Historija Bosne Balkana i Bosnjaka

Historija drzava i naroda Balkana, povijesne teme, kontroverze pregled historije Srba, Hrvata, Bosnjaka analiza primarnih izvora franacki anali, de administrando imperio, Nestor ljetopis popa dukljanina povelje vladara i velmoza srednjovjekovna crkva bosanska Balkan history: wars. cultures history of Serbia Bosnia Croatia… historical topics

Srpski historijski mitovi o Bosni i Srpsko kasapljenje historije


http://members.tripod.com/cafehome/serbdom.htm

Sa Serbdom cafe sajta:
De Administrando Imperio, X vijek
Konstantin VII Porfirogenit poznat i kao CONSTANTINE VII FLAVIUS PORPHYROGENITUS (r. Septembar 905, Konstantinopolj [Carigrad, sada Istanbul, Tur.]–u. Nov. 9, 959), Vizantijski imperator od 913 do 959.

Njegovi spisi su obiman izvor o Vizantijskom carstvu i susjednim podrucjima. Njegov De administrando imperio (O upravljanju imperijom, latinski original se cuva u Vatikanskoj biblioteci) se bavi slovenskim i turanoidnim narodima i sadrzi obiman i detaljan istorijski i geografski opis naroda koji okruzuju Vizantiju. Porfirogenit ne poseduje samo podatke iz svog vremena, vec citira i carske arhive, koji sezu do njegovog prethodnika, Cara Heraklija(610-641) i ranije.

Glava 32 De Administrando Imperi-ja Konstantina Porfirogenita, ima naslov “O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju”, i koja govori o teritoriji naseljenoj Srbima ciji je sastavni dio sama Bosna, u kojoj napominje dva naseljena grada – Kotor i Desnik, oba jos uvijek neogredjenog geografskog polozaja.

http://s28.photobucket.com/albums/c236/rijaldo/?action=view&current=Malcolm2.jpg

“It occurs in the politico-geographical handbook written in 958 by the Byzantine Emperor Constantine Porphyrogenetus.In the section of his handbook devoted to the Serbian prince`s lands he wrote:'IN BAPTISED SERBIA ARE THE INHABITED CITIES OF DESTIKON [etc.]….AND IN THE TERRITORY OF BOSONA,KATERA AND DESNIK”
This makes it clear that Bosnia was considered a seperate territory. page 10(Bosnia a short history by Noel Malcolm 1995)

http://img526.imageshack.us/img526/2448/finebosnia.jpg

John V.A Fine: When ethnicity did not matter in the Balkans p.24-25 2005

Large parts of what was to become Yugoslavia remained outside the rule of these two dominant tribes,presumably simply under units of the original Slaveni.These areas included Bosnia and Duklja(Montenegro).

Sa Srbdom cafe sajta

Anali” franackog hronicara Einhard-a, IX vijek
Izvor stariji od Porfirogenita vise od sto godina, franackog hronicara Ajnharda. On u svojim Analima opisuje i ustanak panonskog kneza Ljudevita (818-823). U tom svom djelu, za nasu istoriju dragocijenom, Ajnhard na jednom mjestu kaze kako je Ljudevit jednom prilikom pobjegao iz Siska i otisao medju Srbe. Po svemu sudeci Srbi su tada zivjeli negde u predelu Une, cak mozda i zapadno od nje, sasvim vjerovatno na podrucju danasnje Like.

“Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit”
, sto odgovara: [Ljudevit (knez donje Panonije 822. – prim. CafeHome) ostavivisi grad Sisak, pobijeze k Srbima, za koji se narod veli, da posjeduje veliki dio Dalmacije).
Franjo Racki, hrvatski istoricar, kaze, da kako se rimska provincija Dalmacija prostirala od Jadranskog mora do Panonije, pod tim Srbima, koje pominje franacki analista Ajnhard, smatraju Srbi u Bosni.

Srpski historicar Relja Novakovic ima adekvatan odgovor na ove tvrdnje,prezentiram vam skenirane stranice iz knjige “Gde se nalazila Srbija” str. 22-23

Treba nesto reci i o Einhardu za kojeg neki povijesnicari drze da donoi podatke o povijesti Bosne u IX stoljecu Einhardova vijest o bijegu panonskog kneza Ljudeita 822 iz Siska u Dalmaciju Srbima obicno se tumaci kao da se odnosi na Bosnu,medutim po logici stvari Ljudevit je pri bijegu iz Siska i Panonije
morao bjezati onamo gdje se Panonija najprije dodiruje sa Dalmacijom a to znaci sjeverozapadno od Bosne kako naglasava Relja Novakovic nema nikakva smisla sve Srbe tražiti èak u predelu srednjeg ili gornjeg Vrbasa dve stotine i više kilometara daleko od Siska a manje negde još istoènije.
[image]

[image]

Ovdje Relja Novakovic komentarise Kinamove podatke o Bosni(str 68-69) i smatra da su Bosansi i Srbi razlicite etnicke grupacije,sto proizilazi iz razlicitih obicaja i nacina upravljanja.

Ugledni Srpski historicar Relja Novakovic kaze:

[image]

Cini nam se da je Zeta kao i Bosna jos od samog pocetka bila osobena zemlja.
Zeta nikad nije postala Srbija.
Tako je Relja!!!

