Historija Bosne Balkana i Bosnjaka

Historija drzava i naroda Balkana, povijesne teme, kontroverze pregled historije Srba, Hrvata, Bosnjaka analiza primarnih izvora franacki anali, de administrando imperio, Nestor ljetopis popa dukljanina povelje vladara i velmoza srednjovjekovna crkva bosanska Balkan history: wars. cultures history of Serbia Bosnia Croatia… historical topics

Samo su kajkavci i cakavci pravi Hrvati svi ostali su pohrvaceni


Hrvati nisu južni Slaveni

– Genetika je dokazala da su se narodi kroz povijest jako miješali, ali su ipak ostali dominantni markeri. Gdje smo se mi to u povijesti susreli s današnjim Nijemcima još nije jasno, kao i to zašto mi Hrvati imamo samo 10 posto prakeltskog faktora, a Nijemci čak 38 posto hrvatskog dinarskog faktora? Zanimljivo je da niti Srbi nisu južni Slaveni, već spadaju u skupinu Sibiraca. S druge strane, Mađari, za koje se to nikad ne bi reklo prema kulturi, su genetički – Slaveni.
Na tribini Matice hrvatske Čakovec nedavnom je gostovao prof. dr. Ivan Biondić iz Zagreba. Tema tribine bila je: “Etnogeneza Hrvata: između znanosti i ideologije”. U svojem je izlaganju dr. Biondić, a na temelju otkrića biogenetike izrekao mnogo toga što je u direktnoj suprotnosti s našim uobičajenim spoznajama o porijeklu Hrvata. To je i razlog što što smo ga zamolili da pojasni što je to u najnovije vrijeme otkrila genetička znanost.
– Možete li ukratko sažeti što to donose nove spoznaje uz pomoć biogenetike o porijeklu Hrvata?
– Biogenetika je doista u zadnjih nekoliko godina otkrila mnogo toga što zapanjuje i nas znanstvenike. Ukratko, biogenetika, a to znači stroga znanstvena istraživanja koja se mogu provjeravati, dokazala su da Hrvati nisu Južni Slaveni! Ta će spoznaja tek za godinu ili dvije doći do ušiju svih kojih se to tiče. Drugim riječima, ako vam sad neki profesor ili nastavnik ili akademik kaže da su Hrvati Južni Slaveni, možete ga slobodno optužiti da je – rasist. Probajte, naime, na primjer Njemcima reći da su recimo – Rusi, ili recite Francuzima da su recimo Šveđani, pa ćete vidjeti što će vam odgovoriti. Iz istog razloga ne može se više tvrditi da su Hrvati Južni Slaveni, kao što to piše u svim udžbenicima naše povijesti i u Hrvatskoj enciklopediji.
– Na čemu temeljite takve spoznaje?
– Te su spoznaje temeljene na znanstvenim istraživanjima više skupina svjetskih genetičara koji su napravili takozvanu gensku tablicu za sve narode svijeta i genetičko stablo čovjeka. Konkretno, temeljni izvor za spoznaje o kojima govorim su radovi Zoe H. Rossera i čak 87 koautora iz 2000. godine, što je objavljeno u American Journal of Human Genetics broj 67 na stranicama 1526-1543, kao i spoznaje skupine znanstvenika objavljene u časopisu Science 2000. godine. Zatim, na temelju radova P. A. Underhilla iz 2001. godine, kao i drugih autora i izvora koji se bave otkrićima genetike. Od hrvatskih autora tim se otkrićima bavi dr. Primorac kao genetičar, a kao povjesničar Andrija-Željko Lovrić i drugi.
– Što je genetika otkrila kad je riječ o Hrvatima?
– Prema genskoj tablici biokemijske srodnosti 47 europskih naroda ono što upada u oči je to, da je gotovo svaka skupina odnosno ono što zovemo narod tijekom povijesti pomiješana sa drugim skupinama. Ovdje dakako ne govorim o kulturama, nego o genetici, konkretnije o takozvanim “markerima” u genetici, kojima su ustanovljene razlike među narodima.
Kad je riječ o Hrvatima, znanstveno je dokazano da Hrvati nisu Slaveni sa 71 posto, a da takozvanog slavenskog faktora odnosno markera EU-19, kojim se to utvrđuje, imaju samo 29 posto.
– Što su na kraju Hrvati?
– Prema genetičkim istraživanjima, Hrvati imaju čak 45 posto takozvanog genetskog markera Eu-7 koji je nazvan Dinarskim, oni su naime posebna skupina među europskim narodima. Zatim, imaju 10 posto prakeltske “krvi” odnosno markera koji je karakterističan za Kelte odnosno Prakelte (Eu-18), 2 posto markera HG-2, koji je nazvan sibirskim faktorom, 2 posto markera Eu-16 koji je nazvan avarskim faktorom. Hrvati također imaju 7 posto biokemijske srodnosti s Hamitima (faktor Eu-4), te 5 posto faktora HG-9, koji označava Semite.
– S kojim su narodima ili skupinom naroda Hrvati najsrodniji, ako se može tako reći?
– Na to genetika daje zanimljiv odgovor. Kako su Hrvati posebna skupina ili imaju svoj genetski “marker” Eu-7 kojega od svih naroda imaju najviše, može se pitati koji narodi imaju isti genetski marker i u kojem postotku.
Najviše srodnosti s Hrvatima, odnosno najviše takozvanog dinarskog markera Eu-7, što je za neke začuđujuće, imaju Nijemci, čak 38 posto, s tim da kod njih s 50 posto dominira prakeltski marker. Prema postotku, srodnost s Hrvatima pokazuju dalje: Laponci s 32 posto, Nizozemci s 22 posto, Poljaci s 21 posto, Albanci s 20 posto, Makedonci s 19 posto, Francuzi sa 17 posto, Ukrajinci sa 17 posto, Englezi sa 16 posto, Mađari s 11 posto, a srodnost s ostalim narodima je manja od 10 posto.
Ovdje dakako ne treba zaboraviti da Hrvati imaju 29 posto slavenskog markera, ali on nije dominantan, već 71 postotni neslavenski markeri s dominatnim Eu-7.
– Hrvatska historiografija i jezikoslovlje godinama i desetljećima govori o srodnosti Hrvata i Srba, barem su nas tako učili u školi. Koliko smo genetski srodni sa Srbima?
Prema istim istraživanjima dokazano je da su Srbi narod koji ima 84 posto neslavenskog i 16 posto slavenskog faktora. Od 84 posto neslavenskog faktora, njihov je dominantan faktor HG-2 s čak 49 posto, što je oznaka za sibirsku skupinu naroda. U tu skupinu naroda spadaju na primjer: Srbi, Bugari, Gruzijci, Gotlandi i Šveđani, a u njima srodnu podskupinu i američki indijanci, te Turci. Označavaju ih genski markeri HG-2, Eu-21 i Eu-22. To zapravo znači da niti Srbima ne smijemo reći da su Južni Slaveni.
– Koji narodi spadaju u izvorne Slavene?
– U Europi su izvorni Slaveni (marker Eu-19) samo Rusi, Ukrajinci, Poljaci, Česi, ali sad slijedi iznenađenje, Letonci, Mađari i Kirgizi. Mađari imaju čak 60 posto slavenskog markera, što ih je tako pogodilo da su obavili više istraživanja da potvrde rezultate jer su bili, blago je reći, iznenađeni. No uvijek bi dobili isti rezultat.
– Prema genetskom stablu čovječanstva iz Y kromosoma, gdje bi se po povijesnom nizu svrstali Hrvati?
Znanost je definitivno dokazala je su ljudi odonosno hominidi, a govorimo o Homo sapiensu, potekli iz Afrike. Direktni potomci Homo sapiensa su pak današnji Bušmani odnosno Pigmeji u ravnoj liniji. Za nas je zanimljiva velika grana stabla koja se opet dijeli na Negroide (crne Afrikance) te neimenovanu granu. Ta neimenovana grana stabla zatim se dijeli na dvije grane od kojih je jedna grupa Pacific, a druga nema naziva. Ta manja grana bez naziva dijeli se pak na Euroazijce i Jafetide. Jafetidi se pak dijele na Semite i Praindoeuropljane, koji se pak granaju na Vedoarijce i Dinaroide. Dinaroidi su, rekli smo već, Hrvati-Dinarci.
Germani imaju 38 posto hrvatskog markera iako su oni dominantno Prakelti, ali ih zbog visokog postotka možemo svrstati u ovdje, te Rusini iz Galicije, a zanimljivo je i Tirenci iz Sardinije i Korzike. Gdje smo se mi to u povijesti susreli s današnjim Nijemcima još nije jasno, kao i to zašto mi Hrvati imamo 10 posto prakeltskog faktora, a Nijemci 38 posto hrvatskog dinarskog faktora.
U nama blisku skupinu koje zajedničkim imenom zovemo Vedoarijci, s kojom dijelimo zajedničko praindoevropsko porijeklo, spadaju narodi kao što su Gruzini na Kavkazu, narodi sjeveroistočnog Irana, Tadjikistana, Baludjistana i narodi jugozapadne Indije. Kao posebna skupina Vedoarijaca su u direktnoj liniji i Romi odnosno Cigani.
Zanimljivo je da bi se Slavonce odnosno Hrvate iz sjevernih krajeva po istom istraživanju moglo svrstati u skupinu Baltoslavena koji s Prakeltima dijele svoje porijeklo koje se zajednički naziva: Europeidi. Ti bi Hrvati bili srodniji sa Slovencima, Česima, Ukrajincima, Rusima, ukratko Slavenima.
– Da se nakon genetičke vratimo kulturnoj povijesti. Takozvano “iransko” porijeklo Hrvata često je zanemarivano ili se o njemu govorilo s podsmjehom?
– Genetika nas je uvjerila da Hrvati-Dinarci dominantno nisu Slaveni već da dolaze od Praindoeuropljana, da je dakle takozvana iranska hipoteza koja je do sada najčešće bila prešućivana, imala svoje duboke temelje. To je ovih dana utvrdila tek genetika. Ovo naravno nipošto ne znači da su Hrvati najsrodniji današnjim Irancima, već je tu samo riječ o takozvanoj “iranskoj” hipotezi u znanosti.
U Hrvatskoj nitko nije vjerovao u tu iransku hipotezu. Primjera radi, kad su ruski carski arheolozi otkopali Tanajske ploče koje potječu iz 2. i 3. stoljeća naše ere i na kojima se spominje ima Hrvat, to tadašnju Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu nije zanimalo.
Knjiga ruskog arheologa stajala je u JAZU; današnja HAZU, neraspakirana (nerazrezanih stranica) gotovo 100 godina! Tek prije nekoliko godina ta je knjiga u HAZU pročitana! No zato su otvorene sve knjige koje su nas uvjeravale da smo južni Slaveni, a politika je u tom smjeru pogreškom stvorila hrvatsko-srpski jezik. Mi čak 100 godina nismo imali niti slike Tanajskih ploča. Prvi Hrvat koji je dodirnuo te ploče prije desetak godina, koje se čuvaju u ruskom muzeju, je veleposlanik Hido Biščević. Nakon toga napravili smo gipsane odljeve koji dugo nisu imali mjesta u HAZU, da bi se tek nedavno dogodilo da budu ipak postavljeni na ulazu HAZU. Otkrivanjem Tanajskih ploča, uspostavlja se nova paradigma etnogeneze Hrvata, naspram ideološke jezično-slovenske, koja će umnogome promijeniti sliku o nama. Hrvati su zapravo narod koji je u korijenu Europe, odnosno mogu se smatrati kao jedan od najstarijih europskih naroda, koji o tome ima i kamene dokaze.
Promijenit će sliku i iznutra, više ćemo tragati za svojim korijenima, pa bi ponovno trebali postati interesantni kajkavski i čakavski. Stručnjaci kažu da se najviše staroga sačuvalo u nekim varijantama kajkavskog jezika, tako na primjer u bednjanskom kajkavskom izgovoru u Hrvatskom zagorju. Naravno, nitko ne može tražiti da svi sad govorimo bednjanski kajkavski ili inačicama istarskog, koji također ima dosta starina, no to je dobro znati za budućnost jezika. Jer, jezik se mijenja i važno je u kojem pravcu ide.
Godinama su nas uvjeravali da su hrvatski i srpski jedan jezik. Danas je svima očito da su to dva jezika, s tim da je hrvatski štokavski standard umjetni jezik nastao zbog političke situacije. Drugim riječima, zaboravili smo svoj jezik i pitanje je hoćemo li ga ikad vratiti. Ono što možemo vratiti je smjer, važno je znati da su i kajkavski i čakavski bitniji za hrvatski standard nego se to do sada mislilo, da je to naša važna baština i kulturna povijest. Jedno od pitanja na tu temu koje će brzo uslijediti je i ovo: ako u školama učimo engleski ili mrtvi latinski te umjetno stvoreni književni standard, zašto ne učimo svoj maternji jezik, kajkavski ili čakavski?
Na kraju mogu reći da je genetika otvorila možda i više pitanja nego što je za sada dala odgovora, ali će sve to skupa izazvati revoluciju u društvenim znanostima. Promatrajte što će se sve zbiti u svijesti samo za godinu ili dvije, pa će biti jasnija dalekosežnost promjena.

PROF. DR. IVAN BIONDIĆ, Medjimurske Novine

http://www.vjesnik.hr/Pdf/2003%5C09%5C27%5C12A12.PDF

  • Vaša je proza, kako mnogi kažu, “smeštena u jezik”. Na književnoj večeri ste rekli da ne pišete na dijelektima, već na jezicima. Šta zapravo to znači?- Smatram to jako važnim, jer je dosadašnja, ona udžbenička lingvistika, sledila političarsku lingvistiku, koja naravno nije lingvistika, pa se u Hrvatskoj stalno govori da su čakavski i kajkavski – dijalekti. Naravno, treba se pitati kojeg to jezika. Svakako, to nisu dijalekti štokavstine. Ti jezici su zbog unitarizma, kao nekad u Jugoslaviji, potiskivani na nekakvu ravninu dijalekta. I tako su i tretirani. Ne postoji televizijski i radio program na tim jezicima, i tako dalje. Tvrdim da se radi o samostalnim jezicima koji imaju svoju povijest, svoje govornike, svoju književnost i gramatiku. Naravno da tu zalazim u političke nezgodne stvari, jer politika bi jako rado da sve funkcionira prema odnosu – “jedan narod, jedan jezik, jedna religija, jedan vođa”

    Da, postoje tri jezika u Hrvatskoj, a kajkavski je jedan od njih. Ja na njemu pišem. Premda nisam kajkavac. Ja sam štokavac, ali štokavski standard je razoran. Osim toga, danas su štokavci jedna invazivna polugansterska struja, odnosno govornici tok jezika su invazivna, gansterska struktura i ja se borim protiv njih tako što sam odabrao svoj jezik, a to je kajkavski.

    BORIVOJ RADAKOVIĆ, KNJIŽEVNIK.

Naspram izvorne i veæinske štokavske ikavice, čijom bi divergencijom bilo omogućeno stvaranje samostalnog hrvatskog jezika i političke samosvojne
nacije (kroatizam), izborom politièki nametnute srpsko-hrvatske štokavske
ijekavice (u Hrvata manjinske!)
, modelom je konvergencije uspostavljen
(jugoslavizam), odnosno danas se uspostavlja (euroslavizam) etnojezièna
nacionalna identifikacija, što će se pokazati kao lažna i tragična utopija

http://www.vjesnik.hr/Pdf/2003%5C09%5C27%5C12A12.PDF

http://www-gewi.uni-graz.at/gralis/2.Linguarium/BKS/Stokavski_dijalekti.jpg

Crveno je štokavska ikavica.

“Hrvati uvedoše i sami jezik štokavski,
akoprem ih je to stalo i stoji neizmjerno
truda jer i od svagdašnjeg domaćeg govora
daleko im je doći”.

(Vežić, Neven, 1855; Milosavljević, II 28)

“Oni se nadaju odoljeti ako pravopis i
gramatiku budemo imali odijeljenu od srbske”

Miškatović piše Jagiću
(Jagić, Spomeni mojega života, 62).

“pravi Hrvati preko Kupe stanuju”.
(Danica 1847, hrvatski pisac A. Tkalčević)

“hrvaština stupiv preko Save, a poglavito
prek
o Kupe počima…”
(Ivan Kukuljević Arhiv, IX, 318; Đeric 158)

“Krajem XV. stoljeća uslijedila je velika tragedija
hrvatskog naroda. Čakavski govor potisnut je u usko
priobalno područje, Kvarner i Istru, dok je novo vlaško
stanovništvo, pristiglo s osmanlijskim osvajačima, popunilo
‘očišćen’ prostor, donijevši sa sobom svoju tradiciju i jezik
(štokavštinu).

Značajka tog nametnutog nam jezika je (i)jekavski
izgovor i specifican rječnik s obiljem turcizama,
te preko turskog jezika preuzete arapske i perzijske
riječi. U tom smislu suvremeni književni jezik ima
manje-više neprekinutu tradiciju još od XVI stoljeća,
kada Dubrovčani ra
zvijaju bogatu književnost na štokavskom
narječju ijekavskog izgovora, koji se potom nameće i
Hrvatima pretežno ikavskog izgovora. Ujednačavanju
hrvatskog književnog jezika na štokavskom narječju
mnogo doprinose franjevci koji su djelovali u Dalmaciji,
Bo
sni i Slavoniji te već od polovice XVIII. stoljeća imaju
svoj jezični standard. Tek nastojanjem Ilirskog pokreta
ujedinjuju se svi Hrvati u jedan književni jezik štokavskog tipa.

Lingvisticko oblikovanje hrvatskog književnog jezika
u XIX. stoljeću, u znaku je zagrebačke jezikoslovne
škole. ‘Zasluge’ i nastojanja Vuka S. Karadžica nagrađene
su 1861. kada je izabran za počasnog građanina grada Zagreba
i Požeške županije, čak je i biskup J.J. Strossmayer donirao
1000 forinti za tiskanje Vukovih još neizdan
ih spisa.

Taj jezik (štokavski), u osnovi vukovski nije bio
darovan već usvojen hrvatskom pomirljivošću i naivnošću.
Istovremeno, potpomognut politikom plemenskog ‘rvatstva’,
stvorio je neprirodnog blizanca – srpskog doppelgangera.
Čakavica je uzmicala, povlačila se; izvorni jezik tisućljetne
tradicije gubio je već svaku bitku i smesturan u narječje
padao je u zaborav. Međutim, zastor još nije pao, moć pamćenja je moć života.

Čakavica se grijala uz domaće kameno ognjišće, skrito
tinjala pod pepelom i iskra se nije nikad ugasila. Možda
ju je upravo to spasilo: iskonska ljubav za našu domaću
besdu i – strpljenje, ona slabasna nada da sve na koncu
prođe. Rano je veseliti se, jer bilo bi bolje da je do
kraja pokrije zaborav, nego da se uruči na razinu neu
kusnih
festivalskih blesavljenja ili da postane ‘oružje i stigma’
lokalnog revolta.

Andrej Urem
U ISKONU GLAGOLJICE
Dec 06, 04

Bosna i Bosnjaci
Bog Bosna i Bosnjastvo

Advertisements

Single Post Navigation

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: