nadbiskupiju,a takodjer gubi i Kotor koji se takodjer oteo jurisdikciji Dubrovnika,kao i gubljenjem citave srpske biskupije,koja se otrgla od Dubrovnika jos 1020 godine,kada ju je Car Vasil II otrgao od Dubrovacke nadbiskupije i podvrgao Ohridskoj arhiepiskopiji,te je izraz “regnum Servilie” (kraljevstvo Srbija),bilo samo mrtvo slovo na papiru,jer u stvarnosti Dubrovacka nadbiskupija od 1020 godine nema nikakvu jurisdikciju nad “kraljevstvom Srbijom”,ali je i dalje navodi,jedino eventualno kao pretenziju,a nikako kao stvarno cinjenicno stanje.Dubrovackoj nadbiskupiji je jedino ostala Trebinjska biskupija.U pitanje je dakle bio dosao i sam opstanak Dubrovacke nadbiskupije zbog manjka podloznih biskupija.

U takvoj situaciji Dubrovacki nadbiskup Tribun je morao naci nacina da prosiri svoju nadbiskupiju te onda pokusava pridobiti prostranu Bosansku biskupiju koja je u to vrijeme pripadala Splitskoj nadbiskupiji od koje se zeljela otrgnuti,jer su vrlo cesto Splitskim nadbiskupima bili Ugari,na koje se u Bosni gledalo kao predstavnicima neprijateljske Ugarske,kao konstantne prijetnje nezavisnosti Bosanske drzave.Ovdje je vrlo bitno zapaziti sljedece:Prije 1187 godine u papinim bulama Dubrovackoj nadbiskupiji postoji izraz “regnum Servilie”,(kraljevstvo Srbija),I BOSNA SE NE PODRAZUMIJEVA POD TIME JER PRIPADA CIJELO TO VRIJEME SPLITSKOJ NADBISKUPIJI.,a onda odjednom uz umetak”quod est Bosna”,Bosna se kao da podrazumijeva pod tim pojmom,i da pripada Dubrovackoj nadbiskupiji??!O cemu se ovdje zapravo radilo? Bosanski kler je sklopio dogovor sa Dubrovackim nadbiskupom,da se Bosanska nadbiskupija prikljuci Dubrovackoj i napusti Splitsku,sto je nekako moralo biti ozvaniceno pred papom,te Dubrovacki izaslanici uspijevaju “uvjeriti” Rimsku kuriju,da je Bosanska biskupija oduvijek bila dio Dubrovacke nadbiskupije,samo sto se to podrazumijevalo pod “regnum Servilie” i da bi se to pojasnilo da se uz “regnum Servilie” doda i umetak “quod est Bosna”,sto je jednostavno bilo falsificiranje stvarnog stanja,a sve u cilju prosirenja Dubrovacke nadbiskupije,kao i otcjepljenja Bosanske biskupije od Splita.I Bosanska biskupija i Dubrovacka nadbiskupija su time ostvarili sto su zeljeli,a sve to su uredili da izgleda sasvim legalno pred papom,iako je cijela stvar bila daleko od icega legalnog.O tom ” diplomatskom ” uspjehu Dubrovcana Kr. Draganovic primjecuje ovo: ” Papinska kancelarija, koja je znala nasjesti i drugim ocitijim povjesnim zabludama glede njoj slabo poznatog i uvijek nemirnog Balkana, nasjela je i ovom `neduznom’ tumacenju spretnih Dubrovcana i dala ga uvrstiti na tako neobican nacin i u samu papinsku bulu ed g. 1187. Kad je jednom formula prodrla u papinsku povelju, ona ce se neko vrijeme zadrzati u bulama jos dvojice Dubrovniku sklonih papa, usprkos toga, da je u opreci i s povjesnim cinjenicama i s fakticnim stanjem u tadasnjoj Bosni “(Draganovic,Kat.crkva,732)
Bosanska se biskupija nije mogla smatrati srpskom iz vrlo prostog razloga sto su i Bosna i Srbija od starina imale svaka svoju biskupiju (Bosna jos od vremena Rimljana).Sjediste Bosanske biskupije je bilo u gradu Vrhbosni,dok je srpska biskupija bila u gradu Rasu.Provinciale vetus iz godine 1080 i bula Klementa III iz 1089 godine spominju i Bosansku i srpsku biskupiju JASNO RAZLIKUJUCI JEDNU OD DRUGE.

Ova formula “regnum Servilie,quad est Bosna”,zadrzala se izvjesno vrijeme u papinskim bulama,sve do 1252 godine i to od strane onih papa koji su bili naklonjeni Dubroniku,i to Klementa II u buli od 21.juna 1188 godine,te u dvije bule Grgura IX i to od 24.jula 1227 godine i 26.marta 1238 godine.Da bi,pslije sirenja bogumilstva po Bosni i jacanja bogumilske Bosanske Crkve, Rimska kurija otrgla Bosansku biskupiju od Dubrovacke nadbiskupije 26.avgusta 1247 godine i pripojila je Kalockom nadbiskupu u Ugarskoj.Dubrovacki nadbiskup Ivan je ,vodeci parnicu sa Barskim nadbiskupom o granicama izmedju njihovih nadbiskupija,pokusao je da ponovo da polozi pravo na ovu formulu,ali nije uspio da Bosansku biskupiju vrati Dubrovackoj nadbiskupiji,te je to bio zadnji put da se ovaj izraz “regnum Servilie,quod est Bosna” ikada vise pojavi u bilo kakvim papinim sluzbenim dokumentima,a koristiti ga kao neki dokaz o “srpstvu” Bosne,je vec odavno naucno odbaceno kao apsolutno neutemeljen argument.

Naso sam ja u Monumenti odlicnu povelju Mateja Ninoslava duza je puno od onih koje koriste Srbi da dokazu kako je Matej svoj narod nazivao Srbima. Pisana je Dubrovcanima u Martu 1249. i u njoj Matej kaze kako ce za zlocine njegovi ljudi i kmeti njemu odgovarati, kako ce Dubrovnik braniti ukoliko budu u sukobu sa raskim kraljem i na kraju se izmedu sebe djele koji ce Srbima suditi a koji Vlasima.

http://books.google.ba/books?id=57JJAAAAMAAJ&pg=PA32&dq=monumenta+serbica+spectantia+historiam+Serbiae&hl=en&output=html

Povelja pocinje na dnu 32. stranice Monumente.

Na osnovu prijepisa jednog manjeg dijela posebnog dodatka Povelji Bosanskoga Bana Ninoslava od tacno neutvrdjenog datuma nastanka (pretpostavlja se da je nastala izmedju 1232 i 1235 godine,jer se u njoj spominje Dubrovacki Knez Zan Dandulo,koji je vladao do aprila 1235 godine):

“Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, Ban Bos’nski Veliki, kle se Knezu Dubrov’ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov’ckoj. Takom s’m se kletv’ju klel, kakom se je Ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit’k, tako kako su u Bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi. A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos’nskoga, tako vjerno kako-re u prvih. A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred Knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred Banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije.”

,srpski historicari su pokusavali da ustvrde,kako u toj “povelji” Bosanski Ban Ninoslav narod u Bosni zove Srbljima,a Dubrovcane Vlasima,sto je odavno dokazano kao potpuno neistinito. Ovu “povelja” je vrlo malih dimenzija,a u njoj pisar,inace iz Srbije, koji se zvao Desoje i bio zaposlen od Dubrovnika) navodi da je prije ove bila napisana glavna (prva) povelja,kada kaze”A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos’nskoga, tako vjerno kako-re u prvih.”

Ovo je bio,dakle,samo poseban dodatak povelji i napisan dosta nemarno kada se usporedi sa originalnim poveljama,ocigledno,posto je napisan poslije dovrsetka povelje,da se radilo o necemu sto je sporedno u odnosu na dvije ugovarajuce strane u povelji :Bosnjake i Dubrovcane.Nazivi “Srbljin i Vlah” se spominju pri jos dvije povelje Bana Ninoslava (iz 1240 i 1249 godine),a ne spominju se ni prije ni poslije,jer svi Bosanski Banovi i Kraljevi narod u Bosni,kada mu se eksplicitno obracaju zovu ga Bosnjacima (starinskim nazivom za Bosnjake “Bosnjani”) i nikako drugacije,kao sto i narod u Bosni sam sebe zove Bosnjacima,na nadgrobnim spomenicima,u vjerskim bogumilskim knjigama,darovnicama i sl.

Takodjer,tvrdnje da se naziv “Vlasi” odnosi na Dubrovcane ne stoji,jer se nigdje i nikada tako oni sami nazivaju,niti ih iko ikada tako naziva,cak postoje i adekvatni izvori iz Srbije koji prave jasnu razliku izmedju Dubrovcana,Srblja i Vlaha,kao npr. u jednom dijelu povelje Stefana Dusana Silnog,a koja datira od 26.oktobra 1345 godine:”…da ne uzima Dabiziv’ Dubrov’canom ni carine; da nikoega dohodka ni tr’govcu Dubrov’c'komu, ni Vlahu, ni sr’binu, da nikomu; i kto gred u Dubrovnik i (i)z Dubrov’nika i vsaci vlasteli koi te stajati po Dabizive, da ne uzme carine do veka veku…” Ovdje,dakle,sami srbi prave jasnu razliku izmedju Dubrovcana,Srba i Vlaha (”ni tr’govcu Dubrov’c'komu, ni Vlahu, ni Sr’binu),te je tvrdnja da su Dubrovcani bili nazivani “Vlasima” oborena i to upravo iz jednog srpskog izvora !! A,ako Dubrovcani nisu Vlasi,onda ih ni Ban Ninoslav ne moze tako zvati,pa time pada u vodu i tvrdnja da Ban Ninoslav Bosnjake naziva “Srbljima”,jer u toj povelji jedno iskljucuje drugo!!
U isto vrijeme kada je nastala povelja Stefana Dusana i u kojoj on jasno razlikuje “Srbe,Vlahe i Dubrovcane”,kao tri razlicite vrste ljudi,Ban Stjepan II Kotromanic je Ban u Bosni koji u svojim poveljama narod u Bosni zove iskljucivo Bosnjacima,a Dubrovcane Dubrovcanima,nikakvog spomena ni o Srbljima ni o Vlasima.

Ali,sam Ban Ninoslav daje konacan odgovor po ovome pitanju i to pri poveljama Dubrovcanima iz 1240. i 1249 godine,gdje se spominju tri vrste ljudi,a to su Mi-narod u Bosni -”nasi ljudie”,Vi-”Dubrovcani” i Oni-”Srblji i Vlasi” Stranke u ugovoru povelje su “Mi” i “Vi”,odnosno Bosnjaci i Dubrovcani,a “Oni” – Srblji i Vlasi su samo sporedni dio ugovora,a sve ove tri grupe ljudi su razlicite izmedju sebe,sto se jasno vidi iz glavnih dijelova tih povelja,gdje Ban Ninoslav,obracajuci se Dubrovcanima zadrzava sebi pravo sudjenja Bosnjacima (”nasi ljudie”),u slucaju da bi ih tuzili Dubrovcani i zabranjuje “izmu”,odnosno vansudsku odmazdu u krivicama (”i ne izma”).U posebnim,pak,dodacima tim poveljama,govori se o “Srbljima i Vlasima”,kao o posebnoj grupi ljudi razlicitoj od stranaka u ugovoru,odnosno od Bosnjaka i Dubrovcana.Kada bi “srblji i Vlasi” bili istovjetni sa Bosnjacima i Dubrovcanima,onda ovaj dodatak poveljama ne bi imao nikakvog smisla,jer je vec u glavnom dijelu povelje Ban Ninoslav zadrzao sebi pravo sudjenja Bosnjacima,koje bi tuzili Dubrovcani,i ne bi imalo nikakvog smisla ponavljati to ponovo!

Na osnovu svih raspolozivih autenticnih historijskih izvora,jasno se vidi da Srbi nisu domaci ljudi ni u Bosni ni u Dubrovniku,nego stranci iz Srbije koje su Dubrovcani upotrebljavali najvise za prijenos teske trgovacke robe,a u Zahumlju ih je domaca gospoda upotrebljavala kao najamnike za cuvanje stoke,pa im je i putem medjudrzavnih ugovora izmedju Bosne i Dubrovnika bio zasebno regulisan status pred zakonom.Tokom vremena su potpuno nestali kao pravni subjekt u Srednjovjekovnoj Drzavi Bosni,o cemu nam svjedoce i sve kasnije povelje Bosanskih vladara,koje se inace broje u stotinama!

www.zemljabosna.com

15.februara 1333 godine napisana je povelja Dubrovcanima od strane Bana Stjepana II Kotromanica.Sva cetiri originala su izgubljena,a sacuvan je jedino prijepis koji je napravio pisar iz Srbije zaposlen u Dubrovniku.U tome Dubrovackom prijepisu teksta povelje Bana Stjepana II Kotromanica se može procitati i sljedece:”Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu peèat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu…”,a odmah potom slijede sljedece tri recenice: “…A tomuj su èetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci – a sve su peèaæene zlatijemi peèati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom”(M.Dizdar,Antologija Starih Bosanskih Tekstova,Alef,1997)

Ovim citatom iz Dubrovackog prijepisa Banove povelje srpski historicari su pokušavali pokazati da Bosanski Ban Stjepan II Kotromanic svoj jezik naziva “srpskim”(??),sto je ,naravno, apsolutno neutemeljen argument!Prvo,ovdje govorimo o nazivima pisama,a ne jezika,jer se u prijepisu povelje kaže “na latinsci” i ” na srpsci”,a ne kaže se “latinski” i “srpski”(naziv “cirilica” se udomacio tek u 16.stoljecu,zato pisar iz Srbije cirilicno pismo naziva “srpskim”,kao sto to mnogi i dan danas rade u Srbiji.Tu treba napomenuti da cirilica nije srpsko pismo,nego Bugarsko pismo.Cirilicu nisu izmislili Srbi nego Bugari.Kada je cirilica potekla iz Bugarske razvile su se njene brojne verzije,pa su tako nastali srpska varijanta cirilice,zatim Ruska cirilica,Bosanska cirilica (itd.),koja se razvila u vise razlicitih tipova)Takodjer,Bosanski jezik se kao razlicit jezik od Bugarskog,Slovenskog,srpskog,hrvatskog i Ceskog jezika spominje tokom Srednjovjekovne Bosne,krajem 14 stoljeca u djelu “Skazanie iziavljeno o pismenah”,koje je napisao Bizantijski putopisac,Konstantin Filozof.Drugo,ovaj prijepis povelje nije pisao Ban Stjepan II Kotromanic nego pisar iz Srbije.Naime,od 1174 godine,kada je srpski Veliki Župan Stevan Nemanja zauzeo Zahumlje,Travuniju i Duklju,pisari u Dubrovackoj Republici su bili Srbi.Dubrovcani bi upotrebljavali ove pisare i ponekad kada bi trebalo napisati i neku povelju za Bosanske vladare ili kada je trebalo izvrsiti prijepis originala,za potrebe Dubrovackog arhiva.Takodjer,ovi pisari iz Srbije su bili zaposljavani i na dvorovima Bosanskih vladara,prvenstveno zbog stalne prepiske Bosne sa Dubrovnikom.Dakle kroz tu vezu sa Dubrovnikom i potrebe Bosanskih vladara za korespodencijom sa Dubrovcanima,ovi pisari bivaju zaposljavani i u Bosni,i nije nikakvo cudo da se je moglo desiti da pismo ili cak i jezik kojim pisu nazovu “srpskim”.Ali samo oni,pisari iz Srbije,ali nikako Bosanski Ban niti domicilni Bosanski pisari,sto je i vise nego i jasno iz stotina Bosanskih povelja koje su sacuvane u originalu.Naziv za pismo “cirilica”,kao sto je vec receno, se udomacio tek od 16. vijeka,pa zato pisari iz Srbije cirilicu kao pismo uopste nazivaju “srpskim”,onako kako ga i sami zovu,a ne Ban Stjepan II Kotromanic,cak Banovo ime u ovom prijepisu povelje pišu kao “Stefan”,iako je njegovo ime originalno bilo “Stjepan” i kao takvo se i pojavljuje u svim originalima Bosanskih povelja koji su sacuvani,a u usporedbi originali ili prijepis,uvijek je mjerodavniji original,tako da se vec ovdje moze vrlo jasno vidjeti da Dubrovacki pisar pri prijepisu pravi znacajne jezicke izmjene,vise puta navodeci ime Bana Stjepana kao “Stefan”.
Na kraju svake povelje svaki pisar bi dodao nekoliko administrativnih podataka,koji bi se obicno sastojali u tome da se kaže kada je povelja napisana,ime pisara,opis nacina pecacenja,eventualno kojim pismom je pisana,jezikom itd.Naravno da pisar iz Srbije piše “srpskim pismom”,što i sam navodi,ali reci da to u stvari kaže Ban Stjepan II Kotromanic jednostavno ne stoji,iz prostog razloga što se tu opisuje jedan administrativni postupak,što je karakteristicno kao radnja za pisara,a ne za Bana,te je pripisivati te rijeci Banu potpuno besmisleno,jer je on nije ni pisao,niti “na latinsci”,niti “na srpsci”nego je pisanje bio posao pisara,a za sve pisare iz Srbije,koji su bili zaposljavani u Dubrovniku, je naucno dokazano da su uvijek pisali “srpskim nacinom” i svoje pismo nazivali “srpskim”.Pisari,a ne Ban.Nemoguce je pripisati Banu da on na kraju povelje preuzima posao pisara i da na samom kraju povelje navodi u detalje tehnicke podatke oko izrade povelje??To je bio nedvojbeno posao pisara,a nikako Bana.Sporna recenica :A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati., je napisana na kraju (prijepisa) povelje,gdje pisari po pravilu navode tehnicke detalje vezane za pisanje povelje ,a sa tim Ban ne moze imati nikakve veze,to moze biti samo posao pisara.Kljucno je pitanje dakle,da li je autor te recenice Ban ili pisar?Da bi se odgovorilo na to pitanje,prvo je potrebno sagledati konkretan tekst Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a on glasi:

——————————————————————————–

Priziraje blagovoljenje sviditelj’ i mnogo porabotanje o baštine i vlastela i ljudje Dubrovaèci i našijem praroditeljem i nama vele mnogo,i hote odsele porabotati sa Božjem hotijenjem…Zato mi,gospodin Ban Stefan,i moji sinove i unuèje i dokoli sime moje bude,do vijeka vjekoma,dasmo i darovasmo u baštinu i u plemenito ljudem Dubrovaèkijem,a našijem drazijem prijateljem:Vas Rat i Ston i Prevlaku,i otoke koji su okolo Rata,i sa svijem što se nahodi unutra…i gore i polja,dubrave,lijes,trave,vode,sela,i vse što je od Prevlake do Lojišta;i sudcbo i globe i krvi u miru,da budu njih’ volju,da imaju i drže i da èine vsu svoju volju i hotijenje kako od svoje baštine – do vijeka vjekoma…

I da su voljni zidati zadi i tornje – gdi im je hotijenje.I prekopati Prevlaku od mora do mora i napravljati – na svoju volju i hotijenje.I jošte se obetuje gospodin Ban Stefan,sebe i svoje sjeme:Ako se sluèi nekoje vrijeme,ili gospodin ili vlastelin ili graždanin ili ljudje,koji bi pakostili Ratu ili Prevlaci – da pomože koliko može naša jakost.A zato mi opæina,i ljudje grada Dubrovnika,vse dobro opæeno.gospodinu Banu Stefanu,i njegovem sinovem i simenu njegovu do vijeka od muške glave i do zgorenja svijeta,dajemo za Prevlaku i za Ston pet cat perpera – do zgorenja svijeta…

I jošte se obetuje opæina Dubrovaèka:Ako u nekoje vrijeme pride gospodin Ban Stefan u Dubrovnik,ili njegovi sinovi ili njegovo sjeme muške glave,da mu damo polaèe zidane prebivati dokole im je stati,bez nijednog najma – do zgorenja svijeta…

I jošte se obetuje opæina Dubrovacka:Da ne primamo,u Prevlaku i u Ston i u Rat i u onzi otoke ke smo uzeli od gospodina Bana Stefana,njegova vlastelina ki bude njemu nevjeran i njegovem sinovem i njegovu sjemenovi – do zgorenja svijeta…A ja,gospodin Ban Stefan,zaklinju se…za mene i za mojeh sinova i za moje sjeme,po muškom koljenu do zgorenja svijeta – sve to tvrdo imati i držati i ne potvoriti – do zgorenja svijeta…

Zato,stavlju ja,gospodin Ban Stefan,svoju zlatu peèat,da je vjerovano – svaki da znajet istinu.

A tomuj su èetiri povelje jednako : dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su peèaæene zlatijemi peèati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom.

Literatura:

M.Dizdar,Antologija Starih Bosanskih Tekstova,Alef,1997

——————————————————————————–

Kao sto se i vidi iz navedenog teksta Dubrovackog prijepisa Banove povelje,tri zadnje recenice se odnose iskljucivo na tehnicke detalje vezane za originalne povelje,doslovno:opisuje se nacin pecacenja u sve cetiri originalne povelje,navodi se kojim su pismom pisane,gdje se nalaze originali i gdje su originali pisani.Te tri zadnje recenice u Dubrovackom prijepisu Banove povelje glase:”A tomuj su cetiri povelje jednako:dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom.”Predzadnja recenica govori nedvojbeno u prilog tome da je autor te recenice pisar a ne Ban,u toj recenici Ban definitivno nije govornik,nego ga opisuje neko drugi,a ta predzadnja recenica u tekstu prijepisa glasi vije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.Autor te recenice nikako ne moze biti Ban,a jedini drugi koji to moze biti je pisar, i to pisar iz Dubrovnika,jer da je Ban u toj recenici govornik ne bi sebi referirao u trecem licu jednine,sebi se referira jedino u prvom licu!!Autor te recenice moze biti jedino Dubrovacki pisar,jer se u njoj kaze da se povelje vec nalaze kod Bana i u Dubrovniku.Autor te recenice,pak,ne moze biti pisar originalnih povelja,zbog jednostavne hronologije dogadjaja,jer su povelje tek trebale da stignu u Dubrovnik,posto ih on napise.Pisar originalnih povelja,dakle,to nije mogao navesti,jer su povelje stigle u Dubrovnik tek nakon sto ih je on napisao!!Jedini koji je u situaciji da kaze da su povelje vec u Dubrovniku jeste Dubrovacki pisar koji ih prepisuje upravo u Dubrovniku.

Zadnja recenica Dubrovackog prijepisa Banove povelje je takodjer vrlo indikativna,a kaze: “A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom”,jer da je Dubrovacki pisar tu prepisivao doslovno original povelje,onda bi trebalo stajati :”A, OVO je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom”….i to bi se onda moglo pripisati pisaru originalnih povelja,ali posto pise u prijepisu “to je pisano”,a ne “ovo je pisano”,to otkriva ponovo Dubrovackog pisara kao nekoga ko je ili izmijenio recenicu pisara originalne povelje ili ju je jednostavno dodao sam.Znaci,Dubrovacki pisar tu samo opisuje originale i dodaje to kao sporednu referencu svome prijepisu,na svoj vlastiti nacin,posto se tu radi iskljucivo o tehnickim detaljima vezanih za originalne povelje,te treba jasno razdvojiti te dvije stvari i uociti da dvije osobe sricu kompletan tekst,prvo tu su Banove rijeci,a onda vezano samo za tehnicke detalje povelje tu su i pisarove rijeci, i to rijeci pisara iz Dubrovnika!! Medjutim,kljucno pitanje na koje treba odgovoriti jeste : gdje prestaje Ban biti govornik,ondnosno gdje pisar pocinje biti govornik u ovome prijepisu? Da bi se to sagledalo potrebno je razmotriti cetiri posljednje recenice spornog Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a one glase::

“Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu.A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom.

Jednostavnom analizom ovih recenica,dakle samim njihovim citanjem,vidi se da se tri posljednje recenice odnose iskljucivo na tehnicke detaljevezane uz pisanje,pecacenje,lokaciju i mjesto nastanka povelja dok je u recenici,koja je cetvrta od kraja prijepisa pisana sa Banom kao subjektom,u prvom licu jednine,dakle Banom kao govornikom,gdje on svecano kaze:”Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu.Prvo sto je karakteristicno za tu recenicu jeste da je sigurno Ban govornik,te je definitivno mozemo pripisati Banu (izuzumajuci jezicku pisarevu intervenciju Stjepan->Stefan).Ali,poslije te recenice slijede tri recenice koje govore samo o tehnickim detaljima o poveljama i tu Ban nema sta da radi,one se odnose na posao pisara,a Ban nije pisar.Te tri recenice koje nisu Banove,ali koje slijede odmah iza njegove zadnje recenice glase:A tomuj su cetiri povelje jednako:dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikomOve tri recenice,koje slijede poslije zadnje Banove recenice jedino se mogu pripisati pisaru,jer se u njima govori iskljucivo o tehnickim detaljima vezanim za povelju,a Ban sa time nema nista,jer nije pisar i potpuno bi nelogicno bilo da Ban opisuje tehnicke detalje vezane za povelje : nacin na koji su povelje pisane,da objasnjava gdje se povelje nalaze,gdje su napisane,kojim pismom itd.,to je klasicni posao jednog pisara!!!Dakle,sasvim je ocigledno,da je zadnja recenica u kojoj je Ban govornik cetvrta recenica od kraja prijepisa Banove povelje,a autor zadnje tri recenice je mogao biti samo pisar i apsolutno niko drugi.Odnosno,Ban zavrsava biti govornik sa recenicom:Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu,a poslije toga,kroz tri posljednje recenice pisar postaje govornik i to ostaje do kraja Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a te pisareve vlastite recenice glase:”A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom”.Iz ovoga slijedi da Ban nije uopste nista u povelji rekao o spornim nazivima pisama “na latinsci i na srpsci”,nego su to rijeci Dubrovackog pisara!!U svojoj knjizi “Antologija Starih Bosanskih Tekstova”(Alef,1997) ,Mehmedalija Mak Dizdar konstatuje da se termini “na latinsci” i “na srpsci” odnose na pisma,a ne jezik,odnosno na “latinicu i cirilicu”(mada je to na kraju krajeva,kao sto je vec receno, potpuno nevazno,jer te termine ne navodi Ban,nego pisar iz srbije).U nastavku, M.Dizdar kaze i sljedece:”…Na zalost,ni jedan od ovih originala nije sacuvan do danas,pa ni njihovi zlatni pecati.Vjerovatno je Dubrovacki pisar izmijenio znatno i jezik povelje,sto u izvjesnoj mjeri umanjuje njenu vrijednost u tom pogledu.”

SA SRBDOM CAFE SAJTA

(”Kralj Srbljem”, potpis kralja Stefana Tvrtka)

Tvrtko je do 1390. nosio titulu kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih Strana. Iz ove se titule jasno vidi da je vladao samo nad jednim narodom, Srbima. Kada je Tvrtko osvojio dijelove Hrvatske njegova je titula promijenjena 1390, u kralj Raske, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Kada je osvojio teritorije drugog naroda (Hrvata) promijenio je titulu i u njoj nije bilo etnicke odrednice “kralj Srbljem”, zato sto Srbi nisu vise jedini narod kojim on vlada, vec su sada to i Hrvati. Iz ovoga se jasno vidi koliko je Tvrtko bio svjestan da je Srbin i da u Bosni zive Srbi, jer dok je vladao samo Bosnom i dijelovima Raske i Primorja bio je KRALJ SRBA. Kada je Bosna posle Tvrtka izgubila dijelove Hrvatske koje je osvojila, sledeci bosanski vladari vracaju titulu KRALJ SRBA, jer vise ne vladaju Hrvatskom i sada ponovo vladaju samo Srbima. To sve govori koliko su oni bili svjesni da su Srbi. Toliko.

Svi bosanski kraljevi sebe zovu “Kralj Srba” sto je jedina ETNICKA ODREDNICA U INTITULACIJI. Oni, naravno, jesu bili kraljevi Bosne, ali su Bosnu navodili kao teritoriju, kao i ostale teritorije koje su redjali u nastavku. Ne pominju niti jedan drugi narod kojim vladaju osim Srbima, a Tvrtko i sotali pominju svoje praroditelje srpske u poveljama. Takodje su zvali svoje stanosvnisto Srbljima i bosanski banovi, pre kraljevine i pre prosirivanja Bosne na dio teritorije Raske. Inace, Tvrtko je drzavu Nemanjica zvao Raskom, jer je to i JEDINI NAZIV te zemlje koju danas zovemo Srbijom.

Totalna fula nema nista etnicko sa kralj Srbljem,to zna svako sa iq preko 90.Kralj Srbljem znaci kralj Srbije.

Bosnia-Herzegovina in Pictures by Mary Englar page 25

http://books.google.com/books?id=0_3Wt46vBv8C&pg=PA8&dq=tvrtko+king+of+bosnia+serbia&lr=&hl=no

http://books.google.com/books?id=LACpYP-g1y8C&pg=PA119&dq=tvrtko+king+of+bosnia+serbia&lr=&hl=no

http://books.google.com/books?id=Yl3TAkJmztYC&pg=PA10&dq=tvrtko+king+of+bosnia+serbia&lr=&ei=tGoYSdjDI5zitAPW1PziDw#PPA8,M1

http://books.google.com/books?id=Yl3TAkJmztYC&pg=PA10&dq=tvrtko+king+of+bosnia+serbia&lr=&ei=tGoYSdjDI5zitAPW1PziDw#PPA8,M1

Bosnia and Herzegovina: a tradition betrayed by John V.A Fine and Robert J. Donia

http://s28.photobucket.com/albums/c236/rijaldo/?action=view&current=72-73.jpg

A Bosnian`s identity as a Bosnian goes back many centuries whereas the classification of any Christian Bosnian as a Serb or a Croats goes back barely a century.

A quote from Noel Malcolm`s book Bosnia: a short history p.10

As for the question of whether the inhabitants of Bosnia were really Croat or really Serb in 1180, it cannot be answered, for two reasons: first, because we lack evidence, and secondly, because the question lacks meaning. We can say that the majority of the Bosnian territory (in 1180) was probably occupied by Croats – or at least, by Slavs under Croat rule – in the seventh century; but that is a tribal label which has little or no meaning five centuries later. The Bosnians were generally closer to the Croats in their religious and political history; but to apply the modern notion of Croat identity (something constructed in recent centuries out of religion, history, and language) to anyone in this period would be an anachronism. All that one can sensibly say about the ethnic identity of the Bosnians is this: they were the Slavs who lived in Bosnia.

Yugoslavia as history by John R. Lampe p 23 http://i28.photobucket.com/albums/c236/rijaldo/22-23IdentitiesBosnia.jpg More significantly, to the considerable degree that religious identity determined ethnic identity in the 15 and 16 centuries,the extent of the conversios calls into question the consciously Croat or Serb identity of much of the Bosnian population. The Muslims of Bosnia-Herzegovina by Mark Pinson, Roy P. Mottahedeh page 8 John B.Alckock-Explaining Yugoslavia pages 318-319 http://i407.photobucket.com/albums/pp159/petrich/318-319identities.jpg Croat like Serb is a construction which only acquires anything like its present form in the late 19 century Matica Srpska iz 1825 ne zna ni za kakve Srbe i Hrvate u Bosni a ni za Srbe u Chernoj Gori: fino pise Bosnjaci zive izmedu Drine Vrbasa Save… Ima ih Katolika Muslimana i Pravoslavaca. A quote from a book “Putnams Home Cyclopedia” p116 written in 1851 As we can clearly see the orthodox population at the time this book was written considered themselves to be Bosniaks, not Serbs, Serbian propaganda machinery was not as effective back than. http://www.bogbosnaibosnjastvo.org/A%20N….ght%20p.9 4.jpg A New and Comprehensive Gazetteer By George Newenham Wright p.94 “Bosnians are almost independent”, unlike Servians (in mid 19 century Serbs were called Servians and their country was named Servia, it`s not hard to guess what those names mean now is it) who took great pride in serving their new masters the Ottoman Turks. Greek Christians=Bosniaks , no Serbs in sight, but Garasanin and his propagandists were about to change that. The Edinburgh GazetteerOr Geographical Dictionary p 564 written in 1822 “The inhabitants (Bosniacks) are of Sclavonian origin and use the purest dialect of the Sclavonian language”, don`t tell this to Servs. LOOL History of the Greek revolution byThomas Gordon p19 Bosniaks of three faiths. The Penny Cyclopaedia of the Society for the Difussion of Useful Knowledge written in 1836

Leave a Response »

 

Povelja bana Kulina 29. augusta 1189 Originalna transkripcija na starobosanskom Subota, aug 30 2008

Stare slike pričaju
Povelja Kulina bana

Za ovaj petak odlučili smo da stavimo sliku i prevod teksta Povelje Kulina bana koja je napisana baš na današnji dan, 29. augusta 1189, znači prije 819 godina.

Povelja je napisana na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Ovaj dokument je ne samo najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument, nego je Povelja bosanskoga bana Kulina i najstariji državni dokument kod svih južnoslovenskih naroda i država.

U ime Oca i Sina i Sv. Duha. Ja ban bosanski Kulin zaklinjem se tebi, kneže Krvašu, i svima građanima Dubrovčanima da ću biti iskreni prijatelj Vama od sada i do vijeka, i pravi mir držati sa Vama i pravu vijernost dok god sam živ.
Sve Dubrovčane koji kao trgovci putuju po mojoj državi ma gdje ko hoće odsjesti ili gdje ko prolazi, pravom vjerom i pravim srcem držat ću ih bez ikakve štete (po njih), sem ako mi neko po svojoj volji učini poklon; i da im ne bude od mojih časnika nasilja; i dok će biti kod mene, pružit ću im savjet i pomoć kao što i samome sebi koliko god budem mogao, bez ikakve zle namjere.
Tako mi Bog pomogao i ovo sveto evanđelje.

Ja, Radoje dijak banov, pisah ovu knjigu po naredbi banovoj od rođenja Kristova tisuću i sto i osam deset i devet ljeta mjeseca avgusta, piše u Povelji.

Originalna transkripcija na starobosanskom

U ime oca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha. Ja ban´ bos´n´ski Kulin´ prisezaju tebЪ kneže Kr´vašu i v´sЪm´ građam´ Dubrov´čam´ pravi prijatelj´biti vam´od´selЪ i do vЪka i pravi goj dr´žati s´vami pravu vЪeu dokolЪ s´m´ živ.
V´si Dubrov´čane kire hode po mojemu vladanju tr´gujuće, gdЪ si kto hoće krЪvati godЪ si kto mine pravov´ vЪrov´ i pravim´ sr´(d´)cem´ dr´žati je bez´v´sakoje z´ledi raz´v´Ъ što mi k´to da svojov´ voljov´ poklon´. I da im´ne bude od´moih´čest´nikov sile I do kolЪ u mene budu dati im´s´vЪt´i pomoć´ jajire i sebЪ kolikore moge bez´ v´sega z´loga i primis´la.
Tako mi b(og´) pomagaj i sie s(ve)t(o) evan´đelie.
Ja Radoje dijak ban pisah´siju knjigu poveljov´ banov´ od´ roždstva H(risto)va tisuća i s´to i os´m´deset i devet´ IЪt´, mЪseca av´gusta u d´vedesete i deveti d´n´, usЪčenie glave Jovana Kr´stitelja.

Leave a Response »