SA CETNICKOG SAJTA
Povelja Dubrovniku
Rimski papa salje 1188, dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdjuje stara prava dubrovacke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: “regnum Servilie, quod est Bosna” (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.

(regnum u to doba ne mora nuzno da znaci “kraljevina”, Bosna je bila tada banovina)

Vidjeti u: I. Kukuljevic, Codex diplom, II, 148, str 21.)

28.marta 1187 godine u jednom papinom pismu (buli) Dubrovcanima pojavljuje se po prvi put jedan vrlo zagonetan izraz “regnum Servilie,quod est Bosna”,sto znaci:”Kraljevstvo Srbija,sto je Bosna”,te su srpski historicari pokusavali da ovo prikazu kao “dokaz” da je Bosna bila srpska zemlja,sto je naucno dokazano kao apsolutno neistinito.
Ovaj izraz se pojavljuje samo jedno izvjesno vrijeme (do 1252 godine),a prije i poslije toga ne.Kako je nastao ovaj izraz?Prije svega treba uociti jednu stvar vrlo jasno : papine bule su vjerski/crkveni dokumenti i u njima se navode crkvene oblasti,a ne drzavne.Kao najocitiji primjer koji to moze ilustrovati treba navesti primjer Bosanskog franjevackog vikarata,koji je formiran 1385 godine i koji je ukljucivao u sebi 35 franjevackih manastira,od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Drzave Bosne,naime Bosanski franjevacki vikarat se pruzao sve do Rumunije,ali niko nikada nije ni pokusao “dokazati,da je sve do Rumunije u stvari Bosna,jer se tu radi o crkvenim oblastima,a ne drzavnim!!Isto tako,izraz “regnum Servilie,quod est Bosna” nije drzavni nego crkveni izraz,ne za drzavne,nego za katolicke crkvene oblasti,sa kojima su Dubrovcani manipulisali preko pape,odnosno,radilo se,u stvari, o teznjama za prosirenje Dubrovacke nadbiskupije koju do 1187 godine sacinjavaju tri pokrajine,i to kraljevstvo Zahumlje,kraljevstvo Srbija i kraljevstvo Travunija.Ovdje je termin “kraljevstvo” samo crkvenog karaktera,odnosno tako papa naziva sve pokrajine/biskupije koje ulaze u sastav nadbiskupije,bez obzira sto mnoge nisu ni drzave,a kamoli kraljevstva u drustveno-politickom pogledu.

Od prvog poznatog papinog pisma Dubrovackom nadbiskupu 1022 godine,pa do te 1187,uvijek se spominjalo “kraljevstvo Srbija” i to samo formalno,(jer srpska biskupija jos od 1020 godine pripada Ohridskoj arhiepiskopiji)ali uz to nigdje nije dodavan umetak “quod est Bosna”,jer je Bosna kao crkveno podrucje,odnosno biskupija,pripadala Splitskoj nadbiskupiji i nije imala apsolutno nikakve veze sa Dubrovackom nadbiskupijom.

Dubrovacka nadbiskupija je tokom vremena izgubila Bar,koji je promovisan u nadbiskupiju,a takodjer gubi i Kotor koji se takodjer oteo jurisdikciji Dubrovnika,kao i gubljenjem citave srpske biskupije,koja se otrgla od Dubrovnika jos 1020 godine,kada ju je Car Vasil II otrgao od Dubrovacke nadbiskupije i podvrgao Ohridskoj arhiepiskopiji,te je izraz “regnum Servilie” (kraljevstvo Srbija),bilo samo mrtvo slovo na papiru,jer u stvarnosti Dubrovacka nadbiskupija od 1020 godine nema nikakvu jurisdikciju nad “kraljevstvom Srbijom”,ali je i dalje navodi,jedino eventualno kao pretenziju,a nikako kao stvarno cinjenicno stanje.Dubrovackoj nadbiskupiji je jedino ostala Trebinjska biskupija.U pitanje je dakle bio dosao i sam opstanak Dubrovacke nadbiskupije zbog manjka podloznih biskupija.

