Historija Bosne Balkana i Bosnjaka

Historija drzava i naroda Balkana, povijesne teme, kontroverze pregled historije Srba, Hrvata, Bosnjaka analiza primarnih izvora franacki anali, de administrando imperio, Nestor ljetopis popa dukljanina povelje vladara i velmoza srednjovjekovna crkva bosanska Balkan history: wars. cultures history of Serbia Bosnia Croatia… historical topics

Mlada Bosna Sarajevski atentat i atentatori ujedinjenje ili smrt i uvod u rat povijest.net


Autor Stipica Grgić, prof.
04.09.2007.
Sarajevski atentatSarajevski atentat

Uvodna misao: zašto atentat?

U povijesti čovječanstva puno je presudnih trenutaka za koje možemo reći da su promijenili tijek prošlosti i skrenuli čovječanstvo na novi put. Možda jedan od najpoznatijih ovakvih događaja bio je atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. od strane bosanskih omladinaca. Mladež Bosne i Hercegovine bila je razočarana nacionalnim, socijalnim i ekonomskim položajem svoje zemlje pod stranom okupacijom (Izraz okupacija za položaj Bosne i Hercegovine u odnosu na Austro-Ugarsku Monarhiju od Berlinskog kongresa do kraja Prvog svjetskog rata najkorišteniji je u literaturi pa sam ga i ja upotrebljavao u svom radu.). Nadajući se stvaranju jedinstvene južnoslavenske države u svom otporu vlastima prihvaćali su sve moguće metode borbe. U svojem pokretu obuhvaćali su sve narodnosti i vjere u Bosni i Hercegovini, a većina članova te tajne organizacije bili su tek tinejdžeri koji su iz raznih razočaranja životom, otpora očevima i pod utjecajem literature koju su čitali te uzora koje su poštivali odlučili riskirati život da bi pomogli da (njihovom narodu) bude bolje.

Iako je cilj te male grupice mladeži bio da ubojstvom prijestolonasljednika (kojega baš, kao ni ostale članove kuće Habsburg, nisu previše cijenili) skrenu, prije na svoju zemlju nego na sebe, pozornost svijeta upleo je upravo taj svijet u prvi veliki sukob globalnih razmjera. U očima atentatora ovaj čin bio je još jedan izraz nezadovoljstva Austro-Ugarskom koja je gušila sve oblike otpora u začetku, koja je bila puna političkog oportunizma i nadasve trula iznutra. Ipak ta zemlja je odlučila, u doba iskri koje su mogle da zapale cijeli svijet, da, pomalo naivno, reagira i optuži Kraljevinu Srbiju kao izravno odgovornu za atentat. Iako su možda neki od ljudi u visokim krugovima službene Srbije znali za atentat i čak pomogli atentatorima u oružju i (kratkoj) obuci treba napomenuti da u nijednom trenutku pomoć atentatorima nije bio stav službene Srbije. Iako se sukob nastojao izbjeći zasljepljena Austro-Ugarska odlučila je objaviti rat, a uskoro su u njega ušle i druge države, svaka iz svojih interesa.

Ovaj rad je nastao iz iskrenog zanimanja prema ovom važnom događaju i pokušavanja traženja neke nove perspektive u tom pogledu. Da li se do nje došlo, teško je procijeniti. Iako je nastao na temelju objektivnih činjenica koje se mogu naći u literaturi i pokušaj je shvaćanja istinskih stavova bosanskih omladinaca možda je na njega u velikoj mjeri utjecala dosta projugoslaveska literatura koja je korištena najvećim djelom za izradu ovog rada.

Društvene i političke prilike u južnoslavenskim zemljama

Početak XX. st. donio je mnoge promjene koje su utjecale na genezu nacionalističkih programa među omladinom. Politički događaji u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji, Srbiji te Bosni i Hercegovini početkom stoljeća bili su važan čimbenik u oblikovanju svijesti omladine.

Zašto jugoslavenske zemlje? Pa kao prvo treba naglasiti da se tadašnja mladež prilično deklarativno opredjeljivala za stvaranje jedne države koja bi obuhvatila sve Južne Slavene (Slovence, Hrvate, Srbe i sve one koji žive u Bosni i Hercegovini). U Hrvatskoj se sa malom skepsom gledalo na Bugare u tom programu ujedinjenja, dok su Bugari bili realna opcija u Srbiji, barem prema Garašaninovom Načertanju. Dakle osnova ovoga zbližavanja bila je nadnacionalna. Suradnja među mladeži bila je uvelike afirmirana do toga doba. Tako su npr. Zagrebački sveučilištarci posjetili su beogradski univerzitet 1912., a u Beogradu su studirali i djelovali tada mnogi kasniji ljudi poznati u javnom životu (npr. jedan od ljudi koji su iz Zagreba prešli na studij u Beograd bio je Tin Ujević, a još bolji primjer je Ivo Andrić koji je osobno poznavao Gavrila Principa). Opcije ujedinjenja jugoslavenskih zemalja bile su različite; neki su zastupali parlamentarizam (više slovenska i hrvatska mladež), drugi monarhizam (dinastiju Karađorđevića) pa su po tom pitanju bili čak razjedinjeni u grupi atentatora koja je izvršila ovaj atentat. Ipak, o stavovima mladeži, naročito one iz Bosne i Hercegovine, govorit ćemo još kasnije.

Važnija promjena u političkom životu Hrvatske bila je pad Khuenova režima 1903. godine. Jedna od značajki represivnog Khuenova režima bila je i igranje na kartu razdora između Hrvatskog i Srpskog naroda u Banskoj Hrvatskoj. To se mijenja 1905. kada se stvara Hrvatsko-srpska koalicija, ali prvotno u Dalmaciji, koja je bila u austrijskom dijelu Monarhije. U svom manifestu iz prosinca iste godine koalicija je iznijela svoj politički program borbe za demokratske slobode (opće pravo glasa, sloboda izbora i dogovora, donošenje radničkog zakonodavstva a osobito da će raditi i težiti za financijskom samostalnošću i gospodarskom nezavisnošću Hrvatske). Nakon  svibanjskih izbora 1906. Hrvatsko-srpska koalicija osvaja većinu, a nakon dogovora s Mađarima, uz priznavanje nekih ustupaka s obje strane, oni dolaze na vlast u hrvatskom saboru i takva se situacija zadržava do Prvog svjetskog rata. Njezina prvotna traženja za demokratizacijom postupno jenjavaju i ona postaje gotovo poslušno oruđe vlasti. Ipak ideje suradnje hrvatskog i srpskog naroda ostaju.

Austro-Ugarska (dalje u tekstu češće: Monarhija) je zbog aneksije Bosne i Hercegovine 1908. nastojala je odvratiti ovu suradnju izazivanjem Veleizdajničkog i Friedjungovog sudskog procesa protiv članova Hrvatsko-srpske koalicije. Nastali procesi radi opravdanja i odvraćanja pozornosti s aneksije nisu doveli do željenog učinka, iako se u vladinim krugovima već tada spominjao rat protiv Srbije (Bila je provedena mobilizacija vojske Monarhije. Za opširniji prikaz procesa i bosanske krize vidi: TAYLOR, Alan John Percival, Habsburška monarhija 1809-1918, Znanje, Zagreb, 1990., str. 269-272.). Dokaz da je Monarhija izgubila svoj značaj na Balkanu pokazali su Prvi i Drugi balkanski rat u kojima Monarhija nije ni sudjelovala, ali niti uspjela utjecati na balkanske narode kao jedna od zemalja koja je jamčila očuvanje poretka stvorenog Berlinskim kongresom.

U Sloveniji događa se slična situacija. Dok se afirmirani političari bore za očuvanje posebnog Slovenskog jezika i kulture unutar slovenskih dijelova Koruške i Štajerske (Kranjska je to već gotovo uspjela afirmirati) mladi nastoje mobilizirati misao južnoslavenske suradnje. Njih ne zadovoljava dobivanje ustupaka s Austrijske strane (npr. nakon žustre rasprave u parlamentu uže Austrije odobrena je izgradnja Celjske gimnazije) nego su spremni za dogovor sa Hrvatima i Srbima oko zajedničkih istupa.

Petar I. KarađorđevićPetar I. Karađorđević

U Kraljevini Srbiji početkom 20. stoljeća događa se prevrat. Austro-Ugarskoj Monarhiji poslušnu dinastiju Obrenovića zamjenjuju Karađorđevići. Grupa zavjerenika predvođenih Dragutinom Dimitrijevićem – Apisom u lipnju 1903. krvavo se obračunava s nepopularnim Aleksandrom Obrenovićem. Novi, popularniji kralj Petar I. Karađorđević borio se u bosansko-hercegovačkom ustanku 1875., a za njega nastavlja se politika traženja proširenja Srbije, što po historijskom pravu Dušanove države, a što po prirodnom pravu Srba u Bosni i Hercegovini. Carinski savez Bugarske i Srbije, koji je kasnije bio osnova za savez u Prvom balkanskom rat, bio je smatran pljuskom u lice s Austro-Ugarske strane, kojoj je ovaj savez  bio ugrožavanje njenih ekonomskih interesa na Balkanu. Dolazi do šestogodišnjeg Carinskog rata između Kraljevine Srbije i Austro-Ugarske monarhije. Mala kraljevina Srbija iskoristila je tu blokadu da restrukturira svoj izvoz (osobito poljoprivrednih dobara). Veliki šok njena velikosrpska politika doživjela je za aneksije Bosne i Hercegovine koju se u Srbiji otvoreno smatralo srpskom zemljom (Iako se aneksijom BiH Monarhija povukla iz Novopazarskog sandžaka koji je bio prepreka povezivanju Srbije sa bratskom Crnom Gorom preko koje bi Srbija mogla ostvariti izlaz na Jadransko more.).

Bosna i Hercegovina (kasnije u tekstu češće: BiH) poslije Berlinskog kongresa 1878. dana je člankom 25. toga kongresa na upravu Austro-Ugarskoj. Iako su proklamacijom cara i kralja Franje Josipa I. BiH zajamčeni opća zaštita, ravnopravnost, te vjerska, osobna i imovinska sigurnost režim je ubrzo pokazao da se tako neće postupati. Mala zemljica ekonomski i kulturno je zaostajala za ostatkom Monarhije. Staro feudalno plemstvo Bosne donekle je podržalo novu vlast jer ona nije zadirala u njihove povlastice iz osmanskog vremena. Agrarna reforma nije bila provedena pa Bosna i Hercegovina ostaje jedina monarhijska zemlja u kojoj ostaju feudalni odnosi i davanja seljaka 1/3 svojih dobara feudalcu, a 1/10 državi. Bosnu se u službenim medijima Monarhije prikazuje kao nerazvijenu, polubarbarsku zemlju kojoj se treba donesti tekovine «blagotvorne civilizacije». Kako se dva pola Monarhije nisu mogla dogovoriti pod čijom će upravom BiH biti doneseno je solomonsko rješenje prema kojem BiH pripada pod upravu zajedničkog ministra financija. Do raspada Austro-Ugarske monarhije Bosnu i Hercegovinu će obilježavati slijedeći problemi: slab razvoj industrije se nastoji ubrzati, a u njega se sve više uključuje i veći broj ljudi podrijetlom sa sela te tako stvara proletarijat. Osobito se ovo vidi u iskorištavanju drvnog potencijala koji se često nacionalizira. Ubrzo se razvijaju i gradovi, do tada gotovo neurbanizirana mjesta (Za bolji opis svakodnevnog života toga doba u Bosni i Hercegovini vidi: TRUHELKA, Ćiro, Uspomene jednog pionira, Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1942.). Velik problem zemlje je i masovna nepismenost (do kraja Prvog svjetskog rata još je uvijek bilo više od 80% nepismenih), a za trajanja Monarhije koja je trebala donijeti civilizaciju narodima Bosne i Hercegovine radile su samo sljedeće srednje škole: svjetovne gimnazije u Sarajevu, Mostaru, Tuzli; katoličke gimnazije u Travniku i Visokom (isusovačka i franjevačka); realke u Sarajevu i Banjoj Luci, a jedina učiteljska škola bila je u Sarajevu. Što se tiče nacionalne politike nastoji se smiriti stanje i zaoštravanje odnosa između Srba, Hrvata i tadašnjih muslimana (još nema službenog naziva za njihovu naciju, već samo ovaj vjerski) stvaranjem nadnacionalnoga Bošnjaštva, iako se «ispod stola» često ide na ruku katoličkoj, monarhijskoj vjeri. Kako se guše nacionalno-vjerski, tako se nastoje ugušiti i socijalni nemiri koji se brzo šire među stanovništvom Bosne i Hercegovine. Monarhija u BiH stvara čvrstu birokratsku strukturu koju čine većinom ljudi izvana (npr. 1881. osnovana Vrhbosanska nadbiskupija na čelu sa J. Stadlerom, Zemaljski kraljevski muzej u Sarajevu, itd.).

Zastava Bosne u sastavu Austro-Ugarske monarhije 1908. godineZastava Bosne u sastavu Austro-Ugarske monarhije 1908. godine

1908. izvršena je Aneksija BiH (do tada Bosna još uvijek formalno priznaje vlast Sultana) koja nije donijela nekih većih promjena u samoj Bosni i Hercegovini. Planovi za Aneksiju BiH rađeni su već ranije, a Mladoturska revolucija u Osmanskom carstvu koja je mogla dovesti u pitanje položaj BiH samo je bila dobar povod za nju. Nezadovoljstvo ljudi u BiH sa neostvarivanjem vjerskih (crkvenoškolskih), socijalnih (tek 1911. Zakon o fakultativnom otkupu kmetova) i nacionalnih sloboda sve više kulminira.

Dragutin Dimitrijević – ApisDragutin Dimitrijević – Apis

Ujedinjenje ili smrt

U to doba u Kraljevini Srbiji sve više jača organizacija Ujedinjenje ili smrt, poznata kao i Crna ruka, osobito popularna u (visokim) vojnim krugovima i ljudima koji su izravno doveli na vlast Petra Karađorđevića. Ujedinjenje ili smrt nastaje 1911. godine u krugu ljudi koji su doveli Karađorđeviće na vlast, a osjećali su se pozvani da i dalje odlučuju u presudnim prilikama u državi. Vođa te organizacije bio je najvjerojatnije Dragutin Dimitrijević – Apis (egipatsko božanstvo u liku bika, prozvan tako zbog svoje mišićavosti), a između ostalih članova, zbog njihove važnosti ili upletenosti u atentat treba izdvojiti Vojina Tankosića (vođu četničkih dobrovoljaca), Ljubu Jovanovića – Čupu (urednik neslužbenog lista organizacije znakovitog imena «Piemont») i Milana Ciganovića (vezu atentatora sa organizacijom te njihovog učitelja rukovanja oružjem). Sam obred inicijacije bio je maksimalnom moguće tajan i mističan, a u organizaciju su se primali i ljudi drugih narodnosti. Iako je Monarhija ocjenjivala ovu organizaciju isključivo radikalno velikosrpskom moglo bih se reći da je ona propagirala suradnji i pomoć ugroženim (susjednim) narodima. Ujedinjenje ili smrt u svom statutu u čl. 1. definirala svoj program «U cilju ostvarenja narodnih ideala – ujedinjenja Srpstva – stvara se organizacija, čiji član može biti svaki Srbin, bez obzira na pol, veru, mesto rođenja, kao i svaki onaj koji bude iskreno služio ovoj ideji.» Kako je organizacija pretpostavljala revolucionarnu borbu onoj kulturnoj (bilo je nekoliko organizacija koje su se više zalagale za kulturnu borbu) morala je ostati tajna. Za Ujedinjenje ili smrt borba je bila moguća svim sredstvima, u i izvan granica Kraljevine Srbije, kako bi se zaštitio srpski rod, ali u statutu stoji i da organizacija «ukazuje svaku pomoć onim narodima i organizacijama, koji se bore za svoje nacionalno oslobođenje i ujedinjenje.» Iako je organizacija bila tajna ovakvi ideali za koje se treba boriti sigurno su došli do ušiju atentatora koji su tražili logističku pomoć za ostvarenje svoga cilja.

 

Nikola PašićNikola Pašić

Za vrijeme Prvog svjetskog rata čini se da su vladajući krugovi u Srbiji procijenili da je ova organizacija prijetnja legalnom poretku i da je postala prejaka. Na montiranom Solunskom procesu osuđeni su Dimitrijević – Apis i njegovih devet drugova na smrt radi pripremanja atentata na tadašnjeg prijestolonasljednika Aleksandra i na predsjednika vlade Nikolu Pašića te rušenja legitimnog poretka u Kraljevini Srbiji i dolaska vojne klike predvođene Crnom rukom. Za vrijeme suđenja koje je trajalo od 20. ožujka do 20. svibnja 1917. izišla je na vidjelo umiješanost Crne ruke u Sarajevski atentat, iako je za njegovu pripremu znala tek nekolicina članova (Ciganović, Tankosić, Apis). Dimitrijević – Apis je na suđenju priznao da je za atentat znao i odobrio, ali i da ga je kasnije čak pokušao spriječiti preko svojih ljudi. Za druge optužbe tvrdio je da su lažne. Oskar Tartaglia u svojoj autobiografiji Veleizdajnik daje zanimljivu tezu koja možda može biti istina. Prema njegovom mišljenju 1916. i 1917. su bile godine u kojima je Kraljevina Srbija nastojala sklopiti mir sa Austro-Ugarskom. Jedno od zahtijevanja Monarhijskih predstavnika bilo je da «Srbija kazni i odstrani iz vojske sva ona lica, koja je Austro-Ugarska tražila u svom Ultimatumu Srbiji, a koja su kriva za Sarajevski atentat.»

Studentski pokreti u Bosni i Hercegovini

Događanja u BiH u godinama koje su prethodile atentatu lako možemo povezati sa utjecajima iz susjednih zemalja. Tako su npr. početkom 1912. nakon generalnoga štrajka zagrebačkih studenata protiv opresija režima, u kojem je zbog sukoba sa policijskim snagama bilo lakše ranjenih u redovima studenata, došlo do sličnih demonstracija u Sarajevu u kojima je na ulice izišla čak redovna vojska. Organizator demonstracija u Sarajevu bio je student prava iz Zagreba Luka Jukić, podrijetlom iz Bosne, kasniji atentator na hrvatskog bana Cuvaja. Beogradski studenti su se solidarizirali sa zagrebačkim i sarajevskim pa su u ožujku 1912. održali velik javni skup u kojem se govorilo o antijugoslavenskoj politici Monarhije, a jedan od najvatrenijih govora izrekao je tadašnji izaslanik zagrebačkih studenata Tin Ujević.

Sarajevo 1914 (Principov most)Sarajevo 1914 (Principov most)

Samo nekoliko dana nakon Sarajevskog atentata 1914. godine austro-ugarske policijske vlasti su u nizu premetačina otkrile, najprije u Tuzli i Trebinju, a zatim i Sarajevu i Banjoj Luci postojanje više tajnih učeničkih (najviše srednjoškolskih) organizacija koje je vezao naziv Srpsko-hrvatska nacionalistička omladina. Radi bolje koordinacije postojao je i Centralni odbor koji je bio sačinjen od predstavnika odbora pojedinih (pod)organizacija. Članovi organizacija bili su svih bosansko-hercegovačkih nacionalnosti (Srbi, Hrvati, muslimani). Nakon događaja iz 1912. studenti i učenici iz Hrvatske, Srbije i BiH su se solidarizirali pa je ubrzo nastala ova organizacija. Srpsko-hrvatska nacionalistička omladina imala je iz iste godine i svoj idejni program. «Temeljita i centralna zadaća kluba jeste propaganda filosofije nacionalizma u opšte, uz naročitu propagandu radikalno-demokratskih političkih doktrina: sve to u svrhu da bi se osnažila srpsko-hrvatska nacionalna duša» Ipak, samo djelovanje ovoga kluba trebalo je da bude više kulturno nego radikalno, a djelovanje kluba treba propagirati «ideju suvereniteta srpsko-hrvatskog naroda u jednoj državi osnovanoj na slobodoumnim principima.» Monarhija je ovaj klub nastojala prikazati radikalnim i revolucionarnim, ali iako je u njemu bilo takvih članova, ipak idejni program ne spominje oružanu borbu, pa ni Kraljevinu Srbiju ili dinastiju Karađorđevića kao uzor, pokrovitelje ili buduće vladare pa se može reći da se ovaj klub zalagao za kulturno jedinstvo južnoslavenskih naroda, a ne njihovo političko jedinstvo. Ipak, mnogi od štrajkaša-studenata iz Sarajeva su bili uhvaćeni i suđeni na veleizdajničkom đačkom procesu 1912. i 1913. godine, a kao dokazni materijal bile su priložene njihove tiskovine (npr. list Napredak koji se tada tiskao u Beogradu), ali i ovaj program Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine.

Omladinske organizacije, bile su jako popularne u inozemstvu, osobito Pragu i Beču gdje bi se studenti iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te rjeđe Srbije mogli naći  u jednoj kozmopolitskoj atmosferi te lakše raspravljati o zajedničkim problemima. Npr. Prvi sastanak slovenskih i bosanskih omladinaca održan je u Beču studijske godine 1910.-1911. Bosanske omladince ovom je prilikom zastupao Vladimir Gaćinović. Posebno je bio važan list «Zora» koji je okupljao južnoslavenske omladince koji su studirali u Pragu a propagirao je ideje revolucije, što se baš nije svidjelo vlastima pa je ubrzo zabranjen.

Radikalizacija raznih studentskih i učeničkih organizacija ipak je bila sve veća, osobito poslije neuspjelog atentata Bogdana Žeraića na poglavara Bosne i Hercegovine generala Varešanina.

General Marian Freiherr VarešaninGeneral Marian Freiherr Varešanin

Vladimir GaćinovićVladimir Gaćinović

Začetnikom i ideologom Mlade Bosne smatra se Vladimira Gaćinovića, mladog bosanskog studenta koji je studirao u Beogradu i otišao u emigraciju (tu se druži i sa Lavom Trockim). Zalaganjem, literarnim radom (piše jedno glorifikacijsko djelo o Žeraićevu činu), ali i sudjelovanjem u Balkanskim ratovima postao je uzor omladini u BiH, pa je baš zbog tih razloga morao 1912. pobjeći iz zemlje u neutralnu Švicarsku. Surađuje s organizacijom Ujedinjenje ili smrt u Beogradu, ali i sa zagrebačkom omladinom. Još za boravka u BiH planira neuspješni atentat na Franju Ferdinanda, a surađuje i sa Gavrilom Principom i Danilom Ilićem (kasnijim atentatorima). Iako mu je Princip prije atentata, još iz Beograda, poslao pisamo u kojem govori o atentatu, ono je stiglo prekasno da bi Gaćinovićev odgovor mogao stići na vrijeme do Principa. Gaćinovićeva važnost za omladince bila je neprocjenjiva, pa je čak njegov članak «Mlada Bosna» tiskan u kalendaru Prosvjeta za 1911. godinu bio onaj poticaj «po kome je ovo ime usvojeno za bosansku nacionalno-revolucionarnu omladinu.»

Ali omladince sve više nisu više zadovoljavale ideje kulturne borbe po uzoru na Masaryka. Po štivu koje se čitalo i dijelilo u ovakvim omladinskim krugovima može se reći da su se sve više u omladini širili utjecaji iz tri pravca. Prvi utjecaji bili su sa zapada. Sve se više čitaju i u omladinskim novinama objavljuju djela stranih revolucionara (npr. Danielea Manzinija, osnivača Mlade Europe), ali i stranih anarhista. Npr. u kasnije konfisciranoj literaturi pronađen je separat iz Bečkog anarhističkog lista «Wohllstand für alle» («Blagostanje za sve») u kojem se objašnjava da je anarhizam «društveno uređenje koje se ne dijeli na vladajuće i podjarmljene klase, nego je zasnovano na interesima zajednice, uzajamnoj pomoći i suradnji svih članova.» Čitaju se djela Bakunjina i Kropotkina, često sa porukom «Pročitaj i podaj dalje», kao i ovaj separat. Drugi velik utjecaj bilo je slavljenje srpske narodne povijesti, osobito mita o tiranoubojstvu vidljivog u Kosovskoj bitci (Miloš Obilić u tom polumitu dolazi kod sultana Murata prije bitke pretvarajući se da mu je prijatelj a zapravo kad se uspio približiti sultanu izvršava atentat na njega, pritom ne vodeći računa o svom životu, već o boljitku naroda). Treći važan utjecaj na omladinu, a posebno atentatore bili su mnogi, većinom neuspješni prijašnji pokušaji atentata na organe vlasti Monarhije. Od pokušaja atentatora u Beču i Pešti preko bližih pokušaja Jukića, Planinšćaka, Dojčića Šafera u Hrvatskoj pa do najvećeg uzora mladobosanskih atentatora – Bogdana Žeraića. Bogdan Žeraić bio je mladi student prava koji si je oduzeo život neposredno nakon neuspješnog atentata na poglavara BiH generala Varešanina 1910. godine. Omladinci su ga toliko obožavali da su čak uspjeli naći njegov neobilježeni grob, u koji su ga vlasti nakon atentata pokopale, te su se tamo sastajali. I zadnju večer prije izvršenja atentata Princip je otišao na njegov grob da oda počast svome najvećem uzoru. Sam je Princip na suđenju izjavio o Žeraiću: «To je moj prvi uzor. Noću sam odilazio na njegov grob kao mladić od 16 godina i prisezao da ću učiniti isto što i on.» Tijekom 1912. i 1913. godine u omladinskim krugovima bilo je mnogih planova o atentatima na istaknute ličnosti Monarhije. Tako su npr. 1912. Đulaga Bukovac i Ibrahim Fazilnović trebali izvesti atentat na Franju Josipa ili Franju Ferdinand prilikom njihova mogućeg posjeta BiH. Ali kako je došao Prvi balkanski rat Bukovac i Fazilnović prijavili su se u četnike, pa do atentata nije ni došlo. Drugi dobar primjer zamisli o atentatu je onaj Srećka Džamonje, mladobosanca hrvatske narodnosti koji je namjeravao ubiti ministra vanjskih poslova Monarhije Bertholda. Došavši u Beograd u potrazi za oružjem ipak su ga «neki ljudi u Beogradu uvjerili da bi to Srbiji donijelo više štete nego koristi.»

Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović (uz manje modifikacije) izjavili su da je njihovo političko načelo bilo ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu, a kako su među ostalim zavjerenicima bili i članovi sarajevske Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine Vaso Čubrilović, Cvjetko Popović, Lazar Đukić, Ivo Kranjčević, Branko Zagorac, Marko Perin i Dragan Kalember vlasti su povezale djelovanje ove organizacije s atentatom. Neki od članova organizacije iz Tuzle ugostili su atentatore na putu da izvrše atentat, a uhićeni su i neki učenici iz Trebinja (jedan zbog pisanja pjesme u kojoj veliča Principov čin), Mostara i Travnika. Uhićeni poslije ovoga čina bili su osuđeni za zločine protiv države i mnogi su odslužili zatvorske kazne.

Franjo Ferdinand

 

Franjo Ferdinand 1863.Franjo Ferdinand 1863.

Poslije neobjašnjenog (samo)ubojstva Careva sina Rudolfa prestolonasljednikom postaje najstariji sin Careva mlađeg brata Karla Ludwiga, nadvojvoda Franjo Ferdinand (1863. – 1914.). Iako on ne drži nikakvu formalnu funkciju, oko sebe, u palači Belvedere, okuplja mnoge istaknute sumišljenike (npr. šefa glavnog štaba monarhijske vojske Conrada von Hötzendorfa i ministra vanjskih poslova Aloysa Aehrentala). Franjo Ferdinand sa svojoj okolinom zastupnik je ideje nove, modernije, snažne Habsburške monarhije pod jakom krunom pa tako on postaje vođa i kandidat velikoaustijskih krugova. Velikoaustrijaski krugovi su po svojim shvaćanjima za povratak na jaku Austriju, koja drugim narodima Monarhije neće više popuštati. Zato su antisemiti, a ne vole ni Mađare, pa ni Slavene. Iako je Franjo Ferdinand obećavao trijalizam Slavenima kada dođe na prijestolje to su bila prazna obećanja. «Nasuprot ideji o ujedinjenju Južnih Slavena pod vodstvom istočnopravoslavnih Srbijanaca, nadvojvoda je težio ka ujedinjenju Južnih Slavena pod vodstvom katoličke crkve, a u okvirima Habsburške Monarhije.» Najviše pristaša velikoaustrijski krugovi imali su među sitnim bečkim građanstvom i katoličkom crkvom (klerikalci su). Zbog takvih stavova odnosi Franje Ferdinanda i Franje Josipa I. nikada nisu bili najbolji, a još su se pogoršali kada se oženio Čehinjom Sofijom Chotek (zbog toga braka sa osobom nižega statusa Franjo Josip ga je prisilio da se odrekne prava nasljedstva na prijestolje za svoju djecu). Inače mišljenje Franje Josipa o svom nasljedniku nije bilo previsoko, mislio je da je brzoplet i da se previše prepušta afektu (moguće je da je čak Franjo Ferdinand patio od nekakve psihičke bolesti jer su poznati njegovi napadaji bijesa), da se previše upliće u svakodnevnu politiku i da nema gotovo nikakvih državničkih sposobnosti. Treba ipak naglasiti da je mržnja bila obostrana. Na sve te ocijene pisci i njegovi suvremenici često ga opisuju kao sklonog autokratizmu kao i  nepovjerljivog i sumnjičavog čak i prema najbližima (iako je neizmjerno volio i poštivao svoju ženu i djecu). Bio je pasionirani lovac i uzgajivač ruža, a čest gost njegovog lovačkog dvorca Konopišta bio je njegov dobar prijatelj (i uzor) njemački car Vilim II. S druge strane nastojao je biti u dobrim odnosima i sa Rusijom i tako obnoviti Trocarski savez (Romanovi, Hohenzolerni, Habsburgovci).

U cijeloj 1913. navodno je ubio samo više od 5000 jelenaU cijeloj 1913. navodno je ubio samo više od 5000 jelena

Veliki bijeli lovacVeliki bijeli lovac

Svoje vrhovne ideale sam Franjo Ferdinand je opisao ovako: «Potpuna suglasnost s Rusijom i Savez tri cara, očuvanje mira i jačanje monarhističkog principa, to je moj životni ideal.» Iako su ga mnogi ocjenjivali kao ratnog huškača sam je (pomalo proročki) tvrdio da ne želi rat «jer bi se rat između Austrije i Rusije završio ili obaranjem Romanova, ili obaranjem Habsburgovaca, ili, možda, obaranjem obe dinastije

Iako je jedan od ključnih ciljeva vanjske politike u očima Franje Ferdinanda bio Drang nach Osten treba isto tako napomenuti da se je dosta puta opirao svakoj pomisli rata. Tako dok je njegov dobar suradnik general Conrad von Hötzendorf, šef glavnog štaba Monarhijske vojske samo u razdoblju između 1. siječnja 1913. i 1. lipnja 1914., prema svojim vlastitim riječima, 24 puta tražio da se započne rat protiv Srbije, Ferdinand je uvijek odbijao ovakve planove. Iako su Conrada podržavali i njegov kolega sa njemačke strane Moltke (mlađi) i sam car Vilim II. Franjo Ferdinand je tada stajao čvrsto na stajalištu mira, možda procjenjujući realno obučenost i opremljenost vojske, kao i opasnosti rata za Monarhiju. Možda je baš zbog tih razloga nastojao ojačati vojsku do svog dolaska na prijestolje ulaganjem u Češku vojnu tvornicu Škoda, kao i ubrzavanjem gradnje moderne mornarice po kojoj je Monarhija zaostajala za drugim velikim silama Europe toga doba.

Franjo Ferdinand s obiteljiFranjo Ferdinand s obitelji

Sa punih 50 godina u to doba Franjo Ferdinand je bio najstariji prijestolonasljednik u Europi toga doba, a postajao je sve nestrpljiviji u svom očekivanju kada će doći na prijestolje i tako zamijeniti staroga i boležljivoga Franju Josipa. Njegova mržnja prema svom stricu caru Franji Josipu vidljiva je možda i u njegovoj oporuci u kojoj je tražio da se pogreb izvrši “bez učešća članova carskog doma.”

Atentatori

 

Gavrilo Princip 1912. godineGavrilo Princip 1912. godine

Gavrilo Princip rođen je 13. srpnja 1894. u selu Obljaju kod Grahova u velikoj kmetovskoj obitelji. Otac Petar Princip bio je glava zadruge i lokalni poštar a majka Marija zvana Nana bila je, iako četrnaest godina mlađa od muža, puno energičnija i drugačija u stavovima od svog dobroćudnog, pobožnog i tihog muža. Gavrilo je bio drugo dijete u obitelji. Prvi sin Jovo bio je sedam godina stariji i prošao je put od siromašna kočijaševa pomoćnika do dobrostojećeg čovjeka koji je iznajmio pilanu i kupio dućan u Hadžićima kraj Sarajeva. Uvijek je vodio računa o svojoj dvojici mlađe braće, Gavrilu i Nikoli, koji je još dvije godine bio mlađi od Gavrila. O Gavrilu kao djetetu ne zna se baš puno, ali svi pisci govore kako je volio puno čitati i da, iako slabe konstitucije, miran i povučen, u nekim stvarima znao je biti izrazito energičan. Kao maloga otac ga je naumio dati u Monarhijsku kadetsku školu, da dijete postane poslušan časnik i osigura za sebe kakvu-takvu buduću egzistenciju.

Ipak, došavši u Sarajevo, jedan Petrov poznanik, po zanimanju trgovac odvratio ga je od toga nauma govoreći mu kako će mu trgovačka škola «prije negoli ikoja druga donjeti hljeba i zarade, i to gospodske zarade.» Tako je nesuđeni časnik Gavrilo nakon završene osnovne škole došao u Sarajevsku trgovačku školu, a u to doba izdržavao ga je brat Jovo. Za vrijeme svog školovanja mijenjao je nekoliko škola. Prebacio se u gimnaziju i na kraju je (zbog svojih stavova) otišao u Srbiju i tamo se, bez ičijeg znanja, sredinom 1912. upisao u Beogradsku gimnaziju. Za vrijeme Balkanskih ratova prijavljuje se kao dobrovoljac u četnike majora Tankosića, ali nakon kratkog vremena biva odbijen kao fizički nedorastao za ratovanje. Sam je bio dosta ogorčen i razočaran na svoje odbijanje, čak je sam pričao da je od Tankosića dobio batinanje te da zbog toga nije položio peti razred gimnazije. U ljeto 1913. položio je zajedno peti i šesti razred gimnazije i do vremena atentata nije položio dvije završne godine Beogradske gimnazije. Progonjen činom odbijanja Gavrilo Princip se odlučio dokazati svima, osobito Tankosiću, što se vidi u njegovom demonstrativnom odbijanju pokoravanju Tankosićevu naređenju da se sastane sa svim atentatorima prije puta u Sarajevo.

Za vrijeme svog isprekidanog školovanja polako se formira mišljenje koje će obilježiti, ne samo njega, već, u glavnim crtama, i ostatak atentatora. Postaje pristaša jugoslavizma, tj. potrebe stvaranja posebne države Južnih Slavena pa se čak sam u istrazi deklarira kao «nacionalista Jugoslaven». Na Srbiju Princip gleda kao na Piemont koji će povesti borbu Južnoslavenskih naroda, Nadalje Principa će obilježiti i anarhizam (iako ne toliko izražen kao kod Čabrinovića), ateizam i osjećaj intelektualne neshvaćenosti. Njegovi kolege su ga opisivale kao pasioniranog čitača svega što mu dođe pod ruku, dobrog igrača biljara i strastvenog u raspravama, osobito u beogradskim kafićima, gdje bi sa sumišljenicima česta tema bila rušenje Monarhije.

Gavrilo Princip osuđen zbog atentata na 20 godina teške tamnice. Umro je u tamnici u Terezinu (Češka), nakon teškog tamnovanja u kojem mu je zbog gangrene čak odsječena ruka, 28. travnja 1918. Prema nekim izjavama njegovih čuvara pod kraj života Princip je shrvan tuberkulozom koju je zaradio prije tamnovanja čak u polusvjesnom stanju molio oprost za svoje djelo, dok su drugi tvrdili da je to laž i da se Princip nikada nije pokajao.

 

Nedeljko ČabrinovićNedeljko Čabrinović

Nedeljko Čabrinović rođen je u Sarajevu 20. siječnja 1895. Čabrinovićev otac bio je vlasnik jedne manje kavane u Sarajevu koji je često surađivao sa vlastima a u osobnom životu bio je dosta okrutan (bar prema Nedeljkovim riječima) prema svojoj ženi i devetoro djece od kojih je Nedeljko bio najstariji. Iako dosta bistar kao dijete otac mu ne dozvoljava upis u gimnaziju nego se školuje za razna zanimanja kao trgovac, bravar, a na kraju nalazi donekle svoj smisao u poslu štamparskog pripravnika. Kao tipografski radnik radi u Sarajevu, Novom Sadu, Šidu (Socijalistička štamparija), Beogradu (štamparija lista «Anarhista»), Trstu, pa se vraća u Sarajevo. Zbog sudjelovanja u štrajku 1912. godine optužen je za uništavanje opreme drugih tiskara i protjeran iz Sarajeva na pet godina te tada odlazi u Beograd i upoznaje se sa Principom. Kazna je nakon nekog vremena ipak povučena.

O njegovom karakteru treba reći da je također dosta povučen, boležljiv i intelektualno neshvaćen. Po uvjerenju bio je anarhista (ali ni nacionalni ni socijalni – ne vjeruje ni Karađorđevićima ni marksistima). Pasionirani je sakupljač knjiga (osobito anarhističkih). Jednu od najboljih ocijeni njegova duha dao je Princip u izjavi tijekom ispitivanja: «Veoma je lakovjeran i u svakom čovjeku vidi svog prijatelja.»  Svoje stavove u suđenju je opisao kao anarhističke, za razliku od svojih drugova koje je okarakterizirao kao «radikalne nacionaliste.»
Osuđen je na 20 godina teške tamnice (zloglasni Terezin) gdje je ubrzo umro 21. siječnja 1916.

Ostale atentatore opisao bih samo u kratkim riječima.

Trifko Grabež Trifko Grabež

Trifko Grabež rođen je 13. lipnja 1985. u Palama kraj Sarajeva. Sa Principom se upoznao u Beogradu gdje su išli u istu gimnaziju i čak dijelili stan. Uz Čabrinovića i Principa sačinjavao je originalnu trojku atentatora na Franju Ferdinanda. Iako je bio na početku oduševljen idejom atentata kad se došlo do čina, on nije sudjelovao. Uhvaćen je u pokušaju bijega i osuđen (kao i Princip i Čabrinović) na 20 godina Terezina, gdje je i umro 21. listopada 1916.

Vaso ČubrilovićVaso Čubrilović

Vaso Čubrilović rođen je 1897. u Bosanskoj Gradišci. Kao učenik sedmog razreda Sarajevske gimnazije na nagovor Danila Ilića postaje član druge trojke atentatora. Iako je čekao s oružjem prijestolonasljednika, nije ga upotrijebio. Osuđen je na 16 godina teške tamnice koju je služio u Melersdorfu, a od 1917. do kraja rata tamnuje u Zenici.

Cvjetko Popović rođen je 1896. u Prnjavoru. Kao učiteljski pripravnik stupa u zavjeru kao član druge, Ilićeve trojke. Iako je čekao Franju Ferdinanda nikada nije upotrijebio oružje. Osuđen na 16 godina zatvora tamnuje sa Vasom Čubrilovićem i kraj rata dočekao u zatvoru Zenici.

Muhamed MehmedbašićMuhamed Mehmedbašić

Muhamed Mehmedbašić rođen je 1886. u Stocu. Kao izučenog stolarskog radnika uspijeva ga pridobiti Danilo Ilić za sudjelovanje u atentatu. I on je čekao Franju Ferdinanda, ali nije iskoristio oružje. Jedini je od atentatora uspio pobjeći, preko Crne Gore, u Srbiju gdje se pridružio, kao dobrovoljac, Tankosićevim četama. Osuđen je na Solunsko procesu, ali pomilovan je 1919. kada se vraća u BiH. Za vrijeme NDH umire od posljedica ustaškog batinanja 1943.

Danilo IlićDanilo Ilić

Danilo Ilić rođen je 1890. u Sarajevu. Bio je učitelj i novinar, oduševljen idejom revolucionarne borbe za slobodnu južnoslavensku državu. Iako nije sam čekao Franju Ferdinanda na Principovu vijest da dolazi iz Beograda sa planom sakupio je drugu trojicu atentatora (Čubrilović, Popović, Mehmedbašić). Prenio je oružje iz Tuzle i podijelio ga šestorici atentatora. U početku istrage sâm se prijavio i dao prve važne izjave istražnim sudcima. Iako se time nadao smanjenju kazne osuđen je na smrt vješanjem (nijedan od atentatora nije u vrijeme čina imao 20 godina i time bio punoljetan po Monarhijskim zakonima, a samo su punoljetni mogli biti osuđeni na smrtnu kaznu). Obješen je zajedno sa Miškom Jovanovićem i Veljkom Čubrilovićem (koji su pomogli u kljumčarenju oružja) 3. veljače 1915. u vojnom zatvoru u Sarajevu.

Od Beograda do Sarajeva sa atentatorima

Jednog lijepog ožujskog proljetnog dana, čijeg se točnog datuma ni sam nije kasnije mogao sjetiti, Nedeljko Čabrinović, tada radnik Državne štamparije u Beogradu dobio je pismo. Plan posjete Franje Ferdinanda Bosni i Hercegovini objavljen je u ožujku 1914., a Čabrinović se kasnije nije mogao sjetiti da li je ovaj izrezak iz novina poštom dobio u ožujku ili travnju.  Otvorivši pismo našao je izrezak iz novina Srpska reč koji je sadržavao vijest o najavljenom posjetu Franje Ferdinanda Sarajevu. Osim izreska na kojem je pisalo «Zdravo» u koverti nije bilo ničeg drugog. Redakcija Srpske reči bila je u Sarajevu, a tamo je radio i kasniji pomagač atentatora Danilo Ilić, a i ostali članovi lista bili su simpatizeri Mlade Bosne. Pismo sa isječkom poslano je iz Zenice kako bi se izbjegla cenzura koja je bila slabija za provincijska područja BiH. Poslano je Čabrinoviću zato što se znalo da su on i Princip dugo govorili dok su još bili u Sarajevu o ubojstvu samog cara ili (barem) prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, a osim toga Čabrinović se hvalio, prilikom svog zadnjeg posjeta BiH, da posjeduje pištolj. Čabrinović je odmah otišao obavijestiti Principa koji je već desetak dana ranije u drugim listovima naišao na istu vijest i bio je odlučan da nešto poduzme u vezi sa ovim posjetom. Čabrinovićem izrezak shvatio je kao znak te ga odmah rastumačio Čabrinoviću: «Tu tendenciju objasnio mi je Princip istog večera, to jest da bismo mogli izvršiti atentat.»  Otišavši iz kavane u Principov stan u Carigradskoj ulici tamo su naišli na svog zemljaka Trifka Grabeža, bivšeg Principova cimera i kolegu iz Beogradske gimnazije koji je demonstrativno odbacio knjige iz kojih je spremao završni razred svog školovanja i oduševljeno se priključio ovoj dvojici. Ipak, Princip je bio zabrinut. Nisu imali ni oružje jer je Čabrinović bio prodao svoj pištolj, a nisu imali ni novca da kupe druge pištolje. Tu se uključio i Principov prijatelj Đulaga Bukovac koji je otišao kod činovnika Milana Ciganovića, odlikovanog borca iz balkanskih ratova za kojeg su znali da ima nešto naoružanja. Oduševljeni Ciganović je pristao na plan, te odlučio obavijestiti svog pretpostavljenog, nekada u vojsci, a sada u organizaciji Ujedinjenje ili smrt, majora Voju Tankosića o atentatu. Tankosić je tražio sastanak sa omladincima. Još se sjećajući Tankosićeva izbacivanja iz četničkoga tabora u koji se Princip kao dobrovoljac otišao prijaviti za balkanskih ratova, Princip je odlučio da ga posjeti samo Grabež. Ni Čabrinović ni on nisu na prvi pogled obilovali fizičkom snagom, a Grabež je, između ostalog i «miran, izgleda staloženo, a to je ovdje prije svega potrebno.»  Tankosić je kratko upoznao Grabeža i odmah naredio Ciganoviću da pruži atentatorima poduku iz korištenja vatrenog oružja, što je ovaj i učinio. U sljedećih par dana Princip i Grabež (Čabrinović je morao raditi u tiskari, a već otprije je znao rukovati naoružanjem) vježbali su pucanje iz revolvera (u stabla) na Topčideru. Dan prije polaska Ciganović je donio atentatorima četiri pištolja i šest bombi te tri bočice cijankalija, sve to nabavljeno od Tankosića. Po jedan pištolj je trebao biti za svakog atentatora (četvrti atentator trebao je biti Principov dobar prijatelj iz Sarajeva Danilo Ilić). Ono što atentatori nisu znali bilo je da se Tankosić prije toga konzultirao sa Dimitrijevićem – Apisom i da je ovaj odmahnuvši rukom rekao: «Pa, neka mladići idu!» Upoznavši Principa, Čabrinovića i Grabeža sa djelovanjem cijankalija, kojega su atentatori trebali da ispiju poslije izvršenog atentata, objasnio im je kako da izbjegavaju srpske građanske vlasti, koje nisu znale ništa o atentatu te koga da kontaktiraju i kako da prijeđu granicu kod Loznice preko Drine. Kako nisu imali sređene papire za prelazak granice Princip, Čabrinović i Grabež su odsjeli u lokalnom hotelu Amerika, a ubrzo je došlo i do svađe. Čabrinović je bio previše govorljiv o stvarnom razlogu puta pred nekim poznanicima koje su sreli u Loznici, a poslao je i razglednicu svojoj sestri Vukosavi koja se školovala u Karlovcu sa stihovima poznate pjesme slijepog pjesnika Filipa Višnjića Početak bune na dahije:

“Drino, vodo, plemenita međo,
Izmeđ’ Bosne i izmeđ’ Srbije!
Naskoro će i to vrijeme doći
Kada ću ja tebeka preći,
I čestitu Bosnu polaziti!”

Smatrajući da vlasti mogle doznati za njihove namjere Princip i Grabež su prisilili Čabrinovića da pređe granicu odvojeno od njih preko Zvornika koristeći se pritom legalnom Grabežovom putovnicom te nastavi prema Tuzli gdje će se ponovo zajedno naći kod jednog Principovog prijatelja. Princip i Grabež oduzeli su Čabrinoviću oružje ostavljajući mu jedino bočicu cijankalija i nastavili sa potragom za ljudima koji će ih moći dočekati sa Bosanske strane granice. Jedan od takvih ljudi bio je Rade Grbić, koji se hvalio kao dobar strijelac pa su večeri iščekivanja prelaska granice kratili natječući se s njime u pucanju. Pri tome su u jednoj večeri ispalili, prema Principovim riječima, oko 50 do 60 metaka, a kako tolike rezerve nisu sa sobom ponesli iz Beograda za pretpostaviti da im je metke davao Grbić. Uz pomoć jednog lokalnog seljaka došli su u selo Obrijež, a preko njega do Prijeboja gdje su susreli Veljka Čubrilovića, lokalnog učitelja koji je vidjevši oružje shvatio pravi naum mladića, ali mu je Princip rekao da šuti o tome. Smjestivši ih kod jedne lokalne seljačke obitelji Veljko Čubrilović je pomogao da seljaci prebace oružje do istaknutog člana tuzlanskog građanstva, bankara Miška Jovanovića, tako da mogu atentatori putovati bez toga opterećenja do Tuzle. Čabrinović je već tada bio u Tuzli, a kad su došli Princip i Grabež odlučeno je da se što prije ode, pogotovo jer je Čabrinović tu susreo neke svoje poznanike. Kupili su zajedno karte za vlak, ali su sjedili odvojeno u njemu. Čabrinovića je prepoznao, prvo u jednoj gostionici u Tuzli, a potom i u vlaku jedan njegov poznanik, detektiv iz Sarajeva Ivan Vila. U razgovoru s Čabrinovićem Vila je priupitao tko je onaj mladić sa oštrom bradom i dugom kosom u susjednom kupeu, a Čabrinović mu je mirno odgovorio: «Gavrilo Princip». Vila je poslije atentata bio prozivan jer je susreo ubojice Franje Ferdinanda, čak razgovarao sa jednim od njih i nije primijetio ništa neobično.

Po dolasku u Sarajevo atentatori su se razdvojili. Princip je nakon šetnje po gradu otišao kod brata Jove u Hadžiće kojem se nedavno bio rodio sin. Navodno je Princip zahtijevao da se dijete nazove Slobodan, jer će živjeti u slobodi. Poslije atentata želja mu je ispunjena. Ipak, Princip je za vrijeme svog boravka u Sarajevu odlučio spavati kod svog dobrog prijatelja Danila Ilića, jednog od organizatora atentata.

Ilić je do dolaska Principa, Čabrinovića i Grabeža već pripremio već drugu trojku atentatora, prema Principovim instrukcijama iz pisma što ga je poslao još iz Beograda. Prvi član bio je Muhamed Mehmedbašić, kojega je Ilić upoznao preko svog kolege učitelja Nikole Trišića. Mehmedbašić se spremao da izvede atentat na poglavara BiH generala Oskara Potioreka, a kada ga je Ilić pozvao odustao je od ovih priprema i priključio se atentatorima. Drugi član bio je gimnazijalac Vasa Čubrilović, brat Veljka Čubrilovića koji je pomogao u kljumčarenju oružja, a treći Cvjetko Popović, učenik učiteljske škole iz Sarajeva, već otprije poznat vlastima, a kojeg je predložio Veljko Čubrilović. Ilić je po dolasku obavijestio Principa da je našao drugu trojku atentatora, ali mu nije rekao imena.

14. lipnja Danilo Ilić je otputovao u Tuzlu i dogovorio se sa Miškom Jovanovićem oko prebacivanja oružja do Sarajeva. Radi izbjegavanja policije Ilić je putovao dužim putem i vratio se tek sutra, a Princip je iskoristio to vrijeme da se naspava i prijavi svoj boravak kod Ilića policiji. Da bi vratio neke dugove i sebi platio hranu i smještaj Princip se bavio prepisivanjem sjednica društva Prosvjeta. Utrošeni novac često bi trošio u Semizovoj kafani u tada novoimenovanoj ulici Franje Ferdinanda.

Čabrinović je otišao u roditeljsku kuću. Njegov odnos sa ocem nije se popravio, iako je ono malo vremena prije atentata iskoristio da si nađe posao u jednoj štampariji i novac donosi kući. Iako je Principa sretao na ulici ovaj mu nije htio dati informacije o drugim atentatorima ni reći gdje se skriva oružje.

Grabež je živio kod oca na Palama. U Sarajevo je došao samo nekoliko puta. Puno je vremena provodio sa lokalnom učiteljicom Leposavom Lalić s kojom će poslije atentata bezuspješno pokušati pobjeći.

U to doba u organizaciji Ujedinjenje ili smrt, nakon konzultacija koje su trajale nekoliko dana, odlučeno je da se atentat spriječi. Kako su Princip, Čabrinović i Grabež već prešli Drinu Dimitrijević – Apis je naredio da se pošalje Đuro Šarac, Tanksićev pouzdanik i poznanik Danila Ilića da nagovori Ilića kao najstarijeg da utječe na omladince da se atentat ne izvrši jer bi mogao biti, ako Monarhija krene u rat, poguban za Srbiju. Danilo Ilić se ionako dugo nećkao oko atentata i preispitivao je Principovu prosudbu kako će se stvari odvijati poslije atentata. Sa ovim dokazima obratio mu se. Princip je o tome za vrijeme suđenja rekao: «On [Danilo Ilić] je htio zadnjih par dana da se ne izvede atentat. Htio je da djeluje na mene, ali ja sam ostao kod toga da treba izvest. Pošto je vidio da nema smisla da mi govori, on je prestao. Samo sam mu kazao neka ljudi budu sigurni, da im dam oružje da učine s njime atentat.»

Dolazak Franje Ferdinanda u Sarajevo

Franjo Ferdinand sa ženom u SarajevuFranjo Ferdinand sa ženom u Sarajevu

Posjet Franje Ferdinanda BiH bio je, kao što smo već rekli, najavljen od ožujka u novinama, ali odluka o prisustvovanju prijestolonasljednika manevrima i posjetu gradu Sarajevu donesena je već potkraj 1913. kada je Franjo Ferdinand postao generalni inspektor oružanih snaga Austro-Ugarske. Najavljeni manevri, prije toga mnogo puta odgađani, trebali su služiti kao priprema za rat sa Srbijom, a i izvedeni su upravo u blizini granice Monarhije i Srbije. Predlagač manevara bio je general Oskar Potiorek, zemaljski poglavar BiH, kojemu je ovaj posjet trebao biti jedan od vrhunaca karijere, tj. da pokaže pred prijestolonasljednikom kako je uspio smiriti i popraviti stanje u tom zabačenom kutku Monarhije.  U Prvi svjetski rat Potiorek je ušao kao komandant «Balkanske vojske» (II., V. i VI. armija). Kako je pretrpio poraze na Ceru i Kolubari u kojima je Srpska vojska nanijela teške gubitke Monarhijskoj vojsci brzo je suspendiran.

Franjo Ferdinand krenuo je iz Beča 23. lipnja posebnim vlakom do Trsta. Iz Trsta je vojnim brodom Viribus unitis doplovio do Metkovića gdje mu je pripremljen svečani doček. Tu ga je čekao posebni vlak koji ga je vozio do Sarajeva, uz, naravno, kraće zadržavanje i govor okupljenom narodu u Mostaru. Popodne 25. lipnja Franjo Ferdinand je došao u Sarajevo gdje je zajedno sa ženom Sofijom odsjeo u tada najboljem hotelu Bosna na Ilidži. Sofija, često šikanirana na dvoru zbog svog «nižeg» podrijetla bila je oduševljena dočekom. Putovala je odvojeno, preko Budimpešte i Slavonskog Broda, a na svim stanicama bio joj je priređen veleban doček. Njen trijumfalan dolazak u Bosnu bio je znak za smirenje prijestolonasljedniku, koji je kasnije isto tako pozitivno ocijenio moderno opremljene trupe koje su vršile vježbe. Dok je Franjo Ferdinand zadovoljno vršio inspekciju trupa Sofija je kratila dane posjećujući sarajevske škole, crkve i dobrotvorne ustanove. U tako dobrom raspoloženju dan prije atentata prijestolonasljedni par odlučio se spustiti iz hotela na Ilidži u neslužbeni posjet gradu. Taj posjet koji je iznenadio policiju, čini se da je i iznenadio Gavrila Principa koji sjedeći u Semizovoj gostionici nije u tom trenutku kod sebe imao oružje. Dan prije toga, navodno na samoj Ilidži je od jednog policijsko agenta viđen i Nedeljko Čabrinović. Znajući za njegov izgon iz grada zbog sudjelovanja u štrajku 1912. tražio je instrukcije on nadređenih. Ovi su ga obavijestili da je izgon u međuvremenu ukinut i da protiv Čabrinovića ne mogu ništa zakonski učiniti.

Vidovdan 1914. u Sarajevu

28. lipanj 1914. po planu trebao je biti ostavljen za prijepodnevni službeni posjet Franje Ferdinanda Sarajevu, a poslijepodne Franjo Ferdinand je već trebao napustiti grad i vratit se preko Metkovića brodom kući. Cjelokupan plan njegovog posjeta sa točnim mjestima koje će posjetiti povorka donio je list Bosanska pošta dan ranije. Saznavši za rutu Princip se odlučio da se zasjeda postavi na Apelovoj obali, dugom putu uz rijeku Miljacku, kojim je putem prijestolonasljednik trebao da prođe dva puta u kratkom vremenu. Podijelivši oružje i cijankalij sa Ilićem dan ranije Princip je objasnio svima posebno gdje se trebaju nalaziti u trenutku prolaska kolone s prijestolonasljednikom. Kako su zavjerenici dobili samo tri bočice toga otrova, a sada je u grupi bila šestorica atentatora presipali su otrov u male papiriće koji su trebali ispiti odmah po izvršenom činu. Da li je otrov bio prestar, da li je oksidirao prilikom presipavanja i čuvanja u papirićima ili su umanjene doze bile nedjelotvorne, teško je reći.

 

Franjo Ferdinand u šetnji SarajevomFranjo Ferdinand u šetnji Sarajevom

Osvanuo je lijep dan. Plan puta za vrijeme od (točno) 10 sati treba je biti ovakav: «Vožnja visokog para automobilom kroz Mustajbegovu ulicu i Apelovim kejom do Vijećnice.» Atentatori su već bili na dogovorenim mjestima. Princip je od 9 stati već bio na svom «položaju» i očekivao je povorku od šest vozila, a u jednom od njih trebao je biti Franjo Ferdinand. Sve je bilo puno policije koja je pazila na prolazak visokog para, ali oni uopće nisu zamjećivali naoružane atentatore koji su se slobodno šetali među okupljenim narodom.

Negdje oko 10 sati pojavila se kolona automobila. Okupljene mase su počele klicati, sa zvukom crkvenih zvona i topovskih salvi u čast prijestolonasljednika bio je ovo element koji je zbunio atentatore. Tako najstariji od druge trojice atentatora Muhamed Mehmedbašić, koji je bio prvi u nizu, nije bacio bombu, kasnije se opravdavajući činjenicom da je odmah do njega stajao policajac. Automobil je nastavio i prošao kraj Vase Čubrilovića, koji je kasnije na suđenju rekao : «Kad se dovezao nadvojvoda, nisam se mašio za revolver jer mi je bilo žao nadvojvodkinje.» Auto je došao i do Cvjetka Popovića koji je kasnije (pošteno) priznao da nije imao hrabrosti da izvrši čin. To nije pokolebalo Nedeljka Čabrinovića koji je izvadio ručnu granatu, aktivirao je udarcem te je bacio. Kako je bomba imala odgodu eksplozije od 10 sekundi Čabrinović je iskoristio vrijeme da popije cijankalij i baci se u rijeku Miljacku. Precizno bačena bomba ipak se u letu odbila od krova automobila prijestolonasljednika i pala na zemlju. Eksplodiravši ranila je lakše nekoliko ljudi iz mase i Potiorekovog ađutanta Mericija u četvrtom vozilu iz kolone. A Čabrinoviću otrov nije pomogao već mu je samo izazvao rane po ustima koje ga nisu spasile od bijesa policajaca koji su ga izvlačivši iz Miljacke okrutno batinali. Na kratak trenutak automobili su se zaustavili, a onda nastavili ubrzano do gradske vijećnice. Princip nije iskoristio taj trenutak jer je gledao što se desilo sa Čabrinovićem.

Izlazak iz sarajevske vijećniceIzlazak iz sarajevske vijećnice

Dok su atentatori bili obezglavljeni Franjo Ferdinand je došao do Vijećnice. Slušajući tamo pozdravni govor u kojem se govori o radosti stanovnika «grada koji sav treperi od silne sreće što mu je u dio pala čast da na svojim ulicama vidi uzvišene goste, budućeg cara i njegovu suprugu» Ferdinand je dao par ciničnih izjava, uperenih najviše Potioreku. Potiorek ga je smirivao obećavajući mu izmjenu rute, ali o tome nije obavijestio vozača vozila ni ostatak povorke.

Nekoliko sekundi prije napadaNekoliko sekundi prije napada

Povorka se tako uputila iz gradske vijećnice oko 10.45, a kada je prijestolonasljednikov auto skrenuo u Franz-Jozefovu ulicu Potiorek je viknuo na vozača da idu krivo. Na trenutak vozač je zakočio i počeo da polako vozi unatrag što je Princip, koji je stajao na nekoliko metara od auta, iskoristio da ispali dva metka. Prvi je pogodio Franju Ferdinanda, a drugi, namijenjen Potioreku, pogodio je prijestolonasljednikovu trudnu ženu Sofiju. Dok je Princip u gužvi nastojao ispiti cijankalij okružili su ga policajci koji su mu oduzeli pištolj koji je usmjerio, poput Žeraića, prema svojoj glavi. Iz Principova džepa ispala je i bomba, što je izazvalo malo komešanje, ali ubrzo se zamijetilo da nije aktivirana. Otrov, kao i kod Čabrinovića, nije djelovao i zadao je Principu samo želučane teškoće. Čini se da su Principa od kiše policijskih udaraca nastojali spasiti njegovi prijatelji s kojima je nekoliko sekundi prije čina razgovarao, Jedan od njih, Mihajlo Pušara, čak je udario detektiva koji je, vidjevši pištolj isukan prema prijestolonasljedniku, nastojao da spriječi Principa u izvršenju atentata.

Principa privode u stanicuPrincipa privode u stanicu

Potiorek koji se vozio zajedno sa visokim parom u autu naredio je da se vozi direktno u rezidenciju. Za Franju Ferdinanda i Sofiju je mislio da su se samo onesvijestili u sudbonosnom činu i da će biti dobro. Dok su prolazili mase su i dalje oduševljeno klicale «Živjeli!», a prijestolonasljednik je govorio nešto nerazumljivo ženi. Negdje na pola puta shvatilo se da je prijestolonasljednik ranjen, ali iz njegove rane u grlu istjecalo je mnogo krvi. Kad se stiglo do njihove rezidencije «dva tijela bez svijesti unijeta su u zgradu, gdje je ubrzo ustanovljena njihova smrt.»

Poslije atentata

 

Oružje kojim je izvršen atentatOružje kojim je izvršen atentat

Potiorek je bio konsterniran, kao i većina javnosti u Monarhiji. U Sarajevu «svuda se čuo plač, povici ogorčenja, kletve i krikovi za osvetom.» Došlo je do «spontanih» demonstracija po Sarajevu protiv Srba u kojima se uništavala imovina kojoj su vlasnici Srbi. Kasnije će Leo Pfefer reći da je on sam zamijetio da su ti demonstranti izišli iz policijske postaje sa parolama i slikama mrtvog prijestolonasljednika, možda i na Potiorekov nagovor. Nakon nekoliko dana nemira stvar se polako počela smirivati jer su i novine i katolička crkva pozivali na smirenje izgreda protiv pravoslavnih stanovnika Sarajeva i okolice. Potiorek je odmah reagirao reagirao uvođenjem prijekog suda na području općine i kotara Sarajevo za sve zločine protiv države (veleizdaja, ustanak, remećenje javnog mira, itd.), teške zločine (umorstva, paleža, razbojstva, itd.), kao i bilo kakvog pomaganja ovih zločina.

Odmah se krenulo u istragu. Glavni istražni sudac u istrazi bio je dr. Leo Pfefer, rodom iz Karlovca, koji je o svojim sjećanjima u istrazi napisao i knjigu. Prvi razgovor sa još krvavima od batina Principom i Čabrinovićem Pfefer je imao odmah po uhićenju  Tada se još nije znao za smrt Franje Ferdinanda i žene mu Sofije. Oba atentatora tvrdila su da su nastupala sama, bez pomagača i znanja drugih. Na zamisao su došli sami, a oružje su nabavili od jednog nepoznatog četnika u Beogradu. Pfeferu su bili simptomatično isti njihovi odgovori, kao i isto oružje i otrov kojega su popili. Ipak su ispočetka Princip i Čabrinović tvrdili da se ne poznaju. Preokret je došao kada je policija uhitila Danila Ilića jer je Princip stanovao kod njega neposredno prije atentata. Ilić je ispričao cijelu priču oko priprema i boravka samih atentatora tražeći za sebe samo da ne bude kažnjen najstrožom kaznom. Ilića je mučila grižnja savjest i na suđenju je izjavio da je kriv: «I [za] što se dogodilo i što je imalo posljedica, naročito radi posljedica.» Bojao se posljedica za sebe, ali i za Srbiju. Prvo ime koje je Ilić odao bilo je ono Trifka Grabeža kojeg je policija uhvatila prilikom legitimiranja u vlaku kojim je bježao iz Sarajeva. Pod slatkim riječima Pfefera odao je ono što nije pod batinama policajaca – gdje je sakrio oružje. Ubrzo su uhapšeni i drugi atentatori i ljudi koji su znali za atentat: Lazar Đukić, Cvjetko Popović, Vaso Čubrilović, Veljko Čubrilović i Miško Jovanović. Iliću želja ipak nije ispunjena pa je osuđen na smrt. Kazna vješanjem izvršena je 3. veljače 1915. zajedno sa Miškom Jovanovićem i Veljkom Čubrilovićem.

 

OptužnicaOptužnica

Za vrijeme istrage Potiorek je u Beč poslao svoj izvještaj u kojem je svoje propuste i krivnju za atentat nastojao više prebaciti na Srpsku stranu tvrdeći sa su atentatori srpski plaćenici i članovi srpskih tajnih organizacija. Iz Beča je ubrzo poslan posebni povjerenik Wiesner koji je trebao ispitati kojim tokom istraga ide. Pfefer mu je napomenuo da nema govora da je u atentat upletena službena Srbija jer su se atentatori prilikom prelaska granice čak skrivali pred organima vlasti Srbije. I izvještaj sa takvim sadržajem o istrazi poslao je Wiesner iz Sarajeva u službeni Beč 13. srpnja 1914. I u kasnijem suđenju i u ultimatumu Srbiji službeni Beč se nije obazirao na ovu ocjenu već je upletenost Kraljevine Srbije uzimana kao činjenica.

Suđenje veleizdajnicimaSuđenje veleizdajnicima

Od 12. do 23. listopada 1914. vođena je glavna rasprava protiv Gavrila Principa i drugova pred Okružnim sudom u Sarajevu. Za aktivno sudjelovanje u atentatu (pružanje pomoći i omogućavanje da se atentat izvrši) osuđeno je sveukupno 25 osoba. Njihovi branitelji bili su najvećim dijelom dodijeljeni po službenoj dužnosti. Neki od branitelja nastojali su (npr. Principov Feldbauer, Čabrinovićev Premužić) se složiti zajedno sa državnim tužiteljem i opisati svoje branitelje kao žrtve velikosrpske propagande, a branili su paralelno i po trojicu-četvoricu optuženih. Npr. spomenuti Premužić je branio, osim Čabrinovića, Miška Jovanovića, Mitra Kerovića i Branka Zagorca. Najzanimljiviju obranu postavio je branitelj Veljka Čubrilovića, mladi socijalist Rudolf Zistler koji je za atentat proglasio krvim loš položaj BiH u Monarhiji. Zistler je oštro osudio državnog odvjetnika i suca jer postupaju po naputcima vlade a bez dokaza. Atentat i veleizdaju kao pokušaj otrgnuća BiH od Monarhije proglasio je de iure legitimnim jer po ustavu BiH «ne spada u državnu svezu Austro-Ugarske Monarhije.» Važno je napomenuti da se glavna skupina atentatora nije uopće branila već su priznavali krivnju, eventualno poput Principa tražeći blagost za ljude s kojima su suđeni.

Izricanje presude obavljeno je 29. listopada. Većina osuđenih poslana je na izdržavanje teške tamnice u Terezin i Melesdorf. Trojica su osuđena na smrt (Ilić, Jovanović, Veljko Čubrilović), a većina je osuđenika umrla u teškim uvjetima tamnovanja za vrijeme Prvog svjetskog rata.

Ulazak u rat

Vijest o atentatu na naslovnici New York TimesaVijest o atentatu na naslovnici New York Timesa

Jedan blizak suradnik Franje Ferdinanda, a kasnije ministar vanjskih poslova Monarhije u svojim memoarima svjedočio je kako mu je Franjo Ferdinand jednom prilikom pričao kako mu je vračara prorekla da će jednoga dana započeti svjetski rat. Prijestolonasljednik je ovo proročanstvo smatrao ludim, iako je bio počašćen njime. Iako upozoravan od mnogih svojih bliskih suradnika o mogućnosti reakcije na njegov put u BiH, osobito na jedan od najvažnijih datuma u Srpskoj povijesti, Franjo Ferdinand se oglušio na upozorenja, iako se i sam dvoumio. I same mjere osiguranja, koliko da su god najavljivane kao dobre, za vrijeme ovoga puta pokazale su se kao neefikasne. Za njih je bio izravno odgovoran poglavar BiH Potiorek, pa je na njegovu organizaciju osiguranja bilo prigovora i od strane generala Apela, zapovjednika 15. korpusa iz Sarajeva, ali i od samog austrijskog ministra financija Bilinskog. Ipak, nijedan od ovih prigovora nije bio presudan ni jak kao ona optužba da je atentat potakla i isplanirala službena Srbija. Sir James Rennell Rodd, veleposlanik Velike Britanije u Italiji 1908.-1919., u svojim memoarima govori kako su opasnosti ovoga puta bile očigledne i kako je teško shvatljivo kako su slabe mjere osiguranja bile poduzete za potrebe ovoga puta.

Monarhijske vlasti bile su više zabrinute radi jedne skupine učenika koji su izbačeni iz učiteljske škole u Pakracu pobjegli u Srbiju. Jedan od njih, Janko Pakrajac davao je neke izjave iz kojih bi se dalo zaključiti da će u Sarajevu biti izvršen atentat na Franju Ferdinanda. Iako su vlasti u BiH izdale naređenje da se posebno provjeravaju putovnice iz Srbije i da se posebno pazi na sve omladince za koje se znalo da imaju veze sa revolucionarnim organizacijama, ovo se nikada nije do kraja poštivalo.

Važna je i konstatacija vlade Kraljevine Srbije u kojoj je ona izjavila kako je Monarhija bila upozorena na moguće posljedice puta Franje Ferdinanda u Bosnu i Hercegovinu. Tadašnji premijer Kraljevine Srbije bio je Nikola Pašić. On je iz nekih krugova saznao da se sprema atentat nekoliko tjedana prije samog izvršenja. Ocijenivši samu ideju atentata lošom i pogubnom za Srbiju u konzultacijama sa kolegama ministrima odlučio se suprotstaviti naumu atentatora, ali ovi su već tajno prešli granicu. Nakon nekoliko dana i Dimitrijević –Apis je povukao svoj pristanak na odobravanje pomoći atentatorima, ali ovi su već bili u Bosni. Dok je Apis poslao Đuru Šarca da kontaktira svog poznanika Danila Ilića kako bi se spriječio atentat Pašić je odlučio reagirati šifriranom porukom upućenom Jovanu Jovanoviću, veleposlanika Kraljevine Srbije u Beču. Jovanović je trebao kontaktirati austrijskog premjera Bertholda i obavijestiti ga o opasnostima. Kako ga Berthold nije previše cijenio obratio se ministru financija Bilinskom. Ipak, kako nije imao čvrstih dokaza ni točnih podataka (kao ni Pašić) o opasnostima njegov razgovor je više išao u smjeru objašnjenja o lošem raspoloženju prema Monarhiji u BiH, sa osobitim upozorenjem na značaj Vidovdana. Bilinski je ovaj razgovor više shvatio kao kurtoaziju i nije mu pridavao neku veću pažnju pa se čak oprostio od Jovanovića riječima: «Nadam se da se neće ništa dogoditi.»

Krvava uniforma Franje FerdinandaKrvava uniforma Franje Ferdinanda

Odmah po ubojstvu Franje Ferdinanda počeli su iz drugih europskih i svjetskih država Bečkom dvoru stizati izrazi sućuti «zbog nenadoknadivog gubitka koji je zadesio habsburšku kuću, a time i cjeli svijet.» Prvih dana poslije atentata u Beču je vladalo zatišje. Svijet je prije ove krize prošao nekoliko većih kriza i sada se samo očekivao odgovor Monarhije na ovaj iznenadni čin. Wiesner je službeni Beč upoznavao sa tijekom istrage i po iskazima iz nje slao je obavijesti kako u atentat nije umiješana službena Srbija, već dijelovi jedne antihabsburške organizacije u njoj, tj. predlagao je da se od Srbije samo traži krivično gonjenje Ciganovića i Tankosića koji su atentatore snabdjeli naoružanjem. Ipak u očima Beča nije bilo sumnje u krivnju vlasti Kraljevine Srbije i 23. srpnja 1914. uputila je, preko svog veleposlanika u Beogradu, ultimativnu notu Srbiji. Nota je sadržavala 10 točki u kojima se traži da Srbija ukloni iz vojne službe, uprave, pa i iz škola sve one ljude koji na bilo koji način podržavaju propagandu protiv Austro-Ugarske. Da će raspustiti tajna antimonarhijska društva te da će provesti kazneni postupak protiv svih pomagača atentatora u Srbiji. Vlada Kraljevine Srbije dobila je dva dana da odgovori na ovaj ultimatum. Sa ovom notom bili su upoznati veleposlanici Monarhije u drugim zemljama koji su je trebali protumačiti umirujuće vladama država u kojima se nalaze, ne navodeći stvarni tekst. Tako bi trebali pomoći ograničavanju rata. A ako do rata i dođe, da ograniče sukob na Monarhiju i Srbiju. Veleposlanici su morali pred stranim vladama govoriti i o dokazima koji upućuju na umiješanost Srbije, tj. o novinama koje u Kraljevini Srbiji raspiruju mržnju protiv Monarhije, kao i o dolasku atentatora iz Beograda, metropole te države. Monarhija zato ima puno moralno i političko pravo te dužnost da se brani pred ovakvim terorističkim metodama. Iako je ultimatum prikazan potpuno legitimnim u monarhijskim listovima. U Srbiji najteže je shvaćena 5. točka ultimatuma u kojoj se zahtjeva da Monarhijski organi neovisno sudjeluju u istrazi «prevratnog pokreta u Srbiji, koji je uperen protiv Monarhije.» To bi bila čista povreda suvereniteta Srbije i namjerna provokacija rata. Ponižena Srbija prihvatila je sve točke ultimatuma, osim ove. Kako je Monarhija zahtijevala da se ultimatum prihvati u cijelosti, a Srbija to odbijala Austro-Ugarska Monarhija objavila je rat Kraljevini Srbiji 28. srpnja 1914. Treba napomenuti da je Ugarska polovina Monarhije, a ponajviše njihov ministar predsjednik Tisza, bila protiv ulaska u rat koji Mađarima ne može donijeti ništa dobro, već samo u slučaju poraza gubitke.

U svojim memoarima veleposlanik Velike Britanije u Italiji Sir James Rennell Rodd ocjenjuje ovaj ultimatum kao tendenciozno sastavljen tako da bi se uvuklo Srbiju u rat, a preko nje i Rusiju. Kada je 1915. Italija ušla u rat povukla je svoje veleposlanike iz zemalja s kojima je ratovala. Jedan od tih talijanskih veleposlanika koji je bio u službi u Turskoj pričao je kasnije Roddu kako mu je njemački veleposlanik devet dana prije slanja ultimatuma Austro-Ugarske monarhije Kraljevini Srbiji pričao kako će biti sastavljen ultimatum kojim će rat postati neizbježan. Iako su bili organizirani pregovori između vlada Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Italije oko smirivanja novonastale situacije Rodd tvrdi da su Austrijanci i Nijemci bili odlučni da se stvar riješi ratom. Ruski car je poslao molbu svom Njemačkom kolegi da pokuša utjecati na stvari u Beču, a 31. srpnja je započeo sa mobilizacijom, iako je jasno rekao da ona nije namijenjena protiv Njemačke. Nijemci su odgovorili pozivom da se ruske trupe demobiliziraju ili da će ući u rat. I Francuski parlament je u to doba raspravljao o ulasku u rat kao pomoć saveznici Rusiji. Kako nije došlo do demobiliziranja ruskih trupa Njemačka je, za «zaštitu» svoje saveznice Austro-Ugarske objavila 2. kolovoza 1914. rat Rusiji i njenoj saveznici Francuskoj. Uskoro se u rat uključila i treća sila Antante, Velika Britanija, dok je Italija odlučila čekati. Rat je poprimio svjetske razmjere.

Odgovornost(i)

Poslije izvršenja atentata počele su se javljati razne teorije o sudjelovanju i nekih drugih čimbenika, a ne samo Srbije, u izvršenje atentata. Od nevjerojatnih teza po kojima je atentat osveta Eleonore Habsburg, nezakonite kćeri bivšeg prijestolonasljednika Rudilfa i Marije Večere pa do teza koje su se počele pojavljivati već od suđenja.

Pogreb bračnog paraPogreb bračnog para

Na suđenju atentatorima postavilo se pitanje povezanosti atentatora sa slobodnim zidarima. I Princip i Čabrinović su govorili kako su Tankosić i Ciganović pripadali slobodnim zidarima, a Čabrinović je čak tvrdio da je pristaša masonskih ideja. Princip je na suđenju čak izjavio: «Jednom je Ciganović u kavani Moruna, kad se razgovaralo o atentatu, kazao da su slobodni zidari te i te godine osudili Franju Ferdinanda na smrt.» Prva pojava ove teze da su u atentat umiješani slobodni zidari objavljen je 11. srpnja 1914. u londonskom listu (simptomatična imena) John Bull. Autor članka u tom listu tvrdio je da je Principu u Parizu prišla Francuska masonska loža. Takve informacije su tada izlazile neslužbeno iz austrijske tajne službe, ali Princip nikada nije posjetio Pariz. Ovakve insinuacije izazvale su niz knjiga i članaka u kojima su se optuživali slobodni zidari za pripremu atentata. Autora jednog takvog članka u Njemačkoj 1931. tužili su Njemački slobodni zidari i kažnjen je kaznom od 500 maraka radi klevete. Za vrijeme Drugog svjetskog rata masonska umiješanost je bila jako rasprostranjena teza u njemačkim medijima o odgovornosti za atentat. Poslije rata Vaso Čubrilović i Ivo Kranjčević su tvrdili da su im u zatvoru pristupili ljudi koji su od njih tvrdili da optuže slobodne zidare za pripremanje atentata, jer bi «to bilo korisno za Srbiju i mene ako ja priznam da sam mason.» Kako su se optuženici dogovarali tajnim znakovima kucanja po zidu dogovorili su se da priznaju i tako skrenu pozornost optužbe od napada na Srbiju. Ljuba Jovanović – Čupa, urednik Pijemonta, neslužbenog glasila Crne ruke, bio je po priznanju samih slobodnih zidara njihov član. Ali za Tankosića i Dimitrijevića – Apisa slobodni zidari su odbijali  ikakvu pomisao da su bili njihovi članovi.

Pogreb bračnog paraPogreb bračnog para

Druga velika skupina optužbi išla je za vrijeme Prvog svjetskog rata na umiješanost carske Rusije ili njene tajne službe Ohrane, a kasnije i ruskih revolucionara u atentat. Ali Apis nije dijelio mišljenje premijera Nikole Pašića o Rusiji kao prvom savezniku Srbije. Dapače, neslužbeni list Crne ruke Pijemont često je objavljivao članke u kojima je napadao službenu Rusiju, njen stav prema Balkanu, te tajne sporazume Rusije i Austro-Ugarske monarhije. Iako se govorilo o tajnim vezama Apisa i Verhovskog koji je 1914. bio pomoćnik ruskog vojnog atašea u Beogradu. Istina je da se za pomilovanje Apisa 1917. najviše zalagala Ruska vlada Kerenskoga u kojoj je Verhovski bio ministar vojske. Ipak o nekoj tajnoj vezi ne može se govoriti. Kada su došli komunisti na vlast u Rusiji otvorili su arhive i izvadili su sve «zločine» koje su počinile vlade prije njih, ali među tom velikom zbirkom dokumenata nije nađen ni jedan koji bi upleo vladu Kerenskoga ili Carske vlade u sarajevski događaj. A i carska tajna služba Ohrana preselila je svoje središte za Balkan iz Beča u Pariz 1904., a na pronađenim platnim listama njihovih agenata nije bilo nijednog čovjeka spomenutog u sarajevskom procesu, kao ni člana organizacije Ujedinjenje ili smrt.

Neki su ljudi poslije rata također tvrdili da su sudjelovali u organizaciji atentata na Franju Ferdinanda u Sarajevu i da su čekali prijestolonasljednika na Apelovoj obali. Ali takvim ljudima uvijek su nedostajali dokazi kojima bi potkrijepili svoje tvrdnje.

Zaključak

 

Franjo Ferdinand i SofijaFranjo Ferdinand i Sofija

Atentat na Franju Ferdinanda 28. lipnja 1914. u Sarajevu izvela je grupa mladića kolokvijalno i danas nazivana Mlada Bosna. Učinili su to zbog teškog stanja u svojoj zemlji, a pod utjecajem raznih ideja koje su u to doba vršile utjecaj na njih. Anarhizam, revolucija, jugoslavizam, utopizam, mučeništvo, junaštvo, ateizam samo su neke od njih. U svom naumu djelovali su sami iako ih je materijalno pomogla jedna antimonarhijska organizacija iz Srbije (Ujedinjenje ili smrt). Atentatu su dosta doprinijele i loše mjere osiguranja od strane monarhijskih vlasti. Vjerujući kako će atentat pomoći rješavanju pitanja, ne samo položaja Bosne i Hercegovine, već i položaja svih jugoslavenskih naroda u unutar Monarhije i njihovom ujedinjenju sa Kraljevinom Srbijom odlučili su izvesti ovaj okrutan čin.

Čin atentatora i danas je predmet mnogih polemika. Tko je odgovoran? U kojoj mjeri? Zašto nije spriječen? To su pitanja na koja sam i ja nastojao u svom osvrtu dati odgovor. Iako je prije i poslije ovog čina u Monarhij i svijetu bilo puno atentata nijedan od njih nije imao ovako dalekosežne posljedice. Svojim su činom atentatori nastojali osigurati mir, a samo su potakli Austro-Ugarsku i Njemačku na čvrst i nepomirljiv stav u kojem su obje mislile da su konačno dovoljno jake da krenu u svjetski sukob.

Kratak osvrt na literaturu

U svom radu služio sam se objavljenom literaturom. Na žalost našao sam malo literature na stranim jezicima (samo MacMillan i Rennell Roddovi memoari), a nisam mogao doći ni do neke recentnije literature. Na žalost po tom pitanju moram konstatirati da u novije vrijeme nije objavljena nijedna prava knjiga ni članak u hrvatskoj historiografiji, a i potragom preko interneta u svijetu može se naći vrlo malo recentnijih izdanja. Jedna od takvih knjiga je ona Margaret MacMillan o mirovnoj konferenciji u Parizu 1919., ali ona ne donosi nikakve nove podatke niti ne upućuje na neku dodatnu literaturu.

Od najveće su mi pomoći bile knjige ljudi koji su na neki način bili uključeni u tadašnju omladinu. Jedan od njih, Vojislav Bogičević, koji je jedno vrijeme bio i ravnatelj državnog arhiva BiH, izdao je tako tri važne knjige u kojima je donio pretisak čitavog niza dokumenata vezanih uz omladinske organizacije i samo suđenje atentatorima, a za ono što sam nije mogao odgonetnuti slao je pisma mnogim istaknutim bivšim omladincima ili ljudima koji su tada sudjelovali u atentatu i dobio je odgovore koje je objavio u posebnoj knjizi. U ovu skupinu spada i djelo Cvjetka Popovića, jednog od preživjelih atentatora koji je u svojoj knjizi nastojao ukazati na mnoge greške kod drugih autora. Važan predstavnik ove grupe je i Nikola Trišić koji je u svojoj knjizi nastojao donijeti sve relevantne bibliografske podatke i autore koji su se bavili temom atentata na Franju Ferdinanda.

Još jednu važnu skupinu činila je memoarski izvori. Oskar Tartaglia, rodom Dalmatinac, bio je jedan od omladinaca koji su vjerovali u jugoslavizam i podržavali su revolucionarnu borbu. Njegovi su mi memoari poslužili da vidim situaciju iz perspektive tadašnje omladine. Ćiro Truhelka bio je ravnatelj Zemaljskog kraljevskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu i tako je bio bliži stavovima vlasti, a sam je bio veliki srbofob. Njegov stav prema atentatorima u potpunosti se razlikuje od onoga Tartaglie i bliži je stavovima službene Monarhije. Među zanimljivija štiva spada u ovoj grupi i knjiga istražnog suca u slučaju ubojstva prijestolonasljednika, dr. Lea Pfefera. Sir James Rennell Rodd četvrti je u ovome nizu. Kao veleposlanik Velike Britanije u Italiji situaciju u BiH je u svojim memoarima nastojao prikazati kao dio složenog mehanizma svijeta prije i u Prvom svjetskom ratu.

Najvažnije knjige ipak bih stavio na kraj. 1926. u Zagrebu na ćiriličnom pismu objavljena je knjiga dr. R. W. Seton-Watsona o Sarajevskom atentatu. Knjiga je ipak dosta stara i (zato) ne donosi neka nova saznanja ali je njezina važnost u tome što je to jedna od prvih kritičkih knjiga o ovom događaju tiskana u nas. Veljko Mićanović napisao je malu, kratku i dobru knjižicu o atentatu na Franju Ferdinanda koja ni danas nije izgubila na svojoj originalnosti. Ipak, na nju imam zamjerki radi slabog popratnog aparata (malo bilježaka, navođenje izvora slabo, nema registra imena, itd.). Najbolja i najcjelovitija knjiga koja mi je došla u ruke o ubojstvu Franje Ferdinanda je definitivno ona Vladimira Dedijera Sarajevo 1914. Rađena je sa bogatim registrom imena, donošenjem originalnog materijala i slika iz toga doba, kao i sa puno bilježaka pa joj se sa te strane ne može puno prigovoriti.

Popis literature

  1. BOGIČEVIĆ, Vojislav, Mlada Bosna – Pisma i prilozi, Svjetlost, Sarajevo, 1954.
  2. BOGIĆEVIĆ, Vojislav, Sarajevski atentat – Pisma i saopštenja, Svjetlost, Sarajevo, 1965.
  3. BOGIĆEVIĆ, Vojislav, Sarajevski atentat – Stenogram Glavne rasprave protiv Gavrila Principa i drugova, Izdanje Državnog arhiva BiH, Sarajevo, 1954.
  4. DEDIJER, Vladimir, Sarajevo 1914., Prosveta, Beograd, 1966.
  5. MACMILLAN, Margaret, Paris 1919 – Six months that changed the world, Random House Trade Paperbacks, New York, 2003.
  6. MIĆANOVIĆ, Slavko, Sarajevski atentat, Stvarnost, Zagreb, 1965.
  7. PFEFER, Leo, Istraga u Sarajevskom atentatu, Nova Europa, Zagreb, 1938.
  8. POPOVIĆ, Cvjetko Đ., Oko Sarajevskog atentata – Kritički osvrti i napomene, Svjetlost, Sarajevo, 1969.
  9. RENNELL RODD, James, Social and diplomatic memories, 1902-1919, Edward Arnold & Co., London,  1925.
  10. SETON – WATSON, R. W., Sarajevo – Studija o uzrocima svetskog rata, Nova Europa, Zagreb, 1926.
  11. SLIPČEVIĆ, Fuad, Bosna i Hercegovina  – Od Berlinskog kongresa do kraja Prvog svjetskog rata, Zagreb, 1954.
  12. TARTAGLIA, Oskar, Veleizdajnik,  Zagreb-Split, 1928.
  13. TAYLOR, Alan John Percival, Habsburška monarhija 1809-1918, Znanje, Zagreb, 1990.
  14. TRIŠIĆ, Nikola Đ., Sarajevski atentat u svijetlu bibliografskih podataka, Veselin Maleša, Sarajevo, 1960.
  15. TRUHELKA, Ćiro, Uspomene jednog pionira, Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1942.
  16. ZANINOVIĆ, Vice, Mlada Hrvatska uoči I. svjetskog rata, HZ XI-XII, 1959.

http://povijest.net/sadrzaj/lenta/20-st/ww1/536-sarajevski-atentat-6.html

Advertisements

Single Post Navigation

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: