Historija Bosne Balkana i Bosnjaka

Historija drzava i naroda Balkana, povijesne teme, kontroverze pregled historije Srba, Hrvata, Bosnjaka analiza primarnih izvora franacki anali, de administrando imperio, Nestor ljetopis popa dukljanina povelje vladara i velmoza srednjovjekovna crkva bosanska Balkan history: wars. cultures history of Serbia Bosnia Croatia… historical topics

Tumacenje/znacenje rijeci Srbin(by Dukljanin)-Meaning of the word Serb


‘Serbs’ in the tongue of the Romans is the word for ‘slaves’, whence the colloquial ‘serbula’ for menial shoes, and ‘tzerboulianoi’ for those who wear cheap, shoddy footgear. This name the Serbs acquired from their being slaves of the emperor of the Romans.

www.answers.com/topic/de-…-imperio

John V A Fine: The early medieval Balkan

He then gives us a folk etymology, deriving the word Serb from the Latin Servus (slave), and claims the Serbs were slaves of the Roman emperor.

Scanned from this book:

Sluge

Opet sluge
Iz beogradskog lista Politika 4. novembra 1988., tumačenje pojma Srbin


Dakle, pojam Srbin je socijalni pojam, a SEBARA NIJE bilo u Zeti i Bosni!
Srbi su dakle od starina narod koji ne vezuje porijeklo, vec svetosavlje i u novije vrijeme Vukov vjestacki jezik.

>Mala enciklopedija Prosveta<, o nazivu SEBAR (Srbin)

Giljeljmo Tirski o Srbima

Ovo je iz Monumenta Montenegrina, zbirka dokumenata, do kojih se dolazi po raznim arhivama Evrope.

=======
Svanteri u tom smislu navodi zabiljesku Giljema Tirskog:
»Ovo isto, uzimajuci od Grka, pise Giljeljmo Tirski, u knjizi XX gl. IV, kada je ratujuci dosao sa carem Emanuelom u Srbiju:
– Zatim se car neko vrijeme zadrzao u Srbiji, koja je planinska oblast, posijana dubovim sumama, ima teske prilaze i lezi u sredini Ilirije, izmedju Dalmacije i Ungarske, sa ratobornim Srbima, koji su samopouzdani u opasnostima zbog teskih prilaza i neprohodnosti njihove oblasti. Imaju prastare obicaje, a sav ovaj narod vodi porijeklo od onih koji su u tim krajevima, upuceni i dovedeni u progonstvo, bili kaznjeni da sijeku mermer i kopaju rude, pa zato im ime dolazi od ropstva (servitutis). To je, pak, narod surov, bez reda, zivi u planinama i sumama i ne zna za poljoprivredu, ali izobiluje mnogobrojnim stadima sitnih i krupnih grla, mlijekom i sirom, maslacem, mesom, medom i voskom. Oni imaju magistrate, koje nazivaju zupanima, ponekad sluze caru, a ponekad, nadolazeci iz planina i suma, posto su neustrasivi i voinstveni muzevi, pustose citavu oblast oko sebe«.

Citalaca radi da pojasnimo da je Giljeljmo od Tira (1139 – 1186) bio jedan od clanova ugledne krstaske porodice. Rodjen je u Jerusalimu, studirao prava i umjetnosti u Francuskoj i Italiji. Bio je arhiepiskop Tira od 1175. do smrti 29. septembra 1186. godine. Napisao je dva znacajna djela: »Djela istocnih vladara« i »Djela istorije u zemljama preko mora«. Oba su spisa, cim su napisana, prevedena sa latinskog na francuski.
Smatra se za jednog od najpouzdanijih poznosrednjovjekovnih hronicara, jer je pisuci svoj istorijski opus bio u kontaktu sa izvorima koji su sada izgubljeni. Imao je izuzetan dar zapazanja i promisljanja.
=========

Dakle, ovom Giljeljmu Tirskom istoričari, vrlo vjeruju!
A umro je tačno godine kad su Rašani pokorili Duklju.

Vizantijski Car Konstantin VII Porfirogenit u spisu DAI (De Administrando Imperio) o Srbima

Glava trideset i druga
O SRBIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU

[…]Srbi (Serbloi) su potomci nekrštenih Srba, zvanih također bijeli, koji žive iza Turske na mjestu zvanom Boiki, gdje im je susjedna Franačka, kao i velika Hrvatska, nekrštena, također nazvana bijela, i u tom su mjestu, dakle, ovi Srbi živjeli od početka. Ali kad su dva brata naslijedili na vlasti svoga oca u Srbiji, jedan od njih je uzeo polovinu naroda te je zatražio zaštitu u Heraklije, imperatora Bizantinaca, i taj isti imperator Heraklija primio ga je i dao mu mjesto u pokrajini Soluna (Thessalonikes), da se tamo naseli, naime Srbiji (Serblia), mjesto koje od toga doba nosi taj naziv. »Srbi« na jeziku Bizantinaca je riječ koja označava »robove«, a na tom jeziku obično se riječju »serbula« označava obuću robova, a riječ »tzerboulianous« označava one koji nose jeftinu, siromašku obuću. Srbi su to ime dobili jer su postali robovi imperatora Bizantinaca. Pa, poslije nekog vremena, ti su isti Srbi odlučili poći u svoje vlastite kuće (vratiti se), a imperator ih je pustio. Ali, kad su prešli rijeku Dunav (Danoubin) oni su promijenili svoje mišljenje pa su poslali jednu molbu imperatoru Herakliju, putem vojnog zapovjednika koji je tada bio u Belegradonu, da bi on njima dao drugu zemlju za naseliti se. A budući da ono što je sada Srbija i Paganija i takozvana zemlja Zahloumon i Terbounia i zemlja Kanalita, bilo pod upravom imperatora Bizantinaca, i budući da su te zemlje bile opustošene od Avara (jer su iz tih zemalja oni istjerali one Rimljane koji sada žive u Dalmaciji i Draču), stoga je imperator naselio te iste Srbe u naznačene zemlje i oni su postali podložnici imperatoru Bizantinaca, a imperator je doveo svećenike iz Rima i njih krstio, i naučio ih da pravilno obavljaju pobožnosti, i poučio ih u kršćanskom nauku.[…]
_________________

Prvi put na internetu, velika exluziva, jos jedan dobro skriven dokument iz srpske istorije, dok su nam sve vrijeme prikazivane svetosavske bajke.

Peto, vjerovatno najjace svjedocenje, da Srbin znaci – SLUGA, ROB!

Iz knjige

Evstatije Solunski o Nemanji

Poslije brojnih izvora koji kazu da ime Srbin potice od latinske rijeci Servus = sluga, imamo i ovo svjedocenje.
Nijesam imao pojma o ovome, dok prije jedno godinu dana nijesam kupio ovu knjigu.
Nikada nijesam naletio na komentar nekog istoricara na ovo Nemanjino insistiranje da ga zovu ROBOM, to jest SERVUS-om.
Nemanja zeli da ga zovu upravo onako kako nam Porfirogenit svjedoci – sto znaci etnonim Srbin!
Ne znam zasto ubogi hrvatski, crnogorski, bosnjacki istoricari nikada nijesu isticali ovaj dokument, zasto prihvataju svetosavske bajke kao istoriju??
Ne znam, nije mi jasno, kako srpski babolozi, bajkomani sa titulama DR, MR, (K)AKADEMIK mogu besomucno da negirajku sve nesrpsko, a kao odgovor od hrvatskih, bosnjackih, crnogorskih istoricara je – MUK.

http://p103.ezboard.com/bbosnjackifrontforum

Bosnian-Balkan forum.

Advertisements

Single Post Navigation

One thought on “Tumacenje/znacenje rijeci Srbin(by Dukljanin)-Meaning of the word Serb

  1. Susedi
    Bosanci i Bosnjaci

    Ako u nekom kraljevstvu ima vise naroda, pa se onaj
    koji je najbrojniji ponasa skromno – kraljevstvo se ucvrsti,
    a ako se ponasa bahato – kraljevstvo se raspadne.
    Meng Ce (372–289. p. n. e.)

    U mnogim mas-medijima u Srbiji (a i u nekim u Bosni i Hercegovini) vlada prava zbrka u koriscenju naziva »Bosanac« i »Bosnjak«, »Musliman« i »musliman«. Cesto su i najdobronamerniji zbunjeni i u nedoumici koji izraz da upotrijebe, a da ne povrijede osjecanja date skupine.
    Pitanje, medjutim, nije tako slozeno kao sto to na prvi pogled izgleda ako se posluzimo analogijom. Primjera radi, svi gradjani Srbije su, u najsirem smislu rijeci, Srbijanci, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Srbijanci su, dakle, ne samo Srbi vec i Albanci, Bosnjaci, Crnogorci, Madjari, Romi, Vlasi i pripadnici drugih naroda koji zive u Srbiji. Nisu dakle svi Srbijanci Srbi, vec u Srbiji ima i drugih Srbijanaca. Istina, postoje i mnogo uza shvatanja naziva »Srbijanac«, od kojih je najuze i najcesce ono prema kojem su to samo Srbi koji su rodjeni i koji zive u Srbiji. I obratno – nisu svi Srbi istovremeno i Srbijanci, vec postoje i hrvatski, bosanskohercegovacki, makedonski, rumunski, francuski, americki i drugi Srbi. Svi oni jesu Srbi (ako se tako osjecaju i izjasnjavaju), ali nisu Srbijanci!
    Kada su posrijedi regionalni nazivi za gradjane drugih drzava nastalih raspadom Jugoslavije, zbog nedostatka opsteprihvacenih izraza, suocavamo se sa velikim teskocama semanticke prirode, posebno kada su posrijedi gradjani Crne Gore i Hrvatske, a u nesto manjoj mjeri kada su posrijedi gradjani Makedonije i Slovenije; slicna je situacija i sa gradjanima mnogih drugih zemalja svijeta.
    Moglo bi se takodje postaviti i pitanje: »A ko su u stvari Srbi?« Normalan odgovor na pocetku XXI stoljeca trebalo bi da glasi: »Svi oni koji se osjecaju i izjasnjavaju kao Srbi!« Medjutim, buduci da se jedan broj gradjana Srbije, koji se intimno ne osjeca Srbima i koji kod kuce koristi neki od nesrpskih jezika (romski, vlaski i dr.), javno izjasnjava kao Srbi, postavlja se pitanje: »Imaju li oni na to pravo?« Odgovor je nedvojbeno potvrdan: »Imaju!« Jer, danas je slobodno nacionalno opredjeljivanje, isto kao i politicko ili vjersko, jedno od osnovnih ljudskih prava? Civilizovan covjek je duzan da to pravo postuje. Stoga gornja definicija mora da se modifikuje i mogla bi da glasi: »Srbi su svi oni koji se tako izjasnjavaju!« To je, uostalom, definicija koju u praksi (sa simpatijama) prihvata velika vecina Srba.
    Istina, u najvecem broju slucajeva determinante nacionalnog opredjeljivanja i izjasnjavanja su istorija, osjecanje pripadnosti odredjenoj kulturi i kulturnoj tradiciji ciji je jedan od kljucnih korijena na prostorima doskorasnje Jugoslavije onaj vjerski (u temelju kljucnih kulturoloskih razlika izmedju Srba i Hrvata su, istorijski gledano, one konfesionalne prirode) i, najcesce, nacionalnost roditelja.
    Srbijanci su jedna regionalna i objektivna, a Srbi nacionalna i subjektivna oznaka pripadnosti. Obje su slozene, pri cemu su Srbijanci zbir razlicitih naroda, a Srbi jedna posebna mjesavina raznih naroda: pretezno Slovena sa Avarima, starosjediocima Balkana, kasnijim osvajacima i raznim dosljacima.
    Slicno Srbijancima, Bosanci i Hercegovci su oznake za regionalnu pripadnost i njih cine bosanski i hercegovacki Bosnjaci (Muslimani), bosanski i hercegovacki Srbi, bosanski i hercegovacki Hrvati, bosanski i hercegovacki Jevreji i drugi narodi koji zive u Bosni i Hercegovini. Nisu, dakle, svi Bosanci Bosnjaci, vec ima i drugih Bosanaca. Postoje i uza znacenja naziva »Bosanci«, od kojih je najuze ono prema kojem su to samo Bosnjaci koji su rodjeni i koji zive u Bosni. I obrnuto – nisu svi Bosnjaci Bosanci vec postoje i srbijanski, slovenacki, hrvatski, crnogorski, makedonski, turski, njemacki, americki, svedski i drugi Bosnjaci. Najbrojniji su turski (oko pet miliona) pa onda bosanski i hercegovacki Bosnjaci.
    Po analogiji sa drugim narodima, Bosnjaci su svi oni koji se tako osjecaju i tako izjasnjavaju. Istina, ima i onih koji se ne osjecaju Bosnjacima, ali se tako izjasnjavaju i oni su vrlo malobrojni. Slicno ostalim juznoslovenskim narodima, po svom bioloskom porijeklu, i Bosnjaci su mjesavina vise slovenskih plemena sa Avarima, starosjediocima Bosne i Hercegovine, osvajacima i dosljacima. Dosta je rasireno misljenje medju bosnjackim intelektualcima da su Bosnjaci juznoslovenski narod sa relativno najvise slovenske krvi (zbog geografskog polozaja Bosne i Hercegovine) sto se moze relativno lako provjeriti analizom DNK. Zna se, na primjer, da su Turci polovinom XIX stoljeca cinili jedan i po odsto muslimanskog stanovnistva Bosne i Hercegovine, ali da je vecina napustila Bosnu pred dolazak Austrije 1878. godine. U Bosni ima dosta potomaka muslimana–izbjeglica iz Madjarske, Hrvatske i Srbije.
    Bosnjake posebnim narodom cine njihova kultura koja je mjesavina ili, bolje receno, sinteza islamske, srednjovekovne bosansko-hercegovacke i savremene evropske i svjetske kulture, i njihova svijest o vlastitom posebnom identitetu formiranom jos u srednjem vijeku. Bosanci i Hercegovci imali su u srednjem vijeku svoju drzavu (za vrijeme kralja Tvrtka najjacu juznoslovensku drzavu), svoje kraljeve koje su najcesce sami birali (sto znaci da je srednjovekovna Bosna, u sustini, bila republika), imali su svoju autenticnu Bosansku (djedicku, bogumilsku, patarensku, babunsku) crkvu cije ucenje je bilo srednjovekovna varijanta savremene socijaldemokratije, svoje pismo koje se zvalo bosancica, svoju umjetnost itd.
    Naziv Bosnjak nastao je modifikacijom arhaizma Bosnjanin, kako su sebe nazivali stanovnici Bosne do dolaska Turaka. Svoj naziv Bosnjani su dobili po nazivu sredisnje rijeke i po nazivu zemlje koju su nastanjivali, a koji poticu od staroilirske rijeci »bos« za so kojom je zemlja obilovala. Mnogi srednjovekovni dokumenti sadrze sintagmu »dobri Bosnjani«, pri cemu je ono »dobri«, u tadasnjem kontekstu, znacilo »vjerodostojni svjedoci«. Stanovnici Bosne nazivali su sebe Bosnjanima bez obzira na vjersku pripadnost (katolicku, patarensku, pravoslavnu). Po dolasku Osmanlija, umjesto naziva »Bosnjanin« sve cesce se koristi izraz »Bosnjak«, takodje za pripadnike svih konfesija: islamske, katolicke, pravoslavne i patarenske. Van Bosne i Hercegovine, medjutim, Osmanlije su nazivale Bosnjacima sve muslimane kojima je maternji jezik bio zajednicki jezik Bosnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba, koji su oni zvali bosnjackim zbog visoke zastupljenosti Bosnjaka u osmanskoj eliti (jedini slovenski narod koji je Osmanlijama placao »danak u krvi« bili su Bosnjaci – pripadnici svih konfesija, a sem njih jos samo Abhazi i Albanci).
    Od sredine XIX stoljeca, medjutim, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jacanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bosnjaci–pravoslavci, koji sebe nazivaju »pravoslavni« i »riscani«, sve cesce se izjasnjavaju kao Srbi, a Bosnjaci–katolici kao Hrvati. Bosnjaci–muslimani, medjutim, ostaju pri svom imenu, naizmjenicno koristeci nazive »Bosnjak« i »Musliman«. Kalajev pokusaj stvaranja jedinstvene bosnjacke nacije dosao je u vrijeme kada je proces identifikacije bosanskih pravoslavaca sa Srbima i bosanskih katolika sa Hrvatima bio daleko odmakao, pa zato nije mogao uspjeti jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra.
    U prvoj Jugoslaviji i u toku NOB-a, Bosnjaci (Muslimani) izjasnjavali su se kao Muslimani, ali im je to pravo 1945. godine bilo uskraceno pa se bosnjacki nacionalni korpus bio podijelio na cetiri dijela: »neopredijeljene«, »Srbe«, »Hrvate« i »Jugoslovene« i zato se ponekad desavalo da u istoj porodici budu zastupljene sve cetiri skupine. Popis stanovnistva 1971. godine, kada je Bosnjacima (Muslimanima) dato pravo da se izjasne kao Muslimani, pokazao je, na opste iznenadjenje, da su treci narod po brojnosti u tadasnjoj Jugoslaviji. Nakon raspada Jugoslavije i medjunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine kao zasebne drzave (6. aprila 1992) Bosnjaci (Muslimani) se vracaju svom izvornom nazivu Bosnjaci, ali se ne odricu ni naziva Muslimani, pa ih zato nekad koriste zajedno kao Bosnjaci (Muslimani), a nekad skraceno kao Bosnjaci, a znatno rjedje kao Muslimani.
    Cesto se postavlja pitanje: »Ima li smisla srbijanske Muslimane nazivati Bosnjacima?« Najkraci odgovor mogao bi da glasi: »Ima bar onoliko koliko ima smisla bosanske pravoslavce nazivati Srbima, a bosanske katolike – Hrvatima!« Kazati, na primjer, da u Srbiji zive muslimani i Goranci isto je sto i kazati da u Hrvatskoj zive pravoslavci i Licani! Goranci koji su jedno islamizirano juznoslovensko pleme koje govori jezikom slicnim zajednickom jeziku Bosnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba, van Srbije se izjasnjavaju kao Bosnjaci, a u Srbiji kao Goranci. Tacno je, medjutim, da su srbijanski Bosnjaci, do velikog Tursko-austrijskog rata 1683–1699. godine, bili pretezno srpskog porijekla, ali su ih u tom ratu frajkori (srpski dobrovoljacki odredi), oznacavajuci ih Turcima, u vjelikoj mjeri istrijebili. Danasnji srbijanski Bosnjaci (Muslimani) ili Muslimani (Bosnjaci) su kako srpskog tako i bosanskog, crnogorskog i albanskog porijekla.
    Do najvece zabune dovodi koriscenje vjerske oznake »musliman« za pripadnike bosnjackog naroda, jer u Srbiji, pored Bosnjaka (Muslimana), muslimani su i vecina Albanaca, svi Turci i mnogi Romi. Ponekad se cak i neke strane diplomate muslimanske vjere, koje zive u Beogradu, osjecaju prozvanima kada se u nekim beogradskim mas-medijima umjesto naziva Bosnjak (Musliman) koristi vjerski termin musliman. Bez obzira sta iza ove prakse stajalo – neznanje, sovinizam ili nesto trece, ona je mnogo vise kontraproduktivna nego sto njeni zagovornici misle!
    Danasnji Bosnjaci (Muslimani), bez obzira gdje se nalazili i kakvim sve oblicima diskriminacije i pritisaka bili izlozeni, imaju jasno izrazenu samosvijest o svom identitetu, koja je tim izrazenija sto su diskriminacija i pritisci veci! Oni su svjesni svog pretezno slovenskog porijekla, svoje islamske tradicije, svoje evropocentricne, ali i kosmopolitske kulture, svog bosnjackog identiteta i osjecaju se bliskim samo sa onima koji postuju njihovu samosvijest, njihova univerzalno vrijedna dostignuca i koji im zele dobro bez obzira koliko, geografski, bili blizu ili daleko.
    U najnovije vrijeme u Bosni i Hercegovini je dosla do izrazaja jedna nova pojava. Na opstinskim izborima odrzanim u proljece 2000. godine, kao i na parlamentarnim odrzanim u jesen iste godine, veliki broj kandidata Socijaldemokratske partije, koji su se u prethodnih deset godina izjasnjavali kao Bosnjaci, Hrvati, Jevreji i Srbi, nacionalno su se izjasnili kao Bosanac ili Bosanka. Ocigledno, nekadasnjim »Jugoslovenima« postalo je pretijesno uze nacionalno opredijeljivanje pa su »Jugoslovenstvo« zamijenili »Bosanstvom« koje dozivljavaju kao integrirajuci identitet.
    Ocito, kao sto ima Bosnjaka koji su srpskog, tako ima i Srba koji su bosnjackog porijekla. Kojih ima vise mi ne znamo, ali znamo da je vrijeme da se oslobodimo tabu-tema, tabu-izraza i da konacno istini pogledamo u oci! A istina, ma koliko bolna bila, bolja je od svake lazi ako zelimo da se oslobodimo predrasuda, mrznje i ratova!

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: