Serbian Professor Sima Cirkovic on Vlachs and their migrations to Bosnia Petak, maj 30 2008

All pages are scanned from this book:

http://i28.photobucket.com/albums/c236/rijaldo/8-9Vlachs.jpg

http://i28.photobucket.com/albums/c236/rijaldo/116-117Vlasi2.jpg

http://i28.photobucket.com/albums/c236/rijaldo/128-129Vlasi3.jpg

I have underlined the most important parts.

This proves that:

1) A Vlach is not a synonime for a peasent Serb.
2) Vast majority of the Serbs in Bosnia have Vlach roots, they were brought there by the Ottomans in order to repopulate empty areas.
Truth be told most Bosniaks and Croats probably have Vlach roots, but Bosniaks never called themselves by that name.

More on Vlahs and Serbs

http://www.bogbosnaibosnjastvo.org/orthodoxvlachsserbs.htm

Leave a Response »

 

The Medieval Bosnian state is one of the oldest in Europe Četvrtak, maj 22 2008

The Medieval Bosnian state was autonomous until it was conquered by the Turkish Ottoman Empire back in 1463, an invasion lead by a major historical figure, Sultan Mehmed the Conqueror.

The population was mainly affiliated with the Bogumil religion; they did not recognise rule by the Catholic Pope, nor did they recognise the Orthodox Church.

Before ultimately falling under Turkish rule, two major powerful forces were scrambling to take Bosnia: the Hungarian and the Turkish Empires. Placed in-between the hammer and the anvil, too small and too weak to defend itself, but also divided by religious intolerance, the Bosnian state finally fell under the Turkish Empire, which would continue its rule for the next 500 years.

Once the Bosnian kingdom fell, the last Bosnian royal dynasty also fell. Throughout its tumultuous history, even after the departure of the Turks, Bosnia would be ruled by many states, and various ideologies would refract across its territory.

Sarajevo professor, archeologist and historian Enver Imamovic, from the Faculty of Philosophy in Sarajevo, recently completed a genealogical tree of the Bosnian royal families. The project was presented to the public, attracting huge interest.

During its statehood, Bosnia’s ruling family was the Kotromanics. Imamovic’s tree shows all of the kings, queens, and their children — princesses and princes.

“Even before me, a number of historians clearly determined that the Kotromanic family dynasty is of fully domestic roots in Bosnia. They were our rulers, rooted in the early Middle Ages, on the territory of the present Central Bosnia, in the area surrounding the towns of Fojnica, Kresevo and Kiseljak,” Imamovic said.

“This area used to be called ‘royal land’ in the Middle Ages. This was royal property, and because the area was exceptionally rich in the Medieval period, involving mines of gold, silver, copper, iron and lead, this family first grew economically, and then politically. The kingdom expanded until the whole of Bosnia was unified,” he said.

The result of many years of research was presented in an artistic placard showing the history of Bosnia in the period spanning the past 700 years. Two academic painters from Sarajevo were also involved in the project.

The documents required to put the placard together came from the archives of Dubrovnik, Ankara, Italy, Germany, Austria, Hungary and Bulgaria.

“I spared [neither] effort nor money and I can see it has all paid off. We have a wonderful document, very significant, from the historical, political, educational and artistic aspect. I have been told that kindergartens are interested in purchasing this placard, because children want to see Bosnian princesses,” the professor said.

This content was commissioned for SETimes.com

One Response »

 

1911. Seljaci katolici u Bosni ne znaju za Hrvatsko ime Ponedjeljak, maj 5 2008

‘Bosna i Hercegovina i ustavne uredbe’ 1911. godine piše austro-ugarski diplomat A. Sheck:

“Kada se jednom srpskom /pravoslavnom/ seljaku postavi pitanje šta je, on samosvjesno odgovcara: ‘Srbin, gospodine’, a kad se to isto pitanje postavi katoličkom seljaku, on stidljivo odgovara da je katolik. Ni od jednog bosanskog seljaka nisam čuo da je Hrvat. Nasuprot tome, bosanski intelektualci, zanatlije, trgovci katoličke vjere priznaju se bez izuzetka Hrvatima”

To pokazuje da širenje hrvatske nacionalne ideje još 1911. nije uzelo maha kod Bosnjackih katolika na selu.

Fratar Jukic banjalucanin u svom “Kolu” veli da Bosnjaci ne znadu za ime Hrvatsko.

Katolicki svecenik Matija Katancic

“Uvjericeš se najzad da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji narocito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali“.

Bošnjak katolicke vjeroispovijesti Ivan Frano Jukiæ ce zabilježiti da u Bosni, u 19. stoljecu, “katolici ne znaju šta znaci rijec Hrvat, a kamoli da se oni osjecaju pripadnicima hrvatske nacije”.

Slicno kao i Srbi Hrvati su samo jedan konglomerat razlicitih naroda i plemena kojima je jedino zajednicko ime (koje je turskog porijekla),cak i dan danas da se jasno primjetiti ta izrazita nehomogenost Hrvata kao naroda sto se najasnije moze uociti ako se osmotri njihov narodni jezik,koji je i vise nego nehomogen.Ako bi smo sastavili zajedno Dalmatinca,Zagorca,Istrana i Slavonca i dali im zadatak da govore narodnim jezikom,tu niko nikog ne bi nista razumio.LOOOOOOOOL

Prije Karataya, to azijsko porijeklo Hrvata nazreli su mnogi historicari,a posebno hrvatski historièari i etnopsiholozi.

Poznati hrvatski historièar Niko Županiæ je napisao djelo “Prvobitni Hrvati”, gdje kaže:

“Prvobitni Hrvati, mislim, nisu bili Sloveni, veæ tuðe pleme iz Azijske Sarmatije, koje je u oluji Seobe Naroda udes bacio u transkarpatsku slovensku domovinu, pa je sebi podvrglo neki dio puka, a taj se poèeo nazivati Hrvatima”.

Nada Klaiæ, poznati hrvatski historièar, nalazi da su Avari èinili veliki dio prve zajednice Hrvata:

“Hrvati su našli Avare u posjedu te pokrajine (Dalmacije). Pošto su neko vrijeme meðusobno ratovali, pobijedili su Hrvati, neke su od Avara poklali, ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati. I sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari“.

Mladen Lorkoviæ:

“Èitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku da su vladajuæi Hrvati bili neslovenska naslaga koja je prekrila i organizovala slovenske mase.”

John V.A Fine

When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans

“In the period prior to 1102, the overwhelming majority
of references to people in the area that is now Croatia
call these people ”Slavs.„. In fact, all the early sources
do so, and references to ”Croats„ in the seventh and eighth century come from later sources lika Constantine Porphyrogenitus, who wrote
in the mid-tenth century. This absence of early evidence, as noted, even led one Croat Scholar, L Margetic, to reject Constantine’s migration account and to postulate that the Croats arrived in the western Balkans not in the seventh century but the late eighth.” (J. Fine, When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans, page 63)

€These documents from 1102 to about 1340, which we have examined, contain many references to Croatia and to its nobility; but I have not uncovered a single reference to €žCroats as a possible ethnic label, unless one should construe in that way Thomas’ mention of the two sons of Butkov, who attacked the village of Ostrog.” (J. Fine, When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans – Slavonia, Dalmatia and Velebitia€ after 1102, page 109)

Izlaganje Antuna Radica u „Domu” od 10.11.1904.

Lako vam je danas govorit moj gospodine! Ali da ste vi jos prije 20 godina dosli tamo dalje u Hrvatsku, npr u Vinkovce, pa da ste rekli da ste Hrvat i da su oni ljudi tamo Hrvati- vi biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batina. Ali nije tako bilo samo medu gospodom, nego jos vise među seljacima: i to su bili ”Rasci„ i ”Sokci„- a Hrvatima kakovim ni traga. A tko je to učinio, da su danas i gospoda po Slavoniji većinom Hrvati, te ime i seljaka, koji ponosno kažu da su Hrvati, hrvatski seljaci? Tko je to učinio?
Tko je te Hrvate tako rekuc stvorio?
To je učinila Stranka prava. Nauka Ante Starcevica ona je od nesvjesne mase stvorila Hrvate! Tako je to moj gospodine, a lako vama danas govoriti!”

Antun Radic u „Domu”od 3.12.1903 objašnjava kako su Slovenci pretvoreni u Hrvate.

„U staro vrijeme, i još pred 300 do 400godina nije oko Zagreba, Krizevaca,Siska, Pozege itd uopce u Hrvatskoj s druge strane gore Velebita do mora, u cijeloj toj zemlji nije bilo ni jednog Hrvata: Hrvati su bili preko Velebita, blize moru, a oko Zagrba itd pa na zapad sve preko Ljubljane i dalje dolje uza Savu sve su to bili Slovinci ili Slovenci. a DANAS SU TU HRVATI! A GDJE SU SLOVENCI? JESU LI SLOVENCI PROPALI? SUDITE, jesu li propali: kad je hr vlada i država preko Velebita pri moru propala, preselili su se hravstki bani među Slovence, u Zagreb ali su se svejdeno zvali hr bani, i vlada se njihova zvala hrvatska. I tako su Slovenci imali hr bana, ali to njima nije bio tudji ban, jer su Slovinci govorili slično, ili posve jednako kao i Hrvati. Ali kad imadu hr bana i hr valdu, poceli su ljudi sve po malo govoriti da je to i narod hrvatski. I tako su se Slovenci sve po malo provzali Hrvatima – izgubili su svoje ime, tako da danas ni 1 seljak oko Zagreba ne zna sto je to slovenac ili slovinac, nego kaže da je hrvat.

Poznati turski historièar, dr Osman Karatay smatra da su Hrvati èisto tursko pleme, te da “iranska” i “kavkaska” teorija pada u vodu,jer nema nikakvog naucnog uporista. Za razliku od toga, on navodi sijaset dokaza u svojoj knjizi “U potrazi za izgubljenim plemenom”, što se može proèitati i na “Globusovoj” stranici,vidi sljedeci link:

www.globus.com.hr/Clanak.aspx?BrojID=37&ClanakID=516&Stranica=2

“U potrazi za izgubljenim plemenom”

Osman Karatay u svojoj knjizi “U potrazi za izgubljenim plemenom” opisuje kako su tursko pleme, Kurbati (Bijeli Oguri), u drugoj polovici 6. stoljeæa Avari protjerali iz njihove tadašnje postojbine na sjeveru Kaspijskog mora, pa su oni došli u Galiciju, na jugu današnje Poljske. Nekoliko godina kasnije Avari su ih opet poèeli ugrožavati s juga, iz današnje Maðarske i Slovaèke. Kurbati Oguri, koji su, da bi vladali brojnijim Slavenima, morali primiti neke njihove obièaje i jezik, organiziraju Slavene u borbi protiv Avara, a posljednja etapa tog otpora bio je prodor u Dalmaciju, iz koje su tada èak i protjerali Avare, u zajednièkoj akciji s Bizantom i Francima. Ti malobrojni Turci, Oguri, s vremenom su se sasvim poslavenili, ali su svoje tradicionalno ime – Kurbat – “dali” novostvorenom narodu, tzv.”Hrvatima”.

Leave a Response »

 

Samo su kajkavci i cakavci pravi Hrvati svi ostali su pohrvaceni Petak, maj 2 2008

Hrvati nisu južni Slaveni

- Genetika je dokazala da su se narodi kroz povijest jako miješali, ali su ipak ostali dominantni markeri. Gdje smo se mi to u povijesti susreli s današnjim Nijemcima još nije jasno, kao i to zašto mi Hrvati imamo samo 10 posto prakeltskog faktora, a Nijemci čak 38 posto hrvatskog dinarskog faktora? Zanimljivo je da niti Srbi nisu južni Slaveni, već spadaju u skupinu Sibiraca. S druge strane, Mađari, za koje se to nikad ne bi reklo prema kulturi, su genetički – Slaveni.
Na tribini Matice hrvatske Čakovec nedavnom je gostovao prof. dr. Ivan Biondić iz Zagreba. Tema tribine bila je: “Etnogeneza Hrvata: između znanosti i ideologije”. U svojem je izlaganju dr. Biondić, a na temelju otkrića biogenetike izrekao mnogo toga što je u direktnoj suprotnosti s našim uobičajenim spoznajama o porijeklu Hrvata. To je i razlog što što smo ga zamolili da pojasni što je to u najnovije vrijeme otkrila genetička znanost.
- Možete li ukratko sažeti što to donose nove spoznaje uz pomoć biogenetike o porijeklu Hrvata?
- Biogenetika je doista u zadnjih nekoliko godina otkrila mnogo toga što zapanjuje i nas znanstvenike. Ukratko, biogenetika, a to znači stroga znanstvena istraživanja koja se mogu provjeravati, dokazala su da Hrvati nisu Južni Slaveni! Ta će spoznaja tek za godinu ili dvije doći do ušiju svih kojih se to tiče. Drugim riječima, ako vam sad neki profesor ili nastavnik ili akademik kaže da su Hrvati Južni Slaveni, možete ga slobodno optužiti da je – rasist. Probajte, naime, na primjer Njemcima reći da su recimo – Rusi, ili recite Francuzima da su recimo Šveđani, pa ćete vidjeti što će vam odgovoriti. Iz istog razloga ne može se više tvrditi da su Hrvati Južni Slaveni, kao što to piše u svim udžbenicima naše povijesti i u Hrvatskoj enciklopediji.
- Na čemu temeljite takve spoznaje?
- Te su spoznaje temeljene na znanstvenim istraživanjima više skupina svjetskih genetičara koji su napravili takozvanu gensku tablicu za sve narode svijeta i genetičko stablo čovjeka. Konkretno, temeljni izvor za spoznaje o kojima govorim su radovi Zoe H. Rossera i čak 87 koautora iz 2000. godine, što je objavljeno u American Journal of Human Genetics broj 67 na stranicama 1526-1543, kao i spoznaje skupine znanstvenika objavljene u časopisu Science 2000. godine. Zatim, na temelju radova P. A. Underhilla iz 2001. godine, kao i drugih autora i izvora koji se bave otkrićima genetike. Od hrvatskih autora tim se otkrićima bavi dr. Primorac kao genetičar, a kao povjesničar Andrija-Željko Lovrić i drugi.
- Što je genetika otkrila kad je riječ o Hrvatima?
- Prema genskoj tablici biokemijske srodnosti 47 europskih naroda ono što upada u oči je to, da je gotovo svaka skupina odnosno ono što zovemo narod tijekom povijesti pomiješana sa drugim skupinama. Ovdje dakako ne govorim o kulturama, nego o genetici, konkretnije o takozvanim “markerima” u genetici, kojima su ustanovljene razlike među narodima.
Kad je riječ o Hrvatima, znanstveno je dokazano da Hrvati nisu Slaveni sa 71 posto, a da takozvanog slavenskog faktora odnosno markera EU-19, kojim se to utvrđuje, imaju samo 29 posto.
- Što su na kraju Hrvati?
- Prema genetičkim istraživanjima, Hrvati imaju čak 45 posto takozvanog genetskog markera Eu-7 koji je nazvan Dinarskim, oni su naime posebna skupina među europskim narodima. Zatim, imaju 10 posto prakeltske “krvi” odnosno markera koji je karakterističan za Kelte odnosno Prakelte (Eu-18), 2 posto markera HG-2, koji je nazvan sibirskim faktorom, 2 posto markera Eu-16 koji je nazvan avarskim faktorom. Hrvati također imaju 7 posto biokemijske srodnosti s Hamitima (faktor Eu-4), te 5 posto faktora HG-9, koji označava Semite.
- S kojim su narodima ili skupinom naroda Hrvati najsrodniji, ako se može tako reći?
- Na to genetika daje zanimljiv odgovor. Kako su Hrvati posebna skupina ili imaju svoj genetski “marker” Eu-7 kojega od svih naroda imaju najviše, može se pitati koji narodi imaju isti genetski marker i u kojem postotku.
Najviše srodnosti s Hrvatima, odnosno najviše takozvanog dinarskog markera Eu-7, što je za neke začuđujuće, imaju Nijemci, čak 38 posto, s tim da kod njih s 50 posto dominira prakeltski marker. Prema postotku, srodnost s Hrvatima pokazuju dalje: Laponci s 32 posto, Nizozemci s 22 posto, Poljaci s 21 posto, Albanci s 20 posto, Makedonci s 19 posto, Francuzi sa 17 posto, Ukrajinci sa 17 posto, Englezi sa 16 posto, Mađari s 11 posto, a srodnost s ostalim narodima je manja od 10 posto.
Ovdje dakako ne treba zaboraviti da Hrvati imaju 29 posto slavenskog markera, ali on nije dominantan, već 71 postotni neslavenski markeri s dominatnim Eu-7.
- Hrvatska historiografija i jezikoslovlje godinama i desetljećima govori o srodnosti Hrvata i Srba, barem su nas tako učili u školi. Koliko smo genetski srodni sa Srbima?
Prema istim istraživanjima dokazano je da su Srbi narod koji ima 84 posto neslavenskog i 16 posto slavenskog faktora. Od 84 posto neslavenskog faktora, njihov je dominantan faktor HG-2 s čak 49 posto, što je oznaka za sibirsku skupinu naroda. U tu skupinu naroda spadaju na primjer: Srbi, Bugari, Gruzijci, Gotlandi i Šveđani, a u njima srodnu podskupinu i američki indijanci, te Turci. Označavaju ih genski markeri HG-2, Eu-21 i Eu-22. To zapravo znači da niti Srbima ne smijemo reći da su Južni Slaveni.
- Koji narodi spadaju u izvorne Slavene?
- U Europi su izvorni Slaveni (marker Eu-19) samo Rusi, Ukrajinci, Poljaci, Česi, ali sad slijedi iznenađenje, Letonci, Mađari i Kirgizi. Mađari imaju čak 60 posto slavenskog markera, što ih je tako pogodilo da su obavili više istraživanja da potvrde rezultate jer su bili, blago je reći, iznenađeni. No uvijek bi dobili isti rezultat.
- Prema genetskom stablu čovječanstva iz Y kromosoma, gdje bi se po povijesnom nizu svrstali Hrvati?
Znanost je definitivno dokazala je su ljudi odonosno hominidi, a govorimo o Homo sapiensu, potekli iz Afrike. Direktni potomci Homo sapiensa su pak današnji Bušmani odnosno Pigmeji u ravnoj liniji. Za nas je zanimljiva velika grana stabla koja se opet dijeli na Negroide (crne Afrikance) te neimenovanu granu. Ta neimenovana grana stabla zatim se dijeli na dvije grane od kojih je jedna grupa Pacific, a druga nema naziva. Ta manja grana bez naziva dijeli se pak na Euroazijce i Jafetide. Jafetidi se pak dijele na Semite i Praindoeuropljane, koji se pak granaju na Vedoarijce i Dinaroide. Dinaroidi su, rekli smo već, Hrvati-Dinarci.
Germani imaju 38 posto hrvatskog markera iako su oni dominantno Prakelti, ali ih zbog visokog postotka možemo svrstati u ovdje, te Rusini iz Galicije, a zanimljivo je i Tirenci iz Sardinije i Korzike. Gdje smo se mi to u povijesti susreli s današnjim Nijemcima još nije jasno, kao i to zašto mi Hrvati imamo 10 posto prakeltskog faktora, a Nijemci 38 posto hrvatskog dinarskog faktora.
U nama blisku skupinu koje zajedničkim imenom zovemo Vedoarijci, s kojom dijelimo zajedničko praindoevropsko porijeklo, spadaju narodi kao što su Gruzini na Kavkazu, narodi sjeveroistočnog Irana, Tadjikistana, Baludjistana i narodi jugozapadne Indije. Kao posebna skupina Vedoarijaca su u direktnoj liniji i Romi odnosno Cigani.
Zanimljivo je da bi se Slavonce odnosno Hrvate iz sjevernih krajeva po istom istraživanju moglo svrstati u skupinu Baltoslavena koji s Prakeltima dijele svoje porijeklo koje se zajednički naziva: Europeidi. Ti bi Hrvati bili srodniji sa Slovencima, Česima, Ukrajincima, Rusima, ukratko Slavenima.
- Da se nakon genetičke vratimo kulturnoj povijesti. Takozvano “iransko” porijeklo Hrvata često je zanemarivano ili se o njemu govorilo s podsmjehom?
- Genetika nas je uvjerila da Hrvati-Dinarci dominantno nisu Slaveni već da dolaze od Praindoeuropljana, da je dakle takozvana iranska hipoteza koja je do sada najčešće bila prešućivana, imala svoje duboke temelje. To je ovih dana utvrdila tek genetika. Ovo naravno nipošto ne znači da su Hrvati najsrodniji današnjim Irancima, već je tu samo riječ o takozvanoj “iranskoj” hipotezi u znanosti.
U Hrvatskoj nitko nije vjerovao u tu iransku hipotezu. Primjera radi, kad su ruski carski arheolozi otkopali Tanajske ploče koje potječu iz 2. i 3. stoljeća naše ere i na kojima se spominje ima Hrvat, to tadašnju Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu nije zanimalo.
Knjiga ruskog arheologa stajala je u JAZU; današnja HAZU, neraspakirana (nerazrezanih stranica) gotovo 100 godina! Tek prije nekoliko godina ta je knjiga u HAZU pročitana! No zato su otvorene sve knjige koje su nas uvjeravale da smo južni Slaveni, a politika je u tom smjeru pogreškom stvorila hrvatsko-srpski jezik. Mi čak 100 godina nismo imali niti slike Tanajskih ploča. Prvi Hrvat koji je dodirnuo te ploče prije desetak godina, koje se čuvaju u ruskom muzeju, je veleposlanik Hido Biščević. Nakon toga napravili smo gipsane odljeve koji dugo nisu imali mjesta u HAZU, da bi se tek nedavno dogodilo da budu ipak postavljeni na ulazu HAZU. Otkrivanjem Tanajskih ploča, uspostavlja se nova paradigma etnogeneze Hrvata, naspram ideološke jezično-slovenske, koja će umnogome promijeniti sliku o nama. Hrvati su zapravo narod koji je u korijenu Europe, odnosno mogu se smatrati kao jedan od najstarijih europskih naroda, koji o tome ima i kamene dokaze.
Promijenit će sliku i iznutra, više ćemo tragati za svojim korijenima, pa bi ponovno trebali postati interesantni kajkavski i čakavski. Stručnjaci kažu da se najviše staroga sačuvalo u nekim varijantama kajkavskog jezika, tako na primjer u bednjanskom kajkavskom izgovoru u Hrvatskom zagorju. Naravno, nitko ne može tražiti da svi sad govorimo bednjanski kajkavski ili inačicama istarskog, koji također ima dosta starina, no to je dobro znati za budućnost jezika. Jer, jezik se mijenja i važno je u kojem pravcu ide.
Godinama su nas uvjeravali da su hrvatski i srpski jedan jezik. Danas je svima očito da su to dva jezika, s tim da je hrvatski štokavski standard umjetni jezik nastao zbog političke situacije. Drugim riječima, zaboravili smo svoj jezik i pitanje je hoćemo li ga ikad vratiti. Ono što možemo vratiti je smjer, važno je znati da su i kajkavski i čakavski bitniji za hrvatski standard nego se to do sada mislilo, da je to naša važna baština i kulturna povijest. Jedno od pitanja na tu temu koje će brzo uslijediti je i ovo: ako u školama učimo engleski ili mrtvi latinski te umjetno stvoreni književni standard, zašto ne učimo svoj maternji jezik, kajkavski ili čakavski?
Na kraju mogu reći da je genetika otvorila možda i više pitanja nego što je za sada dala odgovora, ali će sve to skupa izazvati revoluciju u društvenim znanostima. Promatrajte što će se sve zbiti u svijesti samo za godinu ili dvije, pa će biti jasnija dalekosežnost promjena.

PROF. DR. IVAN BIONDIĆ, Medjimurske Novine

http://www.vjesnik.hr/Pdf/2003%5C09%5C27%5C12A12.PDF

• Vaša je proza, kako mnogi kažu, “smeštena u jezik”. Na književnoj večeri ste rekli da ne pišete na dijelektima, već na jezicima. Šta zapravo to znači?- Smatram to jako važnim, jer je dosadašnja, ona udžbenička lingvistika, sledila političarsku lingvistiku, koja naravno nije lingvistika, pa se u Hrvatskoj stalno govori da su čakavski i kajkavski – dijalekti. Naravno, treba se pitati kojeg to jezika. Svakako, to nisu dijalekti štokavstine. Ti jezici su zbog unitarizma, kao nekad u Jugoslaviji, potiskivani na nekakvu ravninu dijalekta. I tako su i tretirani. Ne postoji televizijski i radio program na tim jezicima, i tako dalje. Tvrdim da se radi o samostalnim jezicima koji imaju svoju povijest, svoje govornike, svoju književnost i gramatiku. Naravno da tu zalazim u političke nezgodne stvari, jer politika bi jako rado da sve funkcionira prema odnosu – “jedan narod, jedan jezik, jedna religija, jedan vođa”

  Da, postoje tri jezika u Hrvatskoj, a kajkavski je jedan od njih. Ja na njemu pišem. Premda nisam kajkavac. Ja sam štokavac, ali štokavski standard je razoran. Osim toga, danas su štokavci jedna invazivna polugansterska struja, odnosno govornici tok jezika su invazivna, gansterska struktura i ja se borim protiv njih tako što sam odabrao svoj jezik, a to je kajkavski.

  BORIVOJ RADAKOVIĆ, KNJIŽEVNIK.

Naspram izvorne i veæinske štokavske ikavice, čijom bi divergencijom bilo omogućeno stvaranje samostalnog hrvatskog jezika i političke samosvojne
nacije (kroatizam), izborom politièki nametnute srpsko-hrvatske štokavske
ijekavice (u Hrvata manjinske!), modelom je konvergencije uspostavljen
(jugoslavizam), odnosno danas se uspostavlja (euroslavizam) etnojezièna
nacionalna identifikacija, što će se pokazati kao lažna i tragična utopija

http://www.vjesnik.hr/Pdf/2003%5C09%5C27%5C12A12.PDF

http://www-gewi.uni-graz.at/gralis/2.Linguarium/BKS/Stokavski_dijalekti.jpg

Crveno je štokavska ikavica.

“Hrvati uvedoše i sami jezik štokavski,
akoprem ih je to stalo i stoji neizmjerno
truda jer i od svagdašnjeg domaćeg govora
daleko im je doći”.
(Vežić, Neven, 1855; Milosavljević, II 28)

“Oni se nadaju odoljeti ako pravopis i
gramatiku budemo imali odijeljenu od srbske”
Miškatović piše Jagiću
(Jagić, Spomeni mojega života, 62).

“pravi Hrvati preko Kupe stanuju”.
(Danica 1847, hrvatski pisac A. Tkalčević)

“hrvaština stupiv preko Save, a poglavito
preko Kupe počima…”
(Ivan Kukuljević Arhiv, IX, 318; Đeric 158)

“Krajem XV. stoljeća uslijedila je velika tragedija
hrvatskog naroda. Čakavski govor potisnut je u usko
priobalno područje, Kvarner i Istru, dok je novo vlaško
stanovništvo, pristiglo s osmanlijskim osvajačima, popunilo
‘očišćen’ prostor, donijevši sa sobom svoju tradiciju i jezik
(štokavštinu).

Značajka tog nametnutog nam jezika je (i)jekavski
izgovor i specifican rječnik s obiljem turcizama,
te preko turskog jezika preuzete arapske i perzijske
riječi. U tom smislu suvremeni književni jezik ima
manje-više neprekinutu tradiciju još od XVI stoljeća,
kada Dubrovčani razvijaju bogatu književnost na štokavskom
narječju ijekavskog izgovora, koji se potom nameće i
Hrvatima pretežno ikavskog izgovora. Ujednačavanju
hrvatskog književnog jezika na štokavskom narječju
mnogo doprinose franjevci koji su djelovali u Dalmaciji,
Bosni i Slavoniji te već od polovice XVIII. stoljeća imaju
svoj jezični standard. Tek nastojanjem Ilirskog pokreta
ujedinjuju se svi Hrvati u jedan književni jezik štokavskog tipa.

Lingvisticko oblikovanje hrvatskog književnog jezika
u XIX. stoljeću, u znaku je zagrebačke jezikoslovne
škole. ‘Zasluge’ i nastojanja Vuka S. Karadžica nagrađene
su 1861. kada je izabran za počasnog građanina grada Zagreba
i Požeške županije, čak je i biskup J.J. Strossmayer donirao
1000 forinti za tiskanje Vukovih još neizdanih spisa.

Taj jezik (štokavski), u osnovi vukovski nije bio
darovan već usvojen hrvatskom pomirljivošću i naivnošću.
Istovremeno, potpomognut politikom plemenskog ‘rvatstva’,
stvorio je neprirodnog blizanca – srpskog doppelgangera.
Čakavica je uzmicala, povlačila se; izvorni jezik tisućljetne
tradicije gubio je već svaku bitku i smesturan u narječje
padao je u zaborav. Međutim, zastor još nije pao, moć pamćenja je moć života.

Čakavica se grijala uz domaće kameno ognjišće, skrito
tinjala pod pepelom i iskra se nije nikad ugasila. Možda
ju je upravo to spasilo: iskonska ljubav za našu domaću
besdu i – strpljenje, ona slabasna nada da sve na koncu
prođe. Rano je veseliti se, jer bilo bi bolje da je do
kraja pokrije zaborav, nego da se uruči na razinu neukusnih
festivalskih blesavljenja ili da postane ‘oružje i stigma’
lokalnog revolta.

Andrej Urem
U ISKONU GLAGOLJICE
Dec 06, 04

Bosna i Bosnjaci
Bog Bosna i Bosnjastvo

Leave a Response »

 

Trpimirova darovnica Hrvatski falsifikat najprizemnije vrste Petak, maj 2 2008

Najstarije je prvorazredno vrelo koje spominje ime hrvatskog naroda u danasnjoj Hrvatskoj Branimirov natpis u kojem se on naziva dux Cruatorum. Toj vijesti moze se s velikim stupnjem vjerojatnosti pribrojiti i isprava o tzv. Trpimirovoj darovnici, koja je nazalost sacuvana samo u ne osobito pouzdanom prijepisu iz 1568. godine. U njoj stoji: Trpimir dux Chroatorum.
Mozemo dodati jos i ispravu Muncimira, takoder sacuvanu u prijepisu iz 1568, gdje se on naziva dux Croatorum.
Nijedno drugo prvorazredno vrelo 7, 8, i prve polovice 9. vijeka ne spominje Hrvate.
I sami ugledni Hrvatski povijesnicar Lujo Margotic tvrdi sljedece:(copy/paste)

Druga točka na koju bismo ovdje željeli upozoriti jest datiranje spomenute Trpimirove darovnice. Ono glasi: Regnante in Italia piissimo Lothario Francorum rege per indictionem XV suh die IIII Nonis Martii. O kojoj je godini riječ? Nakon Dümmlerovih analiza autori su se složili da je riječ o godini 852, jedinoj s 15. indikcijom u doba Trpimirova vladanja. Ipak, takvo rješenje sadrži nepremostive poteškoće. Naime, odmah nakon smrti svoga oca 840. godine Lotar je otišao iz Italije i nije se u nju više nikada vratio. Nadalje, on je 15. VI. 844. dao okruniti svoga sina Ludovika II. za talijanskoga kralja, tako da je od te godine u Italiji bio kraljem Ludovik II. i stvarno i pravno. Nemoguće je da se to ne bi znalo u Hrvatskoj. Zato treba indikciju kao element datiranja odbaciti.

Uostalom, do nas je došao samo nepouzdani prijepis iz 1568. — a znamo da su greške u indikciji u prijepisima bile vrlo česte. Usto, čak i neke izvorne Lotareve isprave sadrže pogrešnu indikciju, i to navedenu čak slovima, a ne brojevima! Još važnije od toga je okolnost da se Lotar nakon 833. uvijek i beziznimno nazivao carem, imperator augustus, a nikada kraljem.Naziv »kralj«, a ne imperator, ima zbog toga svoj dublji smisao koji valja povezati s Trpimirovim naslovom dux Ckroatorum iuvatus numere divino. Trpimir želi naglasiti da je on došao na vladarsku stolicu »po božjoj milosti« i da ne ovisi od kralja (ne imperatora!) Lotara.

Kako je u 839. godini u Hrvatskoj vladao Mislav, a Ludovik II. bio u Italiji kralj od 844, analizirana isprava morala je biti ispostavljena između te dvije godine.
Isprava je poučna i zbog toga što Trpimir potvrđuje Mislavovo darovanje — što dokazuje njihovu dinastičku povezanost — i usto daruje salonitanskoj crkvi dio regale territorium što se nalazi na hrvatskom tlu te desetinu s kraljevskoga posjeda kod Klisa. To nedvojbeno upućuje na vrlo prijateljske odnose Hrvatske i Splita. Pa ipak, znamo s jedne strane iz tzv. Taktiken Uspenski da je Dalmacija oko 842. bila arhontija, ti. takvo područje koje je priznavalo bizantsko vrhovništvo, ali u kojem nije bila stacionirana bizantska vojska. S druge strane doznajemo iz Gottschalka da odnosi između Trpimira i Bizanta nisu bili nimalo prijateljski. Je li riječ o međusobno protuslovnim vijestima? Mislimo da ne. Neobično je važno da je arhont Dalmacije u Taktikonu Uspenski imao razmjerno nizak rang spatarokandidata. Usto, u Taktikonu Uspenski govori se samo o jednom arhontu, dok je u Draču, na Kreti i Kersonu zabilježeno više arhonta — na Kreti čak jedan arhont s visokim rangom protospatora, a drugi s nižim rangom spatarokandidata. To se može vrlo dobro objasniti time da je arhont s visokim rangom bio ujedno gradski načelnik (prior) glavnoga grada arhontije, a da su ostali arhonti s nižim rangom bili priori drugih gradova iste arhontije. Neobična okolnost da je u Dalmaciji spomenut samo jedan arhont, i to nižega ranga, znači da se arhontija Dalmacija sastojala samo od jednoga jedinoga grada (Zadra) dok ostali gradovi Dalmacije nisu priznavali bizantsku vlast pa zbog toga njihovi arhonti nisu ni ulazili u bizantsku hijerarhiju i zato ih Taktiken Uspenski i ne spominje. Kako su uskoro nakon 842. odaslane u Dalmaciju (nedvojbeno u Zadar) bizantske vojne jedinice, arhontija je Dalmacija na taj način pretvorena u temu, pa je bizantski strateg Dalmacije morao držati jednom od svojih prvih i najvažnijih zadaća da proširi bizantsku vlast i na druge dalmatinske gradove, u prvom redu Split Pritom je očito morao naići na vrlo energičan otpor hrvatskoga vladara Trpimira, koji nije želio izgubiti svoj utjecaj na Split Gottschalkovu vijest daje Trpimir izvojevao pobjedu nad bizantskim strategom valja dakle interpretirati tako da je vlast bizantskog stratega ostala ograničena na Zadar, možda čak do stupanja na vlast cara Bazilija.

Pokušajmo učiniti još jedan korak dalje. Upada u oči da između Mislava i Trpimira, dakle u četvrtom desetijeću 9. stoljeća postoji očita i dokaziva veza o kojoj nas izvještava već i Trpimirova darovnica. Isto to vrijedi i za odnos Borne i Vladislava u trećem desetijeću 9. stoljeća. Naprotiv, izvori ne govore ni o kakvoj vezi između Vladislava i Mislava. Svakako ne može biti slučaj da upravo u vrijeme koje pada između te dvije dinastije možemo utvrditi dva vrlo važna događaja. Jedan od njih je prodor Bugara uzvodno duž Drave. Vrela javljaju da su Bugari nametnuli tamošnjim Slavenima svoje vladare i expulsis eorum ducibus super eos rectores constituerunt. I doista od toga vremena nestaju dokazi o bilo kakvoj stvarnoj franačkoj vlasti nad tim područjima. Druga okolnost je vrlo koristan i nimalo dvojben podatak što ga donosi Konstantin Porfirogenet, naime da su dalmatinski gradovi »osobito u vrijeme vladanja cara Mihajla II.«, tj. do 829, bili potpuno samostalni. Riječ »osobito« hoće očito reći da je u vrijeme vladavine cara Mihajla II. ugled Bizanta u Dalmaciji pao na najniže grane i da se, dakle, položaj Bizanta pod carevima Teofilom i Mihajlom III. ponovno za Bizant poboljšao — ali, dakako, to Konstantin nije htio priznati. Tako su dakle oko 829. stvari stajale u Dalmaciji vrlo loše i za Franke i za Bizant. Upravo u to vrijeme dolazi do uspona nove dinastije s Mislavom i Trpimirom i ujedno — po prvi puta – pojavljuje se ime Hrvat na razmjerno pouzdan način. Vladar se sada zove dux Croatorum ili dux Sclavorum. Prvi naziv odnosi se očito na vladajući sloj, drugi na cijeli narod. Tako i Konstantin Porfirogenet piše:

υίοτεοώ δττ τουξ Χροβάτσυξ κατουζ Λοι/ιτουζ Σκλαβ&ξοώταζ οι του κάτροώ Ραοώοώ οίκήτορεζ (…) διειτέραταώ εώ Λαγοώβαργία«

Vladajući hrvatski sloj bio je, dakako, vojnički organiziran. Pitanje o podrijetlu toga vladajućega sloja nećemo ovdje analizirati. Svakako, težište starije vlasti pod Bornom nalazilo se negdje u Lici i njezinoj okolini, na što upućuje Bornin naslov dux Guduscanorum, spomen Liburnije u njegovu naslovu Dalmatiae et Liburniae, kao i njegovi »pretorijanci« Guđuscani. Naprotiv, nova hrvatska država imala je svoje središte među rijekama Zrmanjom i Cetinom. Tamo je bik ujedno jezgra novoga hrvatskoga vladajućeg sloja. Područje južno od Zrmanje zvalo se još mnogo kasnije »Hrvati«.
Jedno je sigurno. Kako nijedno prvorazredno franačko ih* bizantsko (ili bilo koje drugo) vrelo ne spominje Hrvate do 9. stoljeća, isključeno je da bi Hrvati došli na molbu, poziv ili nalog bilo Franaka bilo Bizanta. Pojavu Hrvata u današnjoj Hrvatskoj treba dakle objasniti isključivo u sklopu odnosa unutar avarsko-slavenske države. Ako uopće hoćemo pridati bilo kakvu vjerojatnost ili uvjerljivost vijestima cara Konstantina, za tzv. dolazak Hrvata dolazi po našem mišljenju u obzir samo kraj 8. stoljeća. Ali, čak i sama hrvatska narodna predaja ograničava hrvatsko ime samo na jednu od pet glavnih i dvije pomoćne čete. I ta okolnost dovodi nas do zaključka da je do stvaranja hrvatske države došlo tek mnogo kasnije — u vrijeme Mislava i Trpimira. Tada su, čini se, povoljne okolnosti omogućile da nastane država s hrvatskim imenom, koje je temelj bio hrvatski narod.

Leave a Response »

 

Books, films, articles, reports related to the Balkan wars Četvrtak, maj 1 2008

Branimir Anzulovic. Heavenly Serbia: From Myth to Genocide. New York and London: New York University Press, 1999. xiv + 233 pp

A valuable dissection of the mythical underpinnings of Serbia ultra-nationalism. These concepts and images have been skillfully manipulated by the Milosevic regime during the last decade to persue wars of genocide and expultion against Serbia’s numerous ethnic neighbors. Anzulovic, a native of Croatia, focuses on the role of ideology in guiding genocidal actions: “the primary force leading to genocide is not the pathology of the individual organizing and committing the genocide, but the pathology of the ideas guiding them.” (p. 4) He believes that the roots of Serbian genocidal behavior–and he accepts as given that Serbian actions have been genocidal–can be found in the mythology that arose to explain the battle of Kosovo of 1389. Although he distances himself rhetorically from accusations of reductionism (“It would be an error to assume that the memory of the Serbian medieval empire necessarily led to the latest war for a Greater Serbia …” [p. 2]), in the body of his book Anzulovic does in fact interpret virtually every event in Serbia’s history following 1389 through the prism of the Kosovo myths. Most outsiders blame the Serbs for the atrocities, but the Serbs themselves believe that they are the ones that are being just; it’s the rest of the world that is wrong. Anzulovic’s book explains why the Serbs, through a potent recollection of their own history, would bring death and destruction to the rest of the area and international condemnation and economic ruin on themselves.

Tom Gallagher (b. 1954), The Balkans after the Cold War : from tyranny to tragedy, London : Routledge, 2003.

Contents: Challenges and crises after the communist era — The international dimension of the escalating crisis in Yugoslavia — The war in Croatia and the countdown to the Bosnian conflict, July 1991-May 1992 —Genocide and dispossession in Bosnia and the international response — The Bosnian endgame : survival amidst tragedy and international rancour — International intervention in the Balkans 1995-7 : limited goals and capabilities — Authoritarian rule in Serbia, Croatia and Bosnia. Notes: Includes bibliographical references and index. Subjects: Yugoslavia–History–1980-1992. Yugoslav War, 1991-1995. Former Yugoslav republics–History.

Clea Koff, The bone woman : a forensic anthropologist’s search for truth in the mass graves of Rwanda, Bosnia, Croatia, and Kosovo (New York : Random House), 2004.

David Bruce MacDonald, Balkan holocausts? : Serbian and Croatian victim-centred propaganda and the war in Yugoslavia, New York : Manchester University Press ; New York : Distributed exclusively in the USA by Palgrave, 2002.

Stjepan Mestrovic, editor, Genocide after Emotion The Postemotional Balkan War Routledge, 1996 240pp

Takis Michas, Unholy Alliance: Greece and Milosevic’s Serbia in the Nineties, Texas A&M University Press: Eastern European Studies (College Station, Tex.), 192 p

This is an account of the war in the Balkans during the 1990s. As the only member of NATO and the European Union to support Slobodan Milosevic’s regime in the conflict following the breakup of Yugoslavia, Greece broke ranks with its western allies, frustrating their efforts to impose sanctions against Serbia. The work looks at Greek-Serbian relations and tackles the difficult question of how the Greek people could ignore Serbian aggression and war crimes. Journalistic accounts are combined with anecdotes and personal interviews to show a pattern of Greek support for Milosevic and Radovan Karadzic that implicates Greek politicians from all parties, as well as the Greek Orthodox Church, the Greek media, and ultimately the Greek people themselves. The evidence and conclusions presented aim to question the opinion that a new liberal order replaced the ideological standoff of the Cold War, but it will not surprise those who suspected that older allegiances have now claimed loyaties of many of the world’s peoples.

“what seemed incomprehensible during the Bosnia and Kosovo wars was not so much that Greece sided with Serbia, but that it sided with Serbia’s darkest side” (p. 4).

These waves have not reached Greece, though, a country that was rejoicing after the “fall” of Srebrenica in July 1995 at the hands of Bosnian Serbs and their allies, Greek paramilitaries. The latter in fact raised the Greek flag in Srebrenica after its capture: for those who may try to contest this fact, a photo is provided (p. 22),

Another revealing part of the Dutch report on Srebrenica is the reference to the support of the Bosnian Serb army by the Greek (alongside Israeli and Ukrainian) secret services which provided them with arms and ammunition. Michas’ book makes this look even more credible when it reveals that NATO military secrets on the August 1995 air strikes were passed on to Mladic on direct orders of then socialist Prime Minister Andreas Papandreou: the author’s source is none other than Papandreou’s personal intermediary with Karadzic and Milosevic, the -then and now-President of Greek-Serbian Friendship Association, who was carrying out the mission (pp. 38-39)TAKIS MICHAS is a Greek journalist and author of books and articles on Greek political history and modern philosophy. .

Samantha Power, A Problem from Hell: America and the Age of Genocide New York : Basic Books, 2002, 384 pp.

Chapters 9, 11 and 12 of this book discuss war crimes and genocide in the former Yugoslavia (p. 247-328, 391-474)

James Ron, Frontiers and ghettos : state violence in Serbia and Israel, Berkeley : University of California Press, 2003.

Ron James is the author of Weapons transfers and violations of the laws of war in Turkey (New York : Human Right[s] Watch, 1995) . Contents: Institutional settings and violence — Bosnian frontier formation —Ethnic cleansing on the Bosnian frontier —Ethnic harassment in the Serbian core — Kosovo’s changing institutional fate — Creating the Palestinian ghetto — Policing the ghetto — Alternatives to policing. Notes: Includes bibliographical references and index. Subjects: State-sponsored terrorism–Yugoslavia–Serbia. State-sponsored terrorism–Israel. Serbia–Ethnic relations–Political aspects. Serbia–Politics and government–1992- Israel–Ethnic relations–Political aspects. Israel–Politics and government–1993-

James J. Sadkovich, The U.S. Media and Yugoslavia, 1991-1995, (Praeger Publishers. Westport, Conn. 1998), 296 pp.

“Sadkovich has compiled a truly masterly assessment of the US media’s biased and generally inept, if perhaps well-intentioned, efforts to make sense of [the unraveling of Yugoslavia]. What emerges is a searing indictment of the manner in which American media — press, radio, and television — go about reporting information, layered with bias, stereotypes, agenda-setting, and judgmental ethnic evaluations of morality. A useful bibliography and chapter notes provide a valuable mine of information. Recommended for undergraduates, graduate students, and faculty.”

Michael P. Scharf, William A. Schabas, Slobodan Milosevic on trial : a companion (New York : Continuum, 2002) 178 p. ;

Raju G.C. Thomas, Yugoslavia unraveled : sovereignty, self-determination, intervention, Lanham, Md. : Lexington Books, 2003.

Contents: Sovereignty, self-determination, and secession : principles and practice / Raju G.C. Thomas — The future of nationalism / Michael Mandelbaum — Transnational causes of genocide, or, How the West exacerbates ethnic conflict / Alan J. Kuperman — Religion and war : fault lines in the Balkan enigma / P.H. Liotta — Economic aspects of Yugoslavia’s disintegration / Milica Z. Bookman — International policy in southeastern Europe : a diagnosis / Gordon N. Bardos — Wars, humanitarian intervention, and international law : perceptions and reality / Raju G.C. Thomas — The use of refugees as political and military weapons in the Kosovo conflict / Kelly M. Greenhill — Propaganda system one : from Diem and Arbenz to Milosevic / Edward S. Herman — Biased justice : “humanrightism” and the international criminal tribunal for the former Yugoslavia / Robert M. Hayden — Illegal wars, collateral damage, and international criminal law / Michael Mandel — Intervention in ethnic civil wars and exit strategies : lessons from South Asia / Maya Chadda — Reflections on the Yugoslav wars : a peacekeeper’s perspective / Satish Nambiar.

Ed Vulliamy “Middle Managers of Genocide” (Bosnian Genocide)
Marla Stone “Bosnia’s Untenable Peace”

Reports and Reseach

Srebrenica Report 1999 (PDF file): “Report of the Secretary-General pursuant to General Assembly resolution 53/35: the fall of Srebrenica” A/54/549 presented 15 November 1999. Written in accordance with resolution 53/35 approved by the General Assembly on November 30, 1998, Secretary-General Kofi Annan’s report says the UN Security Council should have approved “more decisive and forceful action to prevent the unfolding horror” in Bosnia and that ‘’safe areas” should never be established again without credible means of defence.” The report refers to an “attempted genocide” in Bosnia. Since the conviction of perpetrators for genocide at the Hague in August 2001, the Srebreniica crime as become widely recongized as genocide.

“Srebrenica, a ’safe’ area – reconstruction, background, consequences and analyses of the fall of a safe area” April 15, 2002. Read the Summary, Conclusion and Epilogue from the Report that caused the the entire Dutch Government to resign. Also read Four UN reports on Srebrenica, Rwanda and Genocide Prevention.

Burning the Evidence in Kosovo: 25 Jan 2001 During the war in Kosovo in 1999, war-crimes investigators suspected that Serbian forces were hiding evidence of atrocities by removing bodies of murdered Albanians from graves and execution sites. This is the story of a secret and grisly operation by Serbian security forces to destroy evidence of possible war crimes in an industrial furnace in northern Kosovo. http://www.americanradioworks.org

Commemoration

Annual Remembrance:

This year is the 10th anniversary of the Srebrenica Massacre in Bosnia (July 11-16, 1995). See www.srebrenica2005.com

Conference: “Genocide Against Bosniaks in the U.N. Safe Area Srebrenica, July 1995” Location: Sarajevo and Srebrenica, Bosnia-Herzegovina Date: July 10-14, 2005 Sponsor: Institut za istraživanje zlocina protiv covjecnosti i medjunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu (Institute for Research of Crimes against Humanity and International Law of Sarajevo University) est. 1992. www.inzl.unsa.ba

May 27 – Five years ago on May 27, 1999, Yugoslav President Slobadan Milosevic was indicted by International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY) at the Hague. In the midst Serbia’s enormous mass expulsion of Albanians Kosovars from Kosovo and the NATO Bombing campaign, the ICTY announced war crimes indictments against President Milosevic and four other top Serb officials. Milosevic was the first Head of State indicted by an international court.

July 11-16 Srebrenica Massacre in Bosnia (July 11-16, 1995). Established as a “safe area”in the Spring of 1993, Srebrenica became the site of Europe’s worst massacre since World War Two in which some 8,000 Muslim men and boys were killed. in July 2003 the Bosnian Serb government announced Tuesday it would donate one million euros to the foundation maintaining the Potocari/Srebrenica Memorial and Cemetery for the victims of the Srebrenica massacre. The cemetery opened on September 20, 2003 with the burial of 107 victims alongside 882 already laid to rest at the cemetery.

Film

Feature films:

Welcome to Sarajevo (1997, 102 min.) Michael Winterbottom Based on “Natasha’s Story,” the 1993 memoir of ITN correspondent Michael Nicholson. Director Michael Winterbottom has fashioned a remarkable film by taking the events in Nicholson’s book and interweaving them with actual footage of the siege of Sarajevo. And he’s couldn’t have assembled a better cast; Stephen Dillaine and Woody Harrelson give the performances of their careers (thus far) as Henderson and Flynn, and they’re ably supported by Kerry Fox, Marisa Tomei, Emira Nusevic, and a charismatic, pre-ER Goran Visnjic

Behind Enemy Lines 106 min. John Moore “ Set in war-torn Bosnia, the film portrays a mass grave where victims of genocide lie decomposing in the mud. Violence ranges from deafening mine and tank explosions to point-blank shootings and spattering blood. A near-catatonic child sits amid the destruction in one scene. Owen Wilson plays Lt. Burnett, a cocky but amiable naval aviator flying reconnaissance missions over Bosnia. He and his pilot photograph something sinister and are shot down. Stranded, Burnett is hunted and marked for death by Serbs in the middle of a supposed cease-fire. Back on the aircraft carrier, the admiral (Gene Hackman) who once thought Burnett was a hotdog tries to mount a mission to save him, but NATO wants the United States to back off. The film derides NATO’s good intentions but does better with the metaphor of a lone American caught between factions in a foreign war.”.Jane Horwitz Wash. Post, 30 Nov 2001

Leave a Response »