U takvoj situaciji Dubrovacki nadbiskup Tribun je morao naci nacina da prosiri svoju nadbiskupiju te onda pokusava pridobiti prostranu Bosansku biskupiju koja je u to vrijeme pripadala Splitskoj nadbiskupiji od koje se zeljela otrgnuti,jer su vrlo cesto Splitskim nadbiskupima bili Ugari,na koje se u Bosni gledalo kao predstavnicima neprijateljske Ugarske,kao konstantne prijetnje nezavisnosti Bosanske drzave.Ovdje je vrlo bitno zapaziti sljedece:Prije 1187 godine u papinim bulama Dubrovackoj nadbiskupiji postoji izraz “regnum Servilie”,(kraljevstvo Srbija),I BOSNA SE NE PODRAZUMIJEVA POD TIME JER PRIPADA CIJELO TO VRIJEME SPLITSKOJ NADBISKUPIJI.,a onda odjednom uz umetak”quod est Bosna”,Bosna se kao da podrazumijeva pod tim pojmom,i da pripada Dubrovackoj nadbiskupiji??!O cemu se ovdje zapravo radilo? Bosanski kler je sklopio dogovor sa Dubrovackim nadbiskupom,da se Bosanska nadbiskupija prikljuci Dubrovackoj i napusti Splitsku,sto je nekako moralo biti ozvaniceno pred papom,te Dubrovacki izaslanici uspijevaju “uvjeriti” Rimsku kuriju,da je Bosanska biskupija oduvijek bila dio Dubrovacke nadbiskupije,samo sto se to podrazumijevalo pod “regnum Servilie” i da bi se to pojasnilo da se uz “regnum Servilie” doda i umetak “quod est Bosna”,sto je jednostavno bilo falsificiranje stvarnog stanja,a sve u cilju prosirenja Dubrovacke nadbiskupije,kao i otcjepljenja Bosanske biskupije od Splita.I Bosanska biskupija i Dubrovacka nadbiskupija su time ostvarili sto su zeljeli,a sve to su uredili da izgleda sasvim legalno pred papom,iako je cijela stvar bila daleko od icega legalnog.O tom ” diplomatskom ” uspjehu Dubrovcana Kr. Draganovic primjecuje ovo: ” Papinska kancelarija, koja je znala nasjesti i drugim ocitijim povjesnim zabludama glede njoj slabo poznatog i uvijek nemirnog Balkana, nasjela je i ovom `neduznom’ tumacenju spretnih Dubrovcana i dala ga uvrstiti na tako neobican nacin i u samu papinsku bulu ed g. 1187. Kad je jednom formula prodrla u papinsku povelju, ona ce se neko vrijeme zadrzati u bulama jos dvojice Dubrovniku sklonih papa, usprkos toga, da je u opreci i s povjesnim cinjenicama i s fakticnim stanjem u tadasnjoj Bosni “(Draganovic,Kat.crkva,732)
Bosanska se biskupija nije mogla smatrati srpskom iz vrlo prostog razloga sto su i Bosna i Srbija od starina imale svaka svoju biskupiju (Bosna jos od vremena Rimljana).Sjediste Bosanske biskupije je bilo u gradu Vrhbosni,dok je srpska biskupija bila u gradu Rasu.Provinciale vetus iz godine 1080 i bula Klementa III iz 1089 godine spominju i Bosansku i srpsku biskupiju JASNO RAZLIKUJUCI JEDNU OD DRUGE.

Ova formula “regnum Servilie,quad est Bosna”,zadrzala se izvjesno vrijeme u papinskim bulama,sve do 1252 godine i to od strane onih papa koji su bili naklonjeni Dubroniku,i to Klementa II u buli od 21.juna 1188 godine,te u dvije bule Grgura IX i to od 24.jula 1227 godine i 26.marta 1238 godine.Da bi,pslije sirenja bogumilstva po Bosni i jacanja bogumilske Bosanske Crkve, Rimska kurija otrgla Bosansku biskupiju od Dubrovacke nadbiskupije 26.avgusta 1247 godine i pripojila je Kalockom nadbiskupu u Ugarskoj.Dubrovacki nadbiskup Ivan je ,vodeci parnicu sa Barskim nadbiskupom o granicama izmedju njihovih nadbiskupija,pokusao je da ponovo da polozi pravo na ovu formulu,ali nije uspio da Bosansku biskupiju vrati Dubrovackoj nadbiskupiji,te je to bio zadnji put da se ovaj izraz “regnum Servilie,quod est Bosna” ikada vise pojavi u bilo kakvim papinim sluzbenim dokumentima,a koristiti ga kao neki dokaz o “srpstvu” Bosne,je vec odavno naucno odbaceno kao apsolutno neutemeljen argument.

Naso sam ja u Monumenti odlicnu povelju Mateja Ninoslava duza je puno od onih koje koriste Srbi da dokazu kako je Matej svoj narod nazivao Srbima. Pisana je Dubrovcanima u Martu 1249. i u njoj Matej kaze kako ce za zlocine njegovi ljudi i kmeti njemu odgovarati, kako ce Dubrovnik braniti ukoliko budu u sukobu sa raskim kraljem i na kraju se izmedu sebe djele koji ce Srbima suditi a koji Vlasima.

http://books.google.ba/books?id=57JJAAAAMAAJ&pg=PA32&dq=monumenta+serbica+spectantia+historiam+Serbiae&hl=en&output=html

Povelja pocinje na dnu 32. stranice Monumente.

Na osnovu prijepisa jednog manjeg dijela posebnog dodatka Povelji Bosanskoga Bana Ninoslava od tacno neutvrdjenog datuma nastanka (pretpostavlja se da je nastala izmedju 1232 i 1235 godine,jer se u njoj spominje Dubrovacki Knez Zan Dandulo,koji je vladao do aprila 1235 godine):

“Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, Ban Bos'nski Veliki, kle se Knezu Dubrov'ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov'ckoj. Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je Ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u Bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi. A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos'nskoga, tako vjerno kako-re u prvih. A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred Knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred Banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije.”

,srpski historicari su pokusavali da ustvrde,kako u toj “povelji” Bosanski Ban Ninoslav narod u Bosni zove Srbljima,a Dubrovcane Vlasima,sto je odavno dokazano kao potpuno neistinito. Ovu “povelja” je vrlo malih dimenzija,a u njoj pisar,inace iz Srbije, koji se zvao Desoje i bio zaposlen od Dubrovnika) navodi da je prije ove bila napisana glavna (prva) povelja,kada kaze”A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos'nskoga, tako vjerno kako-re u prvih.”

Ovo je bio,dakle,samo poseban dodatak povelji i napisan dosta nemarno kada se usporedi sa originalnim poveljama,ocigledno,posto je napisan poslije dovrsetka povelje,da se radilo o necemu sto je sporedno u odnosu na dvije ugovarajuce strane u povelji :Bosnjake i Dubrovcane.Nazivi “Srbljin i Vlah” se spominju pri jos dvije povelje Bana Ninoslava (iz 1240 i 1249 godine),a ne spominju se ni prije ni poslije,jer svi Bosanski Banovi i Kraljevi narod u Bosni,kada mu se eksplicitno obracaju zovu ga Bosnjacima (starinskim nazivom za Bosnjake “Bosnjani”) i nikako drugacije,kao sto i narod u Bosni sam sebe zove Bosnjacima,na nadgrobnim spomenicima,u vjerskim bogumilskim knjigama,darovnicama i sl.

Takodjer,tvrdnje da se naziv “Vlasi” odnosi na Dubrovcane ne stoji,jer se nigdje i nikada tako oni sami nazivaju,niti ih iko ikada tako naziva,cak postoje i adekvatni izvori iz Srbije koji prave jasnu razliku izmedju Dubrovcana,Srblja i Vlaha,kao npr. u jednom dijelu povelje Stefana Dusana Silnog,a koja datira od 26.oktobra 1345 godine:”…da ne uzima Dabiziv’ Dubrov'canom ni carine; da nikoega dohodka ni tr'govcu Dubrov'c'komu, ni Vlahu, ni sr'binu, da nikomu; i kto gred u Dubrovnik i (i)z Dubrov'nika i vsaci vlasteli koi te stajati po Dabizive, da ne uzme carine do veka veku…” Ovdje,dakle,sami srbi prave jasnu razliku izmedju Dubrovcana,Srba i Vlaha (“ni tr'govcu Dubrov'c'komu, ni Vlahu, ni Sr'binu),te je tvrdnja da su Dubrovcani bili nazivani “Vlasima” oborena i to upravo iz jednog srpskog izvora !! A,ako Dubrovcani nisu Vlasi,onda ih ni Ban Ninoslav ne moze tako zvati,pa time pada u vodu i tvrdnja da Ban Ninoslav Bosnjake naziva “Srbljima”,jer u toj povelji jedno iskljucuje drugo!!
U isto vrijeme kada je nastala povelja Stefana Dusana i u kojoj on jasno razlikuje “Srbe,Vlahe i Dubrovcane”,kao tri razlicite vrste ljudi,Ban Stjepan II Kotromanic je Ban u Bosni koji u svojim poveljama narod u Bosni zove iskljucivo Bosnjacima,a Dubrovcane Dubrovcanima,nikakvog spomena ni o Srbljima ni o Vlasima.

Ali,sam Ban Ninoslav daje konacan odgovor po ovome pitanju i to pri poveljama Dubrovcanima iz 1240. i 1249 godine,gdje se spominju tri vrste ljudi,a to su Mi-narod u Bosni -“nasi ljudie”,Vi-“Dubrovcani” i Oni-“Srblji i Vlasi” Stranke u ugovoru povelje su “Mi” i “Vi”,odnosno Bosnjaci i Dubrovcani,a “Oni” – Srblji i Vlasi su samo sporedni dio ugovora,a sve ove tri grupe ljudi su razlicite izmedju sebe,sto se jasno vidi iz glavnih dijelova tih povelja,gdje Ban Ninoslav,obracajuci se Dubrovcanima zadrzava sebi pravo sudjenja Bosnjacima (“nasi ljudie”),u slucaju da bi ih tuzili Dubrovcani i zabranjuje “izmu”,odnosno vansudsku odmazdu u krivicama (“i ne izma”).U posebnim,pak,dodacima tim poveljama,govori se o “Srbljima i Vlasima”,kao o posebnoj grupi ljudi razlicitoj od stranaka u ugovoru,odnosno od Bosnjaka i Dubrovcana.Kada bi “srblji i Vlasi” bili istovjetni sa Bosnjacima i Dubrovcanima,onda ovaj dodatak poveljama ne bi imao nikakvog smisla,jer je vec u glavnom dijelu povelje Ban Ninoslav zadrzao sebi pravo sudjenja Bosnjacima,koje bi tuzili Dubrovcani,i ne bi imalo nikakvog smisla ponavljati to ponovo!

Na osnovu svih raspolozivih autenticnih historijskih izvora,jasno se vidi da Srbi nisu domaci ljudi ni u Bosni ni u Dubrovniku,nego stranci iz Srbije koje su Dubrovcani upotrebljavali najvise za prijenos teske trgovacke robe,a u Zahumlju ih je domaca gospoda upotrebljavala kao najamnike za cuvanje stoke,pa im je i putem medjudrzavnih ugovora izmedju Bosne i Dubrovnika bio zasebno regulisan status pred zakonom.Tokom vremena su potpuno nestali kao pravni subjekt u Srednjovjekovnoj Drzavi Bosni,o cemu nam svjedoce i sve kasnije povelje Bosanskih vladara,koje se inace broje u stotinama!

www.zemljabosna.com

15.februara 1333 godine napisana je povelja Dubrovcanima od strane Bana Stjepana II Kotromanica.Sva cetiri originala su izgubljena,a sacuvan je jedino prijepis koji je napravio pisar iz Srbije zaposlen u Dubrovniku.U tome Dubrovackom prijepisu teksta povelje Bana Stjepana II Kotromanica se može procitati i sljedece:”Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu peèat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu…”,a odmah potom slijede sljedece tri recenice: “…A tomuj su èetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci – a sve su peèaæene zlatijemi peèati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom”(M.Dizdar,Antologija Starih Bosanskih Tekstova,Alef,1997)

Ovim citatom iz Dubrovackog prijepisa Banove povelje srpski historicari su pokušavali pokazati da Bosanski Ban Stjepan II Kotromanic svoj jezik naziva “srpskim”(??),sto je ,naravno, apsolutno neutemeljen argument!Prvo,ovdje govorimo o nazivima pisama,a ne jezika,jer se u prijepisu povelje kaže “na latinsci” i ” na srpsci”,a ne kaže se “latinski” i “srpski”(naziv “cirilica” se udomacio tek u 16.stoljecu,zato pisar iz Srbije cirilicno pismo naziva “srpskim”,kao sto to mnogi i dan danas rade u Srbiji.Tu treba napomenuti da cirilica nije srpsko pismo,nego Bugarsko pismo.Cirilicu nisu izmislili Srbi nego Bugari.Kada je cirilica potekla iz Bugarske razvile su se njene brojne verzije,pa su tako nastali srpska varijanta cirilice,zatim Ruska cirilica,Bosanska cirilica (itd.),koja se razvila u vise razlicitih tipova)Takodjer,Bosanski jezik se kao razlicit jezik od Bugarskog,Slovenskog,srpskog,hrvatskog i Ceskog jezika spominje tokom Srednjovjekovne Bosne,krajem 14 stoljeca u djelu “Skazanie iziavljeno o pismenah”,koje je napisao Bizantijski putopisac,Konstantin Filozof.Drugo,ovaj prijepis povelje nije pisao Ban Stjepan II Kotromanic nego pisar iz Srbije.Naime,od 1174 godine,kada je srpski Veliki Župan Stevan Nemanja zauzeo Zahumlje,Travuniju i Duklju,pisari u Dubrovackoj Republici su bili Srbi.Dubrovcani bi upotrebljavali ove pisare i ponekad kada bi trebalo napisati i neku povelju za Bosanske vladare ili kada je trebalo izvrsiti prijepis originala,za potrebe Dubrovackog arhiva.Takodjer,ovi pisari iz Srbije su bili zaposljavani i na dvorovima Bosanskih vladara,prvenstveno zbog stalne prepiske Bosne sa Dubrovnikom.Dakle kroz tu vezu sa Dubrovnikom i potrebe Bosanskih vladara za korespodencijom sa Dubrovcanima,ovi pisari bivaju zaposljavani i u Bosni,i nije nikakvo cudo da se je moglo desiti da pismo ili cak i jezik kojim pisu nazovu “srpskim”.Ali samo oni,pisari iz Srbije,ali nikako Bosanski Ban niti domicilni Bosanski pisari,sto je i vise nego i jasno iz stotina Bosanskih povelja koje su sacuvane u originalu.Naziv za pismo “cirilica”,kao sto je vec receno, se udomacio tek od 16. vijeka,pa zato pisari iz Srbije cirilicu kao pismo uopste nazivaju “srpskim”,onako kako ga i sami zovu,a ne Ban Stjepan II Kotromanic,cak Banovo ime u ovom prijepisu povelje pišu kao “Stefan”,iako je njegovo ime originalno bilo “Stjepan” i kao takvo se i pojavljuje u svim originalima Bosanskih povelja koji su sacuvani,a u usporedbi originali ili prijepis,uvijek je mjerodavniji original,tako da se vec ovdje moze vrlo jasno vidjeti da Dubrovacki pisar pri prijepisu pravi znacajne jezicke izmjene,vise puta navodeci ime Bana Stjepana kao “Stefan”.
Na kraju svake povelje svaki pisar bi dodao nekoliko administrativnih podataka,koji bi se obicno sastojali u tome da se kaže kada je povelja napisana,ime pisara,opis nacina pecacenja,eventualno kojim pismom je pisana,jezikom itd.Naravno da pisar iz Srbije piše “srpskim pismom”,što i sam navodi,ali reci da to u stvari kaže Ban Stjepan II Kotromanic jednostavno ne stoji,iz prostog razloga što se tu opisuje jedan administrativni postupak,što je karakteristicno kao radnja za pisara,a ne za Bana,te je pripisivati te rijeci Banu potpuno besmisleno,jer je on nije ni pisao,niti “na latinsci”,niti “na srpsci”nego je pisanje bio posao pisara,a za sve pisare iz Srbije,koji su bili zaposljavani u Dubrovniku, je naucno dokazano da su uvijek pisali “srpskim nacinom” i svoje pismo nazivali “srpskim”.Pisari,a ne Ban.Nemoguce je pripisati Banu da on na kraju povelje preuzima posao pisara i da na samom kraju povelje navodi u detalje tehnicke podatke oko izrade povelje??To je bio nedvojbeno posao pisara,a nikako Bana.Sporna recenica :A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati., je napisana na kraju (prijepisa) povelje,gdje pisari po pravilu navode tehnicke detalje vezane za pisanje povelje ,a sa tim Ban ne moze imati nikakve veze,to moze biti samo posao pisara.Kljucno je pitanje dakle,da li je autor te recenice Ban ili pisar?Da bi se odgovorilo na to pitanje,prvo je potrebno sagledati konkretan tekst Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a on glasi:

——————————————————————————–

Priziraje blagovoljenje sviditelj’ i mnogo porabotanje o baštine i vlastela i ljudje Dubrovaèci i našijem praroditeljem i nama vele mnogo,i hote odsele porabotati sa Božjem hotijenjem…Zato mi,gospodin Ban Stefan,i moji sinove i unuèje i dokoli sime moje bude,do vijeka vjekoma,dasmo i darovasmo u baštinu i u plemenito ljudem Dubrovaèkijem,a našijem drazijem prijateljem:Vas Rat i Ston i Prevlaku,i otoke koji su okolo Rata,i sa svijem što se nahodi unutra…i gore i polja,dubrave,lijes,trave,vode,sela,i vse što je od Prevlake do Lojišta;i sudcbo i globe i krvi u miru,da budu njih’ volju,da imaju i drže i da èine vsu svoju volju i hotijenje kako od svoje baštine – do vijeka vjekoma…

I da su voljni zidati zadi i tornje – gdi im je hotijenje.I prekopati Prevlaku od mora do mora i napravljati – na svoju volju i hotijenje.I jošte se obetuje gospodin Ban Stefan,sebe i svoje sjeme:Ako se sluèi nekoje vrijeme,ili gospodin ili vlastelin ili graždanin ili ljudje,koji bi pakostili Ratu ili Prevlaci – da pomože koliko može naša jakost.A zato mi opæina,i ljudje grada Dubrovnika,vse dobro opæeno.gospodinu Banu Stefanu,i njegovem sinovem i simenu njegovu do vijeka od muške glave i do zgorenja svijeta,dajemo za Prevlaku i za Ston pet cat perpera – do zgorenja svijeta…

I jošte se obetuje opæina Dubrovaèka:Ako u nekoje vrijeme pride gospodin Ban Stefan u Dubrovnik,ili njegovi sinovi ili njegovo sjeme muške glave,da mu damo polaèe zidane prebivati dokole im je stati,bez nijednog najma – do zgorenja svijeta…

I jošte se obetuje opæina Dubrovacka:Da ne primamo,u Prevlaku i u Ston i u Rat i u onzi otoke ke smo uzeli od gospodina Bana Stefana,njegova vlastelina ki bude njemu nevjeran i njegovem sinovem i njegovu sjemenovi – do zgorenja svijeta…A ja,gospodin Ban Stefan,zaklinju se…za mene i za mojeh sinova i za moje sjeme,po muškom koljenu do zgorenja svijeta – sve to tvrdo imati i držati i ne potvoriti – do zgorenja svijeta…

Zato,stavlju ja,gospodin Ban Stefan,svoju zlatu peèat,da je vjerovano – svaki da znajet istinu.

A tomuj su èetiri povelje jednako : dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su peèaæene zlatijemi peèati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr'nikom.

Literatura:

M.Dizdar,Antologija Starih Bosanskih Tekstova,Alef,1997

——————————————————————————–

Kao sto se i vidi iz navedenog teksta Dubrovackog prijepisa Banove povelje,tri zadnje recenice se odnose iskljucivo na tehnicke detalje vezane za originalne povelje,doslovno:opisuje se nacin pecacenja u sve cetiri originalne povelje,navodi se kojim su pismom pisane,gdje se nalaze originali i gdje su originali pisani.Te tri zadnje recenice u Dubrovackom prijepisu Banove povelje glase:”A tomuj su cetiri povelje jednako:dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom.”Predzadnja recenica govori nedvojbeno u prilog tome da je autor te recenice pisar a ne Ban,u toj recenici Ban definitivno nije govornik,nego ga opisuje neko drugi,a ta predzadnja recenica u tekstu prijepisa glasi Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.Autor te recenice nikako ne moze biti Ban,a jedini drugi koji to moze biti je pisar, i to pisar iz Dubrovnika,jer da je Ban u toj recenici govornik ne bi sebi referirao u trecem licu jednine,sebi se referira jedino u prvom licu!!Autor te recenice moze biti jedino Dubrovacki pisar,jer se u njoj kaze da se povelje vec nalaze kod Bana i u Dubrovniku.Autor te recenice,pak,ne moze biti pisar originalnih povelja,zbog jednostavne hronologije dogadjaja,jer su povelje tek trebale da stignu u Dubrovnik,posto ih on napise.Pisar originalnih povelja,dakle,to nije mogao navesti,jer su povelje stigle u Dubrovnik tek nakon sto ih je on napisao!!Jedini koji je u situaciji da kaze da su povelje vec u Dubrovniku jeste Dubrovacki pisar koji ih prepisuje upravo u Dubrovniku.

Zadnja recenica Dubrovackog prijepisa Banove povelje je takodjer vrlo indikativna,a kaze: “A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom”,jer da je Dubrovacki pisar tu prepisivao doslovno original povelje,onda bi trebalo stajati :”A, OVO je pisano pod gradom,pod Srebr'nikom”….i to bi se onda moglo pripisati pisaru originalnih povelja,ali posto pise u prijepisu “to je pisano”,a ne “ovo je pisano”,to otkriva ponovo Dubrovackog pisara kao nekoga ko je ili izmijenio recenicu pisara originalne povelje ili ju je jednostavno dodao sam.Znaci,Dubrovacki pisar tu samo opisuje originale i dodaje to kao sporednu referencu svome prijepisu,na svoj vlastiti nacin,posto se tu radi iskljucivo o tehnickim detaljima vezanih za originalne povelje,te treba jasno razdvojiti te dvije stvari i uociti da dvije osobe sricu kompletan tekst,prvo tu su Banove rijeci,a onda vezano samo za tehnicke detalje povelje tu su i pisarove rijeci, i to rijeci pisara iz Dubrovnika!! Medjutim,kljucno pitanje na koje treba odgovoriti jeste : gdje prestaje Ban biti govornik,ondnosno gdje pisar pocinje biti govornik u ovome prijepisu? Da bi se to sagledalo potrebno je razmotriti cetiri posljednje recenice spornog Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a one glase::

“Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu.A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr'nikom.

Jednostavnom analizom ovih recenica,dakle samim njihovim citanjem,vidi se da se tri posljednje recenice odnose iskljucivo na tehnicke detaljevezane uz pisanje,pecacenje,lokaciju i mjesto nastanka povelja dok je u recenici,koja je cetvrta od kraja prijepisa pisana sa Banom kao subjektom,u prvom licu jednine,dakle Banom kao govornikom,gdje on svecano kaze:”Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu.Prvo sto je karakteristicno za tu recenicu jeste da je sigurno Ban govornik,te je definitivno mozemo pripisati Banu (izuzumajuci jezicku pisarevu intervenciju Stjepan->Stefan).Ali,poslije te recenice slijede tri recenice koje govore samo o tehnickim detaljima o poveljama i tu Ban nema sta da radi,one se odnose na posao pisara,a Ban nije pisar.Te tri recenice koje nisu Banove,ali koje slijede odmah iza njegove zadnje recenice glase:A tomuj su cetiri povelje jednako:dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikomOve tri recenice,koje slijede poslije zadnje Banove recenice jedino se mogu pripisati pisaru,jer se u njima govori iskljucivo o tehnickim detaljima vezanim za povelju,a Ban sa time nema nista,jer nije pisar i potpuno bi nelogicno bilo da Ban opisuje tehnicke detalje vezane za povelje : nacin na koji su povelje pisane,da objasnjava gdje se povelje nalaze,gdje su napisane,kojim pismom itd.,to je klasicni posao jednog pisara!!!Dakle,sasvim je ocigledno,da je zadnja recenica u kojoj je Ban govornik cetvrta recenica od kraja prijepisa Banove povelje,a autor zadnje tri recenice je mogao biti samo pisar i apsolutno niko drugi.Odnosno,Ban zavrsava biti govornik sa recenicom:Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu,a poslije toga,kroz tri posljednje recenice pisar postaje govornik i to ostaje do kraja Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a te pisareve vlastite recenice glase:”A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci – a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom”.Iz ovoga slijedi da Ban nije uopste nista u povelji rekao o spornim nazivima pisama “na latinsci i na srpsci”,nego su to rijeci Dubrovackog pisara!!U svojoj knjizi “Antologija Starih Bosanskih Tekstova”(Alef,1997) ,Mehmedalija Mak Dizdar konstatuje da se termini “na latinsci” i “na srpsci” odnose na pisma,a ne jezik,odnosno na “latinicu i cirilicu”(mada je to na kraju krajeva,kao sto je vec receno, potpuno nevazno,jer te termine ne navodi Ban,nego pisar iz srbije).U nastavku, M.Dizdar kaze i sljedece:”…Na zalost,ni jedan od ovih originala nije sacuvan do danas,pa ni njihovi zlatni pecati.Vjerovatno je Dubrovacki pisar izmijenio znatno i jezik povelje,sto u izvjesnoj mjeri umanjuje njenu vrijednost u tom pogledu.”

SA SRBDOM CAFE SAJTA

(“Kralj Srbljem”, potpis kralja Stefana Tvrtka)

Tvrtko je do 1390. nosio titulu kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih Strana. Iz ove se titule jasno vidi da je vladao samo nad jednim narodom, Srbima. Kada je Tvrtko osvojio dijelove Hrvatske njegova je titula promijenjena 1390, u kralj Raske, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Kada je osvojio teritorije drugog naroda (Hrvata) promijenio je titulu i u njoj nije bilo etnicke odrednice “kralj Srbljem”, zato sto Srbi nisu vise jedini narod kojim on vlada, vec su sada to i Hrvati. Iz ovoga se jasno vidi koliko je Tvrtko bio svjestan da je Srbin i da u Bosni zive Srbi, jer dok je vladao samo Bosnom i dijelovima Raske i Primorja bio je KRALJ SRBA. Kada je Bosna posle Tvrtka izgubila dijelove Hrvatske koje je osvojila, sledeci bosanski vladari vracaju titulu KRALJ SRBA, jer vise ne vladaju Hrvatskom i sada ponovo vladaju samo Srbima. To sve govori koliko su oni bili svjesni da su Srbi. Toliko.

Svi bosanski kraljevi sebe zovu “Kralj Srba” sto je jedina ETNICKA ODREDNICA U INTITULACIJI. Oni, naravno, jesu bili kraljevi Bosne, ali su Bosnu navodili kao teritoriju, kao i ostale teritorije koje su redjali u nastavku. Ne pominju niti jedan drugi narod kojim vladaju osim Srbima, a Tvrtko i sotali pominju svoje praroditelje srpske u poveljama. Takodje su zvali svoje stanosvnisto Srbljima i bosanski banovi, pre kraljevine i pre prosirivanja Bosne na dio teritorije Raske. Inace, Tvrtko je drzavu Nemanjica zvao Raskom, jer je to i JEDINI NAZIV te zemlje koju danas zovemo Srbijom.

Totalna fula nema nista etnicko sa kralj Srbljem,to zna svako sa iq preko 90.Kralj Srbljem znaci kralj Srbije.

[image]

Bosnia-Herzegovina in Pictures by Mary Englar page 25

http://books.google.com/books?id=0_3Wt46vBv8C&pg=PA8&dq=tvrtko+king+of+bosnia+serbia&lr=&hl=no

http://books.google.com/books?id=LACpYP-g1y8C&pg=PA119&dq=tvrtko+king+of+bosnia+serbia&lr=&hl=no

http://books.google.com/books?id=Yl3TAkJmztYC&pg=PA10&dq=tvrtko+king+of+bosnia+serbia&lr=&ei=tGoYSdjDI5zitAPW1PziDw#PPA8,M1

http://books.google.com/books?id=Yl3TAkJmztYC&pg=PA10&dq=tvrtko+king+of+bosnia+serbia&lr=&ei=tGoYSdjDI5zitAPW1PziDw#PPA8,M1

Bosnia and Herzegovina: a tradition betrayed by John V.A Fine and Robert J. Donia

http://s28.photobucket.com/albums/c236/rijaldo/?action=view&current=72-73.jpg

A Bosnian`s identity as a Bosnian goes back many centuries whereas the classification of any Christian Bosnian as a Serb or a Croats goes back barely a century.

A quote from Noel Malcolm`s book Bosnia: a short history p.10

As for the question of whether the inhabitants of Bosnia were really Croat or really Serb in 1180, it cannot be answered, for two reasons: first, because we lack evidence, and secondly, because the question lacks meaning. We can say that the majority of the Bosnian territory (in 1180) was probably occupied by Croats – or at least, by Slavs under Croat rule – in the seventh century; but that is a tribal label which has little or no meaning five centuries later. The Bosnians were generally closer to the Croats in their religious and political history; but to apply the modern notion of Croat identity (something constructed in recent centuries out of religion, history, and language) to anyone in this period would be an anachronism. All that one can sensibly say about the ethnic identity of the Bosnians is this: they were the Slavs who lived in Bosnia.


Yugoslavia as history by John R. Lampe p 23

http://i28.photobucket.com/albums/c236/rijaldo/22-23IdentitiesBosnia.jpg

More significantly, to the considerable degree that religious identity determined ethnic identity in the 15 and 16 centuries,the extent of the conversios calls into question the consciously Croat or Serb identity of much of the Bosnian population.

[image]

The Muslims of Bosnia-Herzegovina by Mark Pinson, Roy P. Mottahedeh page 8

John B.Alckock-Explaining Yugoslavia pages 318-319

http://i407.photobucket.com/albums/pp159/petrich/318-319identities.jpg

Croat like Serb is a construction which only acquires anything like its present form in the late 19 century

[image]

Matica Srpska iz 1825 ne zna ni za kakve Srbe i Hrvate u Bosni a ni za Srbe u Chernoj Gori: fino pise Bosnjaci zive izmedu Drine Vrbasa Save… Ima ih Katolika Muslimana i Pravoslavaca.

[image]

A quote from a book “Putnams Home Cyclopedia” p116 written in 1851

As we can clearly see the orthodox population at the time this book was written considered themselves to be Bosniaks, not Serbs, Serbian propaganda machinery was not as effective back than.

http://www.bogbosnaibosnjastvo.org/A%20N….ght%20p.9 4.jpg

A New and Comprehensive Gazetteer By George Newenham Wright p.94

“Bosnians are almost independent”, unlike Servians (in mid 19 century Serbs were called Servians and their country was named Servia, it`s not hard to guess what those names mean now is it) who took great pride in serving their new masters the Ottoman Turks.

[image]

Greek Christians=Bosniaks , no Serbs in sight, but Garasanin and his propagandists were about to change that.

[image]

The Edinburgh GazetteerOr Geographical Dictionary p 564 written in 1822

“The inhabitants (Bosniacks) are of Sclavonian origin and use the purest dialect of the Sclavonian language”, don`t tell this to Servs. LOOL

[image]

History of the Greek revolution byThomas Gordon p19

Bosniaks of three faiths.

[image]

The Penny Cyclopaedia of the Society for the Difussion of Useful Knowledge written in 1836



Advertisements

Single Post Navigation

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: