Historija Bosne Balkana i Bosnjaka

Historija drzava i naroda Balkana, povijesne teme, kontroverze pregled historije Srba, Hrvata, Bosnjaka analiza primarnih izvora franacki anali, de administrando imperio, Nestor ljetopis popa dukljanina povelje vladara i velmoza srednjovjekovna crkva bosanska Balkan history: wars. cultures history of Serbia Bosnia Croatia… historical topics

Crnogorska historija istorija povijest od iskona Crna Gora nije srpska zemlja


http://crnagoraodiskona.wordpress.com

Piše Sreten Perović, akademik: Antiistorijsko „kulinarstvo“ istorijskih neznalica

Posljednjih decenija na trgovima i u knjižarama „srpskih zemalja“ i u „rasejanju“ nuđene su i u velikim tiražima prodavane knjige pseudoistoričara koji su, slijedeći floskulu o nebeskom narodu, tražili i pronalazili Srbe ili direktno pretke Srba po mnogim krajevima svijeta – u vremenskom rasponu od praistorije do Isusa Hrista, i poslije njega

Osporavajući potpunu autokefalnost Crnogorske crkve sasvim nevalidnim tvrdnjama da je „takav tip autokefalnosti mnogo srodniji pojmu autonomije“, Stamatović prećutkuje podatak da je, nakon što je vojska Kraljevina Crne Gore od Turaka oslobodila Peć, 1913. godine, Crnogorska crkva obnovila Pećku patrijaršiju – kao treću svoju dijecezu i tamo postavila dr Gavrila Dožića za nadležnog episkopa. U to vrijeme je postojala autokefalna Pravoslavna crkva u Kraljevini Srbiji, ali Pećka patrijaršija, kao što se zna, nije bila u njenom okviru, nego u okviru Crnogorske crkve. I da nema drugih dokaza o autokefalnosti Crnogorske crkve (a ima ih na stotine!), Pećka patrijaršija u okviru Crnogorske crkve krunski je dokaz! A tačno je da su vladari svih „pravoslavnih zemalja“ postavljali poglavare svojih nacionalnih crkava: carevi – u Rusiji, Bugarskoj i Vizantiji, monarsi – mitropoliti, knjaževi i kraljevi – u Crnoj Gori, kasnije i u Srbiji, ali dok je Srbija bila vazalna knjaževina u okviru Turskoga carstva – i srpske ustave je odobravao i crkvene poglavare u Srbiji i de facto i de iure postavljao je turski sultan.

Nikome podložna

Stamatović „zaboravlja“ i ko je kanonizovao Petra Prvog Petrovića Njegoša! Srpska ili Crnogorska crkva?! Da, kao istoriograf, on dobro zna da je Njegoš, gospodar Crne Gore i poglavar autokefalne Crnogorske crkve – prije svega iz državotvornih i moralno – političkih razloga – posvetio svoga strica i velikog prethodnika Svetog Petra Cetinjskog. Dogodilo se to 1834. godine! Tada je Srbija, kao i njena neautokefalna crkva, bila pod sultanskom turskom ingerencijom. Crna Gora je, međutim, bila u svemu samostalna, nikome podložna, čak ni ruskoj imperiji ili Svetom sinodu Ruske crkve, od kojih je stizala izdašna pomoć i crnogorskoj državi i Crnogorskoj crkvi, kojoj su i zvanično priznavali autokefalnost.

Kao i mnogi drugi (manje ili više duhoviti) srpski ili crnogorski istoriografi, i Stamatović koristi izjave kralja Nikole kad on, u skladu sa svojim megalomanskim velikodržavnim snovima, izdašno u proglasima srbuje; ali ga isto tako žučno negira kao „nekanonskog“, „nelegitimnog“ naručioca ustavnih zakona o autokefalnoj Crnogorskoj crkvi. Kao da i ovaj istoriograf nikada nije imao u rukama izvorna dokumenta i knjige u kojima se proslavlja, npr. 25-godišnjica arhijerejske službe mitropolita Mitrofana Bana ili obnova crnogorske kraljevine – proglašenja Kraljevine Crne Gore 1910.

Logična obnova CPC

No, ako je mr/dr Stamatović 1999. godine mislio tako, ne znači da i deceniju kasnije ostaje na istim ideološko-velikodržavnim pozicijama. Crna Gora je sada nezavisna (autokefalna!) Država, pa je – po pravoslavnim kanonima – logična i obnova Crnogorske pravoslavne, ekumenske crkve. A o njenim bogomoljama, koje još uvijek drži „pod svoje“ Srpska svetosavska crkva – odlučivaće država čija je to imovina, ne ni SPC ni CPC; ne ni dr Stamatović i njegovi istomišljenici.

Posljednjih decenija na trgovima i u knjižarama „srpskih zemalja“ i u „rasejanju“ nuđene su i u velikim tiražima prodavane knjige pseudoistoričara koji su, slijedeći floskulu o nebeskom narodu, tražili i pronalazili Srbe ili direktno pretke Srba po mnogim krajevima svijeta – u vremenskom rasponu od praistorije do Isusa Hrista, i poslije njega. Naslovi tih „istorijskih“ čitanki uglavnom su bili u stilu onog Vukovog „Srbi svi i svuda“. Te kvazipatriotske knjige najveću štetu nanosile su srpskom narodu i njegovim značajnim i u svijetu cijenjenim naučnim i prosvjetnim institucijama.

Istoriografski šund

Pa ipak, malo se ko usuđivao da se obračuna sa tim „istoriografskim“ šundom koji ne bi zavrijedio ozbiljniji osvrt da nije raspaljivao šovinističke i ratnozločinačke strasti i akcije, uticao na široke krugove srpskog populusa, pothranjujući destruktivno usmjeravani nacionalni ponos, etnoautizam i ksenofobiju. A upravo to je predmet javne reakcije višeg naučnog saradnika Vizantološkog instituta SANU i profesora istorije Vizantije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Radivoja Radića, dakle istoriografa po profesiji, ali ne i Srbina po profesiji. Prof. Radić se u svojoj knjizi „Srbi pre Adama i posle njega“ argumentovano obračunavao s istoriografskim neznalicama (kvalifikativ i pomenuta imena su profesora Radića), „kao što su, na primjer, Jovan I. Deretić, Borislav Vlajić Zemljanički, ili Draško Šćekić“!

Tek novi glas srpske istoriografije, možda i ne tako usamljen kao što se na prvi pogled čini, značajan je činilac u procesu dekontaminacije „patriotske Srbije“ i veliko ohrabrenje za jačanje građanske, demokratske Srbije i svih onih čiji mentalni sustav nije zahvaćen metastatičkom mitomanijom.

Prof. Radić ističe da nije čudo da su „bezvredne knjige ovih paranaučnih formacija, kako to inače biva u vremenima krize“ imale velike tiraže kao nekad „mali kuvari“, a pričama o starini i posebnosti Srba, veli on, „pridružili su se raznorazni proroci, mistici najniže vrste, priučeni astrolozi i primitivni šarlatani“.

Obilje predrasuda

Ovaj profesor – vizantolog naglašava da nije usamljen u pokušaju suzbijanja tog antinaučnog, antiistorijskog „kulinarstva“, koje je unijelo „dodatnu konfuziju u ionako uskovitlane nacionalne strasti i nanelo veliku štetu srpskom narodu“.

Nije, naravno, sve što je ostalo izvan pomena u ovom tekstu – naklonjeno istorijskoj istini, dobronamjernom i na provjerenim činjenicama zasnovanom tumačenju zbivanja i ličnosti iz naše dalje i bliže prošlosti. Ima i u drugim sredinama, kod drugih susjednih i dalekih naroda obilje predrasuda o Crnoj Gori i Crnogorcima, ali nema ni u jednoj sredini toliko netrpeljivosti, netolerantnosti, pizme i krivotvorenja pravde i istine – kao što je ima u tekstovima odrođenih Crnogoraca, kojima se – i u zemlji i u inostranstvu – čini da je lakše i isplativije živjeti kao sluga moćnog gospodara nego gospodariti samim sobom i služiti plemenitim poduhvatima za opšte dobro, za dobro drugih, za spokojniji i sadržajniji život, onih koji nas nasljeđuju.

O onima koji nas kroz pozorne mrežnjače krivo vide ili uopšte ne vide, devijacijama u svojem i tuđem dvoru i oboru – nekom drugom prilikom. Sa vlastitom i tuđom slikom. Ako me ranije ne prozovu za put i mirnije areale.

Onamo gdje je svejedno da li te kude ili te hvale.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-12&id=211297

Feljton – Nedjelja, 12. jun 2011. godine

Piše: Sreten Perović, akademik: „Naučne istine“ svetosavskih istoričara

Iz crnogorske istorije i kulture preuzeti su svi važniji događaji, sve značajnije ličnosti, pa je tu i „svetorodna“ dinastija Petrović – Njegoš, kao i prethodne tri crnogorske dinastije – Vojislavljevići, Balšići, Crnojevići

Po staroj šemi, po uhodanoj praksi srbujuščih istoriografa, više onih crnogorske nego srpske provenijencije, iz crnogorske istorije i kulture preuzeti su svi važniji događaji, sve značajnije ličnosti, pa je tu i „svetorodna“ dinastija Petrović – Njegoš, kao i prethodne tri crnogorske dinastije – Vojislavljevići, Balšići, Crnojevići.

Na ovom sajtu predstavljene su (ne uvijek u integralnom obliku) „Istorija o Crnoj Gori“ Vladike Vasilija (1754), „Kratka istorija Crne Gore“ Svetog Petra Cetinjskog (objavljena u „Grlici“ za 1835. godinu) i „Istorija Crne Gore“ Simeona Milutinovića Sarajlije (1835). Komentare elektronskih priređivača ovih djela trebalo bi s pažnjom pročitati i komentarisati, ali to nije moguće u ovoj prilici. Zato ćemo se zadržati samo na radu magistra Aleksandra Stamatovića „Kratka istorija Mitropolije crnogorsko- primorske“, uvjereni da i autor ove Istorije“ rukopisa, deceniju nakon njegovog nastanka i javnog publikovanja, ima danas jasnije poglede i kao univerzitetski profesor – realnije i dokumentovanije komentare i zaključke.

Genetsko nasljeđe

Vjerujemo da je (sada već doktor) g. Stamatović u međuvremenu pročitao često proizvoljno citirano, a nerijetko i krivotvoreno djelo Konstantina Porfirogenita „O upravljanju carstvom“, u kojemu se niđe ne navodi da su Duklju naselili Srbi, Hrvati ili Bugari – narodi kojima Porfirogent posvećuje najveću pažnju. Duklju (Diokliu) su naselili Dukljanski Sloveni koji su asimilirali starosjedioce, nasljeđujući od njih mnoge civilizacijske (ne samo – radne) navike i tekovine, ali i izvjesno genetsko nasljeđe. No, to nije predmet ovih marginalija, iako se netačne tvrdnje ponavljaju u tekstu mr Aleksandra Stamatovića „Kratka istorija Mitropolije crnogorsko – primorske“ Srpske patrijaršije. Ovaj prosvjetni radnik uporno ponavlja netačne i uz to tautološke sintagme, kao npr. formulacije u narednom citatu: „O periodu od prijema Hrišćanstva srpskih slovenskih plemena u Duklji, do osnivanja zetske srpske države Vojislavljevića ima vrlo malo podataka“.

Tvrdi, a nema dokaza

Iako sam tvrdi da o tom periodu „ima vrlo malo podataka“, ovaj istoriograf uporno duplira prisvojne pridjeve („zetske srpske države“ i sl.) i time posredno dokazuje da nije ubijeđen u ono što tvrdi, jer za ono što je predmet njegovih tvrdnji nema drugih dokaza osim nastojanja da sebe i druge ubijedi da je prije hiljadu godina ipak bilo kako bi on, danas, želio da je bilo. U tom nastojanju nije usamljen, iako je sve usamljeniji, bar kad se radi o crnogorskim istoriografima velikosrpske ideološke provenijencije.

Pošto je konstatovao da su „stvorene, odnosno izvedene iz srpskog naciona tri nove nacije: crnogorska, makedonska i muslimanska“, g. Stamatović demonstrira svoju „istoriografsku“ metodologiju: „U klasičnom periodu komunističke vladavine, prvo je stvorena makedonska Pravoslavna crkva“, koja se poklapa sa sada već samostalnom makedonskom državom i makedonskom nacijom, čime je postignuto potpuno rasrbljavanje Makedonije: državno – teritorijalno, nacionalno i vjersko“!

Zabrinuti istoriograf

Dakle, kad je ova Stamatovićeva „istorija“ pripremana za Internet (1999) u prvom planu bilo je potpuno RASRBLJAVANJE Makedonije. No, i tada je ovom zabrinutom svetosavskom istoriografu bilo jasno da je proces nezaustavljiv: „Krug potpunog rasrbljavanja, odnosno raspravoslavljenja Crne Gore treba da zatvori i posebna crnogorska i antisvetosavska crkva“! Stamatović navodi stavke iz Ustava Svetog sinoda (30. dec.1903) i Ustava pravoslavnih Konzitorija u knjaževini Crnoj Gori (1. jan.1904), dakle dva glavna pravna akta Crnogorske crkve u kojima se konstatuje da je Crnogorska crkva autokefalna, pa ne skriva ni da se ista formulacija nalazi i u Ustavu Knjaževine Crne Gore (1905), ali za njegovu logiku sve te i mnoge druge činjenice nijesu dovoljne, pa on autokefalnost crnogorske crkve (i pored sva tri navedena Ustava!) osporava navodnom samoproklamovanom nezavisnošću, autokefalnošću. On, ne trepnuvši,veli: „Crkva u Gori nije imala istinsku samostalnost, nego se upravljala prema državnoj politici i prohtjevima…što je još jedan dokaz da je ovakva autokefalna Crkva u Crnoj Gori bila državno samoproklamovana, postavši praktično jedno od državnih nadleštava…“ itd. I nastavlja: „Izvor njene autokefalije je bila volja vladara, a ne ona sama, kao što je bio slučaj sa ostalim pravoslavnim istinski autokefalnim crkvama“ u čemu se ogleda proizvoljnost i netačnost zaključka g. Stamatovića.

Po dekretu suverena

On namjerno „zaboravlja“ da su u svim samostalnim državama samostalne i njihove nacionalne i istočnopravoslavne crkve; da je i Srpska pravoslavna crkva dovodila na svoje čelo – od Sv. Save Nemanjića do danas – poglavare po dogovoru ili dekretu suverena – kneza, kralja, cara…. a za vrijeme dugog vazalnog položaja Srbije u okviru Turskog carstva – i voljom Sultana! Stamatović kao da je zaboravio kako je kralj Dušan – na Cvijeti 1345 – sazvao pomjesni sabor u Skoplju i, uz učešće bugarskog patrijarha Simeona i ohridskog arhiepiskopa Nikole, te uz sasluženje više episkopa – na kojemu je srpski arhiepiskop Joanikije proglašen za prvog „patrijarha srpskih i pomorskih zemalja“. To je caru Dušanu bilo potrebno da ga patrijarh srpski, po ondašnjim običajima, kruniše za cara! Dakle, ne po Kanonu, već po samovolji cara Dušana Silnog! (Nije slučajno ni dobio taj epitet!) Zbog tog nekanonskog postupka cara Dušana, carigradski (veseljenski) patrijarh Kalist je „verovatno 1353. bacio anatemu na srpskog cara (Dušana) i patrijarha (Joanikija), na srpski Državni sabor i na srpski narod“. Još dok je car Dušan bio živ, u više navrata je pokušano posredovanjem da se ukine to prokletstvo, ali bez uspjeha. U međuvremenu je umro vaseljenski patrijarh Kalist, koji je to proklestvo izrekao, pa kako je u narodu tumačeno – Božja kazna za NEKANONSKO uzdizanje Srpske arhiepiskopije na rang Patrijaršije (kao što je i nekanonsko izdvajanje Crkve u Srbiji iz Ohridske arhiepiskopije, koje je izveo iguman Sava Nemanjić, docniji prvi arhiepiskop srpski) bili su i porazi srpske vojske na rijeci Marici (1371) i na polju Kosovu (1389).

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-11&id=211219

Piše Sreten Perović, akademik: Naslijeđeni i moderni mitovi i puka mitomanija

Danas je svima jasno (i onima koji to ne izgovaraju glasno) da Bodin nije bio Srbin, niti da je Duklja/Zeta bila „prva srpska država“, zna se da je to bila Raška, pa je utoliko čudnije da je Bodin postao Srbin 900 (devetstvo) godina poslije svoje smrti, kad su ga tako klasifikovali srpski arheoetnolozi, nacional – kartografi i istoriografi

Istoriografske igre o Crnoj Gori i Crnogorcima

Na devet stranica beogradskog NIN-a, u broju od 30. septembra 1999. objavio je Milan St. Protić svoj „Azbučnik srpske istorije“ – istoriografski i mentalitetski zanimljiv i provokativan, ne samo po odabiru ličnosti i događaja za koje Protić smatra da predstavljaju temeljnike srpske istorije drugog milenijuma. Ne može se sa sigurnošću tvrditi je li autor pravio nacrt enciklopedije državnotvornog srpstva ili ironičnu repliku na mitologeme čija je (zlo)upotreba dovela do krvave razgradnje druge Jugoslavije, pa i do pune degradacije projekta Velike Srbije.
Za nas je posebno zanimljivo što je Protić za svoj AZBUČNIK posudio iz crnogorske istorije. Očigledno u želji da pokaže kako srpska i crnogorska istorija čine jedinstven nacionalno – istorijski korpus, Milan St. Protić u svoj istoriografski tekst uvodi tri crnogorske ličnosti – Bodina, Petra Prvog (Svetog Petra Cetinjskog) i Petra II Petrovića Njegoša, i tri zbirne jedinice: Balšići, Crnojevići i Zeta (država).

Uočljive nelogičnosti

Jedinica o Konstantinu Bodinu, dukljanskom (zetskom) kralju i makedonskom caru, jednom od najistaknutijih vojskovođa i vladara iz dinastije Vojislavljevića, dobro ilustruje način na koji Protić, u svojemu Azbučniku, prikazuje ličnosti iz duboke crnogorske prošlosti. „Bodin (1081 – posle 1101), kralj srpski. Sin prvog zetskog kralja Mihaila. Ratovao s više ili manje sreće na svim frontovima. U Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, osvojio Rašku, Bosnu i Hercegovinu i Hum. Prestonica u Skadru. Godina smrti nije utvrđena (između 1101. 1116).“
Uz nomenklaturne, tu ima i čisto faktografskih netačnosti, pa i više lako uočljivih nelogičnosti. Znamo da je dukljanski kralj Mihailo vladao od 1052. do 1081) kraljevsku titulu dobio od jakog rimskog pape Grgura VII, 1077. godine, i tako Duklju promovisao u Kraljevinu. Bodin, sin „prvog zetskog kralja Mihaila“, po tvrđenju Milana St. Protića je „kralj srpski“, samo nije jasno je li Bodin postao srpski zato što je, kako konstatuje Protić, „osvojio Rašku“ (koja se tada nije zvala Srbija) ili je srpski zato što srpski leksikograf hoće da vjeruje da su ondašnju Duklju naseljavali Srbi.

Vremenska distanca

Kad bi ma koja od ove dvije pretpostavke bila tačna, onda sin velikog raškog župana Stefana Nemanje (1114 -1200), Stefan Prvovjenčani, kao što smo već više puta naglasili – ili ne bi mogao biti srpski kralj, ili ne bi mogao biti prvo-vjenčani. Ako su kraljevi iz dinastije Vojislavljevića bili Srbi, onda bi Stefan Nemanjić Prvovjenčani bio 9. vjenčani kralj! Iako je između Bodina (kraj X vijeka) i Stefana Prvovjenčanog (druga decenija XII vijeka) velika vremenska distanca -135 ili 136 godina, iako je Bodin rimokatoličke a Stefan Nemanjić istočnopravoslavne vjeroispovijesti – zajediničko im je samo to što su i jedan drugi kraljevsku krunu dobili od rimskog pape.
Danas je svima jasno (i onima koji to ne izgovaraju glasno) da Bodin nije bio Srbin, niti da je Duklja/Zeta bila „prva srpska država“, zna se da je to bila RAŠKA, pa je utoliko čudnije da je Bodin postao Srbin 900 (devetstvo) godina poslije svoje smrti, kad su ga tako klasifikovali srpski arheoetnolozi, nacional – kartografi i istoriografi.

Komedija se ponavlja

S Bodinom se ta komedija na sličan način ponavlja. Bugarski istoriografi su dukljanskog (zetskog) kralja Konstantina Bodina uvrstili među svoje careve, jer su ga, vele, bugarski ustanici proglasili za cara 1072. godine u Prizrenu. To ne bi bilo tačno ni kad bi se mnogi Bugari prema Makedoncima i mnogi Srbi prema Crnogorcima – odnosili razumnije, objektivnije, pitomije. Bodin jeste proglašen za cara u Prisdijani /Prizrenu 1072. godine, ali ne od bugarskih no od makedonskih ustanika. Prvaci Drugog makedonskog narodnog ustanka, koje je predvodio Đorđe Vojteh, proglasili su Bodina za CARA i nađenuli mu ime PETAR – u čast Petra Deljana, vođe prethodnog makedonskog ustanka. I kao što je Bodin, pod tim novim imenom, voljom bugarskih istoriografa, postao „bugarski car“, na sličan način, voljom srpskih istoriografa (ne svih!), Bodin je postao „srpski kralj“!
Kako su u Protićevom Azbučniku prošli Njegoš njegov stric Petar Prvi (Sv. Petar Cetinjski) jasno je iz Bodinovog tretmana. Ali o tome, kao i o tretmanu crnogorskih dinastija Balšići i Crnojevići – drugom prilikom.
Internet je postao univerzalna riznica specijalizovanih znanja i svakovrsnih (dez)informacija, ali i raznih frivoliteta, zabluda, naslijeđenih ili modernih mitova i puke mitomanije, manipulativne političke, privredne, tehnološke i parapsihološke propagande. Dakle – i depo neobaveznih savjeta, „iskustava“, sugestija, aproksimativnih i alogičnih zaključaka, tj. agresivnih dezinformacija. Ne samo za mnoštvo internet – korisnika i internet – zavisnika ta manipulativna lupa pogodna je i za one koji pate od oskudice vremena, kao i za one koji nemaju interesa za ozbiljnije rasuđivanje; to im je i razbibriga, mogućnost da kroz igru neobavezno zavire u svaku oblast čovjekovih interesovanja, (od stvaralaštva do ljenčarenja!), pa i da „upoznaju“ obilje činjenica i antičinjenica, pri čemu uglavnom nijesu u mogućnosti da ni lako uočljive netačnosti – uklone. Tako se ta izvanredna elektronska inovacija, pogodna za sticanje svih vrsta znanja, postepeno pretvara u svoju suprotnost, u lutanje prašumom dezinformacija, koje, kao i sve novo, imaju svoje povjerioce i zaslijepljene vjernike. Takođe, internet je postao, za neke, i alhemičarska radionica da laži pretvaraju u istorijsku istinu, da od nesumnjivih istorijskih činjenica sklapaju svoje udešene nacionalne konstrukcije i serviraju kao istine.

Tekst za zbunjivanje

Humorno (ili još bolje smiješno) djeluje činjenica da se u eri čipova – na sajtu jedne od organizacija koje se izjavno pridržavaju „tradicionalizma“ (u stvari davno prevaziđenih „istina“), suprotno dostignućima nauke, pa i istoriografskih disciplina, za zbunjivanje nalazi obimniji tekst pod naslovom „Srpska zemlja Crna Gora“. I to ne bi bilo čudno da je sajt priređen u XIX vijeku ili, čak, u prvoj polovini XX vijeka. Čudno je da danas, nakon toliko novoobjavljenih i naučno verifikovanih dokumenata, tako pišu „istoriografi“ koji bi, i kao politički propagandisti, morali biti zainteresovani za istorijsku istinu – bar onoliko koliko je sa distance moguće rekonstruisati zbivanja iz prošlosti, kako bi čitaoce bar donekle ubijedili da vjeruju u ono u što sami ne vjeruju. Naravno, i to je moguće ako se mržnja prema tzv. nepoželjnim činjenicama pretvori u sladostrasnu samoodbranu, ako progradira u agresivni izraz samorealizacije, u agresiju koja svoje tvorce pretvara u samoubice vlastitih snovidbenih (manje ili više grubih) projekcija; u marionete vlastitih zabluda. No to uveliko zalazi u domen psihoanalize, u sferu kojom se bave srodni stručnjaci – psiholozi, (neuro)psihijatri, psihoanalitičari, patolozi…

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-10&id=211124

Feljton – Petak, 10. jun 2011. godine

Piše Sreten Perović, akademik: Drugo lice naše prošlosti

Dugo je prećutkivana gorka istina da su, nakon Božićnjeg ustanka crnogorskog naroda (ne samo protivnika bezuslovnog „ujedinjenja“), kaznene ekspedicione srpske trupe spalile na hiljade crnogorskih domova, likvidirale preko hiljadu ustanika i proćerale iz Crne Gore više hiljada porodica

Kako ovo nije feljtonistička publicistika nego stručna istoriografija, začuđuje sa kakvom neobaveznošću se govori o Balkanskim ratovima, posebno o bugarsko-srpskom ratnom sukobu na Bregalnici. Autor Istorije uopšte ne pominju da je na Bregalnici važnu, presudna ulogu imao elitni korpus crngorske vojske, koji je kralj Nikola poslao u pomoć „srpskoj braći“. Ta po hrabrosti uzorna grupacija Crnogorske vojske od 12.500 boraca, koju je predvodio serdar Janko Vukotić, a na samom bojištu njome komandovao Luka Gojnić, u odsudnim trenucima bitke uspjela da potisne bugarske snage, dajući presudni doprinos bregalničkoj pobjedi vojske Kraljevine Srbije. Crnogorci su na Bregalnici izgubili oko hiljadu svojih neustrašivih ratnika. I to ne bi trebalo zaboraviti.

Vojna sila

No ni to nije jedino prećutkivanje istine o ovoj knjizi. A da više ne govorimo o netačnosti u datumima. Ipak, treba napomenuti da ovi istoriografi (na žalost, ne samo oni) tvrde da je crnogorski gospodar Nikola Petrović Njegoš bio je knjaz (oni kažu knez!) od 1860 do 1910, a kralj od 1910. do 1918. To je netačno! Kralj Nikola bio je kralj do smrti, tj. do 2. marta 1921! Takvog su ga priznavali u svijetu, jer su odluke tzv. Podgoričke skupštine, instruiranog zbora pristalica prisajedinjenja Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji, bile pravno nevažeće i od Saveznika zadugo nepriznate, jer nijesu bile zanovane na važećem ustavu i zakonodavstvu Kraljevine Crne Gore, nego na vojnoj sili i okupacionim naredbama srpskih i „savezničkih“ grupa koje su krajem 1918. godine reokupirale Crnu Goru…
Uz upornu intencioznost, koja velikodržavne i asimilacione ambicije ne vezuje samo za Crnu Goru, mada za nju najviše, ovo istoriografsko štivo krajnje oskudno, nerijetko se i s omalovažavanjem odnosi i prema događajima iz crnogorske prošlosti koje prisvaja kao svoje. Ponekad bi se reklo da autori Nove istorije srpskog naroda prave razliku između nacionalnih entiteta srpskog i crnogorskog. Mojkovača bitka je dobila jednu proširenu rečenicu: „Braneći odstupnicu srpskim trupama u povlačenju, crnogorska vojska je na pravoslavni Božić, 7. januara 1916, na Mojkovcu nanela veliki poraz austro-nemačkim trupama, ali nije mogla odoleti novom napadu koji se završio padom Lovćena“!

Drastičan primjer

Nova istorija srpskog naroda vješto izbjegava zbivanja koja su protekom vremena dobila drukčija (neželjena) značenja, pa tako o proklamacijama, tj. importovanim „odlukama“ tzv. Podgoričke skupštine posvetili relativno malo prostora. Dva citirana stava iz tih „odluka“ kao da još nijesu izgubila aktuelnost za autore Batakovićeve Istorije. Prva citirana „odluka“ glasi: „1. da se kralj Nikola I Petrović Njegoš i njegova dinastija zbaci s crnogorskog prijestola“.
Nelegalna i nelegitimna Podgorička skupština, održana pod neposrednim nadzorom srpskih okupacionih trupa, nije samo zbacila s crnogorskog prijestola kralja Nikolu, nego je istom deklaracijom ukinula sve ustavne institucije Kraljevine Crne Gore i bukvalno nasilno prisajedinila Kraljevinu Crnu Goru Kraljevini Srbiji. Ta nam je „demokratska odluka“ tzv. Podgoričke skupštine decenijama servirana kao progresivna činjenica, važna, gotovo presudna za jačanje integralnog (a kasnije – federalnog) jugoslovenstva! Upravo ovaj drastični primjer potvrđuje onu Tolstojevu opasku o Borodinskoj bici.

Nepoznati događaji

Dugo je prećutkivana gorka istina da su, nakon Božićnjeg ustanka crnogorskog naroda (ne samo protivnika bezuslovnog „ujedinjenja“), kaznene ekspedicione srpske trupe spalile na hiljade crnogorskih domova, likvidirale preko hiljadu ustanika i proćerale iz Crne Gore više hiljada porodica. O svemu tome ni u titogradskoj Gimnaziji, ni na beogradskom Filozofskom fakultetu – nijesmo ništa čuli; to je poratnim školskim generacijama bilo potpuno nepoznato, jer o tim događajima u knjigama crnogorskih i srpskih istoriografa, pa ni na časovima naših profesora istorije – nije bilo ni riječi.
Međutim, naši novi istoriografi, kulturolozi, publicisti, literate i hroničari vjerskih organizacija i konfesija u Crnoj Gori, posebno istraživači uloge i značaja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve – učinili su vanredne naučnoistraživačke napore i na osnovu relevantnih dokumenata javnosti predočili drugo lice naše bliže i dalje prošlosti. Poslije tih saznanja, današnje generacije učenika više neće biti opterećene slavljenjem odluka tzv. Podgoričke skupštine, usvojenih javnim glasanjem „narodnih predstavnika“ 26. novembra 1918. godine.
Zanimljivo je kako, i danas kao juče (!), batakovićevci vide i doživljavaju crnogorski narod. Na str. 344, u odjeljku „Nacionalna politika i unutrašnje razgraničenje“, gotovo uzgredno, nalazi se i ova konstatacija: „Jedan od najbližih Titovih saradnika Milovan Đilas, kasnije čuveni disident, ’naučno’ je po Staljinovom receptu, obrazlagao da su Crnogorci, premda srpskog porijekla, postali poseban narod oformljen u ratu“. Dakle, i ovu Đilasovu „teoriju“ oni špikuju ironijom; i kao dodatni „argument“ za svoj stav prema tom (po njima – nasilno stvaranom) narodu, dodaju: „Na prvom popisu 1948. u Crnoj Gori ljudi su silom primoravani da se izjašnjavaju kao Crnogorci“!

Zloupotreba mitova

U kratkom odjavnom tekstu „Ishodišta XX veka“ na kraju ove Istorije, priređivač Dušan T. Bataković pominje i dvojnu federaciju Srbije i Crne Gore koja je, veli „obrazovana u aprilu 1992. godine pod imenom SR Jugoslavija, premda zajednica dva ogranka istoga naroda, nosi državno državno ime koje podrazumeva pre svega državu Srba i Hrvata“. On, međutim, zaključuje da nakon „serije ratova, stradanja, hiljada poginulih i stotina hiljada raseljenih i iseljenih … srpskom narodu predstoji da nađe svoje mesto u porodici slobodnih i suverenih evropskih naroda, oslonjen na sopstvene tradicije, u izboru slobode, vladavine prava i demokratije“.
I mi se iskreno nadamo da će srpski narod naći svoje dostojno mjesto u porodici slobodnih i suverenih evropskih naroda. I da će teret zloupotrebe legendi, mitova, mitomanije i megalomanije – iz političke tradicije sve više preuzimati likove darovite i ljekovite umjetničke proze i satirične dramske poezije.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-09&id=211031

Feljton – Četvrtak, 09. jun 2011. godine

Sreten Perović, akademik: Netačnosti, neistine i nipodaštavanje

Autori Istorije srpskog naroda su izbjegli da kažu da je Petra I 1834. godine „kanonizovao“ njegov sinovac i nasljednik, pjesnik Njegoš, mitropolit i poglavar autokefalne Crnogorske crkve, a ne Srpska pravoslavna crkva koja te, 1834. godine, nije imala autokefalni već samo autonomni status

https://i1.wp.com/www.montenews.me/read/pobjeda/slike/vijesti/1294275515.jpg

Ako se podśetimo da je dukljanski kralj Mihailo Vojislavljević vladao Dukljom od 1077, a Stefan Nemanjić, Prvovjenčani – kao kralj – od 1217, znači da je Duklja imala svoju dinastiju 140 godina prije Srbije. A da Duklja /Zeta i Raška/ i Srbija nijesu bile države istog naroda dokazuje i rušilačko ponašanje Stefana Nemanje kad je u pobjedničkom naletu (1186) do temelja porušio sve dukljanske gradove, osim Kotora, u kojemu je podigao sebi dvor. “Srpska vojska je 1186. osvojila i razorila gradove Danj, Sard, Skadar, Svač i Ulcinj, a Bar nešto docnije”, konstatuje se u ovoj Istoriji.
Balšići su u Novoj istoriji srpskog naroda (priredio Dušan T. Tabaković) dobili malo mjesta, ali je ipak konstatovano da je Đurad Balšić, nakon pogibije Mrnjavčevića (u bici na Marici 1371), „uzeo carski grad Prizren, a Vuk Branković, još jedan od velikaša u usponu, takođe srpski prestoni grad Skoplje“. Za Balšiće se konstatuje da „nisu polagali pretenzije na srpski presto, ali se nisu oslanjali ni na dukljansko državno nasljeđe“; a sudbini Balše III posvećuje se nekoliko redova više nego svim ostalim Balšićima; on je „zanimljiv“ po tome što je, kako nije imao đece, otišao u Srbiju, na dvor svoga ujaka despota Stefana Lazarevića, kome je „Zetu zaveštao u nasljeđe“.

Asimilaciona tradicija

U Novoj istoriji srpskog naroda Crnojevićima je posvećena jedna stranica. Dovoljno da se kaže kako su Turci prvi put uzeli Zetu 1479“, „njen vladar Ivan Crnojević tada je pobjegao u Italiju“, a kad se vratio (1481) s Turcima je „zaključio vazalni ugovor“, te svoju prijestonicu prenio najprije na Obod, a zatim na Cetinje, đe je uz dvor Crnojevića izgrađen „i Cetinjski manastir, gdje i danas stoluje crnogorsko-primorski mitropolit Srpske pravoslavne crkve“. Po asimilacionoj tradiciji, tu je i „Prva srpska štampana knjiga Oktoih petoglasnik“, koja je, po sudu autora Istorije, „imala izvjestan uticaj na štampanje ćiriličnih knjiga u Srbiji i Bosni tokom narednog stoleća“.
Period duži od tri vijeka (od Crnojevića do Petra II Petrovića Njegoša) predstavljen je nizom netačnosti, neistina i krajnjim nipodaštavanjem. „Počev od vladike Danila, na čelu Cetinjske mitropolije smjenjivali su se uglavnom mitropoliti iz kuće Petrovića, koje su uvek potvrđivali pećki patrijarsi“ (!). Po autorima ove knjige, Vladika Vasilije je svojom Istorijom o Crnoj Gori (Moskva 1754), pokušavao da od ruskog Dvora izdejstvuje „protektorat nad Crnom Gorom“. Istina, priznaju se zasluge Petra Prvog (Sv. Petra Cetinjskog) koji je uspio da „ujedini crnogorska i brdska plemena… i udari temelje crnogorskoj državnosti“.

„Srpske pobede“

„Tome su znatno doprinele dve blistave pobede na Martinićima i Krusima 1796. godine, u kojima su Crnogorci do nogu porazili višestruko brojnije snage skadarskog paše. Tim velikim srpskim pobedama najavljeno je novo doba borbe za nacionalno oslobođenje, koje će, uz Crnu Goru, ubrzo zahvatiti i Srbiju“.
„Borba za nezavisnost i ujedinjenje (1804-1918)“, treći dio Batakovićeve Istorije, ne slučajno donosi na uvodnoj strani portret crnogorskog pjesnika P.P. Njegoša, iako on nije učestvovao u borbi za nezavisnost Srbije, pa ni simbolično u procesu „ujedinjavanja“ Srbije i Crne Gore (1918). Zašto je Njegoš u ovoj knjizi istaknut kao promotor njenih osnovnih („svesrpskih“) intencija indirektno pokazuje kratko poglavlje „Uspon Crne Gore“, u kojemu je na šest stranica sažeto 150 (sto pedeset) godina crnogorske istorije pod naslovima: „Reforme Petra I“, „Saradnja sa Srbijom“, „Petar II Petrović Njegoš“, „Knjaz Danilo“ i „Knjaz i kralj Nikola“. Ovo poglavlje počinje smjelom, duhovitom konstatacijom: „Uporedo sa uspostavljanjem autonomije kneževine Srbije, tekao je proces političke emancipacije Crne Gore na putu od zajednice plemena ka modernoj državi“!

Iskrivljene konstatacije

A da je Crna Gora, u tom periodu, bila slobodna, vlastitim zakonim uveliko ojačana i de facto međunarodno priznata nezavisna država – poznato je i jasno autorima ove Istorije, ne samo kad sa Crnom Gorom uporede okolne, još uvijek okupirane ili vazalne zemlje i narode. U daljem tekstu nastavljaju se krajnje pojednostavljene, iskrivljene i sa etničkog i faktografskog stanovišta netačne konstatacije. To potvrđuje i vješto komponovana insinuacija: „Izviiskra srpske slobode nikad do kraja pokorena, Crna Gora je nastojala da gorštačkim junaštvom nadoknadi stalnu oskudicu u hrani i novcu. Kao da je oskudica u hrani i novcu“ bila osnovni ili jedini podsticaj da crnogorski narod vjekovima vodi oslobodilačku i državotvornu borbu, da se uz velike žrtve uspješno suprotstavlja višestruko nadmoćnijim agresorima, da svoje najhrabrije i najviđenije junake nesebično žrtveno ugrađuje u oslobođenje i temelje slobode drugih naroda! Nemaštine i drugih poniženja bilo je i kod okolnih naroda, a borbe za slobodu u kontinuitetu tamo nije bilo, odnosno bilo je znatno manje nego u Crnoj Gori, po broju stanovnika (ne i po broju boraca) najmanjoj balkanskoj zemlji. Savlađivanje nemaštine jeste bilo od velikog značaja, ali svakako ne i osnovni podsticaj za istrajnu borbu crnogorskom narodu da tako dugo, po cijenu najvećih žrtava brani slobodu, jer je mogao živjeti u materijalno boljim okolnostima da se, kako mu je nuđeno, u svemu potčini jakim i imućnim okolnim imperijama. Etički, patriotski i slobodoljubivi motivi i ideali bili su činioci koji su presudnije uticali da Crna Gora nije bila „nikad do kraja pokorena“.
I na ovom mjestu autori Istorije su izbjegli da kažu da je Petra I 1834. godine „kanonizovao“ njegov sinovac i nasljednik, pjesnik Njegoš, mitropolit i poglavar autokefalne Crnogorske crkve, a ne Srpska pravoslavna crkva koja te, 1834. godine, nije imala autokefalni već samo autonomni status.

Kardinalne greške

Za Petra II Petrovića Njegoša se veli da je bio „uspješan vladar, značajan reformator, ali je zaslužena slava najvećeg srpskog pesnika, pisca znamenitih spevova Gorskog vijenca (1845) i Luče Mikrokozme (1846), zasenila njegov važan državnički rad“. Prosto je nevjerovatno da tako istaknuti (sve)srpski istoriografi naprave tako kardinalne greške, tj. da ne znaju godine izdanja dva najvažnija djela „najvećeg srpskog pesnika“! Tako nešto može se dogoditi manje marljivom gimnazijalcu pa i nekom studentu koji nije iz crnogorske nacionalne sredine, ali se to nikada nije smjelo dogodit, niti se može oprostiti stručnjacima, profesionalnim istoriografima.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-08&id=210985

Feljton – Srijeda, 08. jun 2011. godine

Sreten Perović, akademik: Istoriografija srpskih zabluda i kritika

Tako je i veliki Đed shvatio svoju tragediju i tragediju svoje zemlje kad mu je postalo jasno da ga je izdao ili nadmudrio Unuk, onaj slabašni Sandro, koga je on, Knjaz i Gospodar Crne Gore, na Cetinju s ljubavlju u krilu držao i odgajao, objašnjavajući mu, kao i njegovom starijem bratu Đorđu, da ne treba da bude nesrećan što nije Crnogorac

https://i1.wp.com/www.montenews.me/read/pobjeda/slike/vijesti/1294275515.jpg

Recenzenti, koji su preporučili ovu knjigu izdavaču, izrazito tvrde: „Delo dr Turlakova je, u velikoj mjeri, istoriografija naših srpskih zabluda i kritika naših naivnih ideala“. To su zapisali recenzenti ovog Vodiča – 31. marta 1999, dakle one godine kad su NATO-bombe rušile Beograd, nekadašnji internacionalni kulturni i oslobodilački centar, a tada, te godine, u oko svijetu bačena prašina nacionalsocijalističke, suicidne mržnje prema svemu što nije srpsko. U takvoj situaciji dr Turlakov piše Vodič za Srbe početnike u želji „da tako Srbe osnaži(m) u Srpstvo“. Ima u toj knjizi „zanimljivih“, uzgrednih, pomena Crne Gore i tvdnji o njenoj ulozi u zbivanjima od značaja za Srbiju. Tako se u poglavlju „1876. 18. juna: Prvi rat protiv Turske“ navodi da je Crna Gora, „po dogovoru, stupila u rat tri dana ranije“, ali se zatim zaključuje: „Taj rat pokazao je Srbiji mnogo toga: ništa od balkanskog saveza i opšteg ustanka, što bi se sigurno desilo i za vrijeme kneza Mihaila. Ali i da je knezu Nikoli više stalo do sebe i svog prestola, nego do zajedničke pobede, pa zato i nije išao u susret srpskoj vojsci (to će se ponoviti i 1914), kako bi pomogao slamanju glavnog udara turske sile… već je krenuo u zapadnu Hercegovinu, kao da je imao osvajačke namere, da uzme što veći komad od srpske Hercegovine“.

Balkanski ratovi

Drugi put u ovoj knjizi Crnogorci se pominju kao pljaškaši. Kad govori o balkanskim ratovima (1912/13), dr Turlakov konstatuje da su u tim ratovima najbolje prošli Grci, ali – nastavlja – trebalo bi „da mi danas znamo da je balkanski rat bio naša propast, naši hrabri preci, međutim, to još nisu znali, mada su osećali“. I nastavlja: „Ipak, ne bi trebalo da se zaboravi da su radikali u Staroj Srbiji i Makedoniji digli veliku pljačku“, tj. da su „Pašić i dva tri radikalska prvaka“ nakupovali čitava sela „bud zašto“.
„Za razliku od njih, Crnogorci su, svi od reda, zakonom pobede, sve živo i vrednosno poneli sa sobom, iz Stare Srbije ne pitajući da li je tursko, srpsko ili arnautsko. Badava je knez Nikola kaznio pljaščkaše, i oni su pljačkali“.
U „Vodiču za Srbe početnike“ dr Turlakov tvrdi da je do „ujedinjenja“ došlo bez sazivanja srpske Narodne skupštine, čime je „povređen Ustav Kraljevine Srbije“, te je „i samo ujedininjenje u Kraljevini SHS bio protivzakoniti akt, pa prema tome i ništavan i nevažeći“. Pritom, međutim, dr Turlakov „zaboravlja“ da istovremeno makar pripomene koliko je protivzakonitosti, totalnog ignorisanja (i brisanja!) Ustava Kraljevine Crne Gore učinjeno odlukama o nasilnom “ujednjenju“ Kraljevine Crne Gore sa Kraljevinom Srbijom.

Oficirima niži čin

Komentarišući s neskrivenim žaljenjem „utapanje“ institucija Kraljevine Srbije u „novu državu“, pa veli: „Reaktivirano je preko 2.500 bivših oficira A/U, kao i 500 (!) crnogorskih, koji su svi od reda, prilikom ulaska u vojsku SHS, dobili po jedan viši čin“. Kad je riječ o crnogorskm oficirima – to jednostavno nije tačno. Istina je sasvim drukčija: crnogorskim oficirima ponuđeno je da uđu u vojsku „nove države“, ali oni koji su ponudu prihvatili prevedeni su u čin niže, a ne više!
Činjenica da je kralj Aleksandar Karađorđević, unuk kralja Nikole, rođen i odrastao na „dedinom Dvoru“ na Cetinju, postao najžešći neprijatelj, ružitelj i rušitelj svojega Đeda i njegove Države – ne opravdava radovanje crnogorskih osvetnika koji su, makar i posredno, učestvovali u pripremi Aleksandrovog ubistva u Francuskoj. U Vodiču za Srbe početnike navedeno je sjećanje „ondašnjeg mitropolita Gavrila“: Kralj Aleksandar je za Francusku putovao razaračem „Dubrovnik“, pa je „najpre došao u Crnu Goru“. Prolazeći kroz Boku, „kralj je zaželeo da zapali sveću u manastiru Savina, i tada je prišao užetu i greškom povukao uže za – mrtvačko zvono!“ Naknadno, kao u mnogim drugim prilikama, čovjek iz naroda, pa evo i istoriograf, oslanja se na prethodno podrhtavanje tla, što je moguća najava jačeg zemljotresa. Konop „mrtvačkog zvona“ na manastiru Savina predskazao je tragediju u Marseju, ali kralj Aleksandar i njegova pratnja tome nijesu pridavali nikakav značaj; ljudi „shvate“ da su naslutili tragediju tek kad se ona dogodi. Tako je i veliki Đed shvatio svoju tragediju i tragediju svoje zemlje kad mu je postalo jasno da ga je izdao ili nadmudrio Unuk, onaj slabašni Sandro, koga je on, Knjaz i Gospodar Crne Gore, na Cetinju s ljubavlju u krilu držao i odgajao, objašnjavajući mu, kao i njegovom starijem bratu Đorđu, da ne treba da bude nesrećan što nije Crnogorac, jer je po ocu Srbin, a Srbi su veliki i slavni narod s kojim se može ponositi svaki njegov potomak!

Uzimaju kao svoje

Nova knjiga koja nastavlja tradiciju stare srpske istoriografije je „Nova istorija srpskog naroda“! Sve što je značajno iz crnogorske istorije ovaj istoriografski vodič preuzima kao svoje, pa tako i sve četiri crnogorske dinastije i njihove najistaknutije predstavnike. Na samom početku ovog spisa nalazi se poglavlje „Srpska država Duklja“, a tu su i „Dukljanski i zetski vladari: Jovan Vladimir /kraj X veka -1016/ (misli se na Sv. Vladimira Dukljanskog i na godine njegove vladavine Dukljom – S.P), Stefan Vojislav / oko 1040 – pre 1055/ Mihailo oko 1052-1081/, Konstantin Bodin /1061-1101/“. Koliko je pouzdano ovo štivo vidi se i po relativizaciji već uveliko poznatih činjenica, kao npr. aproksimacija: „Mihailo je verovatno od pape dobio kraljevsku krunu. Ako je to tačno, onda bi Mihailo bio prvi srspki kralj. Papa Grgur VII pisao mu je početkom 1077. kao Mihailu, kralju Slovena, dukljanskom vladaru“. Ta tvrdnja, međutim, ne smeta piscu ovog teksta da desetak stranaca dalje govori o Stefanu Nemanjiću Prvovenčanom (1196-1228) koji je dobio kraljevsku krunu 1217. godine od pape Honorija III (1216-1227).
„Krunu su u Srbiju doneli papski poslanici. Stefan Nemanjić nastojao je da uspostavi novu tradiciju kao prvi krunom ovenčani vladar“. Da je tu logika ignorisana vidljivo je iz zaključka autora ovog poglavlja, koji prethodno saopštava da je najstariji Nemanjin sin Vukan, koji je od oca dobio na upravu tek zauzetu Duklju, uzeo titulu kralja na osnovu prethodnih dukljanskih kraljeva. Tu mu je titulu priznao papa Inoćentije III (1198-1216) „smatrajući ga vladarem Duklje i Dalmacije“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-07&id=210872

Feljton – Utorak, 07. jun 2011. godine

Sreten Perović, akademik: Zloćudni „naučni“ osvrti i promišljanja

Prvi crnogorski istoriograf Vladika Vasilije, autor „Istorije o Crnoj Gori“ (Moskva 1754) bio je stalna meta napada i omalovažavanja od istoriografa svesrpske ideološke orijentacije, navodno zato što je Crnu Goru, njen položaj i značaj, sredinom XVIII vijeka prikazao u hiperboličnom ogledalu

https://i1.wp.com/www.montenews.me/read/pobjeda/slike/vijesti/1294275515.jpg

Moje dugogodišnje iskustvo u privrženom iščitavanju i procjenjivanju istoriografskih tekstova rezultiralo je neku vrstu zaključka koji bi mogao da glasi: Istorija je nekad nauka, nekad samo prikrivena recentna politika, a najčešće smješa te dvije, često crnohumorne, spekulativne discipline. Sudeći prema mnogim primjerima iz prošlosti, tako je uglavnom bilo i u davnim i u nedavnim vremenima. Legendarno pripovijedanje, maštovito slikanje „događaja“, domišljanje uzroka i posljedica, neobavezno gatanje, aproksimativno rasuđivanje, neobavezno popunjavanje tzv. crnih rupa oslanjanjem na usmena predanja, hipertrofiranje značaja onog što je istoriograf lično vidio ili čuo – sve to prožima i opterećuje i savremenu istoriografiju, naročito istoriografiju i leksikografiju o Crnoj Gori, njenoj prošlosti i sadašnjosti. Zbog svega toga, nerijetko se događa da su tzv. pomoćne istorijske (i „neistorijske“!) discipline bliže „materijalnoj“ (dokazivoj) istini nego tzv. profesionalna istoriografija.

Stalna meta napada

To, međutim, ni profesionalce ni „amatere“ – ne oslobađa odgovornosti da što objektivnije (istinitije) sagledaju i svoju (prije svega svoje!) i „tuđu“ povijest, ne samo radi izvjesnije budućnosti nego i radi jačanja svijesti o sebi i svojim genetskim korijenima, ali i o susjednim narodima i njihovim istorijskim maglinama, u kojima je i Crna Gora često bila kao u klasičnoj dušegupki.
Što je, dakle, istoriografija? Istina, poluistina, ugađanje vlastitoj (narodnoj) sujeti ili apstrakcija i spekulacija, neobavezna pripovjedna poezija? Tolstoj je zapisao: „Kad smo bili u gimnaziji, učili smo da smo Borodinsku bitku – dobili, a kad smo došli na fakultet, tada smo saznali da smo Borodinsku bitku – izgubili“ i ta njegova opaska ima trajnu aktuelnost.
U nekim slučajevima, pak, maštovito, poetsko naziranje zbivanja u prošlosti djeluje vjerodostojnije i istini bliže nego logiciranje u stilu tzv. pozitivističke istoriografije. Prvi crnogorski istoriograf Vladika Vasilije, autor „Istorije o Crnoj Gori“ (Moskva 1754) bio je stalna meta napada i omalovažavanja od istoriografa svesrpske ideološke orijentacije, navodno zato što je Crnu Goru, njen položaj i značaj, sredinom XVIII vijeka prikazao u hiperboličnom ogledalu, te imenovao crnogorske regije provincijama, a ne nahijama, kako su to činili mnogi prije i poslije njega. Jasno je, međutim, da je negatorima Vasilijeve tzv. „maštovitosti“ manje smetala njegova projekcija razvoja Crne Gora nego njegovo deklarativno, pojmovno i suštinsko međusobno razlikovanje crnogorskog i srpskog naroda.

Tajne namjere

Slične napade i paušalna osporavanja i u naše vrijeme podnosi svaki crnogorski istoriograf i kulturolog koji nedvosmisleno zastupa i dokumentuje osobenost istorijskog hoda (i koda!) Dukljanskih Slovena, koji čine etnički supstrat crnogorskog naroda, njegove državnosti i autentične duhovnosti. Taj zloćudni „naučni“ osvrt na ličnost i djelo nije mimoišao ni Petra Prvog (Svetoga Petra Cetinjskog), o kome je, koliko znamo, od tzv. ozbiljnih istoriografa najnegativnije pisao Bogumil Hrabak.
Kad bismo o pobudama gospodina Hrabaka nagađali njegovom metodologijom „proziranja“ u tajne namjere Petra Prvog, mogli bismo pretpostaviti da ovaj gospodin ne bi sebi dozvolio toliku istoriografsku komociju da je simpozij o Dinastiji Petrović Njegoš održan u nekoj drugoj instituciji i u neko drugo vrijeme, na primjer – u nezavisnoj Državi Crnoj Gori. Nije, naravno, naš manir da se služimo takvim insinuacijama, pa iako smatramo da pojedini istoričari itekako vode računa o vremenu i uslovima u kojima i o kojima pišu i pripovijedaju (nerijetko i politički pridikuju!), pa se i udvorički odnose prema vladajućoj ideologiji i dnevnoj politici. Vjerujemo, međutim, da g. Hrabak nije kod Petra Prvog našao toliko negativnosti samo zato što je nad Crnom Gorom duh supremacije, pa i totalne negacije istorijski osvjedočenog crnogorskog naroda, crnogorske nacije i crnogorske kulture, što podrazumijeva i negacije državotvorne autokefalne Crnogorske (pravoslavne) crkve i izvorne vrijednosti crnogorskog jezika.

Svojatanje istorije

Više je vjerovatno da je Hrabak naslijedio tradicionalne netrpeljivosti istaknutih srpskih istoriografa prema dinastiji Petrović – Njegoš, naročito prema Vladici Vasiliji, ali i prema svim Petrovićima u sljedećim epohama, osim kad se preko nekoliko stihova „Gorskog vijenca“ i pjesmotvornog politikanstva Kralja Nikole – negira postojanje crnogorskog naroda, crnogorske kulture i istorijske zaslužne autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.
Odavno postoji obimna literatura „umjetničke“ i „naučne“ prirode, koja se direktno ili indirektno bavi negiranjem autentičnog istorijskog i duhovnog bića Crne Gore, kontinuiteta njene borbe za slobodu, ruženjem ili svojatanjem njene četiri dinastije (Vojisavljevići, Balšići, Crnojevići, Petrovići – Njegoš), negiranjem njene uloge u buđenju „uspavanih“ okolnih naroda pod tuđinskom vlašću.

Hipotetične tvrdnje

Pred nama su dvije veoma zanimljive i po mnogo čemu za nas poučne knjige, mada se u njima nalaze međusobno kontradiktorne, često i hipotetične tvrdnje. Te knjige, koliko nam je poznato, u Crnoj Gori nijesu posebno komentarisane, ne bar od crnogorskih istoričara ili politikologa.
„Vodič za Srbe početnike“ je veoma originalna, donekle jeretička i po svemu provokativna knjiga. Ona i poslije više godina od prvog izdanja (1999), u izmijenjenim idejno – političkim okolnostima, pobuđuje pažnju i samim svojim naslovom. Autor ove knjige je istaknuti srpski intelektualac dr Slobodan Turlakov, a njeni recenzenti su članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti Vasilije Krestić, Dragan Nedeljković i Dejan Medaković. Knjiga je zanimljiva ne samo po naslovu, već i po sadržaju. Svojom suštinom, „revizijom“ moderne srpske istorije, odnosno kritikom i najvećih srpskih istoriografskih autoriteta – naravno sa pozicija izrazitog srpskog nacionaliste, Vodič za Srbe početnike je namijenjena koliko rasrbljenim Srbima, toliko političkim Srbima, tj. onima koji iz raznih razloga ne poznaju ili pogrešno poznaju istoriju Srbije i Srpskog naroda.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-06&id=210779

Feljton – Ponedjeljak, 06. jun 2011. godine

Danilo Radojević, akademik: Tendenciozno iskrivljavanje crnogorske povijesti

Poslije Prvog svjetskog rata, na početku reokupacije Crne Gore, ulica pored rijeke Ribnice u Podgorici nazvana je „Nemanjina riva“, a turska tvrđava na ušću Ribnice u Moraču – „Nemanjin grad“, iako je u istoriografiji poznato da je tvrđavu podigao sultan Mehmed (1475-77)

Za objašnjenje načina održavanja svijesti na nivou legendi, zanimljivo je spomenuti genealoško stablo – „Poglavite familije carstva srpskog“. U tekstu ispod stoji da je to stablo štampano u Carigradu 1862. godine, a da ga je „načertao“ Milan Kovačević, učitelj u Prištini. Autoru ovih redova dao je podatke stari učitelj iz Zemuna, Živko S. Smiljanić, koji je poznavao Milana Kovačevića i za koga kaže da je mjesto nekog drugog stavio svoj potpis. A ta predstava genealogije datira od 1925, a ne iz 1862. Na kraju Smiljanić zaključuje da to „upravo i nije istorijski dokument već bazira na predanju. Mogao ga je svako potpisati“. Na granama i grančicama stabla „Poglavlje familije carstva srpskog“, upisane su 64 porodice koje „potiču“ od Nemanjića. Za likovno rješenje ovog stabla poslužila je predstava Dušana Nemanjića sa barokne gravire T. Mesmera, s tim što je pomenuti Kovačević izostavio gomilu oružja i zastavu ispod nogu konja, te jednoj vili, umjesto vijenca u lijevoj ruci, nacrtao mač. Gravira Mesmerova objavljena je 1741. godine u Stematografiji Hristofora Žefarovića, Makedonca iz Dojrana.

Krupni falsifikat

Ovđe treba pomenuti i krupni falsifikat koji je učinio etnolog Jovan Erdeljanović, prilikom priređivanja za štampu rukopisa Stevana Dučića Pleme Kuči. Pored velikog broja drugih izmjena, Erdeljanović je u rukopis unio i dvije priče o Savi Nemanjiću, jer Stevan Dučić nije u Kučima našao nijednu. Pomenute priče Erdeljanović je otkucao na pisaćoj mašini i umetnuo ih u rukopis, promijenivši Dučićevu paginaciju (444 b 444 v). Taj Erdeljanovićev falsifikat štampala je Srpska akademija nauka 1931. godine. Mitiziranom liku Save Nemanjića namijenjena je posebna uloga u procesu srbizacije okolnih naroda, što je naročito razrađeno pošto je donijet Ustav SPC (1931) i osnovan časopis „Svetosavlje“ (1932) koji je izlazio do 1940. Razvijanju toga kulta posebno je doprinijela cjelogodišnja njegova proslava, u 1935. godini.

Lažna svijest

Novica Šaulić je 1935. godine iskoristio pomenutu proslavu i objavio 31 „pričicu“ o Savi, od kojih je navodno najviše bio prikupio oko Durmitora. Svoj „prilog“ toj proslavi Šaulić je namijenio učvršćivanje lažne svijesti da je taj kult živio u durmitorskom kraju. Takve su i nekolike pričice o nastanku Crnog jezera pod Durmitorom, kao i o nazivu izvora na jednom od vrhova Durmitora. Priča „Postanak Neceije“, koju je domislio Milan Vukićević („Zapisi“, 1927), o tome kako je Sava prokleo jedno selo „da se propane“ jer su mu seljaci podmetnuli krađu kokota, preuzeo je Šaulić, davši je u nekoliko varijanata: prenio je i prilagodio, montirajući od nje priču o „nastanku“ Crnog jezera. Što se tiče naziva jednog od vrhova Durmitora – Savin kuk, kao i izvora na tom vrhu, takođe su u XIX vijeku vezani za Savu Nemanjića. Inače, autentičan naziv tog vrha, koji je i danas očuvan, jeste – Mali Durmitor.

„Nemanjin grad“

Poslije Prvog svjetskog rata, na početku reokupacije Crne Gore, ulica pored rijeke Ribnice u Podgorici nazvana je „Nemanjina riva“, a turska tvrđava na ušću Ribnice u Moraču – „Nemanjin grad“, iako je u istoriografiji poznato da je tvrđavu podigao sultan Mehmed (1475-77). Crnogorski potuđenici, vođeni predstavnicima SPC u Crnoj Gori, ostatke pomenute turske tvrđave neumorno okađuju, iz političkih pobuda, jer žele da uvjere javnost da je taj lokalitet materijalni dokaz da je Crna Gora (Duklja, Zeta), neraskidivi dio srpske države, u kome je Stefan Nemanja, kao u svojoj „đedini“, izgradio grad. Međutim, u Duklju je samo privremeno dobjegao i sklonio se njegov otac.

Osvajački pohod

Treba pomenuti da crnogorski potuđenici uporno „skidaju krivicu“ sa raškoga župana Nemanje, tvrde da on nije osvojio Zetu (Primorje). Na taj način oni se suprotstavljaju i svjedočanstvu Nemanjinih sinova – biografa, Save i Stefana Prvovenčanog. Sava kaže da Nemanja „pridobi od Primorske zemlje Zetu s gradovima“, a Stefan pri nabrajanaju zemalja koje je Nemanja osvojio, kaže da „povrati Dioklitiju i Dalmaciju“ (M. Bašić, Stare srpske biografije, Beograd 1930, 3, 44). Analizirajući Gorički zbornik Nikona Jerusalimca i pariški rukopis Žitija sv. Simeona od Stefana Prvovenčanog, Ljiljana Juhas (Arheološki prilozi 3, izd. Arheološkog odelenja Narodne biblioteke Srbije, Beograd 1981, 129), dokazala je da se u pomenutoj biografiji ne pominje Nemanjino rođenje u Ribnici, već da je to podatak da je tu primio latinsko (katoličko) krštenje. Stefan Prvovjenčani ističe da mu je otac Nemanja kršten po katoličkom običaju „u mjestu zvanom Ribnica, u hramu presvete Bogorodice“, a ne da je u hramu „rođen“, kako je do sada to mjesto tumačeno, iako je samo po sebi nelogično jer se niko ne rađa „u hramu presvete Bogorodice“. Ljiljana Juhas je utvrdila da se u svijem žitijima ističe mjesto smrti, radi uspostavljanja posmrtnog kulta, a ne rođenja. U ovom tekstu ona zaključuje da se Ribnica „mora uzeti ne kao mjesto Nemanjinog rođenja, nego kao mjesto hrama u kome je Nemanja kršten“. Crnogorski potuđenici iz političkih pobuda odstranjuju Nemanjin osvajački pohod na Duklju, pa tako negiraju njegov autobiografski podatak.

Kad se muti svijest

U poznatoj Hilandarskoj povelji (iz 1198/9) Nemanja kaže da ga je bog postavio za velikog župana i da je obnovio „svoju dedinu(…) pogibšuju svoju dedovinu“, a zatim produžava da je osvojio Zetu: „… i priobretoh od morske zemlje Zetu“, što znači da je Nemanjina „dedovina“ – Raška.
Ovih nekoliko slučajno izabranih primjera krivotvorenja i tendencioznog iskrivljavanja crnogorske povijesti svjedoče o širokom obuhvatu i dugom trajanju velikosrpske imperijalno – asimilatorske akcije protiv Crne Gore. Mogli bismo navoditi mnogo sličnih primjera, ali su ova nekoliko, mislim, dovoljno ilustrativna da pokažu što je sve smišljeno da bi se mutila ili pogrešno formirala svijest Crnogoraca o sebi.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-05&id=210676

Feljton – Nedjelja, 05. jun 2011. godine

Piše Danilo Radojević, akademik: Čudne propagande Ilije Garašanina

Propagandni aparat velikodržavnog srpskog projekta izumio je različite oblike i sredstva srbiziranja. Naročito je bilo važno da ta agitacija obuhvati škole, da učenici saznaju dokle su planirane granice srpske države. Najobimniji falsifikatorski posao obavio je Milorad Medaković pri štampanju Zakonika knjaza Danila

Ilija Garašanin je koristio sve oblike propagande i radio na potiskivanju i zanemarivanju crnogorskih posebnosti i obilježja, da bi Crna Gora za spoljnji svijet izgledala kao jedna od “srpskih” zemalja. Kad je crnogorski knez Danilo I naručio u Beču, od Bugarina i prirođenog Srbina Anastasa Jovanova (docnije: Jovanović), fotografa i litografa, da izradi matricu za crnogorski pasport, Anastas je to, po uputstvu Garašanina, učinio s političkom tendencijom: likovno je prilagodio srpskom pasošu, nije radio po uzoru na stari crnogorski pasport iz Njegoševa vremena. Anastas zapisuje da je od njega tražio Garašanin da pogleda nacrt: “… te sam mu i jedan pasoš dao da u Srbiju ponese, i našao je za dobro što sam shodan Knjaževstva srbskog pasoša načinio”. Garašanin je bio zadovoljan, jer je Anastas odbacio naslov iz Njegoševog vremena: “Črnogorskij pasportlj”. Tako je reducirana posebnost jednog crnogorskog državnog simbola.

Imena regionalna

Pojam Srbijanci javlja se u Vojvodini nakon Prvog srpskog ustanka, ali nije korišćen u Srbiji. U Crnoj Gori prvi put ga je upotrijebio Simo Milutinović Sarajlija, kao sekretar vladike Petra I. Docnije, izvanjci iz Vojvodine (Laza Kostić, Jovan Pavlović i dr.), koji su radili u crnogorskoj prosvjeti i novinarstvu, unijeli su taj termin u crnogorski jezik. Tada je srpska propaganda bila usmjerena da dokaže da su imena južnoslavenskih naroda samo regionalna, zemljopisna, da nemaju etnički sadržaj, već da to ima jedino naziv Srbi koji treba proširiti na pripadnike okolnih naroda. Realizaciju te teze ometala je upotreba pojma Srbi za stanovnike Srbije, pa je preko novog termina Srbijanci izvršena “regionalizacija” i Srba u Srbiji. Srpski filozof Dušan Nedeljković insistirao je 1929. da se koristi pojam Srbijanci.
Može se povući paralela između Njegoševog prihvatanja lažnog “Dušanovog” krsta i lažne sablje srpskog kralja Milutina koju je poklonio, 1869, kralju Nikoli ruski car Aleksandar II. Pomenuta sablja nije iz 1315. godine, već je, kako je analizom utvrđeno, kasni ruski falsifikat. Natpisi i na pomenutom krstu i na sablji očigledno su iz istog vremena, a vjerovatno i iz iste radionice. Opravdano se može pretpostaviti da su te lažne relikvije, kao i još neke koje ovđe ne možemo opisivati, izrađene po porudžbini Karlovačke mitropolije, oko koje su nastale i sve pjesme vezane za izgubljenu bitku na Kosovu. Karlovačka mitropolija je održavala u 18. vijeku prisne veze sa ruskom crkvom odakle se snabdijevala crkvenim predmetima. Kralj Nikola je bio trajno opijen tijem poklonom ruskog cara, lažnom sabljom kralja Milutina, što je tragično uticalo na njegove političke planove. Značajem koji je pridavao tome poklonu, kralj Nikola je izvršio snažan uticaj i na Crnogorce. Kada je kralj Nikola napuštio Crnu Goru, u januaru 1916. u njegovom malom prtljagu bila je i lažna sablja kralja Milutina, pa je i pred smrt, u egzilu, 1921. godine, tražio da mu je, kad umre polože na prsi, što je bilo i učinjeno.

Dušanova imperija

Propagandni aparat velikodržavnog srpskog projekta izumio je različite oblike i sredstva srbiziranja. Naročito je bilo važno da ta agitacija obuhvati škole, da učenici saznaju dokle su planirane granice srpske države. Sa tijem ciljem taj je politički program kartiran, i stizao u škole kao učilo. Pomenuću rad Miloša Milojevića, koji je štampao mapu, u Beogradu 1873. godine, pod naslovom : “Istorijsko-etnografsko-geografska mapa Srbije i srpskih zemalja” i “Dušanovih imperija”. Ovom mapom on je, kao “srpske” obuhvatio zemlje od Istre do Crnoga mora. Na mapi su ispisani sljedeći nazivi: “Srbobugari”, “Srborašani”, “Srbomaćedonci”, “Srbohrvati”, “Srboslovenci”, “Besarabija ili Bela Srbija”.
Milorad Medaković je napisao nekoliko knjiga o Crnoj Gori, u kojima su istraživači uočavali falsifikate. Tako je učinio u Povjesnici Crne Gore, sa navodnim govorima mitr. Petra I, pred početak bitaka u Martinićima i na Krusima. U knjizi Život i običaji Crnogoraca (N.Sad, 1860), opisao je više osobenih crnogorskih običaja. Kad je u pitanju određenje crnogorskog naroda, on se drži matrice koju su koristili i drugi propagatori, pa kaže: “Svi su Crnogorci po narodnosti Srbi i svi govore srbskim jezikom” (M. Medaković, Život i običaji Crngoraca, 31). Da bi “dokumentovao” navedenu tvrdnju o etničkoj pripadnosti Crnogoraca, Medaković dodaje uzrečicu koja nije izvorno crnogorska, već su je donijeli izvanjci, da Crnogorac za nekoga kaže da je “Srb od Kosova”. Najobimniji falsifikatorski posao obavio je Milorad Medaković pri štampanju Zakonika knjaza Danila, Novi Sad 1855, što je konačno utvrdio Jovan Bojović kad je pripremio za štampu originalni rukopis Zakonika (Titograd, 1982). Između ostalog, Medaković je izmijenio 92. član u duhu srbiziranja, u kome u originalu stoji da u Crnoj Gori “nema nikakve druge narodnosti i nikakve druge vjere do jedino pravoslavne istočne”, a Medaković je učinio suštinsku izmjenu, da u “zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedino srbske”.

Uništenje države

Pri kraju XIX stoljeća, kada je u Srbiji rađeno na uništenju crnogorske države, tražena je i rodbinska veza sa najstarijom crnogorskom dinastijom – Vojislavljevićima, da bi preko tog bilo iskazano i izmišljeno “nasljedno”, feudalno “pravo” nad Crnom Gorom. Ljubomir Kovačević, srpski političar i istoričar (bio je zadužen za realiziranje Načertanija), došao je na ideju da su dvorani Vukan i Marko, koje je dukljanski (crnogorski) kralj Bodin uputio da upravljaju osvojenom Raškom – sinovi Petrislava, a unuci dukljanskog kralja Mihaila, te da je, na taj način Nemanja direktni potomak ovoga znamenitog crnogorskog vladara.Takvu pretpostavku je prihvatio Ferdo Šišić, radeći za Srpsku akademiju nauka na pripremi Dukljaninova djela za štampu (1928), pa je, na osnovu tog domišljanja Ljubomira Kovačevića, sastavio i genealoško stablo “raške grane Vojislavljevića”. Ova tendenciozna pretpostavka nije prihvaćena u nauci.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-04&id=210632

Feljton – Subota, 04. jun 2011. godine

Danilo Radojević, akademik: Pogrešna tumačenja istorijskih fakata

Falsifikatori često nalaze naslon i na ranije falsifikate i na taj način grade fikciju „naučnosti“

Pojam falsifikat obuhvata razne namjerne radnje i izmjene koje se vrše na originalima, radi obmane. I Aligijeri Dante u Raju (XIX pjevanje) navodi falsifikovanje mletačkog novca, koje je učinjeno u Raškoj za vrijeme kralja Milutina, na loše oblikovanom kalupu, pa je krivotvorenje otkriveno 1302. godine. Da bi zaštitila svoj novac, Mletačka republika je donijela odluku da se falsifikovane kovanice, koje su dospjele iz Raške unište. Falsifikati su nastajali u svijem sredinama. U nauci je poznat primjer Kralodvorskih i Zelenogorskih rukopisa, falsifikata koji je učinio Čeh Vaclav Hanka u prvoj polovini 19. vijeka. Taj falsifikat je dugo držao u zabludi neke naučnike, na nj su se pozivali kao na autentične dokumente. Nas zanima falsifikovanje istorijskih činjenica koje je rezultat politički usmjerenog, programskog mijenjanja nominacija i činjenica, u cilju asimilacionog korišćenja, u odnosu na crnogorski narod i njegovo kulturno-istorijsko nasljeđe. Tako je, na primjer, Vuk Karadžić bio stručno i finansijski pomagan da bi čitavo usmeno stvaralaštvo Crnogoraca, Hrvata i Bosanaca objavljivao pod nazivom „srpsko“, kao što je i vokabular pomenutih naroda objavio pod naslovom Srpski rječnik.

Etimološko lutanje

Falsifikatori često nalaze naslon i na ranije falsifikate, i na taj način grade fikciju „naučnosti“. Tijeh krivotvorenja ima veliki broj, u svijem oblastima, tako da je dovoljno, za ovu priliku, uzeti nekoliko reprezentativnih primjera, koji su crnogorskom narodu mutili saznanja ili iskrivljavali istorijska fakta o njegovoj prošlosti.
Kao primjer pogrešnog tumačenja bizantijskih izvora, pa i takvog usmjeravanja dijela istoriografije, može poslužiti tumačenje Jozefa Dobrovskog (1753-1829), češkog filologa. Dobrovski je 1784. godine, što su docnije ponovili Šafarik i Maretić, oblik Sporoi , pokušao razriješiti sa oblikom Serboji, objašnjavajući glasovnu razliku „greškom“ prepisivača. Ovo etimološko lutanje Jozefa Dobrovskog, a kasnije i drugih autora, vezivanje Prokopijevih Spora sa nazivom Srbi, podstaklo je nekritičku istoriografiju na romantičarsko tumačenje po kome su se nekad svi Slaveni zvali „Srbi“. Kad su kaluđeri, pod vođstvom episkopa Savatija Ljubibratića, iz manastira Tvrdoša dobjegli, u vrijeme Morejskog rata, 1694. godine, na mletačku teritoriju, kod Herceg Novog, prenijeli su čestice moštiju sv. Đorđa. Ti kaluđeri osnovali su manastir pored stare crkve, posvećene sv. Sabbi Osvećenom (Kapadokija, 4398 – Palestina, 532), osnivaču četiri lavre i šest manastira, čiji je kult bio razvijen i u još nekim naseljima na Crnogorskom primorju. Stefan Vukčić – Kosača (1392-1435), veliki vojvoda humski, prozvao se „hercegom sv. Sabbe“, svoju zemlju – Vojvodstvo sv. Sabbae. Poslije 1774. godine, kada je carica Marija Terezija donijela dekret o crkvenim praznicima, počelo je širenje kulta Save Nemanjića. U toj novoj klimi, pomenute čestice moštiju sv. Đorđa, kako je utvrdio iguman i pisac Dionisije Miković, proglašene su Savinim. Kaluđeri su, da bi svoj položaj učinili više poštovanim, preuzimali biblijske legende i vezivali ih za Savino ime (kao što je poznata legenda o Mojsijevom otvaranju izvora u bezvodnom kraju, udarom štapa u stijenu, u podnožju brda Horiva).

Zajednički kultovi

Zaokret ka feudalnim kumirima, iako ih je zaklanjalo pet stoljeća nove tradicije, mogla je u Crnoj Gori učinjeti samo uticajna ličnost, kao što je bio Njegoš. Značajan učinak ostvarilo je Njegoševo prihvatanje, 1848, kaluđera iz manastira Dečana, koji su donijeli tzv. „Dušanov krst“. Zbog težnje za okupljanjem balkanskih naroda u borbi za oslobođenje, on je smatrao da treba usvojiti zajedničke kultove koji bi služili tome cilju. Njegoš je odobrio tijem kaluđerima da kroz Crnu Goru nose, pod vidom „prošnje“ – u stvari radi propagande – taj krst. Docnije je platio kaluđerima da produže svoju „misiju“ još pola godine, a za Dečane je poklonio zlatni krst. On je povjerovao da je krst stvarno Dušanov, zaključio je srpski naučnik i političar Stojan Novaković. Natpis na krstu je, međutim, „pisan po ruski“: forme slova i rusizmi pokazuju da je to bio falsifikat koji nije mogao biti stariji od polovine XVIII vijeka. Falsifikatora, koji se trudio da natpis „sklopi u starom stilu“, izdala je nevještina, zaključio je svoju ekspertizu Novaković, dodajući da su kaluđeri radi „prošnje“ i „trgovine“ izmislili taj krst. Međutim, Novaković zanemaruje glavni cilj: propagiranje simbola srpskog feudalizma. Nije nam poznato da li je Njegoš znao za izuzetnu relikviju – Krst Svetoga Vladimira, tragično stradalog dukljanskog (crnogorskog) kneza. To znamenito svjedočanstvo crnogorske prošlosti i u Njegoševo vrijeme iznošeno je na vrh planine Rumije. Postavlja se pitanje: da li bi on dao dozvolu da se kroz Crnu Goru nosi i Vladimirov krst, kao što je to učinio sa lažnim krstom Dušanovim? Njegoš je bio opsjednut borbom „do istrage“, pa se može izraziti sumnja da bi mu mogao odgovoriti za (tadašnju) agitaciju kult dukljanskog beatusa Vladimira koji je objedinjavao vjere i konfesije od Rumije do Ohrida. Osim toga, unošenjem u svijest Crnogoraca lika mitskog junaka Miloša Obilića, Njegoš je unio promjenu u sadržaj narodnog cilja, a u toj je funkciji bilo i njegovo davanje dozvole kaluđerima iz Dečana da nose kroz Crnu Goru lažni Dušanov krst i propagiraju obnovu tzv. Dušanova carstva.
Kao i ostali crnogorski mitropoliti, Petar II Petrović Njegoš izdavao je pojedincima diplome o plemićkom porijeklu. U sklopu ove teme pomenućemo samo dva svjedočanstva o porijeklu, koja je potpisao Njegoš. Na molbu Aleksandra Karađorđevića (1806 – 1885) da mu uputi svjedodžbu da je crnogorskog i plemićkog porijekla, Njegoš je napisao potvrdu, 21. XII 1840. godine, u kojoj kaže da Aleksandar Crni „proističe od starih knjaževina naše oblasti Vasojevića“ i da ga priznaje „svijetlim knjazom i patriotom našim po porijeklu“, te da ga oblikuje „vojvodskim činom“. Uvjerenje je potvrdio „državnim pečatom“. Postavlja se pitanje zašto je Aleksandru trebalo takvo uvjerenje? Do 1839. živio je u Rusiji, a kada se vratio u Srbiju i postao poručnik i ađutant kneza Mihaila Obrenovića, vjerovatno mu položaj ađutanta nije odgovarao, pa je namjeravao da se vrati u Rusiju. Da bi u aristokratskom ruskom društvu narpedovao, potrebno mu je bilo „svideteljstvo“ da je plemićkog porijekla. Zato je svideteljstvo Njegoš i pisao na ruskom jeziku. Zanimljivo je da je i donosilac molbe Aleksandra Karađorđevića, izvjesni Leon Radu (po prezimenu se može naslutiti da je bio Rumun), takođe dobio od Njegoša „svideteljstvo“ da potiče iz Bjelopavlića, te da je „nasljedni vojvoda“ i da ga on odlikuje kao „prvoklasnog crnogorskog nasljednog plemića“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-03&id=210564

Feljton – Petak, 03. jun 2011. godine

Radovan Radonjić, akademik: Narod neće tuđina za gospodara

Narodni front je politički pokret, čija je klasno-oslobodilačka priroda bila duboko ukorijenjena u etosu i timosu naroda iz kojeg je iznikao i koji je stoga bio spreman za suočavanje sa izazovima svog vremena

Kasnije će neki od konstituenata Narodnog fronta slobode ovom programu pridodati i poneki svoj specifični zahtjev. Tako: „zadružna“ omladina će insistirati na „kulturnom i prosvjetnom uzdizanju seoske i ostale omladine“;
rukovodstvo SKOJ-a će zahtijevati davanje prava glasa ženama, donošenje „demokratskih političkih zakona“ i zakona o štampi, demokratizaciju zemlje „u kojoj bi crnogorski narod bio ravnopravan sa ostalim narodima“ i oslanjanje u spoljnoj politici na Sovjetski Savez, ali i „osiguranje rukovodeće uloge SKOJ-a u masovnim omladinskim organizacijama“, kako bi se preko „najširih formi“ razvio „vaspitni rad omladine u duhu marksizma-lenjinizma“;
„Seljačko bratstvo“ će istaći potrebu da se njegove ideje ostvaruju na svim poljima, a osobito na „poljoprivrednom, zadružnom, zdravstvenom, socijalnom i prosvjetnom“;

Mir, hljeb i rad

žene će, vjerujući da je žensko pitanje „najsrećnije riješeno u Rusiji“, tražiti „slična rješenja“ u Crnoj Gori;
sindikati će tražiti da se osiguraju „mir, hljeb i rad“ i formiraju okružni uredi za osiguranje radnika i pomoć nezaposlenima;
komunisti će nastaviti da rade na pridobijanju siromašnog i srednjeg seljaštva za savez sa radničkom klasom, pod svojim rukovodstvom, ponavljajući da taj pokret ne bi trebalo „da bude neka stranka, nego jedna široka masovna organizacija“ u kojoj komunisti samo „aktivno sarađuju“.

Proglas omladine

Te raznolikosti, međutim, neće poremetiti njihove međusobne odnose, niti dovesti u pitanje „omladinsku nit“ u programu Narodnog fronta slobode, koja svoj krajnji izraz ima u proglasu omladine, objavljenom sredinom 1939. godine, povodom sve izvjesnijeg napada tzv. sila fašističke osovine na Jugoslaviju. U proglasu se kaže: „Crna Gora može biti slobodna samo u slobodnoj, demokratski uređenoj i nezavisnoj Jugoslaviji. Sudbina Crne Gore nerazdvojeno je vezana za sudbinu Hrvatske, Srbije, Makedonije, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Samo je u zajedničkoj borbi crnogorskog naroda i ostalih naroda Jugoslavije moguće izvojevati da Crna Gora, kao i ostale naše pokrajine, bude slobodna i ravnopravna zajednica i da živi slobodnim, nacionalnim životom u okviru državne zajednice Jugoslavije. Sloboda se ne stiče pomoću neprijateljskih bajoneta, takva sloboda znači ropstvo. Boriti se za očuvanje i nezavisnost Jugoslavije, za odbranu njenih granica, protiv propagande fašističkih sila kojima je cilj komadanje Jugoslavije i stavljanje njenih naroda pod varvarsko, fašističko ropstvo, boriti se za rješenje svih unutrašnjih pitanja u Jugoslaviji, radi uspješne odbrane njene nezavisnosti i radi toga da u njoj svaki narod bude slobodan – to je put kojim ide crnogorski narod boreći se za svoja prava. Izdržati u toj borbi znači pobijediti.

Borbena platforma

Ne vjerovati u svoje snage, očekivati spas i slobodu u neprijateljskoj intervenciji, iščekivati očajnički i kukavički pomoć međunarodnog fašizma – znači biti spreman na ropski, mnogo teži i mučniji život nego što je današnji, i to na ropski život pod tuđinom. A to je tuđe crnogorskom narodu. Njemu sve to treba iskreno predočiti kao što to radi omladina njegova, pa da složno povede borbu protiv tuđinske, neprijateljske propagande, protiv agenata fašističke Italije i Njemačke. Crnogorski narod hoće ovu državu, neće tuđina za gospodara, ali hoće da u njoj bude slobodan i ravnopravan“.
Borbenu „omladinsku“ platformu, koja u svemu bitnom suštinski korespondira sa programskom orijentacijom crnogorskih komunista, prihvata sva narodnofrontovska Crna Gora. Stvoren na tim osnovama, Narodni front u Crnoj Gori nije bio ni efemerna pojava, ni oblik pukog verbalnog izražavanja nezadovoljstva datim, karakterističan po tome što njegovi pripadnici, kako su tvrdili ideolozi aktuelne vlasti, „sa nevjerovatno jakim elanom“ govore protiv vlade i, „što je najžalosnije“, forsiraju „neko naročito crnogorsko pitanje“. Naprotiv, radilo se o političkom pokretu, čija je klasno-oslobodilačka priroda bila duboko ukorijenjena u etosu i timosu naroda iz kojeg je iznikao i koji je stoga bio spreman za suočavanje sa izazovima svog vremena.

Pucnji policije

Ta svojstva su pripadnici ovog fronta ispoljili: najprije, okupljanjem na Belvederu 1936. godine; zatim, odnosom prema španskom građanskom ratu; najzad, svojim kolektivnim antifašističkim i oslobodilačkim činom 1941. godine.
U prvom slučaju, riječ je o masovnom zboru, na kome je više političkih grupacija, formiranih dijelom i iz redova pripadnika građanskih stranaka, zajedno sa komunistima, usvojilo i uputilo vlasti na hitno rješavanje jedinstveni program zahtjeva i zadataka, koji su se odnosili na ukidanje policijskog terora i vraćanja građanskih prava i sloboda, otklanjanje nagomilanih krupnih socijalno-ekonomskih problema, obezbjeđenje pune ravnopravnosti Crne Gore u južnoslovenskoj državnoj zajednici, afirmaciju politike mira i uspostavljanje veza sa Sovjetskim Savezom. Pucnji policije u demonstrante (6 lica ubijeno a 30 ranjeno), bili su najava beskompromisnog obračuna vlasti s narodom u kome će ovaj morati da uzvrati istom mjerom ako želi da uspije u svojoj nakani.

Pokret otpora

U drugom slučaju, riječ je o shvatanju španskog građanskog rata kao prilike i obaveze da se na djelu pokaže nešto mnogo više od internacionalne solidarnosti u borbi protiv fašizma i lične hrabrosti. Relativno masovnim angažovanjem u tom ratu Crnogorci su, naime, manifestovali razvijenu svijest o tome da se fašističkoj opasnosti može i mora suprotstaviti samo odlučnom borbom i da ne postoji razlog kojim bi se izostanak iz te borbe mogao (o)pravdati.
U trećem slučaju, riječ je o Trinaestojulskom ustanku – jedinstvenoj manifestaciji pokreta otpora, koja po masovnosti učesnika, intenzitetu i efektima borbenih dejstava i političkim učincima nije imala sebi ravne u istoriji Drugog svjetskog rata – u koji je crnogorski narod pošao s idejom da se, kako u Omladinsko pokretu od 15. decembra 1941. godine piše, izbori „za svoju slobodu, za svoju nezavisnost, za svoju kulturu“.
Od pregnuća da dođu do svoje slobode, Crnogorce ujedinjene na pomenutoj „omladinskoj“ platformi, nije mogla da odvrati ni zbunjujuća komunternovska ideološka kampanja o novom svjetskom ratu kao imperijalističkom „s obije strane“, ni spremnost oficijelne vlasti da služenjem stranim gospodarima „kupi“ pravo gospodarenja sopstvenim narodom.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-02&id=210477

Feljton – Četvrtak, 02. jun 2011. godine

Radovan Radonjić, akademik: Apeli za ujedinjenje protiv diktature

„Zbijte vaše redove protivu zajedničkog neprijatelja srbijansko vojno-fašističke diktature, protivu razbojništva buržoazije. Ugledajte se na mučnu borbu i sjajnu pobjedu ruskih radnika i seljaka“. (U rezoluciji zbora u Virpazaru)

U rezoluciji zbora u Virpazaru, održanog dvadesetak dana kasnije, uz učešće predstavnika svih crnogorskih opozicionih struja, ide se još dalje i građanima šalje poruka: „Znadite da jedino borba radnika i seljaka vođenih Komunističkom partijom za obaranje buržoaske vladavine i zavođenje socijalizma ide pravim putem, tj. slobodi i jednakosti… Zbijte vaše redove protivu zajedničkog neprijatelja srbijansko vojno-fašističke diktature, protivu razbojništva buržoazije. Ugledajte se na mučnu borbu i sjajnu pobjedu ruskih radnika i seljaka“.
U formiranju i manifestovanju „narodnofrontovskog mišljenja“ u Crnoj Gori, koje ni u čemu bitnijem ne odstupa od komunističke „linije“, veoma važnu ulogu ima studentska organizacija, koja se formira krajem 1931. i početkom 1932. godine, i čiji se program od početka temelji na zahtjevima sličnim onim iz proglasa naprednih studenata Beogradskog univerziteta od januara 1931. godine, kojim je zatraženo raspuštanje Skupštine i Senata, ukidanje diktature i izvođenje njenih tvoraca pred narodni sud, te proglašavanje potpune narodne suverenosti i obrazovanje vlade od demokratski opredijeljenih uglednih ličnosti.

Inicijative studenata

U programskom pogledu, crnogorski studenti prate naloge vremena u kome politički i organizaciono stasaju. Oni, tako, ne samo da prihvataju zadatke što ih je svjetski kongres studenata, odražan u Briselu krajem 1934. godine, utvrdio u pogledu borbe protiv rata i fašizma, već u proljeće 1937. godine, na inicijativu jedne svoje grupe sa Beogradskog univerziteta, pozivaju „narod Crne Gore, da se okupi na jedno, da se ujedini, da stvori jedan širok front, front demokratije i slobode, i da tako povede odličnu borbu protiv današnje nasilničke i nenarodne vladavine“. Krajem te godine, ocjenjujući da sporazum između Srpske udružene opozicije i Hrvatske samostalne demokratske koalicije znači korak naprijed u demokratskom rješavanju hrvatskog pitanja, zajedno sa studentima Slovenije, Makedonije, Vojvodine i Bosne i Hercegovine donose rezoluciju u kojoj se traži da Crna Gora, Slovenija i Makedonija budu posebne federalne jedinice, a Vojvodina i Bosna i Hercegovina autonomne pokrajine u Jugoslaviji.

Poziv na uzbunu

Sredinom 1938. godine, na svojoj III pokrajinskoj konferenciji za Crnu Goru, studenti ističu zahtjeve u pogledu: pune slobode rada radničkih sindikalnih organizacija; ukidanja zabrane rada Seljačkog bratstva; dozvole organizovanja studentskih udruženja; stvaranja crnogorskog omladinskog pokreta. Crnogorski studenti na školovanju u Beogradu, Zagrebu, Skoplju i Subotici, nakon italijanske okupacije Albanije 1939. godine, proglasom se obraćaju „svome narodu i pozivaju na uzbunu“, jer se, kako kažu, više nije radilo o dalekim zemljama i problemima već „o našim životima, o našoj budućnosti, o našoj miloj Crnoj Gori, o nezavisnosti Jugoslavije“, bez koje „ne može biti ni Crne Gore“. Sljedeće godine prihvataju odluku I kongresa studenata Jugoslavije da se „zajedno sa ostalom omladinom bore protiv svih opasnosti i da se sačuva mir ovim narodima koji su dugo krvarili za tuđe interese“.

Omladinska platforma

Slično studentima misli i najveći dio crnogorske omladine. Pod uticajem „domaćih“ komunista, i shodno zaključcima VI kongresa Komunističke omladinske internacionale, održanog 1935. godine, crnogorska omladina u vrijeme formiranja Narodnog fronta slobode i sama poziva „sve prave prijatelje slobode i demokratije“ da se „bez obzira na partijske razlike, ujedine u borbi protiv diktature i nenarodne klero-fašističke vlade Stojadinović – Korošec“. Na toj „omladinskoj“ platformi stvaraju se: pokret za društvenu emancipaciju i afirmaciju žena u Crnoj Gori, kojima su komunisti već u prvim danima svog političkog djelovanja priznali „apsolutnu ravnopravnost“ sa muškarcima „u pravima i dužnostima“, ističući da će taj princip biti ostvaren tek „kroz socijalnu revoluciju u komunističkom društvu“; društvo za ekonomsko i kulturno podizanje sela i seljaka (Seljačko bratstvo), preko kojeg se „u crnogorskim selima širi komunistička ideologija“; sindikat, koji najprije na svojoj II oblastnoj konferenciji 1939. godine, a potom i na sastanku svog rukovodstva 1940. godine, formuliše okvirni program aktivnosti usmjerene na organizovanje borbe radničke klase, koja će se voditi ne samo za ostvarivanje ekonomskih i političkih prava, nego i za opšta građanska prava i slobode, demokratske odnose u društvu i nacionalnu ravnopravnost. Svi ti pokreti, organizacije i društva prihvataju, direktno ili indirektno, političku ocjenu iz Manifesta crnogorske narodne omladine od 1. decembra 1936. godine, da revolucionarna akcija u Crnoj Gori, osim od „velikih smetnji i terora od strane fašizma“, trpi i zbog domaćeg „sektašenja, međunarodnog gloženja i neshvatanja važnosti momenata“, jer „s jedne strane pristalice demokratskih opozicionih stranaka, i ako odlučni protivnici fašizma, ne uviđaju i neće da uvide posebna nacionalna prava Crne Gore“, dok „s druge strane izvjesni djelovi federalističkog pokreta odbijaju svaku političku saradnju sa pomenutim grupacijama, smatrajući ih hegemonističkim i jednakim kojoj bilo fašističkoj vladi“.

Prava naroda

Svima je bliska logika autora omladinskog Manifesta, da protagonistima bjelaštva treba poručiti da ih ne smatraju fašistima „već svojom braćom u borbi protiv fašizma“, ali da od njih traže da „kao dosljedni demokrati uvide demokratska prava crnogorskog naroda – da sam uredi svoje odnose sa srpskim narodom i drugim narodima Jugoslavije“, a da drugima, koji se u Manifestu nazivaju „braćom federalistima“; valja reći da su „sa njima u svakoj borbi za narodne slobode“, ali i da traže od njih „borbu a ne politička iščekivanja, kao i da demokratske elemente koji još ne uviđaju nacionalna prava Crnogoraca ne izjednačavaju sa fašistima“. I svi podržavaju program ponuđen u Manifestu, koji se u svim glavnim postavkama, pa i onoj o vraćanju Crne Gore na stanje od prije 1918. godine i davanju njenim građanima mogućnosti da se demokratski izjasne u kakvoj državi žele da žive, direktno oslanja na komunističku „liniju“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-01&id=210392

Feljton – Srijeda, 01. jun 2011. godine

Radovan Radonjić, akademik: Crnogorski seljak „opljačkan do kože“

Izgledi građanskih stranaka da ostvare neki značajniji uticaj na političko opredjeljenje masa bili su veoma mali. Njihov „manevarski prostor“ dodatno je bio sužen i time što su, ostavši trajno vezane za svoje centrale van Crne Gore, odbile učešće u stvaranju Narodnog fronta i prepustile komunistima da taj posao odrade sami

U Crnoj Gori su sve te ideje bile široko prihvaćene, i to ne samo u redovima komunista čije je rukovodstvo u jesen 1935. godine, postupajući „u duhu direktiva CK“, pristupilo stvaranju „protivfašističkog pokreta na širokoj osnovi, u kojemu bi bili usklađeni svi oblici borbe radničke klase i njihovih organizacija, seljaštva i nacionalno-revolucionarnog pokreta“, nego i unutar drugih političkih subjekata, osobito omladine. Ekonomska, socijalna i politička „zrelost“ Crne Gore za prihvatanje ideje sveopšte pobune protiv datog i traženje novih, bitno drugačijih solucija društvenog razvoja, bila je očigledna. U Crnoj Gori je, prema podacima iz popisa 1931. godine, od veoma siromašne poljoprivrede, šumarstva i ribolova živjelo 79,3 odsto, od industrije i zanatstva šest odsto, od trgovine, kredita i saobraćaja četiri odsto, a od svih ostalih djelatnosti (javnih i vojnih službi, slobodnog zanimanja itd.) 10 odsto stanovništva. U zvaničnim izvještajima njene Trgovinsko-industrijske i zanatske komore pisalo je da „nijedna privredna radinost na području Komore nije dostigla takav stupanj razvitka, da bi uslovila rentabilitet i privredni efekat (prinos), koji su neizbježni u procesu proizvodnje“ i da „opšta proizvodnja na komorskom području kao zasebne privredne jedinice nije u stanju da privrednim subjektima osigura materijalnu naknadu u tolikoj mjeri koliko je potrebno za opstanak i podmirenje drugih raznovrsnih potreba“.

Reakcije masa

Vlast, međutim, ne samo što ništa ne preduzima da se ekonomska i socijalna situacija popravi, već smatra da u tom pogledu i ne treba ništa činiti. Njeni stručnjaci, naime, početkom 1934. godine predlažu „ekonomsku strategiju“ koja umjesto izgradnje kapitalnih privrednih objekata, preferira bavljenje „sitnim poslovima“, jer, kako kažu: „Da prođe jadranska željeznica kroz Crnu Goru, koje bi selo moglo doći kolskim putem do nje? Što bi izvezli njom? Uvezeno kako bi donijeli do svojih domova“? Reakcija siromašnih masa na sve to bila je upravo onakva kako je predviđeno na IV kongresu KPJ, kada je rečeno da „crnogorsko seljaštvo, pritisnuto strahovitim progonima i glađu i opljačkano do kože“, zakonito teži revoluciji i „nezavisnosti Crne Gore“.

Uporišne tačke

Izgledi građanskih stranaka da u takvim okolnostima ostvare neki značajniji uticaj na političko opredjeljenje masa bili su veoma mali. Njihov „manevarski prostor“ dodatno je bio sužen i time što su, ostavši trajno vezane za svoje centrale van Crne Gore, odbile učešće u stvaranju Narodnog fronta i prepustile komunistima da taj posao odrade sami. Iako najmanji po broju članova koje njihova organizacija okuplja, komunisti su iskoristili takvu priliku i u proces formiranja Narodnog fronta išli s platformom čije su uporišne tačke bile: (a) nacionalna samostalnost Crne Gore, (b) koja će biti ostvarena na osnovu principa samopredjeljenja do otcjepljenja i (c) značiće oslobođenje od ropskog položaja putem uspostavljanja vlasti radnika i seljaka. Da će takvu platformu, osim demokratski raspoložene mase seljaštva, radništva i inteligencije, prihvatiti i pojedine lijevo orijentisane opozicione grupe, nije bilo nikakve sumnje. Prvi konkretan dokaz u tom smislu pružio je opozicioni zbor narodnofrontovskog karaktera održan u Nikšiću 5. avgusta 1935. godine. Osuđujući sve ranije režime, „koji su vodili jednu nenarodnu politiku i time doveli narod i zemlju do ivice propasti“, i uvjereni da je jedino „seljački stalež“ kadar da riješi pitanje „unutrašnje sloge, državne sigurnosti i napretka“, učesnici ovog zbora traže „nesmetanu vladavinu narodnog suvereniteta“, što konkretno znači:
u oblasti ljudskih i političkih prava – punu slobodu djelovanja za sve društvene redove, pokrete i partije, kao i punu slobodu štampe, udruživanja, zbora i dogovora;

Novi zakoni

u oblasti zakonodavstva – ukidanje svih „reakcionarnih političkih zakona“, u prvom redu zakona o zaštiti države, i donošenje novog izbornog zakona sa opštim neposrednim pravom glasa za oba pola, zakona o korupciji „sa povratnom snagom od dana ujedinjenja pa sve do danas“, te „samoupravnog zakonodavstva koje će osigurati potpunu samoupravu opštine“;
u sferi vlasti – raspuštanje parlamenta i raspisivanje slobodnih izbora za Narodnu skupštinu, ukidanje Senata, zamjenu Ministarstva fizičkog vaspitanja Ministarstvom rada, ukidanje žandarmerijskih stanica po selima i „svih vrsta egzekutora“, izbor neutralne Vlade sastavljene „od priznatih autoriteta, prijatelja narodne sloge i građanskih sloboda“;
u sferi ekonomskih prava i sloboda – koja je jako važna budući da „političke slobode nijesu nikad zagarantovane bez ekonomske sigurnosti zasnovane na društvenoj pravdi“ – brisanje svih dugova, „etatiziranje“ industrijskih preduzeća i ukidanje svih vrsta kartela, oduzimanje zemlje svima onima koji je lično ne obrađuju i dodjelu ove zemljoradnicima i ostalim siromašnim građanima koji se žele posvetiti zemljoradnji, slobodnu proizvodnju i prodaju duvana i pojeftinjenje svih monopolskih artikala koji su „neophodno nužni“ narodu, izjednačavanje cijena svih poljoprivrednih artikala u čitavoj zemlji nužno potrebnih za prehranu siromašnog stanovništva;

Isplata duga

u oblasti privrednog razvoja – izgradnju željezničke mreže kroz Crnu Goru, isušenje Skadarskog jezera i „primjenu savremenih tehničkih sredstava za iskorišćavanje rječnih snaga sa čime bi se riješilo pitanje ishrane Crne Gore“, isplatu stanovništvu predratne Crne Gore 10 miliona zlatnih njemačkih maraka dobijenih na ime reparacije; u oblasti socijalne politike – ukidanje svih nepravilno priznatih penzija, ukidanje školarine u svim oblicima obrazovanja, osmočasovno radno vrijeme i penziono osiguranje radnika i namještenika, davanje pristojne pomoći „ustašama“ i njihovim udovicama i siročadi, nabavka žita u vrijednosti 10-15 miliona dinara i podjela ovog siromašnom stanovništvu; u oblasti spoljne politike-uspostavljanje diplomatskih i trgovinskih odnosa sa sovjetskom Rusijom.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-31&id=210316

Feljton – Utorak, 31. maj 2011. godine

Radovan Radonjić, akademik: Crnogorcima ista prava kao i drugim narodima

Milovan Đilas je, u svom referatu, na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ konstatovao da je proces konstituisanja crnogorske nacije završen krajem XIX i početkom XX vijeka. Od tog trenutka, smatralo se, osnovni pogledi komunista o crnogorskom nacionalnom pitanju bili su jasni i precizni: Crnogorci su i kao nacionalna posebnost bili u ravni sa drugim južnoslovenskim narodima

Nov podsticaj angažovanju komunista na teorijskoj razradi pitanja crnogorske nacionalne posebnosti daju ocjene KPJ, iz 1939. godine, o šteti koju revolucionarnom pokretu u Jugoslaviji donose neprecizno definisani stavovi o nacionalnom pitanju. Dijelom pod uticajem tih ocjena, a dijelom na temelju uočavanja koliko i kako se problemi u toj oblasti reflektuju na ukupna politička dešavanja u Crnoj Gori, na VIII pokrajinskoj konferenciji KPJ za Crnu Goru, avgusta 1940. godine, odobrena je ranija orijentacija u odnosu na nacionalno pitanje, utvrđena obaveza njenog daljeg snaženja i istaknuta potreba pisanja brošure o crnogorskom nacionalnom pitanju. Istovremeno, u okviru priprema za V zemaljsku konferenciju KPJ, dato je više primjedbi na tretman crnogorskog nacionalnog pitanja u referatu koji je za taj skup bio pripremio Moša Pijade, što je imalo za posljedicu da se priprema tog referata povjeri Milovanu Đilasu. Pijade je tvrdio da je Crna Gora, uprkos njenoj tradiciji, državnosti i samostalnosti, primjer seljačke zemlje sa još nepreživjelim ostacima plemenske organizacije u kojoj je proces formiranja nacije počeo „tek kad su Crnogorci imali da osete srpsko nasilje i eksploataciju” – i nije završen.

Nove težnje

Đilas je, u svom referatu, međutim, konstatovao da je proces konstituisanja crnogorske nacije završen krajem XIX i početkom XX vijeka. Od tog trenutka, smatralo se, osnovni pogledi komunista o crnogorskom nacionalnom pitanju bili su jasni i precizni: Crnogorci su i kao nacionalna posebnost bili u ravni sa drugim južnoslovenskim narodima. I po tom osnovu, dakle, crnogorski narod je imao ista prava kao i drugi južnoslovenski narodi na samoopredjeljenje do otcjepljenja, odnosno iste mogućnosti da koristeći ta prava bude konstituent nove demokratske i federativne države u kojoj će zajedno s njima, u istoj mjeri koliko i oni, ostvarivati svoje istorijske težnje. S tim i takvim uvjerenjima crnogorskih komunista korespondirao je zakjučak V zemaljske konferencije KPJ u odnosu na crnogorsko nacionalno pitanje, u kome se ističe da borba „za ravnopravnost i samoopredjeljenje crnogorskog naroda” podrazumijeva, uz ostalo, borbu protiv „vođstva federalista koji pomoću italijanskih imperijalista pripremaju nov jaram crnogorskom narodu”.

Dva orjentira

Kao nosilac posla na stvaranju masovne baze revolucije, koja se već od 1935. godine naziva Narodnim frontom slobode, crnogorski komunisti imaju dva orijentira: odluke VII kongresa Kominterne o stvaranju narodnih frontova i programske zahtjeve CK KPJ u pogledu ostvarivanja tog zadatka na čitavom jugoslovenskom prostoru. Kominterna je na svom VII kongresu obavezala sve komuniste svijeta, prvo, na to da oko sebe okupe i na svojoj programskoj platformi jedinstveno angažuju sve kojima odgovara promjena postojećeg društvenog stanja (radništvo, seljaštvo, omladinu, žene), a potom da se angažuju na stvaranju „nadstranačkih klasnih organa”, odnosno „jedinstvenog fronta u preduzećima, među nezaposlenima, u radničkim četvrtima i među malim ljudima grada i sela”. CK KPJ je, pak, tražio da to okupljanje i objedinjavanje bude u skladu s njegovim konkretnim programskim opredjeljenjima i ciljevima, koji su podrazumijevali: prvo, stvaranje „revolucionarnog jedinstva radničke klase kao okosnice jedinstvenog fronta svih radnika i nacionalno ugnjetenih slojeva”, što je trebalo da bude zaloga za rušenje kapitalističkog društveno-političkog sistema, bez čega nije bilo moguće ostvariti željeni socijalni, privredni, nacionalni i kulturni progres;

Široko krilo

Drugo, postizanje pune saglasnosti u pogledu „preuređenja državne zajednice na osnovama ravnopravnosti svih njenih naroda”; Treće, puno angažovanje u antifašističkoj borbi na međunarodnom planu”, u borbi protiv aspiracije fašističkih sila prema Jugoslaviji i sve neposrednije opasnosti od njihove agresije, u „borbi protiv kolebljive spoljne politike jugoslovenskih režima, protiv političkog i privrednog vezivanja Jugoslavije za fašističke sile, za priznavanje Sovjetskog Saveza i oslonac na njega”.
Tim ciljevima inklnirali su zaključci usvojeni na IV zemaljskoj konferenciji KPJ, kojima se od pokrajinskih organizacija tražilo da „među masama ugnjetenih naroda moraju svuda da pomažu stvaranje i izgradnju nacionalno revolucionarnih pokreta i organizacija”. U skladu s njima bio je zahtjev iz rezolucije CK KPJ, iz marta 1935. godine, da „nacionalno revolucionarni rad ne smije imati za cilj da stvori izolirane, sektaške, nacionalno revolucionarne grupacije, nego mora biti uperen u tom pravcu da se u procesu masovne borbe protiv nacionalnog ugnjetavanja i porobljavanja, kao i preko štampe i druge propagande i organizacije i agitacije protiv fašističkih grupa, među ugnjetenim narodima, kao i protiv nacionalnog neformizma, stvori jedno široko revolucionarno krilo nacionalno oslobodilačkog pokreta kao jednog od glavnih djelova protufašističkog narodnog fronta“.

Jedinstven zadatak

Samo tri mjeseca kasnije, na sjednici CK KPJ u Splitu, utvrđen je jedinstven zadatak za sve jugoslovenske komuniste, koji je podrazumijevao: 1) da Partija traži i ističe ono što ima zajedničko sa vođstvima građanskih partija, a ne ono što ih razdvaja; 2) svuda organizovati javne i za mase vidljive manifestacije solidarnosti radnika sa seljaštvom i nacionalno-oslobodilačkom borbom; 3) najaktivnije učestvovati u svim pokretima, akcijama i borbama seljaštva, ugnjetenih naroda i srednjih slojeva; 4) sklapati borbene sporazume sa svim mjesnim organizacijama seljačkih i građanskih opozicionih stranaka i organizacija; 5) ulaziti u sve organizacije koje imaju nacionalno-oslobodilački karakter, naročito na selima, i pridobijati čitave te organizacije za antifašističku borbu, ostavljajući ih u sklopu njihove partije.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-30&id=210210

Feljton – Ponedjeljak, 30. maj 2011. godine

Piše Radovan Radonjić, akademik: Borba za „nezavisne crnogorske republike“

U Jugoslaviji živi pet naroda:  Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Makedonci, te svaki od njih ima pravo da samostalno odlučuje o formama zajedništva sa drugima

Kolebanja kod crnogorskih komunista u pogledu „nacionalne linije” izazivale su i veoma česte izmjene kursa eksternih autoriteta i njihovi pozivi na „klasnu disciplinu” u izvršavanju ne uvijek jasnih odluka, kakva je na primjer bila ona da se napusti politika „razbijanja Jugoslavije”. Krajem 1934. godine, naime, u vrijeme održavanja IV zemaljske konferencije KPJ, na snazi je bila kominternovska direktiva, inače prihvaćena na IV kongresu KPJ, o samoopredjeljenju do otcjepljenja. U tom duhu je na IV zemaljskoj konferenciji utvrđena čak i obaveza komunista da se bore za „pravo samoodređenja do otcjepljenja svim potlačenim narodima – Hrvatima, Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima itd”. U junu 1935. godine, međutim, na sastanku CK KPJ u Splitu, na inicijativu Kominterne, napušta se ideja razbijanja Jugoslavije i prihvata orijentacija na nacionalnu ravnopravnost na bazi njenog revolucionarnog demokratskog preobražaja. Rukovodstvo KPJ tada konstatuje da je „glavna zadaća komunista da ujedine sve protufašističke snage i da porast borbenog raspoloženja najširih narodnih masa pretvore u snažan val protufašističkih masovnih akcija”.

Promjena strategije

U tu svrhu, kaže se u rezoluciji koja je tom prilikom usvojena, treba „provesti konferencije pristaša narodnooslobodilačkog pokreta u hrvatskim krajevima, slovenačku nacionalno-revolucionarnu konferenciju, savjetovanje seljaka – komunista iz Srbije i crnogorsku nacionalno- revolucionarnu konferenciju”. Prihvatajući takvu obavezu, Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru je u pismu Centranom komitetu KPJ od 2. juna 1935. godine izrazio uvjerenje da postoje uslovi za organizovanje nacionalnog revolucionarnog pokreta u Crnoj Gori, za kojim je potreba utoliko veća što je bivši „pokret zelenaški crkao”. Izvjesna promjena te strategije, barem kada je u pitanju okvir unutar kojeg je treba sprovoditi, izvršene su samo par mjeseci kasnije. Kominterna je na svom VII kongresu, održanom jula i avgusta 1935. godine, ocijenila da fašizam, kao najveću opasnost za čovječanstvo, ne mogu suzbiti samo komunisti i radička klasa, već da borba podrazumijeva jedinstven front svih ugroženih naroda i država.

Zajedničke akcije

Nalog Kominterne svojim „sekcijama” da „vode računa o promijenjenoj situaciji i da taktiku jedinstvenog fronta primjenjuju na nov način, sklapajući sporazume s organizacijama radnih masa raznih političkih pravaca za zajedničke akcije u preduzećima, mjestima, oblastima, pokrajinama, kao i u međunarodnim razmjerama”, za jugoslovenske i crnogorske komuniste je značio obavezu da napuste ne samo dotadašnju strategiju borbe „klase protiv klase”, što su oni orijentacijom na organizovanje nacionalno-revolucionarnih pokreta donekle već bili uradili, nego i strategiju razbijanja Jugoslavije. Nova, obavezujuća, kominternovska formula glasila je: „Ravnopravnost na bazi revolucionarnog demokratskog preobražaja Jugoslavije”.
Saobrazno tom zaokretu, Biro Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru sačinio je u drugoj polovini 1935. godine materijal: O nacionalnom oslobodilačkom pokretu u Crnoj Gori, u kome se u pogledu rješavanja crnogorskog pitanja afirmiše, s jedne strane, princip revolucionarne borbe, koja sadrži sve pretpostavke klasne borbe za radikalne socijalne promjene i, s druge strane, princip samoopredjeljenja do otcjepljenja, uz pretpostavku jedinstva jugoslovenskih naroda na bazi ravnopravnosti.

Nacionalna posebnost

U razradi tih principa ističu se kao krucijalne tri stvari:
Prvo, da nacionalno-revolucionarna borba u Crnoj Gori mora da se vodi pod parolom „nezavisne crnogorske republike”;
Drugo, da takvo pravo Crnogorcima može dati samo pobjedonosna revolucija radnika i seljaka;
Treće, da ako oslobođeni crnogorski narod izrazi želju da sa ostalim jugoslovenskim narodima i sa cijelim Balkanom živi zajedno, to mu niko ne može osporiti.
U tom dokumentu, doduše, nema izričitog iskaza o tome da pravo Crnogoraca na samoopredjeljenje, čiji će politički oblik biti „nezavisna crnogorska republika”, proizilazi i iz njihove nacionalne posebnosti. Faktički, međutim, on odražava takvo shvatanje budući da upravo u vrijeme njegovog nastanka u listu „Zeta”, veoma bliskom komunistima, izlazi članak anonimnog autora u kome se navodi da u Jugoslaviji živi pet naroda: Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Makedonci, te da svaki od njih ima pravo da samostalno odlučuje o formama zajedništva sa drugima. Isti anonimni autor reaguje i na pokušaj Ivana Vujoševića da dokaže kako u preuređenoj Jugoslaviji Crnoj Gori nije potrebna samostalnost, tvrdeći da je Crna Gora ostala nerazvijena baš zato što je u „ujedinjenoj Jugoslaviji” podvrgnuta „jednom specijalnom političkom i ekonomskom režimu” koji je značio „najtežu povredu osnovnih građanskih prava i političkih sloboda, a naročito povredu glavnih vitalnih uslova i potreba Crnogoraca”.
Ideja o sintezi klasnog i nacionalnog kao osnovi otpora nadirućem fašizmu, i bitnoj pretpostavci rješenja glavnih unutrašnjih problema – koja se nešto kasnije javlja – ne samo što implicira rješavanje nacionalnog pitanja kao prioritetnog političkog zadatka crnogorskih komunista, već nameće i potrebu da se sve to i teorijski objasni i obrazloži. U tom kontekstu, u prilog tezi o crnogorskoj nacionalnoj posebnosti, koju komunisti sve više usvajaju i afirmišu, navode se razni momenti i elementi – od istorijske individualnosti, pod kojom se podrazumijeva odvojeni (zasebni) državni, ekonomski, kulturni i politički život Crnogoraca, do posebnog morala i pogleda na svijet koji je formiran u njihovoj stalnoj borbi za slobodu.

Bez ucjena

Takav pristup pitanja crnogorske nacionalne posebnosti, na primjer, sadrži Platforma za saradnju svih Crnogoraca za demokratiju i ravnopravnost Crne Gore u Jugoslaviji, koju formuliše Radničko-seljačka stranka, nedugo nakon VI pokrajinske konferencije KPJ za Crnu Goru, 1937. godine. U tom dokumentu se, uz ostalo (u prvom redu obaveze u pogledu rješavanja ekonomskih problema i poboljšanja standarda radnika i seljaka), ističe teza da nacionalno pitanje nije samo seljačko pitanje, već da predstavlja izraz ekonomskih, političkih i kulturnih potreba crnogorskog društva u cjelini. Na fonu te teze traži se donošenje novog ustava „po sporazumu slobodno izabranih predstavnika svake pokrajine, bez ucjene i nadglasavanja, koji će ustav zagarantovati ravnopravnost svim narodima i nacionalno-istorijskim individualitetima u Jugoslaviji”, u kojoj bi Crna Gora trebalo da bude jedna od federalnih jedinica, odnosno da „Crna Gora prilikom preuređenja države ima biti ravnopravna politička jedinica sa ostalim političkim jedinicama u okviru današnje Jugoslavije”. Da bi sve to izgledalo što uvjerljivije, kaže se u tom dokumentu, valjalo bi pristupiti pisanju „naše narodne istorije”, s ciljem da se afirmiše crnogorska nacionalna posebnost.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-29&id=210143

Feljton – Nedjelja, 29. maj 2011. godine

Piše Radovan Radonjić, akademik: Više krivaca za crnogorski egzodus

„Ujedinjenje crnogorskog naroda sa srpskim, koje je bilo ustvari ujedinjenje jedne grupe Crnogoraca sa srpskom gospodom, izvršeno… i učvršćeno ognjem i mačem, uz gruvanje topova i plamen koji se dizao iz stotine zapaljenih kuća, uz premlaćivanje i ubijanje hiljada Crnogoraca, njihovih žena i djece“ (stav komunista)

Komunisti na zaoštravanje društvenih problema nakon uvođenja monarhističke diktature, u principu, reaguju na dva načina: sve većom radikalizacijom vlastitih ocjena o karakteru zajedničke države, odnosno o faktičkoj poziciji Crne Gore u njoj, i sve jasnijim ugrađivanjem nacionalne komponente u crnogorsko državno pitanje. U tom pogledu su karakteristična četiri njihova osnovna stanovišta. Prvo stanovište odnosi se na karakter i ishod ujedinjenja 1918. godine, a njega karakterišu teze: da se „ujedinjenje naroda svih zemalja Jugoslavije u jednu državu izvršeno 1. decembra 1918. godine odigralo… pod prijetnjom naperenih srbijanskih bajoneta, mitraljeza i topova“, da je „ujedinjenje crnogorskog naroda sa srpskim, koje je bilo ustvari ujedinjenje jedne grupe Crnogoraca sa srpskom gospodom, izvršeno… i učvršćeno ognjem i mačem, uz gruvanje topova i plamen koji se dizao iz stotine zapaljenih kuća, uz premlaćivanje i ubijanje hiljada Crnogoraca, njihovih žena i djece“; da su „mjesto bratstva i slobode, srbijanska okupatorska gospoda dala …crnogorskom narodu kamdžiju, tamnicu, kuršum i janičarsku pljačku“.

Narod porobljen

Drugo stanovište bilo je da je crnogorski narod u zajedničkoj državi porobljen, budući da je „izgubio svoju slobodu i samostalnost“. Treće stanovište je da se crnogorsko nacionalno pitanje postavlja kao klasno pitanje, tj. kao pitanje „oslobađanja crnogorskog naroda ispod vladavine gospode kapitalista i bankara“. Četvrto stanovište implicira obavezu komunista na organizovanje revolucionarne akcije čiji cilj treba da bude „vraćanje na stanje od prije 1. decembra 1918. godine“, tj. „davanje narodu pune mogućnosti da se izjasni o sudbini, o državnom uređenju“.
Slična uvjerenja dijeli i komunistička omladina Crne Gore, koja svesrdno poržava proglas komunističke omladine Jugoslavije od 1. decembra 1932. godine o bojkotu proslave dana ujedinjenja. U tom proglasu je pisalo da 1.decembar nije dan koji treba da podsjeća na oslobođenje jugoslovenskih naroda, već „simbol ropstva svih naroda Jugoslavije, koje već četrnaest godina pljačka udružena krupna buržoazija Srba, Hrvata i Slovenaca pod hegemonijom srpske militarističke monarhije“.

Korjenite promjene

Za razliku od srpskih stranaka, crnogorski komunisti nijesu imali dilema oko toga ko je sve, čime doprinio da se Crna Gora nađe u takvoj situaciji i zašto upravo njima pripada uloga predvodnika u „odličnom poduhvatu“ da se to stanje korjenito promijeni, tj. da se crnogorsko državno i nacionalno pitanje pravedno riješi. Po njihovom uvjerenju, naime, za crnogorski egzodus bilo je više krivaca. Glavni i svakako najveći krivac za porobljavanje Crne Gore bila je velikosrpska buržoazija, čiji nezajažljivi hegemonistički i eksploatatorski apetiti predstavljaju prijetnju za prava i slobode ne samo svih Južnih Slovena, nego i srpskog naroda samog. U tom smislu govorilo se da isto kao što za crnogorsku sirotinju nije donijelo nikakvu pozitivnu promjenu to što je vlast kralja Nikole zamijenila vlast kralja Aleksandra Karađorđevića, njegovog „dičnog rođaka“ koji ga je nadmašio u lukavstvu i licemjerstvu, tako ni za srpsku sirotinju nije bolje to što se umjesto pod tuđinom nalazi pod vlašću „svoje“ buržoazije. Srpski radnik i seljak, koga „već skoro cijelo stoljeće obmanjuju njegovom slobodom oni kojima ta sloboda donosi ćara“, isto je toliko ponižen i ugnjeten „kao svi njegovi drugovi po ostalim pokrajinama“.

Vođe izdale

Drugi krivac što je Crna Gora „lišena svoje državne samostalnosti i prisajedinjenja državi SHS“ bio je, kako je ocijenjeno na IV kongresu KPJ, francuski i engleski imperijalizam. Kasnije će „saveznička“ krivica biti redukovana na francusku kolonijalističku politiku, koja, u sprezi sa isto takvom politikom srpske buržoazije, teži novom pokoravanju Balkana, tek oslobođenog od turskog i austrougarskog ropstva. Treći krivac za crnogorska stradanja u zajedničkoj državi, ne manje važan od prethodna dva, jeste crnogorsko vođstvo koje je sopstvene interese pretpostavilo interesima zemlje, odnosno pravima i slobodama njenih građana. O tome se u jednom dokumentu crnogorskih komunista kaže: „Crnogorski narod je duboko zadojen ljubavlju za slobodu jednom tradicionalnom težnjom za samostalnost i nezavisnost. Ova težnja je ispravna i dokumentirana herojskom borbom kroz stoljeća. Poslije svjetskog rata kada je srpska armija okupirala Crnu Goru Crnogorci su mnogobrojnim krvavim žrtvama dokazali svoju vjernost predanjima predaka. Ova ljubav za slobodu je bila u to vrijeme kompromitovana od njihovih vođa izdajstvom. Jedan dio vođa prešao je u redove srbijanskih imperijalista, a drugi dio je ovu borbu za slobodu iskoristio za monarhijske interese detronizirane dinastije“.
To što je šestojanuarska diktatura objektivno išla na ruku novom „nacionalnom kursu“ crnogorskih komunista, nikako ne znači da je njegovo oživotvorenje teklo „po planu“ i bez zastoja. Mnogi problemi u tom pogledu izvirali su kako iz kolebanja samih komunista u formulisanju zadataka koje je trebalo neposredno da rješavaju, tako i iz nepreciznosti i nejasnoća u direktivama CK KPJ, u kojima su „konkretizovani“ zadaci komunističkog pokreta u organizovanju revolucionarne akcije i klasne borbe svjetskog proleterijata.

Izvjesna kolebanja

U prvom slučaju, tj. u slučaju izvjesnih kolebanja samih komunista, prevashodno se radilo o tome da se jedan dio partijskih kadrova veoma sporo oslobađao svojih ranijih shvatanja o državnom i nacionalnom pitanju. Taj problem je bio toliko izražen da je CK KPJ, na primjer, bio prinuđen da u jednom pismu partijskom članstvu u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj 1931. godine oštro ukaže na potrebu suprotstavljanja svojevrsnoj denacionalizaciji Crnogoraca, odnosno nastojanjima monarhije da „nasilnim putem pretopi Crnogorce u novoskovano jugoslovenstvo, koje u prvom redu ima da služi interesima beogradske čaršije i velikosrpske hegemonističke buržoazije, da slomi svaki otpor Crnogoraca i njihovo nacionalno oslobođenje i tim činom upregne radne mase da služe ekonomskim i političkim interesima vojno-fašističke diktature“. Nacionalni problem u Crnoj Gori – stajalo je u tom pismu – „jeste i biće jedna od najjačih poluga u revolucionarnoj borbi i trebaće mu posvetiti osobitu pažnju“. Osim toga, komunisti su se kolebali još i u procjeni da li u Crnoj Gori uopšte postoje ikakvi uslovi za stvaranje nacionalnog revolucionarnog pokreta“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-28&id=210038

Feljton – Subota, 28. maj 2011. godine

Radovan Radonjić, akademik: „Crnogorci su etička i etnička posebnost“

Među Crnogorcima, koji su se generalno našli na najžešćem udaru monarhističke diktature, svakako je najteže bilo komunistima. Isto tako, i odgovor komunista na nasilje kojem su bili izloženi bio je najžešći. Pri tome, nije se radilo samo o očajničkom otporu nekoga kome je sve uskraćeno, uključujući i pravo na postojanje

Štedimlija, tako, oslanjajući se na srednjovjekovni spis Regnum Selavorum (poznatiji kao Ljetopis popa Dukljanina), odgovor da to pitanje traži u predanju o hrvatskom porijeklu Crnogoraca, što je uslovilo da u svojoj knjizi Osnovi crnogorskog nacionalizma napiše da su Crnogorci na prostore svoje današnje zemlje „došli kao Hrvati i pod tim imenom u njoj živjeli nekoliko vjekova, a tek kasnije, kad je bila stvorena srednjovjekovna srpska država, u čiji je sastav ušla prethodnica današnje Crne Gore, Zeta, počela je pod uticajem i pritiskom autoriteta nove države da se gubi hrvatska u korist srpske nacionalne svijesti kod predaka današnjih Crnogoraca“.

Dinarski narodi

Drljevićev odgovor na pomenuto pitanje, pak, temelji se na rezultatima analize koja se u tom pogledu poziva na autoritete: Jovana Cvijića, koji je isticao „razliku između dinarskih naroda slovenskog jezika i Srba“, misleći da je „ta nejednakost samo posljedica nejednakih uslova, pod kojima su se odijeljeno, u posebnim državama, razvijali kroz sve vjekove istorije“; Živojina Perića, „jednako znamenitog srpskog naučnika i profesora beogradskog univerziteta“ , koji kaže „da su Crnogorci etička i etnička posebnost“; Alfreda Rozenberga, ministra njemačkog Rajha i autora poznatog djela Mit dvadesetog vijeka, koji kaže „da su junaštvo i čast mitos dinarskih naroda jednako kao i Germana, čime na nesumnjiv način odvaja dinarske narode od ostalih naroda Jugoistoka“. To je razlog što Drljevićeva teza o nacionalnoj posebnosti Crnogoraca glasi: „Rase su zajednice krvi, a narodi su istorijske tvorevine. Crnogorski narod po jeziku pripada slovenskoj jezičkoj zajednici, a po krvi grupi onih naroda, koji su poznati pod imenom dinarskih naroda. Ovi narodi su, po savremenoj nauci o evropskim rasama, potomci Ilira, koji su primivši jezike drugih rasa, napustili i svoje ilirsko ime, ali je ilirska krv u zajednici s geopolitičkim položajem i istorijom i dalje ostala stvaralac njihove kulture. Otuda postoji ne srodnost nego jedinstvo stanovitih kulturnih oblika kod dinarskih naroda, počevši od Albanaca do Južnih Tirolaca, koji su pogermanjeni Iliri“.

Velikosrpski nasrtaji

Dobrim dijelom i pod uticajem ovakvih koncepcija svojih ideologa, federalisti će projekat trodjelnog ustrojstva „zajedničke države“, čiji bi jedan od elemenata trebalo da bude Srpska banovina, dočekati „nijansirano“ kritički. Jedni će, naime, tom konceptu suprotstaviti ideju crnogorske banovinske samouprave u okviru nove srpske zajednice, dok će drugi čvrsto zastupati stanovište da Crna Gora ni na koji način ne treba da ostane u okviru Srpske banovine. Dio ovih potonjih, blizak Rozenbergovim shvatanjima da su državni oblici prolazni, a da je nacija „početak i kraj kome sve drugo treba da se potčini“, i uvjereni da crnogorske nacionalne i državne interese treba jednom za svagda zaštititi od hegemonističkih velikosrpskih nasrtaja, usvaja 1941. godine izjavu o poništenju odluka Podgoričke skupštine i proglašava nezavisnu Crnu Goru pod italijanskim patronatom.

Najvažniji zadatak

Među Crnogorcima, koji su se generalno našli na najžešćem udaru monarhističke diktature, svakako je najteže bilo komunistima. Isto tako, i odgovor komunista na nasilje kojem su bili izloženi bio je najžešći. Pri tome, nije se radilo samo o očajničkom otporu nekoga kome je sve uskraćeno, uključujući i pravo na postojanje. Nepomirljiv odnos prema postojećoj vlasti i njenim postupcima, komunistima je diktirala i vlastita programska orijentacija u pogledu mijenjanja datog društvenog stanja u cjelini. Štoviše, ocjena VI kongresa Kominterne da je zaoštravanjem opšte krize kapitalizma u svijetu stvorena „predrevolucionarna situacija“, odnosno obaveza utvrđena na IV kongresu KPJ o stvaranju nezavisnih nacionalnih država, nalagala im je da rušenje vojnofašističke diktature učine svojim prvim i najvažnijim zadatkom. Saglasno tom imperativu, rukovodstvo KPJ je svojim proglasom iz februara 1929. godine pozvalo radničku klasu i seljaštvo na oružanu revolucionarnu borbu „za rušenje apsolutističkog režima i za vlast radnika i seljaka“. Oružani ustanak protiv režima, koji je označen kao oličenje fašizma velikosrpske buržoazije, trebalo je da počne odmah. Smatralo se da „činjenica da KP nema većinu radnika za sobom ne smije ni u kom slučaju da služi kao opravdanje za pasivnost“.
Zanos komunista idejom o revoluciji „sad i ovdje“ nije dugo trajao. Nakon potpunije analize unutrašnjih (ne)prilika za izvođenje revolucionarnog prevrata, taj čin je odložen za neko pogodnije vrijeme.

Revolucija nužna

Ocijenjeno je da „moment još nije zreo za jedan opšti revolucionarni ustanak masa“, a da bi „svaki izolovani delimični ustanak samo u Crnoj Gori bio ugušen u moru krvi“. Uvjerenje da je revolucija nužna i da se približava čas kada će ona biti moguća i dalje je ostalo. Ostalo je i uvjerenje da tom neumitnom „trenutku odluke“ treba ići u susret i dočekati ga što spremnije. Na tom opštem revolucionarnom kursu djelatnosti crnogorskih komunista uglavnom se koncentrisala oko dva, kako se smatralo, najvažnija zadatka: prvo, jasnog definisanja crnogorskog državnog, odnosno nacionalnog pitanja; drugo, pripreme odgovarajućih socijalnih i političkih subjekata u crnogorskom društvu da svojom revolucionarnom akcijom to pitanje riješe. Sve ostalo čime su se crnogorski komunisti tada bavili bilo je ili izvedeno iz ova dva krucijalna zadatka ili podređeno njihovom izvršavanju. Razumije se, i jedno i drugo u okvirima i saobrazno pravilima opšte strategije međunarodnog komunističkog pokreta, koju je kreirala Kominterna, a detaljnije razrađivala i operacionalizovala KPJ.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-27&id=209997

Feljton – Petak, 27. maj 2011. godine

Radovan Radonjić, akademik: Crnoj Gori nedostaje samo „sloboda“

Po mišljenju federalista, problem Crne Gore nije u materijalnoj ili bilo kojoj drugoj oskudici, već u nemanju prava da svoje prirodne potencijale i dobra koriste na način koji njoj odgovara

I u narodnoj skupštini osigurana je diktatura izbornim zakonom. Članovi obaju tijela biraju se javnim glasanjem. Zemlje nemaju čak ni pravo isticanja svojih kandidata. Moraju imati zajedničku kandidatsku listu s drugim zemljama. Srbijanski front postao je svemoćan. Ovjekovječena je vladavina Srbije nad ostalim zemljama. Dobrim dijelom to je razlog što Drljevića, u Uputstvima uoči opštinskih izbora 1935. godine, upozorava: „Za nas su radikali, demokrati, zemljoradnici i JRZ isto. Na jedinstvo svih srbijanskih stranaka protiv Crne Gore, odgovorite jedinstvom crnogorskog fronta protiv svih njih. Ovo važi za opštinske izbore. Ovo važi za vazda“.

Neće pod okupacijom

Jedinstvo na kome Drljević insistira nije postignuto – ne samo na crnogorskom planu, nego ni unutar same federalističke stranke. Dio federalista i dalje je ostao pri stavu da je crnogorsko pitanje u osnovi ustavno pitanje i da se može riješiti preinakom tog akta, odnosno drugačijim (pravednijim i povoljnijim) političkim tretmanom Crne Gore u zajedničkoj državi, te bržim rješavanjem njenih ekonomskih, socijalnih, kulturnih i drugih problema. Oni su smatrali da je to i jedina platforma na kojoj je moguće tražiti rješenje crnogorskog pitanja. Ostajući vjerni srpstvu i jugoslovenstvu, neki od federalista iz ove grupacije pokazaće se 1941. godine veoma rezistentnim prema ideji „nezavisne“ Crne Gore pod italijanskim protektoratom. Jedan od njih, na ponudu da bude ministar u vladi takve Crne Gore, spremno će uzvratiti: „Ja sam se lično i kao narodni poslanik u bivšem jugoslovenskom parlamentu zalagao za bolji ekonomski položaj Crne Gore i zastupao politički oblik uprave, koji bi, po mom mišljenju, bio najkorisniji za Crnu Goru, ali u granicama Jugoslavije. Kad Jugoslavije više nema, ja pod okupacijom neću da budem ništa više nego što jesam – rob“.

Pravo na državu

Nešto kasnije, ista ličnost će prihvatiti da bude član Đurišićevog četničkog Nacionalnog komiteta za Crnu Goru. Taj komitet je takođe djelovao pod okriljem i uz obilatu pomoć i podršku okupatora, ali mu je cilj bio drugi: težio je uspostavljanju velike Srbije a ne nezavisne Crne Gore.
Grupacija federalista okupljena oko glavnih ideologa stranke ne dijeli takva uvjerenja i orijentaciju. Štoviše, smatrajući da su uzroci problema koji se javljaju povodom crnogorskog državnog pitanja znatno složeniji i mnogo dublji od onih puke organizacione prirode, oni sve više raskidaju sa svojom „srpskom“ političkom prošlošću i prestrojavaju se na kolosijek „autentičnih crnogorskih“ aspiracija i solucija. U njihovim osvrtima na „korijene“ Crnogoraca više se ne srijeću „nijansiranja“ na Srbe i Srbijance, uz obaveznu napomenu da Crnogorci pripadaju prvima, ali kao njihov najbolji dio. Nema više ni poređenja poput onog od 1925. godine, da u srpstvu po broju „niko manji od Crne Gore, ali po glasu slave, čojstva i viteštva niko veći”. Nema takođe ni pokušaja da se „krvnički“ odnos Beograda prema Crnoj Gori objasni „infiltracijom stranog elementa“ (Grka, Cincara, Jevreja, Cigana) u „srpsko duhovno biće“, kako to implicira priča da kad su „srbijanski seljaci, pod vođstvom Crnogoraca osvojili Beograd 1804. bilo je Srba svega nekoliko nosača na velikoj pijaci u Beogradu”. Konačno, ovi federalisti su napustili i tezu o „jugoslovenskoj civilizaciji”, koju je Sekula Drljević lansirao 1928. godine, s ciljem da, u interesu prevladavanja stalnih nesporazuma u međusobnim odnosima srpskog, hrvatskog i slovenačkog „nacionalnog individualiteta”, isključi nacionalnost kao osnovu rješavanja državnog uređenja. Gotovo sva prisjećanja na zajedničko porijeklo, istoriju i sudbinu Srba i Crnogoraca, jednako kao i sva podsjećanja kako su Crnogorci kao esencija srpstva dali ovome prave vrijednosti, uključujući i svijest o revoluciji i pravu da ponovo ima svoju državu, svoju viziju civilizacije utemeljene na jugoslovenskoj državnoj ideji – ovi federalisti zamjenjuju govorom o nacionalnom pitanju Crnogoraca.

Nacionalno pitanje

Oni, doduše, i dalje ostaju na pozicijama federalizma, jer ovaj smatraju superiornijim od drugih oblika uređenja složenih država, ali federalizma koji crnogorsko pitanje akceptira kao eminentno nacionalno pitanje, tj. kao pitanje koje se neće i ne može rješavati po osnovu drugačijeg administrativnog rasporeda teritorija i vlasti unutar srpstva, već po osnovu prava Crnogoraca da kao i svaka druga nacija imaju svoju državu. Po njima, problem Crne Gore nije u materijalnoj ili bilo kojoj drugoj oskudici, već u nemanju prava da svoje prirodne potencijale i dobra koriste na način koji njoj odgovara. Ili, kako kažu, Crnoj Gori nedostaje „samo sloboda da te svoje ljude, energije i sve to zemaljsko blago pokrene iz svog ležišta, da ga upotrijebi na najbolji način za svoj narod i zajednicu, pa da to bude Cvjetna, a ne Crna Gora“.
Opredjeljenje za koncept federalizma, u čijoj osnovi se, osim ideje ravnopravnosti po državnoj liniji, nalazi i ideja nacionalne ravnopravnosti, nametnulo je ideolozima Crnogorske stranke obavezu da dokažu da Crnogorci jesu nacija, te da Crnogorci i Srbi u nacionalnom smislu nijesu isto. Tim zadatkom – veoma složenim, kako zbog toga što svijest Crnogoraca o sebi kao posebnoj naciji nije bila odveć razvijena, tako i zbog toga što je i među federalistima bilo poprilično onih koji tezu o crnogorskoj nacionalnoj posebnosti ranije nijesu prihvatili – bave se, više od ostalih, Savić Marković Štedimlija i Sekula Drljević. Pristupajući predmetu svog istraživanja na isti način na koji će to koju deceniju kasnije učiniti istoričari Bogo Grafenauer i Relja Novaković, federalistički ideolozi dolaze do jedinstvenog zaključka da nema pouzdanih dokaza o srpskom porijeklu Crnogoraca. Na pitanje ko su i odakle su Crnogorci, međutim, različito odgovaraju.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-26&id=209903

Feljton – Četvrtak, 26. maj 2011. godine

Radovan Radonjić, akademik:  Crna Gora žrtva srpske eksploatacije

„Naravno da mi ovim tipovima ne branimo, sada ako hoće u Cigane, ali je danas svim Crnogorcima od paora do intelektualca znano da je u Crnoj Gori nastanjena najčistija rasa srpskog naroda“. (Kritika čelnika Zemljoradničke stranke upućena Crnogorskoj (federalističkoj) stranci)

I drugi demokratski prvaci, slično Nikoli Škeroviću, svoje nezadovoljstvo stanjem u koje je Crnu Goru dovela ta „polovičnost“, iskazuju kroz kritiku mjera centralne vlasti, ali bez dovođenja u pitanje sistemskih rješenja ili ispoljavanja ambicija da se promjenom ovih promijeni načelo „centralne politike“. Umjesto toga, uglavnom se zadovoljavaju filozofemom koju 1936. godine formuliše advokat Nikola Đonović u svojoj knjizi: Zahtjevi Crne Gore, a koja glasi: „Mi Crnogorci moramo voditi složno borbu ne da se odvajamo ili iz države izlazimo, već da u državi dođemo do vlasti, koja nam je potrebna da rešimo svoja pitanja“.

Osnovni reper

Ideolozi Zemljoradničke stranke i u novim okolnostima ostaju na braniku, kako kažu, „zavjetne misli srpskog imena i plemena“, koja se u zajedničkoj državi može očuvati jedino njenim unitarističko-centralističkim ustrojstvom. To osobito važi za grupaciju okupljenu oko „Slobodne misli“, kojoj je kao osnovni reper u pogledu politike državnog jedinstva i dalje služilo načelo, što ga je formulisao Novica Šaulić 1924. godine, da pošto nema nikakve suštinske razlike između „Srba iz Crne Gore i Srba iz Srbije“, oni ne žele ni bilo kakvu „formu koja ih dijeli i razdvaja“. Takav pristup pitanju jugoslovenskog zajedništva, potvrđuju i riječi Marka Vujačića: „I juče u opoziciji i danas kada smo se našli u vladi, mi svoj stav u pogledu zajednice srpskog plemena nijesmo mijenjali. Kroz najteže borbe u istoriji, mi Srbi iz Crne Gore i oni iz Srbije i ostalih krajeva borili smo se za slobodu slovenskih plemena na našem Jugu, pa tu borbu i dalje ima da produžimo“.

Tri plemena

Sigurni u svoju nepatvorenu srpsku pripadnost, „zemljoradnički čelnici“ žestoko reaguju na tvrdnje federalista da je Crna Gora žrtva srpske eksploatacije, pa u „Slobodnoj misli“ od 6. novembra 1938. godine, kažu: „Naravno da mi ovim tipovima ne branimo, sada ako hoće u Cigane ali je danas svim Crnogorcima od paora do intelektualca znano da je u Crnoj Gori nastanjena najčistija rasa srpskog naroda“. Zainteresovanost za očuvanje te „rasne čistote“, koja se može ostvariti samo biološkim (krvnim) nemiješanjem sa drugima, nije ih odvratila od ideje utapanja Crne Gore i Crnogoraca u jugoslovenski unitarističko-centralistički melting pot, odnosno od želje da sva „jugoslovenska braća“ ostanu na okupu pod srpskom kontrolom. Zato, i kad budu podržali koncept lansiran povodom sporazuma Cvetković-Maček o podjeli „zajedničke države“ na tri dijela (srpski, sa sjedištem u Skoplju; hrvatski, sa sjedištem u Zagrebu; slovenački, sa sjedištem u Ljubljani), dok bi Beograd kao prijestonica ostao slobodan grad, neće prestati da govore kako je Maček „najveći Hrvat i najveći Srbin“. Iz istog razloga, neće priznati da se u zemlji poslije formiranja Banovine Hrvatske bilo što važnije promijenilo. Ipak, uvjeravao je Marko Savićević u „Slobodnoj misli“od 10. marta 1940. godine, „svi smo mi svjesni (izuzeci su – barem za mene – tendenciozni i neznalački) da smo tri plemena jednog te istog naroda – bar po zajedničkom porijeklu kad ne već po zajedničkom životu (pa eto i po „jednakoj kulturi“) “.

Težak položaj

Nasuprot građanskim partijama prosrpske orijentacije, Crnogorsku (federalističku) stranku monarhistička diktatura dovodi u krajnje težak položaj. Dio njenih pristalica, „zbunjen obrtom događaja“, sasvim se pasivizirao. Neki su, procjenjujući da novonastala situacija ne daje federalistima nikakvu šansu, stali uz režim. Kod ostalih je preovladalo uvjerenje da stranka treba da nastavi rad do ostvarenja svog glavnog programskog cilja, ali uz različito shvatanje mogućnosti da se u tom uspije. Pod uticajem ovih potonjih federalisti su se, nakon dvogodišnjeg prekida aktivnosti, vratili u politički život i tokom 1934-1937. godine pokušali, zajedno s komunistima, da pruže otpor režimu. Njihovo nastojanje da i novim okolnostima zadrže svoj „stari“ prilaz crnogorskom državnom pitanju, međutim, nailazi na mnoge prepreke ne samo od strane režima, već i iz „konkurentskih“ opozicionih krugova. Komunisti su, tako, i dalje stajali iza ocjene koju je izrekao Gojko Samardžić 1926. godine, konstatujući da „dosadašnji rad crnogorskih federalista treba da pretrpi najoštriju kritiku kako u pogledu akcionom tako i upogledu programskom“, jer „njihov program, nepočivajući ni na kakvoj naučnoj bazi niti objektivnoj analizi ekonomske i političke situacije u svijetu, na Balkanu, u Jugoslaviji i u Crnoj Gori, pun je sitnoburžoaskih illuzija i zabluda“.

Reagovanje federalista

Opozicione stranke srpske orijentacije, pak, čak i onda kada su eventualno imale razumijevanja za federalističku ideju kao takvu, Crnogorskoj stranci nijesu mogle da oproste „potonje nevjerstvo“, tj, njen otklon od ranije sopstvene teze da su Crnogorci dio srpskog naroda. Poseban animozitet prema tom „novom federalističkom izdajstvu“ iskazuje Jovan Ćetković u „Slobodnoj misli“ od 23. avgusta 1936. koji, optužujući federaliste da svojim antisrpskim „šarlatanskim teorijama“ odveć poltronišu Hrvatima, kaže: „Mržnja prema Srbima i Srbijancima toliko je zaslijepila neke naše Crnogorce, da u tom sljepilu i mržnji idu tako daleko, da danas preko brošura i izvjesnih listova javno ispovijedaju da Crnogorci nijesu Srbi, već da čine posebnu crnogorsku naciju“. Federalisti, dakle, objektivno i subjektivno nijesu predstavljali onu političku snagu u zemlji, čijim bi se zaslugama moglo pripisati stvaranje dominantnog „separatističkog“ raspoloženja. To, međutim, ne znači da oni nijesu politički i teorijski reagovali na eskalaciju velikosrpskog hegemonizma na platformi i integralnog jugoslovenstva. Naprotiv, oni u monarhističkoj diktaturi vide kako čin kojim je „objavljen rat federalizmu i federalistima, i to rat koji će se voditi „svim sredstvima“ – o čemu uostalom govori činjenica da je kralj uzeo svu državnu vlast u svoje ruke, a „narodu naredio da mu se pokorava“- tako i dokaz da je diktatura bila „posljednji i dugo pripremani napor Srbije da ostale zemlje podloži svojoj vladavini“. Takva njena svojstva posebno potencira Sekula Drljević, jedan od federalističkih prvaka, a objašnjavajući da su lako prepoznatljiva u sistemu vlasti promovisanom tzv. oktroisanim Ustavom od 1931. godine. Konkretno, on kaže: „Ustavom su stvorena dva kolektivna državna organa. Jedan je nazvan Narodna skupština, a drugi Senat. Polovinu Senata imenuje diktator. Drugu polovinu osigurao mu je izborni zakon.“

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-25&id=209794

Feljton – Srijeda, 25. maj 2011. godine

Piše Radovan Radonjić, akademik: Ustav iz 1941. ozakonio unitarizam

„Režimi iz Beograda suviše su mnogo ispoljili nekakvu hegemoniju Srbijanaca i njegovali kult srbijanstva za onih deset godina da je to postalo nepodnošljivo“ (Zemljoradnička stranka u Crnoj Gori)

Usvajanjem novog ustava, septembra 1941. godine, dato stanje se još više pogoršava. Mada donesen s namjerom da sanira neke od najtežih posljedica monarhističke diktature, taj ustav ozakonjuje potpuni unitarizam u državnoj organizaciji i proklamuje postojanje samo jednog naroda. Unitarni koncept se brani uprkos činjenici: da državna cjelovitost nema uporišta u ekonomskoj integraciji, budući da strategija ekonomskog razvoja prati logiku političkog integralizma i prilagođava se njegovim sadržajima; da tobože narodno jedinstvo, postignuto integralističkim eksperimentom in vivo, daje novu snagu ionako jakom etnocentralističkom logosu; da odbrana etničkog prostora od spoljnih nasrtaja ne podrazumijeva internu zaštitu subjektiviteta pojedinih nacija; da se rješenje nacionalnog pitanja ne traži u procesu demokratske transformacije ukupnog društva već u kontekstu megalomanskih istorijskih analogija i namirivanja „davnašnjih dugova“; da se djelovi zemlje, odranije zapljusnuti građanskim kodeksom i sadržajima života, još više udaljavaju od prostora karakterističnih po tzv. levantiskoj duhovnoj strukturi; da unutrašnji partikularizmi, koji uveliko nadmašuju „narcizme malih razlika”, proizvode nekonzistentnu spoljnu politku; da vjerski antagonizmi sprečavaju bilo kakvu „duhovnu sintezu”.

Priznavanje nemoći

Kompromis Srba i Hrvata, postignut osam godina kasnije sporazumom od avgusta 1939. godine o stvaranju Banovine Hrvatske i davanju ovoj političko-teritorijalne autonomije – kao svojevrsno priznavanje nemoći Beograda da Zagrebu sasvim nametne svoj diktat, odnosno nemoći Zagreba da se tog diktata sasvim oslobodi – još više usložnjava datu situaciju: zajednička država se formalno dijeli na dvije interesne sfere; dalje se zaoštava međusobni odnos triju „konstitutivnih“ naroda; regionalni partikularizami jačaju i bez pomoći sa strane; „nekonstitutivni“ narodi i pokrajine tonu u još veće bespravlje.
Pod uticajem tog i takvog jugoslovenskog prestrojavanja – kojima se, s jedne strane, radikalno pogoršava pozicija svih „nekonstitutivnih“ pokrajina i nacija novoj državi i, s druge strane, zatežu do kidanja odnosi između Srbije i Hrvatske – pluralizam „parlamentarnog perioda“, karakterističan po relativno širokoj lepezi društvenih pitanja i problema kojima se bave politički subjekti, ustupa mjesto imperativu opredjeljenja „za“ ili „protiv“ novog ustavnog koncepta, koji diktaturu od privremene mjere pretvara u sistem trajne vladavine. Akteri nove bipolarizacije, čiji jedan dio sve odlučnije stremi revolucionarnim idejama i solucijama, nemaju razumijevanja za bilo koju i bilo čiju „neutralnost“. Rezistentni su na svaki pokušaj tzv. cvijećevskog „filozofiranja“ o složenosti i iskušenjima „etničke integracije“ u zajedničkoj državi.

Nemanje sluha

Ne tolerišu „neodređenost“ u procjeni valjanosti i dometa zajedničke države, kakvu nudi iskaz (Andrije Jovićevića) „da se ne može reći da od ujedinjenja nije ništa učinjeno za Crnu Goru“ i da se ne može tvrditi da je stanje u njoj gore nego je bilo prije ujedinjenja, iako nije riješeno ni jedno od važnih pitanja na kojima Crna Gora temelji nadu u svoj „privredni, ekonomski i kulturni preporod“. Nemaju sluha ni za kritike kakva je ona vođa Zemljoradničke stranke na račun beogradske vlasti, u kojoj se kaže: „Režimi iz Beograda suviše su mnogo ispoljili nekakvu hegemoniju Srbijanaca i njegovali kult srbijanstva za onih deset godina da je to postalo neodnošljivo“. Umjesto toga, oni nameću pravilo političkog ponašanja „bez ambivalencija” u odnosu na „narodno i državno jedinstvo“, u čijoj osnovi se nalazi „apsolutno načelo vlade“ P. Živkovića, sadržano u njenoj deklaraciji od 4. jula 1930. godine, u iskazu „jedan narod, jedno nacionalno osjećanje“. To načelo se, po uvjerenju njegovih tvoraca i sljedbenika, moglo prihvatiti ili odbaciti, ali ne i „kombinovati“ sa nekim drugim načelima i solucijama. U crnogorskom postrojavanju spram tog načela građanske stranke su se našle na jednoj, a revolucionarno orijentisane grupacije predvođene komunistima na drugoj strani. Svojevrsna centristička pozicija koju su zauzeli federalisti nije ublažila tu podjelu, niti je imala uticaja na njen krajnji ishod. Ukliješteni između „pravovjernih“ sljedbenika srpske nacionalne ideje i podbornika „klasne discipline“ koji su isključivo iz rakursa svog revolucionarnog uklona fokusirali cjelokupnu crnogorsku društvenu zbilju, federalisti su mogli samo ili da se povijaju i uzmiču pod pritiscima jednih i drugih ili da se nekome od njih priključe.

Drugačija vizija

„Zabranjenim“ srpskim strankama u Crnoj Gori prestrojavanje za djejstvo skladno imperativnim i imperijalnim zahtjevima nove konstrukcije predstavljalo je znatno veći organizacioni nego politički problem. Ni kod jedne od njih nije bilo dileme oko toga da li podržati pregnuće svog kralja da „krajnjim sredstvima“ sačuva njihov ideal – „zajedničku državu“. Naprotiv, uporno će i do kraja zahtijevati da se slijedi taj kurs, neprekidno ponavljajući da je „dužnost svakog građanina Jugoslavije da svojim privrednim i svim drugim postupcima respektuje i utvrđuje red i sigurnost svoje zemlje, jačajući njenu unutrašnju situaciju, snažeći tako svoju zemlju spolja i iznutra. Biti opozicija, za njih nije značilo biti protiv tog cilja, već imati drugačiju viziju u pogledu puteva i sredstava njegovog ostvarivanja. Organizaciono prestrojavanje srpskih građanskih partija u Crnoj Gori, saobrazno mogućnostima i zahtjevima koje je određivao sistem monarhističke diktature, nije donijelo ništa novo, budući da se odvijao tempom i na način koji nije dovodio u pitanje njihovu punu angažovanost u političkom životu zemlje. Njihov raniji „nacionalni kurs” nastavljen je kao u opštejugoslovenskim političkim strankama, nastalim na platformi očuvanja narodnog i državnog jedinstva – Jugoslovensko radikalno-seljačkoj demokratiji (JRSD), koja će od 1933. djelovati pod nazivom Jugoslovenska nacionalna stranka (JNS), i Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici (JRZ), tako i u raznim opozicionim blokovima i partijama.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-23&id=209615

Feljton – Ponedjeljak, 23. maj 2011. godine

Radovan Radonjić, akademik: „Otcjepljenje ugnjetenih naroda u posebne države“

„Crnogorsko pitanje treba posmatrati kao dio balkanskog pitanja. Ono će definitivno moći da se riješi samo u slobodnom (federativnom) savezu svih nacija na Balkanu, pa i Crne Gore kao istorijski zasebno postale jedinice u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu“

Mada krupna, ovakva promjena stava jugoslovenskih komunista prema nacionalnom pitanju, prema ocjeni Kominterne, nije sezala do suštine problema. Na kongresu te organizacije, održanom sredinom 1924. godine, nije prihvaćeno stanovište KPJ da je stvaranje jugoslovenske države bio progresivan čin, u interesu klasne borbe proleterijata. Umjesto toga, ukazano je da „u novonastalim (malim) imperijalističkim državama“ kakve su Poljska, Rumunija, Čehoslovačka, Jugoslavija i Grčka, pravo naroda na samoopredjeljenje mora doći do izražaja u paroli „otcjepljenje ugnjetenih naroda u posebne države“. Povinujući se tim upozorenjima, KPJ je krajem novembra 1924. godine zaključila: da nacionalno pitanje nije puko ustavno pitanje i da se ne može riješiti samo ustavnim promjenama; da se rješavanje nacionalnog pitanja putem prava na samoopredjeljenje ne može odlagati do pobjede proleterijata nad kapitalizmom; da ona sama mora da „povede u mnogo jačoj mjeri borbu protiv šovinizma vladajuće nacije a za pravo samoopredeljenja do otcjepljenja sviju ugnjetenih nacija“; da joj je, stoga, dužnost da „pomaže pokrete ugnjetenih nacija u cilju formiranja nezavisnih država, kako Hrvatske, tako i Slovenije, Makedonije i Crne Gore i radi oslobađanja Albanaca“.

Novi kurs

Saglašavajući se s tim zaključcima, Staljin je u junu 1925. godine lansirao tezu da nacionalno samoopredjeljenje u Jugoslaviji nužno podrazumijeva promjenu njenih granica koje su se formirale kao „posljedica ratova i nasilja“ i zato se ne smiju pretvoriti u „polaznu tačku i zakonitu obavezu za rješavanje nacionalnog pitanja“.
Crnogorci se u oficijelnim nomenklaturama KPJ tada još ne spominju kao posebna nacija, ali se pravo na samoopredjeljenje odnosilo i na njih. Zato crnogorski komunisti prihvataju obaveze u političkoj promociji novog kursa i, na svojoj Oblasnoj konferenciji 1925. godine zaključuju da treba uvijek da istupaju „za samoopredljenje Crnogoraca, uključujući i otcjepljenje“. Nakon što je nova orijentacija potvrđena i na III kongresu KPJ, održanom 17 – 22. maja 1926. godine, kod njih je preovladalo uvjerenje da „crnogorsko pitanje treba posmatrati kao dio balkanskog pitanja, a ono će definitivno moći da se riješi samo u slobodnom (federativnom) savezu svih nacija na Balkanu, pa i Crne Gore kao istorijski zasebno postale jedinice u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu“. Olakšavajućom u tom pogledu smatrala se „okolnost što Crnogorci bez razlike po pripadnosti ovoj ili onoj partiji ili klasi s poštovanjem govore o Rusiji i njenoj ogromnoj ulozi u rješavanju međunarodnih pitanja, među kojima i crnogorskog pitanja koje je, po njihovom mišljenju i uvjerenju, još otvoreno i da ga može riješiti samo Rusija“.

Glavni cilj

Takva uvjerenja dijeli i njihov predstavnik na III kongresu KPJ Nikola Kovačević, kad kaže: „Naše ranije držanje u nacinalnom pitanju potpuno je odbačeno. Ako bi sad bio plebiscit, 80 do 90 odsto glasalo bi za otcjepljenje“. Od tada, za narednih nekoliko godina, crnogorski komunisti će kao svoj glavni cilj isticati borbu za samoopredjeljenje naroda u Crnoj Gori i borbu za sovjetsku republiku Crnu Goru u okviru balkanske federacije. Na tom fonu, njihova izborna platforma za opštinske izbore 1926. godine nalaže obrazovanje bloka crnogorskog radnog naroda sa federalistima, odnosno agitovanje parolama: „Savez radnika i seljaka, pravo samoopredjeljenja do otcjepljenja Crne Gore, republika i radničko – seljačka vlast“. Isti smisao ima i njihova kritika federalista 1927. godine, zbog navodnog odricanja od samoopredjeljenja, uz napomenu da su crnogorski komunisti opredijeljeni „za ulazak Crne Gore u federaciju balkanskih radničko-seljačkih republika, u kojima će narod Crne Gore dobiti svoje puno pravo samoopredjeljenja“.

Akcije masa

Podršku u takvoj orijentaciji dobili su i od IV kongresa KPJ (1928) u čijoj rezoluciji je bilo zapisano da se „konačno oslobađanje Crnogorskog naroda može osigurati samo izvojevanjem radničko – seljačke vlasti i stvaranjem Balkanske federacije radničko-seljačkih republika“, usljed čega će Komunistička partija „najpunije pomagati sve akcije masa koje vode k obrazovanju nezavisne Crne Gore“. Na putu ka tom cilju crnogorski komunisti će osobitu pažnju posvetiti svojoj „opštoj obavezi“, koju je u kontekstu nove „nacionalne politike“ utvrdio III kongres KPJ, a koja se odnosi na „sistematsku“ borbu: „1. za najpuniju političku građansku ravnopravnost, bez obzira na nacionalnu pripadnost; 2. za neograničenu upotrebu maternjeg jezika svuda i na svakom mjestu; 3. za obavezno školovanje o državnom trošku na maternjem jeziku; 4. protiv kolonizacione politike koja ima za cilj nasilno srbiziranje nesrpskih krajeva; 5. protiv isključivanja pri izvođenju agrarne reforme seljaka nesrpskih nacija; 6. protiv politike većeg poreskog opterećivanja nesrpskih oblasti, jer to opterećenje u krajnjoj liniji pada na leđa siromašnih radnih masa u tim oblastima, koje su na taj način izložene dvostrukoj eksploataciji srpske imperijalističke i svoje buržoazije; 7. protiv centralističkog Vidovdanskog ustava, koji onemogućava svaki nacionalni, ekonomski, politički i kulturni razvitak nesrpskih nacija“.

Drugačiji tretman

Građansko-revolucionarna kontroverza u Crnoj Gori tokom svoje druge faze poprima, formalno i faktički, obilježja koja do tada nije imala. Radilo se ne samo o drugačijem tretmanu nacionalnog pitanja, nego i drugim važnim i neizbježnim posljedicama monarhističke diktature, uspostavljanje državnim udarom (6. januara 1929) – po uzoru na totalitarizme u Italiji i Njemačkoj, ali u nekim elementima i radikalnije od njih. To se u prvom redu odnosi na činjenicu da novouspostavljeni režim tendenciozno i realno eliminiše gotovo sve oblike tek začete građanske demokratije, zabranjuje rad političkih stranaka, raspušta Skupštinu i ukida parlamentarizam, koji je po riječima kralja Aleksandra „postao smetnja za svaki plodni rad u državi“. Diktatura je, osim toga, donijela još jedno nasilje: po uzoru na francuska „rješenje“ od 1791. godine, sračunata na „teritorijalno utapanje“ manjih naroda radi njihove lakše asimilacije poništene su granice bivših istorijskih oblasti i izvršena je nova teritorijalna podjela zemlje na devet banovina koji su dobile naziv po hidronimima (Dravska, Savska, Drinska, Vrbaska, Primorska, Zetska, Dunavska, Moravska i Vardarska).

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-21&id=209511

Feljton – Subota, 21. maj 2011. godine

Radovan Radonjić, akademik: KPJ uočava nacionalnu nepravdu

U toj državi srpska buržoazija „drži u svojim rukama celi državni i vojni aparat i pomoću bezobzirnog reakcionarnog režima, legalizovanog kroz centralistički Vidovdanski ustav, sprovodi svoju nacionalnu hegemoniju protiv hrvatskog i slovenačkog naroda i njihove ekonomski jače razvijene buržoazije“, a pored toga ona uništava autonomiju Crne Gore

Crnogorske komuniste je na aktualizaciju nacionalnog pitanja upućivalo više momenata, počev od postepenog vlastitog pronicanja u njegovu suštinu i značaj za političku akciju koju vode, do sve razvijenije svijesti o tome da realnim ocjenama datog stanja mogu pridobiti za sebe znatan dio pristalica iz redova najugroženijeg dijela stanovništva. Ipak, oni su i tu, kao i u svim drugim stvarima, disciplinovano slijedili „generalnu liniju“ komunističkog pokreta. O tome, uostalom, sasvim uvjerljivo govori činjenica da je njihova transformacija od podržavaoca ideje bjelaškog pokreta i aktivnog sudionika u gušenju pobune u Crnoj Gori u pobornika crnogorske nacionalne i državne samostalnosti uslijedila tek onda kada se promijenio stav KPJ o nacionalnom pitanju, do čega je došlo nakon direktive Kominterne o potrebi „preustrojavanja“ Jugoslavije saobrazno „lenjinskom principu“ o „pravu naroda na samoopredjeljenje“.

Referendum manjine

Radilo se o političkoj strategiji rješavanja nacionalnog pitanja utemeljnoj na uvjerenju: prvo, da „ništa toliko ne zadržava razvitak i učvršćenje proleterske klasne solidarnosti koliko nacionalna nepravda“ i da „ni na šta nijesu tako osjetljivi „uvrijeđeni“ pripadnici male nacije kao na osjećanje jednakosti i narušavanje te jednakosti“; drugo, da se taj problem u višenacionalnoj zajednici ne može riješiti bez prava odvajanja pojedinih nacija ili etničkih grupa od države u kojoj žive i formiranja nove države – za što je sasvim dovoljan „referendum manjine koja se odvaja“; treće, da ostvarivanje osnovnih principa radničke demokratije nije moguće tamo gdje se ne poštuju principi: „Ni jedne privilegije ni za jednu naciju, ni za jedan jezik! Ni najmanjeg tlačenja, ni najmanje nepravednosti prema nacionalnoj manjini“. Saobrazno takvim tumačenjima novog komunističkog pristupa nacionalnom pitanju, odnosno vlastitih internacionalnih obaveza da se on dosljedno sprovodi, KPJ je na svojoj III zemaljskoj konferenciji, održanoj 1- 4. januara 1924. godine, odlučila da izvrši „potpun prekid s politikom nacionalne hegemonije i ugnjetavanja unutra“. Ujedinjenje srpskog, hrvatskog i slovenačkog naroda u zajedničku družavu, ocijenjeno je tada, u principu jeste predstavljalo nešto što je bilo na tragu istorijskog progresa i interesa klasne borbe proletarijata, i, kao takvo, jeste značilo „stvaranje objektivnih uslova za proces formiranja jedne nacije iz triju srodnih nacija“. Problem je, međutim, bio u tome što se nakon ujedinjenja „nacionalne suprotnosti između te tri srodne nacije… sve više zaoštravaju“, što je najbolji dokaz da ono „nije izvršeno u procesu razvoja nacionalne svesti o potrebi tog ujedinjenja, koji se završava nacionalnom revolucijom i samoodređenem odozdo“, već „pod diktaturom imperijalističke Antante i srpske vladajuće klase“.

Reakcionarni režim

Stvorena tako, država Srba, Hrvata i Slovenaca ne može se „smatrati kao homogena nacionalna država s nešto nacionalnih manjina, nego kao država u kojoj vladajuća klasa jedne (srpske) nacije ugnjetava ostale nacije“. U toj državi srpska buržoazija „drži u svojim rukama celi državni i vojni aparat i pomoću bezobzirnog reakcionarnog režima, legalizovanog kroz centralistički Vidovdanski ustav, sprovodi svoju nacionalnu hegemoniju protiv hrvatskog i slovenačkog naroda i njihove ekonomski jače razvijene buržoazije“, a pored toga ona uništava autonomiju Crne Gore i najgrubljim nacionalnim ugnjetavanjem, kolonijalizacijom i nasilnim istrebljivanjem i asimilacijom srbizira Makedoniju i potiskuje nacionalne manjine. To je razlog što se u njoj, umjesto klasnog saveza ugnjetenih, javlja „odbrambeno grupisanje hrvatskog i slovenačkog naroda i nacionalnih manjina, kao i pokreti za autonomiju Crne Gore, Bosne i Vojvodine, kao i za nezavisnost Makedonije“. U takvoj situaciji, zaključuju jugoslovenski komunisti, „interes je istorijskog progresa i oslobodilačke borbe radnog naroda“:

Odstraniti hegemoniju

prvo, da se „ostvarenjem punog prava samoopredjeljenja naroda odstrani hegemonija srpske buržoazije i njene militarističke klike“, kao jednog „od glavnih uporišta kontrarevolucije na Balkanu“;
drugo, da radnička klasa pomogne borbu seljačkih masa i ugnjetavnih nacija, kako bi se zajednički oduprli kapitalizmu;
treće, da se stvore preduslovi za obrazovanje „federativne (savezne) radničko-seljačke republike u Jugoslaviji, na Balkanu i u Podunavlju“.
Samoopredjeljenje, kao jedini put i sredstvo kojim se može stići do rješenja nacionalnog pitanja, podrazumijeva, dakle, „pravo svakog naroda u državi da suvereno, slobodnom narodnom voljom i na osnovu nacionalne jednakosti, bez obzira na pokrajinske granice, odredi svoj odnos prema ostalim djelovima i državnoj cjelini“. Još konkretnije, ono podrazumijeva „pravo na slobodno otcjepljivanje i obrazovanje svoje države, odnosno na priključenje svojoj nacionalnoj državi“. Pravo na samoopredjeljenje, prema toj interpretaciji, dakako, niti je nužno značilo obavezno razdruživanje konstituenata zajedničke države, niti je isključivalo pravo KPJ na „agitaciju protiv otcjepljenja“.

Ravnopravnost svih nacija

KPJ je procjenjivala da će sloboda samoopredjeljenja slabiti separatizam, osobito ako se ima u vidu da će se „u većini slučajeva, a naročito kod Hrvata, Srba i Slovenaca, sve više isticati teškoće otcepljenja, kako usljed etnografske isprepletenosti, tako i usljed geografskih i ekonomskih veza i preimućstva velikog privrednog područja za ekonomski razvoj“. Polazeći od tog svog „osnovnog gledišta“, KPJ ističe da će se boriti za to „da se putem slobodnog opredjeljivanja svakog naroda stvori, s obzirom na njihove nacionalne, geografske i privredne odnose, njihovo dobrovoljno federativno (savezno) državno ujedinjenje, kao najpodesnija forma za privredni i kultlurni razvoj kako cjeline tako i pojedinih djelova“. Važan preduslov da se to postigne jugoslovenski komunisti vide u ukidanju postojećeg (Vidovdanskog) ustava, kako bi se donio „takav republikansko-federalistički ustav koji će značiti najpotpuniju ravnopravnost sviju nacija“, odnosno u najpunijoj lokalnoj samoupravi „unutar ovakvog državnog uređenja“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-20&id=209483

Feljton – Petak, 20. maj 2011. godine

Radovan Radonjić, akademik: Igralište neozbiljnih i ambicioznih političara

Ostaje još samo da se sve to riješi i u duhovnoj sferi, što se može postići suzbijanjem kulta „crnogorstva“ koje po svojim implikacijama znatno nadilazi „lokalni patriotizam“ i želju da se sačuva tradicija. „Proces stapanja“ Srba, Hrvata i Slovenaca u jedan „nacionalitet“ biće moguć tek pod uslovom da bude izveden na „miran i kulturan način“

Odoljeti sirenskom zovu ideoloških racionalizacija uglednih etnika i njihovih uticajnih organizacija iz „političkog okruženja“ i ne dijeliti njihova uvjerenja o nacionalnom pitanju, komunistima je bilo veoma teško ako ne i sasvim nemoguće, budući da su u tom pogledu i oni, poput svih ostalih građana Crne Gore, bili izloženi istovjetnoj snažnoj indokrinaciji. Problem je bio utoliko veći što su o crnogorskom nacionalnom pitanju gotovo isto govorili kako svi „ujediniteljski“ nastrojeni istaknuti pojedinci, a takvi su bili gotovo svi viđeniji Crnogorci, tako i sve političke stranke srpske provenijencije i orijentacije, a takve su faktički bile sve političke stranke u Crnoj Gori, osim federalista. Za prve je paradigmatičan bio iskaz jednog od poznatijih crnogorskih političara onog doba, da mu je djed bio Bjelopavlić, da mu je otac bio Crnogorac, a da će mu sin biti Jugosloven. Pomenute stranke, pak, nije brinulo to što se crnogorski narod u zajedničkoj državi i ne pominje, već ih je brinulo kako da od „tri plemena“ stvore „jedan nacionalitet“. Ukoliko je neko iz tih stranaka i odstupao od tog pravila, nije to činio s namjerom da afirmiše crnogorski nacionalni identitet i subjektivitet, već s ciljem da još više istakne potrebu supstituisanja crnogorskog nacionalnog pitanja jugoslovenstvom kao nacionalnom kategorijom.

Jedna nacija

Demokrate, tako, na svaku nedoumicu o „poreklu“ Crnogoraca, ili eventualnu sumnju u to da su Crnogorci i Srbi jedan narod, reaguju slično Nikoli Škeroviću, koji je izričit: „Nije istina da mi nijesmo jedan narod“.
„Republikanci, opet, smatraju da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod, ali ne i jedan nacionalitet, te da je zadatak politike narodnih prijatelja u zajedničkoj državi da teži izgrađivanju jedne nacije. Ili, kako Jovan Đonović kaže, ako hoćemo da imamo sigurnu državu, državu jaku i dobro ujedinjenu, moramo na tri plemena izgraditi jedan nacionalitet”. Izvršenje tog imperativnog zadatka podrazumijeva odbacivanje kako monarhizma, koji razdvaja jugoslovenske narode i koči „formiranje nacije i učvršćivanje države“, tako i klerikalizma i konfesionalnog grupisanja građana, jer „organizacije na vjerskoj podlozi nijesu ništa manje opasne po narodno jedinstvo i državu nego monarhija“.

Primjer Amerike

Podrazumijeva se još i ukidanje feudalnih posjeda, iskorjenjivanje režima korupcije i „otklanjanje svega što sputava narodne slobode“. No, i kada se sve te prepreke otklone, uvjeren je ovaj autor, „proces stapanja“ Srba, Hrvata i Slovenaca u „jedan nacionalitet“ biće moguć tek pod uslovom da bude izveden na „miran i kulturan način“. Kao dokaz da je to moguće on navodi primjer Amerike, gdje „naočigled svih nas, postaje jedan veliki narod, izgrađuje se jedan nacionalitet i to iz raznih rasa sa raznim kulturama“. Nacionalno „amalgamisanje“, kako „stapanje jugoslovenskih plemena“ u jedan „nacionalitet“ nazivaju republikanci, dakako, podrazumijeva još jednu stvar: promjenu naziva zajedničke države. Đonović zato kaže: „Ako smo jedno, a ja kažem da jesmo, i ako hoćemo da budemo jedno, a mislim da treba da budemo jedno, onda nazovimo i državu jugoslovenskom što bi odgovaralo, ako ne teritorijalno, a ono geografsko-etničkom pojmu. Mi smo svi Južni Sloveni i nazovimo dakle našu državu jugoslovenskom“. To bi trebalo uraditi čak i ako bi se iz nekog razloga zadržao naziv „narod Srba, Hrvata i Slovenaca“, jer jedinstven naziv države jeste „simbol ujedinjenja i od njega treba da počne proces stapanja“.

Odmetnički pokret

Svoj obol podređivanju „crnogorstva“ ideji integralnog jugoslovenstva daje i Savez zemljoradnika (Zemljoradnička stranka) u Crnoj Gori. Po mišljenju ideologa ove stranke, ujedinjenjem od 1918. godine pitanje podvojenosti srpskih pokrajina Crne Gore i Srbije u političkom, odnosno državno-pravnom smislu riješeno je za „sva vremena“. Ostaje još samo da se sve to riješi i u duhovnoj sferi, što se može postići suzbijanjem kulta, „crnogorstva“ koje po svojim implikacijama znatno nadilazi „lokalni patriotizam“ i želju da se sačuva tradicija. Po ocjeni čelnika Zemljoradničke stranke propagatori „crnogorstva“ su ionako bili ljudi „kompromitovane prošlosti“, što su „neporecivo“ pokazali kada su osnovali svoj „odmetnički pokret“ koji je bio zasnovan na „pljački i ubistvima nevinih i siromašnih Crnogoraca, bez ičega načelnog i idejnog“. Njihovo „crnogorstvo“ ravno je separatizmu i kao takvo antipod je „srpstva“. Spremni da na sebe preuzmu ulogu spasilaca „opšte stvari“, aktivisti te stranke okupljeni oko „Slobodne misli“ najprije oštro kritikuju crnogorske federaliste zbog separatizma, zamjerajući im da su stupanjem u Seljačko-demokratsku koaliciju predali sudbinu Crne Gore u tuđe ruke, a potom poručuje Stjepanu Radiću da „raskine plemenski okvir svoje organizacije“ i prihvati „program integralnog jugoslovenstva osuđujući sve plemenske i pokrajinske frontove“, u kom slučaju će cijela Crna Gora biti s njim. Za „zemljoradničke aktiviste“ okupljene oko „Glasa naroda“, pak, ni „srpstvo“ kakvo produkuje aktuelni režim nije više prihvatljivo, budući da se i formalno i suštinski javlja kao antipod „jugoslovenstvu“.

Na žalost i sramotu

Oni pucnje Puniše Račića na Stjepana Radića u Skupštini označavaju kao divljaštvo jednog od „barjaktara Velike Srbije“, koji je na njihovu žalost i sramotu „rodom Crnogorac“, čija zlikovačka uloga „zacrnjuje obraz pred cijelim svijetom i teško breme odgovornosti navuče na Crnu Goru i Crnogorce“. Osim toga, kažu aktivisti iz zemljoradničke ljevice, pucati u Račića znači „gađati Hrvate, koji su ionako svi iz reda nezadovoljni položajem koji im je dat u zajedničkoj državi“. A „pucati na Hrvate, to znači pucati na polovinu jugoslovenskih građana, to znači pucati na državu i planski raditi ma njenom rušenju“. Prepoznajući u svemu tome krupne smetnje kako za svoj dio posla na suzbijanju svakog separatizma u Crnoj Gori, tako i za afirmaciju ideje jugoslovenstva od koje je zavisila čitava građevina zajedničke države, oni razmišljaju o obraćanju narodu s molbom da im on „kaže sasvim slobodno i bez ičijih presija na kome je carstvo“, pa da se poslije toga ima država, a ne „igralište neozbiljnih i ambicioznih političara bez veze s narodnim potrebama“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-19&id=209384

Feljton – Četvrtak, 19. maj 2011. godine

Radovan Radonjić, akademik: Okupaciju proglasili za „narodno ujedinjenje“

„Glad, bezakonje, udaranje kundacima, puni zatvori, kaznene ekspedicije po selima, premlaćivanje po državnim zatvorima, proglašavanje za antidržavnog svakog onog koji pokaže i trunke protesta protiv ovakvog nesnosnog režima – to je prava slika sadašnjeg i dosadašnjeg žalosnog stanja u Crnoj Gori“

Za tadašnju komunističku kritiku načina na koji je Crna Gora ušla u južnoslovensku državnu zajednicu karakteristični su tekstvi Gojka Samardžića o crnogorskom pitanju, objavljeni 1926. godine, u kojima se, između ostalog, kaže da Podgorička skupština ne samo što „nije bila progresivna u pravcu interesa narodnih masa, već je ona… svojim samovoljnim radom ustvari samo izmijenila oblik i način ugnjetavanja u Crnoj Gori“. Organizatori toga skupa, koji su bili „slijepo oruđe vladajuće srbijanske buržoazije“ , veli Samardžić, predali su Crnu Goru svojim nalogodavcima, „a okupaciju proglasili za „narodno ujedinjenje“ u ime samoopredjeljenja naroda u Crnoj Gori i ako ih stvarno taj narod nije ni birao niti im dao ovlašćenja da donose bilo kakve odluke u njegovo ime“. Dalje je sve išlo svojim tokom: odmah poslije vojne okupacije Crne Gore „i proglašenja te okupacije od strane Podgoričke skupštine „narodnim ujedinjenjem“, pristupilo se „likvidaciji samostalnosti“ zemlje, odnosno njenom sistematskom ekonomskom „isisavanju i porobljavanju“. Posljedica takvog ujedinjenja, nakon kojeg se u Crnoj Gori „vlada kao u jednoj koloniji srbijanskog imperijalizma“, zaključuje Samardžić, jeste: „Dok je Crna Gora prije rata, i ako je bila igračka u rukama velikih sila i dinastičkih interesa, ipak sačuvala barem prividnu svoju državnu samostalnost, ona danas nema više ni sjenke od svojega bivšeg samostalnog života. Glad, bezakonje, udaranje kundacima, puni zatvori, kaznene ekspedicije po selima, premlaćivanje po državnim zatvorima, proglašavanje za antidržavnog svakog onog koji pokaže i trunke protesta protiv ovakvog nesnosnog režima – to je prava slika sadašnjeg i dosadašnjeg žalosnog stanja u Crnoj Gori“.

Ponižavajuće stanje

Komunisti smatraju da se izlazak crnogorskog naroda iz tog nepodnošljivog i ponižavajućeg stanja, koji bi ujedno trebalo da znači i rješenje njegovog državnog pitanja, može ostvariti samo tako što će se revolucijom umjesto unitaristički uređene „zajedničke države“ uspostaviti „slobodna federativna republika Jugoslavija“, odnosno „slobodna samouprava Crne Gore u federaciji sa Jugoslavijom“. Oni takvo svoje stanovište temelje kako na vlastitom uvjerenju da se napaćeni i siromašni crnogorski narod ovog novog ropstva može osloboditi samo i jedino pregnućem radništva koje bi bilo podržano bezemljašima i seoskom sirotinjom i čiji bi cilj bio promjena klase na vlasti, tako i na programskim postavkama Podloge ujedinjenja jugoslovenskih revolucionarnih snaga u kojima se kao glavni zadatak ističe „osvajanje političke vlasti od strane proletarijata, razaranjem starih organa vlasti i vaspostavljanjem isključivo vlasti radničke klase“. Dodatne razloga da taj „jedini put“ treba bezuslovno slijediti nalaze u tome što su njegovu ispravnost „pokazala ruska braća“, ruski radnici i seljaci“, odnosno u t ome da je Crna Gora „predodređena“ za socijalistički razvoj. „Socijalističku budućnost“ Crne Gore, pak, vidjeli su: prvo, u tome što ona za tako nešto ima „ekonomski uslov“, budući da je „najsiromašnija balkanska pokrajina“; drugo, u tome što u njoj za tako nešto postoji „psihički uslov“, izražen u tome da Crnogorci lako shvataju ideje, „zašto se ima blagodariti njihovoj vanrednoj prirodnoj darovitosti“, i „neobično brzo“, upravo „jedinstveno“ se „odlučuju na borbu“; treće, u tome što su Crnogorci izuzetno skloni „tradicionalnom obožavanju“ Rusije.

Radnici i seljaci

Svojevrstan uvod u promociju tih opredjeljenja predstavljao je pokušaj grupe komunista sa Vukašinom Markovićem na čelu da, pozivom naroda u borbi „za sovjetsku Crnu Goru“,već 1921. godine započnu socijalističku revoluciju. Do revolucije tada nije došlo, ali je došlo do promjena u definisanju „konkretnih obaveza“ komunista, kako se „dan konačnog obračuna“ (tj. dan kada socijalistička revolucija bude moguća) ne bi pasivno čekao. Osnovni zahtjev nove komunističke strategije bio je da se „nasuprot neprijateljima radnog naroda, svih boja i svih vjera“, stvori čvrsta i nerazdvojna zajednica radnika i seljaka, čiji je zadatak da izvrše reforme kojima bi se postiglo isto ono što bi bilo ostvareno i socijalističkom revolucijom, a to je: na unutrašnjepolitičkom planu – eksproprijacija i socijalizacija eksproprijatora i podruštvljavanje proizvodnje i svojine (oduzimanje zemlje od onih koji je ne rade, pretvaranje svih rudnika, željeznica, fabrika, brodova i banaka u opštenarodnu svojinu pod upravom radnika, otvaranje velikih potrošačkih zadruga i magazina „preko kojih će radnici sa sela i radnici iz varoši da mijenjaju proizvode svoga rada“), odvajanje crkve od države i transformacije Jugoslavije u sovjetsku republiku radnika i seljaka čiji bi Crna Gora bila ravnopravni član; na spoljnopolitičkom planu – „izmirenje i savez sa bratskom Ruskom republikom radnika i seljaka“, odnosno „izmirenje sa svim susjednim narodima, kako bi se ostvarila federacija balkansko- podunavskih republika“.

Sudbinu u svoje ruke

Naprosto, nikakva pozitivna promjena postojećeg nije moguća – smatrali su komunisti – ukoliko „radni narod ne uzme sam svoju sudbinu u svoje ruke, ako sva valst ne bude pripadala njemu, u njegovim radničkim i seljačkim Sovjetima (vijećima)“. I obrnuto, tek kad se takva promjena izvrši, kad ekonomska i politička vlast dođe u ruke radnog naroda, i kad se ukine parlamentarizam kao instrument klasne vladavine, biće moguće ostvarivanje i ostalih demokratskih prava i sloboda: sloboda štampe, zbora i udruživanja: aktivnog i pasivnog biračkog prava za sve građane starije od 20 godina; pravne jednakosti.
Mnogo manje sigurnosti crnogorski komunisti su ispoljili u pogledu rješavanja nacionalnog pitanja. Razlog za njihova kolebanja u tom pogledu bio je, s jedne strane, u tome što su dobrim dijelom i sami dijelili uvjerenje svog „političkog okruženja“ koje je tokom čitavog perioda parlamentarizma, kako se uobičajeno naziva vrijeme od 1920. do 1929. godine, smatralo neupitnim da su Crnogorci Srbi i, s druge strane, u tome što su i „po nacionalnom pitanju“, kao i u svemu drugom, disciplinovanom slijedili „generalnu liniju“ komunističkog pokreta.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-18&id=209277

Feljton – Srijeda, 18. maj 2011. godine

Piše Radovan Radonjić, akademik: „Crna Gora ravna Šumadiji“

„Ako se već neće učiniti od Crne Gore, kulturom, druga Švajcarska, kojoj je to sama priroda dala, ona ne treba da znači ni jugoslovenski Sibir, kamo se šalju činovnici kao po kazni i gdje je život težak kao u tamnici“. Crnu Goru treba dati Crnogorcima, a Crnoj Gori, „ono što je njeno i na što ima pravo – da živi i da se podigne“

U interpretaciji Narodnih radikala, na primjer, crnogorsko pitanje je „definitivno“ riješeno pripajanjem Crne Gore Srbiji, a time i njenim faktičkim pripajanjem državi Srba, Hrvata i Slovenaca koja će, kako piše u programskim smjernicama te stranke od decembra 1921. godine, biti „slobodna, nezavisna kraljevina s jedinstvenom teritorijom i jedinstvenim državljanstvom“, odnosno „ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu sa dinastijom Karađorđevića, koja je dala dokaza da se idejama i osjećanjima ne dvoji od naroda i narodnu volju i slobodu stavlja vrh svega“. Takva zajednička država bila je, po uvjerenju ideologa ove stranke, dovoljno širok okvir za puno iskazivanje svih osobenosti i posebnih interesa njenih pokrajina. Imajući to u vidu, i polazeći od Pašićeve ocjene da je Crna Gora pripajanjem Srbiji postala „ravna Šumadiji“; aktivisti ove stranke smatraju da „časnijeg mjesta za Crnu Goru nema“ nego da ostane „rame uz rame sa braćom iz Srbije“. I to ne u bilo kakvoj državi, nego samo u onoj čiji je temelj srpstvo. Uostalom, kažu oni, Crnogorci „nijesu srušili Cetinje“ da bi „poslije njega rušili Beograd“, već ima da rade „na učvršćivanju i snaženju Beograda kao nacionalnog i političkog centra cijele države“.

Dvostruka korist

Crnogorsko pitanje, s državno-pravnog aspekta, ne postoji ni za Demokratsku stranku. Odluke Podgoričke skupštine bili su korespondentne sa orijentacijom ove partije na stvaranje „jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca“, pa otuda njen decidan stav: Crna Gora je upravo na tom skupu, „voljom naroda“, definitivno i bezuslovno „inkorporirana“ Srbiji i nakon toga svaka priča o njenoj državnosti suvišna je. Osim toga, jugoslovenstvo koje će, kako su očekivali (i govorili) demokrate, nužno izrasti iz stvorenog državnog zajedništva, biće dvostruko korisno: na jednoj strani, učiniće kraj „svim plemenskim rivalitetima, hegemonijama, historijskim plemenskim tradicijama, vjerskoj netolerantnosti“, na drugoj strani, izbiće oružje iz ruku demagozima „kojim danas mašu protiv naše države, dokazujući da mi nijesmo jedan narod,već tri, da mi nemamo zajedničku istoriju, zajedničku prošlost, i jedan jezik, da se mi nijesmo ravnopravno ujedinili, već da ima superiornijih i inferiornijih plemena, ili bolje reći, da jedno pleme hoće da ima hegemoniju nad drugim. Ili, kako je govorio dr Pavle Čubrović, jedan od osnivača Demokratske stranke u Crnoj Gori, „cijela diskusija“ oko crnogorskog pitanja, jednako kao i oko hrvatskog pitanja, „sastoji se isključivo u tome da se povlašćene klase, ti povlašćeni elementi održe i očuvaju svoje povlastice da mogu nezavisno svoje interese zaštititi na štetu našega narodnoga jedinstva, i na štetu životnih interesa najširih narodnih masa“. Ovakav odnos prema crnogorskom državnom pitanju demokrate su zadržale i onda kada su govorili da se činom ujedinjenja bijeda Crne Gore nije umanjila nego povećala, i onda kada su isticali: da Crna Gora ima „isto toliko prava da zaviri iza državnih kulisa koliko i drugi krajevi naše otadžbine“; da Crnu Goru treba dati Crnogorcima, a Crnoj Gori, „ono što je njeno i na što ima pravo – da živi i da se podigne“, da „ako se već neće učiniti od Crne Gore, kulturom, druga Švajcarska, kojoj je to sama priroda dala, ona ne treba da znači ni jugoslovenski Sibir, kamo se šalju činovnici kao po kazni i gdje je život težak kao u tamnici“.

Podjele za lakši plijen

Sličnu poziciju imaju i „pomiriteljski“ nastrojene socijalističke (komunističke) grupe, čiji aktivisti „odvraćaju“ građane Crne Gore od unutrašnjih političkih trvenja i sukoba, objašnjavajući da ih podjele „bez razloga i potrebe na nekakve „bijele“ i „zelene“ čini lakšim plijenom „zajedničkih neprijatelja: velikaša i bogataša“. Uvjereni u to da se samo ujedinjavanjem svih poniženih i obespravljenih može izaći na kraj sa velikašima i bogatašima, oni organizatorima Podgoričke skupštine od početka daju bezuslovnu podršku, ne krijući svoje zadovoljstvo njenim odlukama kao putokaz „stvaranja narodne slobode“. Za socijaliste (komuniste) je bilo manje važno ko su „ujedinitelji“ i kako je do njihovog okupljanja u Podgorici došlo, od toga da se na tom skupu sastavi jedna nova, opšta regula „pomoću koje u sadašnjosti narod udara temelj, cijelom ekonomskom, političkom i kulturnom životu“. Ono u čemu se oni tada razlikuju od ostalih „ujedinitelja“ jeste oštrina kritike „starog režima“ koja znatno nadilazi sve što su „mladocrnogorci“ govorili u vrijeme svojih najžešćih kampanja protiv kralja Nikole.

Uvećan broj robova

Dakako, oštre su im i reakcije zbog neostvarivanja „programiranog“, koje kulminiraju u tvrdnjama: da „napaćeni narod“, koje je „tvrdo vjerovao da je zbacio ropstvo i ubjedljivo se nadao skromnim boljim danima… nije dobio ništa od onoga što je htio, što je želio, što je tražio i za šta se stotinama godina borio“, da su crnogorskom narodu „umjesto slobode“, oni koji su o njoj najviše govorili donijeli „najcrnju reakciju koja se može i po kvalitetu i po kvantitetu mjeriti sa reakcijom kralja Nikole“, da je nova država slobodna „samo za one koji žare i pale na račun naroda“, da je ujedinjenjem, za koje se vjerovalo da će biti brana protivu svih stradanja napaćenog naroda, „uvećan samo broj robova“. I pored svega toga, smisao postojanja nove države nijesu dovodili u pitanje. Osobito se nijesu dali zavarati, kako su govorili „praznim obećanjima Nikolinih agenata, koji su samo slijepo oruđe u rukama italijanskih imperijalista, jer separatizam Crne Gore je zločin, koji u prvom redu i najviše pogađa radnike“.
Komunisti, za razliku od ostalih stranaka čiju organizaciju i orijentaciju u Crnoj Gori diktiraju izvanjske „centrale“, ipak, ne ostaju do kraja na izloženim stanovištima o crnogorskom državnom pitanju. Nakon, samo nekoliko godina oni to pitanje počinju da opserviraju posve drugačije, tj. tako što, s jedne strane, sve više kritikuiju način na koji je Crna Gora „uvučena“ u zajedničku državu i što se, s druge strane, sve češće bavi problemom puteva i sredstava kojima Crnogorci mogu da se izbave iz datih, u svakom pogledu, ponižavajućih uslova života.

Ropski jaram

Takav njihov zaokret, međutim, nije bio izazvan nekim naprasno nastalim opštim, principijelnim podozrenjem u odnosu na smisao zajedničke države kao takve, ili iznenadnom pojavom sumnje u južnoslovensko državno zajedništvo kao jedini pravi okvir i oblik rješavanja crnogorskog državnog pitanja. Naprotiv, radilo se o njihovom disciplinovanom prilagođavanju novim strateškim nalozima pokreta kome su pripadali. Crnogorski komunisti su, naime, kao i svi komunisti svijeta, sebe smatrali jednim od (nacionalnih) „odreda“ u (internacionalnom) „pokretu“ čiji je istorijski zadatak da međunarodno udruženi proletarijat povedu u borbu kojom će ovaj da strese sa sebe ropski jaram i stvori „jednu veliku čovječansku zajednicu – ljubavi, bratstva i slobode“. U tom periodu, za njih, kao i za Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunisti) u čijem sastavu su bili, dakle, osnovno pitanje nije bilo da li „zajednička država“ ili ne, već kako u njoj uspostaviti diktaturu proletarijata i pretvoriti je u sovjetsku republiku, koja će potom, kao članica federacije balkansko-podunavskih republika, postati sastavni dio svjetskog sistema socijalizma.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-17&id=209163

Radovan Radonjić, akademik: Federalisti za državu jednakih i ravnopravnih

Da bi „zajednička država“ i po imenu bila izraz ravnopravnosti za sve, ona bi se mogla zvati „samo ili Jugoslavija ili Udružene zemlje Južnih Slovena“. To tim prije, uvjereni su federalisti, što „jugoslovenska državna misao nije kolaboracija triju državnih ideja: srpske, hrvatske i slovenačke, nego posebna i samostalna državna ideja, pred kojom ove tri kapituliraju“

Ni krajnje različita i politička „profilisanost“ ovih partija (oficijelno su se deklarisale kao revolucionarne i konzervativne, radničke i seljačke, demokratske i liberalne), ni to što su već na prvim parlamentarnim izborima (za konstituantu) u Crnoj Gori, krajem 1920. godine, međusobno vodile žestoku borbu za podršku svakog birača, nije dovodilo u pitanje njihovu jedinstvenu angažovanost na realizaciji takvog programa. Naprotiv, sve su bile jednako spremne:

Velikosrpski projekat

prvo, da per fas et nefas brane koncept jugoslovenskog zajedništva u kome nema mjesta za bilo kakvu crnogorsku nacionalnu i državnu posebnost;
drugo, da logiku brzog i efikasnog ostvarivanja tog zajedništva – što u konkretnom slučaju nije značilo ništa drugo do implementaciju velikosrpskog državnog projekta u Crnoj Gori – pretpostave svakom racionalnom sudu istorijske, političke, ekonomske, socijalne, etničke, etičke, kulturološke i psihološke prirode o smislu i mogućim implikacijama takvog čina;
treće, da svakom svom činu i učinku u Crnoj Gori daju prepoznatljivu „srpsku aromu“, u smislu da ga koncipiraju i realizuju onako kako bi on, s jedne strane, optimalno bio u funkciji ostvarivanja velikosrpskog državnog projekta i, s druge strane, onemogućavao Crnogorce da sami rješavaju bilo koje pitanje i problem i tako eventualno smanje stepen svoje zavisnosti od drugih;
četvrto, da svaku svoju eventualnu kritiku centralnih organa vrše tako da ona ne bude u funkciji stvaranja uvjerenja da bi Crna Gora bolje rješavala sopstvene probleme kada bi imala pravo da se njima bavi.

Drugačija država

Federalisti, mada kao stranka formalno konstituisani tek 1925. godine, faktički funkcionišu od samog početka stranačkog organizovanja u Crnoj Gori i smatraju se (zbog imena, programskih opredjeljenja i personalnog sastava rukovodstva koje uglavnom čini politička elita iz perioda samostalne crnogorske države) simbolom pokušaja restauracije starog, odnosno predvodnikom nezadovoljnika novim. Odnos prema crnogorskom pitanju temelje na uvjerenju da su Crnogorci uvijek bili solidarni sa slovenskim narodima i da je, stoga, formiranje zajedničke države Južnih Slovena u interesu Crne Gore. Svoje ideje i opredjeljenja uglavnom iskazuju preko stranačkog glasila (lista „Crnogorac“, čiji se prvi broj pojavio 27. decembra 1924), te istupanja svojih predstavnika na skupštinskim zasijedanjima. Cilj im je da objašnjenjem stanja u kome se Crna Gora našla nakon njenog nasilnog prisajedinjenja Srbiji doprinesu „razbistravanju“ shvatanja o tome kakva je zajednička država Južnih Slovena uopšte moguća i u kakvu je zajedničku državu Crna Gora sprema da uđe. U tom smislu, posebno naglašavaju da Crnogorci, kao začetnici borbe za slobodu balkanskih Slovena, ne mogu tražiti svoju pobjedu u rušenju jugoslovenske države, već žele da vode borbu za ovjekovječenje te zajednice i osiguranje njene snage prema svima i svakome.

Trijalizam u imenu

No, ta država, po zamisli federalista, mora biti drugačija od one koja je stvorena 1918. i Crna Gora u nju ne može da stupi po receptu Podgoričke skupštine. Za federaliste je, naime, prihvatljiva samo zajednička država, koja njenim konstituentima omogućava da prema drugima nastupaju kao „jedno i zajedno“, ali u kojoj su oni međusobno „jednaki i ravnopravni“. Ili, kako federalistički ideolog Sekula Drljević, u svom spisu Centralizam ili federalizam kaže: „Sadržina naše državne ideje mora biti jedinstvo prema ostalim državama, jedinstvo državnih amblema, pojmovno jedinstvo državnog imena i ravnopravnost udruženih zemalja u međusobnim odnosima“. Takva država ne bi smjela da nosi „pojmovni trijalizam u svom imenu“, i da se naziva državom Srba, Hrvata i Slovenaca, jer bi to značilo i simboličko i stvarno dovođenje u podređen položaj ostalih njenih konstituenata. Da bi se to izbjeglo, i da bi „zajednička država“ i po imenu bila izraz ravnopravnosti za sve, ona bi se mogla zvati „samo ili Jugoslavija ili Udružene zemlje Južnih Slovena“. To tim prije, uvjereni su federalisti, što „jugoslovenska državna misao nije kolaboracija triju državnih ideja: srpske, hrvatske i slovenačke, nego posebna i samostalna državna ideja, pred kojom ove tri kapituliraju“. Konkretno, nastavlja ovaj autor, to je značilo da „ako hoćemo da naša država bude jedna država, onda ona ne može biti drugo nego ostvarenje jugoslovenske državne misli, dakle Jugoslavija; a ako hoćemno da ona bude država Srba, Hrvata i Slovenaca, onda ona nije i ne može da bude jedna država“. Stupanje Crne Gore u državu koja bi se zvala Jugoslavija ne bi bilo odricanje od načela ravnopravnosti, i ne bi značilo spremnost na potčinjavanje „ma kojoj od jugoslovenskih zemalja“. Federalisti pod ravnopravnošću u „novoj državi“, bez koje ona ne bi imala smisla i ne bi mogla opstati kao „zajednička“, podrazumijevaju jednaka prava njenih konstituenata u političkoj, ekonomskoj i kulturnoj sferi. Ta prava se mogu obezbijediti samo njihovom zakonodavnom, administrativnom i sudskom samostalnošću u svim poslovima osim onih koji su sporazumom proglašeni za zajedničke.

Importovane srpske stranke

Zajednička strategija „importovanih“(srpskih) partija u odnosu na crnogorsko državno pitanje iskazuje se kroz njihovo jedinstveno nastojanje da Crnogorce uvjere u to: da je manje važno u kojoj državi žive, kako se ona zove i ko njome upravlja, od toga da im država u kojoj žive bude dobra; da upravo zajednička država Južnih Slovena stvorena 1918. godine predstavlja ovaploćenje ideje njihovih predaka, za koju su oni vjekovima krvarili; da će „zajednička država“ biti dobra onoliko koliko je njeni građani učine takvom, usljed čega niko u njoj, pa ni Crnogorci, nema pravo da pita šta mu donosi prije nego što vidi koliko sebe i sve svoje u nju unosi. Takva programska opredjeljenja i njima primjerena politička dejstva podjednako su prisutna, makar u početku, kako kod stranaka građanske provinijencije (Narodne radikalne i Demokratske), tako i kod „lijevo“ kodovanih socijalističkih (komunističkih) grupa, koje takođe djeluju pod neupitnim uticajem eksternih „centrala“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-16&id=209039

Feljton – Ponedjeljak, 16. maj 2011. godine


Radovan Radonjić, akademik:  Nade u Srbiju su propale

U novoj državi, poslije odluke Podgoričke skupštine, Crna Gora je bila izložena pljački i teroru najgore vrste i zato prinuđena da se brani svim sredstvima. Srpska odmazda protiv crnogorske nepoćudnosti, pak, bila je brutalna, s mnogim karakteristikama genocida

Vrijeme između dva svjetska rata na prostorima naseljenim južnoslovenskim narodima bitno obilježavaju dva procesa: s jedne strane, nastojanje da se po svaku cijenu održi njihova državna zajednica stvorena 1918. godine i, s druge strane, međusobna nesaglasja i konfrontacije, dobrim dijelom izazvane različitim ambicijama u pogledu svrhe te države i faktičkih odnosa koji se u njoj uspostavljaju. Osobito snažan uticaj na taj, mnogim elementima i momentima izazvani protivurječni proces imala je sve izraženija i zaoštrenija politička podjela, u čijoj osnovi se nalazio nepomirljiv sukob ideja građanske i revolucionarne provenijencije. Kontroverza nastala na toj osnovi eskaliraće sa svakim novim danom zajedničke države na način i u smjeru koji će dovesti do radikalnog „skretanja ulijevo“ znatnog dijela aktera tadašnje jugoslovenske drame, sa svim posljedicama koje će to imati kako na karakter budućeg političkog uređenja zemlje, tako i na njenu međunarodnu poziciju.

Dva perioda

Ovaj tekst posvećen je pulsacijama te kontroverze u programskim dokumentima i faktičkom ponašanju političkih partija u Crnoj Gori. Cilj je da se ukaže na to kako su, na kojim sadržajima, i zašto, u Crnoj Gori, upravo u tom procesu, izvršena ona unutrašnja ideološko-teorijska i strateško-politička prestrojavanja koja će njenim građanima omogućiti da već s prvim korakom u novom ratu ponovo preuzmu vlastitu sudbinu u svoje ruke i pokažu: prvo, da su im principi i motivi nacionalne i državne identifikacije drugi i drugačiji od onih koje je poznavao i priznavao „jedinstveni“ etnički korpus „zajedničke države“ u koji su na silu ugurani; drugo, da njihovo istorijsko pravo i faktička potreba da imaju svoju državu, kulturu, jezik i druge pretpostavke društvenog razvoja nijesu bili manji nego od drugih, (južno)slovenskih i inih naroda, treće, da su, kao i do tada, bili spremni na sve oblike i sadržaje južnoslovenskog zajedništva, s tim da punu slobodu vlastitog nacionalnog državnog života više nikada ne žrtvuju radi ostvarivanja bilo kojeg „višeg“ cilja i interesa.
Proces o kome je riječ vremenski se, a dobrim dijelom i po svojim suštinskim obilježjima, dijeli na dva perioda – onaj do tzv. šestojanuarske diktature 1929. godine i onaj poslije tog čina – pa će u ovom radu biti tako i posmatran.

Nezakonito i nasilno

Prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, sankcionisano odlukama Podgoričke skupštine 1918. godine, izvršeno je nezakonito i nasilno, suprotno važećim ustavnim propisima, mimo odluke njenih legalnih i legitimnih organa i protivno većinskoj volji naroda. U novoj državi Crna Gora je bila izložena pljački i teroru najgore vrste i zato prinuđena da se brani svim sredstvima. Srpska odmazda protiv crnogorske nepoćudnosti, pak, bila je brutalna, s mnogim karakteristikama genocida.
Da Crna Gora nakon poništenja njene državnosti neće biti samo nova teritorija proširene Srbije, nastanjena poslušnicima zahvalnim prisajediniteljima što su im ostvarili „vjekovni san“, bili su svjesni i njeni novi upravljači, koji već u svom prvom izvještaju centrali u Beogradu, početkom 1919. godine, kažu: „Stanje u Crnoj Gori sada je ovako: oskudica u životnim namirnicama i skupoća nepodnosiva. Pomoć u hrani i drugim potrebama ne dolazi ni od kuda, uz obećanje da će to pitanje biti uskoro uređeno niko ne vjeruje. Nade u Srbiju su propale. Nezadovoljstvo je zbog toga u svim slojevima veliko. Izvršni narodni odbor ne radi po planu i sa određenim ciljem, nego se upravlja po događajima i ide za njima. Nema kriterijuma i uputstava za organizaciju rada u ovim krajevima. Vlasti nemaju nikakvog autoriteta niti imaju sredstava za egzistenciju, novca nema nigdje ni za kakvu potrebu. Izvršni narodni odbor čini pozajmice kod privatnih ličnosti i vrši izdatke bez predračuna i po trenutnim potrebama“. Sliku stanja u Crnoj Gori nakon njenog prisajedinjenja Srbiji upotpunjuje grof Salis, koji u svom opširnom izvještaju navodi i „detalje“ o kojima ujedinitelji nijesu htjeli ni smjeli da govore, pa kaže: „Crna Gora je sada okupirana od jedne jake sile srpskih trupa… Zatvori su puni. Lideri opozicije sadašnjem režimu su ili u strogom pritvoru ili u bjekstvu. Ako nijesu sa njima, njihovi lojalisti su napolju u brdima, dok su njihove kuće izložene uništenju“. Posljedica toga je, s pravom konstatuje Ivo Pavićević, povjerenik kraljevske vlade, da u Crnoj Gori, umjesto bilo kakve državne organizacije postoje dvije „ograničene protivničke strane, jača za ujedinjenje, a slabija protivu ujedinjenja“.

Podijeljenje stranke

Političke stranke se ponašaju saobrazno opštem stanju u zemlji, koje se upravo u to vrijeme formiraju. Dakako, i one su međusobno podijeljene na način da se na jednoj („slabijoj“, crnogorskoj) strani nalaze samo federalisti, a na drugoj („jačoj“, srpskoj) sve ostale.
Višestranačje u Crnoj Gori, inače, nije autohtona pojava. Niti se javlja onda kada nivo društvene i političke razvijenosti zemlje čini realno mogućom i potrebnom demokratsku konkurenciju različitih projekata i orijentacija, niti je ovome okrenuto. Naprotiv, nastalo je pod uticajem spoljnih činilaca i okrenuto je njihovim potrebama. Samo je jedna politička stranka (federalistička) autentično crnogorska. Jedino ona ima svoje centralne organe u Crnoj Gori i jedino su njeni programski ciljevi i interesi definisani saobrazno pretpostavljenim ciljevima i interesima Crne Gore. Sve ostale (Demokratska, Samostalna demokratska, Nezavisna radnička, Narodna radikalna, Jugoslovenska republikanska, Savez zemljoradnika) filijale su srpskih političkih partija i u svakom pogledu slijede „primjere“ i naloge svojih matica. Sjedišta njihovih centralnih organa su izvan Crne Gore (u Beogradu), a izvan Crne Gore su, i uglavnom na anticrnogorskoj nacionalnoj i državnoj platformi, ideološki formirana i personalno komponovana njihova „pokrajinska“ rukovodstva. I sve one, osim donekle socijalista (komunista), imaju (isti) zadatak:

Ogoljela okupacija

Da ogoljelu srpsku vojnu okupaciju Crne Gore „dopune“ ili, gdje je to moguće, supstituišu političkom okupacijom, a brahijalnu silu prikriju ili opravdaju odgovarajućom ideološkom indoktrinacijom;
da u ime tobožnje moderne političke reforme, tj. zamjene delegitimisane tradicionalne vlasti (sa imanentnim joj apsolutizmom) demokratski konstituisanom vlašću, uđu u samo crnogorsko društveno i državno tkivo i iznutra blokiraju, institucionalno i svakako drugo, njegov otpor spoljnoj hegemoniji; da „pokažu“ kako je brzo prenošenje srpske političke konfiguracije na crnogorski društveni i državni prostor „najbolja potvrda“ njene „demokratske superiornosti“ u odnosu na Crnu Goru i „neodoljive privlačnosti“ za Crnogorce; da podsredstvom „izbornih rezultata“, čija se poželjnost može obezbijediti na isti način kao i prilikom organizovanja Podgoričke skupštine, demonstriraju „punu i definitivnu“ integrisanost, crnogorskog društvenog i državnog prostora u novo zajedništvo, tako da više nije pitanje što s njim već kako ga dalje razvijati u zajedničkoj državi.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-15&id=208986

Feljton – Nedjelja, 15. maj 2011. godine

Dr Novak Adžić: Sa stanovišta nauke sve je sasvim jasno

„Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori“ ( Ustav Knjaževine Crne Gore iz 1905, član 40)

Prvorazredni izvor kanonskog karaktera – Ustav Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve od 30. decembra 1903. godine, u članu 1 i 2, izričito navodi autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, ali to nekima ne znači ništa, jer to ne odgovara njihovim političkim projekcijama. U Ustavu Sv. sinoda Crnogorske pravoslavne crkve iz 1903. glava II, u kojoj se govori o djelokrugu Sv. sinoda, u članu 15, stav 2 govori se o ličnoj nadležnosti Mitropolita „kao sinodskog predsjednika i kao poglavice autokefalne Crnogorske crkve“. I u Ustavu Knjaževine Crne Gore iz 1905, u aktu lex superior, sa stanovišta državnog prava (de jure imperi) bilo je normirano u članu 40 sljedeće: „Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori“.

Besjeda u Petrogradu

Posljednji autokefalni mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve u doba nezavisne Knjaževine i Kraljevine Crne Gore bio je Mitrofan Ban. On je za crnogorskog mitropolita kanonski rukopoložen u Rusiji 6. aprila 1885. godine u Isakijevskoj crkvi u Petrogradu od strane petrogradskog mitropolita Isidora i drugih članova Sv. sinoda i sveštenstva Ruske crkve, a u prisustvu ruskog cara Aleksandra III Romanova. Tri dana ranije, u besjedi koju je održao u Svetom sinodu u Petrogradu, između ostalog, rekao je i ovo: „Vi, svjatjejši otci, promislom Božjom i željom moga premilostivoga gospodara knjaza Nikolaja rukovođeni, izvoliste smirenost moju izabrati za episkopa Crkve Crnogorske“. Nakon hirotonije primio ga je 15. aprila 1885. godine car Aleksandar III. Prilikom susreta rekao mu je i ovo: „Meni je takođe drago što ste Vi rukopoloženi za episkopa u Rusiji. To pokazuje duhovnu vezu između Ruske i Crnogorske crkve“. Ovo Mitrofan Ban detaljno opisuje u svojim memoarima. Nakon hirotonije Mitrofan Ban je 19. oktobra 1885. godine o tome obavijestio vaseljenskog carigradskog patrijarha Joakima IV u pismu, broj 356, u kojemu mu uz ostalo navodi: „Mi smo se iz Rusije povratili i u ime Božije zauzeli smo svetu katedru Mitropolije autokefalne crkve u bogoštićenom Knjaževstvu Crnogorskom na koju smo i Duhom Svetijem i pozvati“.

Izričito priznanje

Dakle, sa stanovišta nauke nije sporno da su i Ruska crkva i Carigradska patrijaršija priznavale autokefalnost Crnogorske crkve ne samo u doba Mitrofana Bana, nego i stoljećima ranije. Tako se iz pisma koje je carigradski patrijarh Grigorije poslao 29. januara 1798. godine Petru I Petroviću Njegošu jasno vidi da je Carigradska patrijaršija Crnogorsku crkvu smatrala autokefalnom. Vaseljenska patrijaršija je 1855. izričito priznala autokefalnost Crnogorske crkve o čemu govori i atinska „Sintagma“.
Godine 1910. mitropolit petrogradski Antonije u pismu Mitrofanu Banu, uz ostalo, piše: „Bratski vas pozdravljam sa znamenitim jubilejem, izražavajući tople želje da Vašem Visokopreosveštenstvu pastironačelnik Gospod Bog naš Isus Hristos udijeli dugi život i plodotvornoj službi Vašoj za dobro Crnogorske crkve“. A vaseljenski patrijarh Joakim iz Carigrada 1910. godine piše, pored ostalog, Mitrofanu Banu: „Gospod neka podari bogate darove Vašem Visokopreosveštenstvu, svetoj Crnogorskoj crkvi, blagovjernom gospodaru i pobožnom narodu“. Srpska pravoslavna crkva i njen mitropolit Dimitrije Pavlović 1910. godine uputili su ovu čestitku Mitrofanu Babu: „Srpska crkva kao sestra i po vjeri i narodnosti dijeli radost Crnogorske crvke“. O tome piše „Glasnik Pravoslavne crkve u kraljevini Srbiji“ od 15. aprila 1910. godine. Jerusalimska crkva je priznavala autokefalnost Crnogorske crkve, o čemu ilustrativno govori i pismo patrijarha Damijanosa poslato Mitrofanu Banu 25. decembra 1903. godine.

Hrabri junak

Mihailo Dožić iz Morače (1848-1914) postao je 1879. godine iguman Moračkog manastira, da bi ubrzo bio proizveden u čin crnogorskog arhimandrita. Godine 1908. postao je član Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve. Arhimandrit Mihailo Dožić je zajedno sa popom Stankom Bulatovićem iz Kolašina 1910. godine, povodom jubileja kojeg je slavio mitropolit Mitrofan Ban, uputio pismo sljedeće sadržine:
„Današnji dan Vašeg slavlja dvadesetpetogodišnjice kao poglavara svete Crnogorske crkve osobito proslavlja sveštenstvo i narod u svetoj obitelji manastira Morače. Tradicionalne veze Vašeg prebivanja među narodom ovog kraja ostaće na uspomenu najdaljim pokoljenjima. Neka da Svemogući da proslavimo i pedesetogodišnjicu Vašeg slavnog rada, na korist svete crkve, Gospodara i Otadžbine“.
Iguman Leontije Ninković, nastojatelj Ostroškog manastira od 1912. godine član Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve i sveštenik na crnogorskom dvoru kralja Nikole u zemlji i emigraciji (1916-1919) uputio je iz Nikšića 1910. godine, zajedno sa jeromonahom Danilom Labovićem i monahom Antonijem Miranovićem, čestitku u kojoj, uz ostalo, veli da je Mitrofan Ban hrabri junak sa sabljom u ruci na bojnom polju, pod barjakom uzvišenog Gospodara, te kao jerarhu „specijalno za Crnogorsku crkvu i sveštenstvo, najsrdačnije Vam čestitamo dvadesetpetogodišnjicu svete uzvišene i revnosne arhipastirske službe Bogu, crkvi, Gospodaru i domovini“.

Odluka iz Carigrada

Mitropolit Mitrofan Ban je umro 30. septembra 1920. godine. Oproštajnu riječ na opijelu održao je episkop zahumsko-raški Kiril Mitrović, koji je rekao i ovo: „Po prirodi bistra i zdrava uma, plemenita srca i nesebično snažne volje, on je uspijevao u radu na crkvenom polju tako da je sposobnost njegova uočena od crkvenih i državnih poglavica dovela ga na upravu Crnogorske crkve. Prema prilikama i sredstvima sa kojima je mogao raspolagati Mitropolit Mitrofan za vrijeme svog dugog vladikovanja mnogo je učinio za Crnogorsku crkvu“.
Sveti arhijerejski sinod Vaseljenske patrijaršije u Carigradu 19. III 1920. godine donio je Odluku br. 2056, kojom daje blagoslov na prisajedinjenje ujedinjenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi određenih eparhija, pa se, uz ostalo kaže: „U granicama ovog Ujedinjenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ušle su i autokefalne pravoslavne crkve, Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske eparhije, zadarska i kotorska“. Vaseljenska patrijaršija tim aktom „priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija“.
Ovo je zvanični akt Vaseljenske patrijaršije u kojemu se navodi autokefalnost Crnogorske crkve, ali ni to za Amfilohija nije relevantno sa stanovišta kanonistike!!! Kome vjerovati, aktima Vaseljenske patrijaršije ili stavovima Amfilohijevih eksponenata.

Šta piše u Tomosu

Proglašenje Srpske patrijaršije objavljeno je u Sremskim Karlovcima 12. (25) septembra 1920. godine. Ubrzo potom sastao se Arhijerejski sabor Srpske patrijaršije 15. (28) septembra 1920. godine, koji je donio odluku da se arhiepiskop beogradski i mitropolit Srbije Dimitrije Pavlović proglasi ipso jure prvim patrijarhom Srpske patrijaršije. U toj odluci, pored ostalog, se kaže: „Slično tome postupalo se i kod osnivanja nacionalnih autokefalnih oblasti u svima pravoslavnim državama. Tako su uzdignute katedre na stupanj autokefalne arhiepiskopije u prestonim gradovima: Atini za crkvu u Kraljevini Grčkoj, u Beogradu za crkvu u Kraljevini Srbiji, na Cetinju za crkvu u Crnoj Gori, u Bukureštu za Rumuniju, u Sofiji za Bugarsku, a u Rusiji dignut je arhijerejski presto druge prestonice u Moskvi na stupanj patrijaršije“.
U Tomosu Carigradske patrijaršije i patrijarha Melentija IV donijetog u Carigradu 9.II 1922. (broj protokola 1148) izričito se navodi da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna.
Poznati mađarski naučnik, profesor Univerziteta u Budimipešti, član Mađarske akademije nauka, dr Bajz Jožef u knjizi Crnogorsko pitanje, objavljenoj na mađarskom jeziku 1927. i na italijanskom jeziku 1928. godine u Budimpešti, govori o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve sljedeće: „Godina 1766. označava nezaboravan datum u istoriji Crne Gore. Turci su te godine ukinuli Pećku patrijaršiju i zbog toga je pravoslavna Crnogorska crkva dobila autokefalnost“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-14&id=208949

Feljton – Subota, 14. maj 2011. godine

Dr Novak Adžić: „Pravoslavna naša crkva kao autokefalna, nezavisna je“

„Sve autokefalne pravoslavne crkve priznaju nezavisnost Crnogorske crkve, svagda joj dostavljaju događaje koji se u pojedinim crkvama zbivaju, na primjer, kad koji patrijarh dolazi na upravu svoje crkve“ („Prosvjeta“, 1889. godine)

Primio je tada brojne čestitke iz zemlje i iz inostranstva, a jednu od njih uputio mu je i dr Gavrilo Dožić iz Soluna. Dožić taj jubilej Mitrofana Bana komentariše ovako: „Meni bi bila dužnost ne samo moja skromnost da uzme učešća, već da budem inicijator i, u okolini u kojoj sam se nalazio, da i drugi izvrše ono što su bili prema tome znamenitom momentu u istoriji Crnogorske crkve“.
I Kralj Nikola je zborio da je Crnogorska pravoslavna crkva autokefalna. Tako je 1913. godine, kada je dr Gavrilo Dožić određen da bude episkop pećke eparhije Crnogorske pravoslavne crkve, tim povodom, rekao i ovo: „Gospodo, može li biti ljepšega dana za našu autokefalnu pravoslavnu crkvu od ovoga, u kome sa našega Cetinja spremamo dr Gavrila Dožića, vrijednog sina zemlje ove na njegovu službu bogu i narodu“.
U biografiji dr Gavrila Dožića, koju je objavio „Ilustrovani zvanični almanah-šematizam Zetske banovine“, god. I, državna štamparija, Sarajevo 1931. str. 232, piše i ovo: „Ogledao se na bogoslovsko-književnom polju, a sada radi na istoriji Crnogorske pravoslavne crkve“.

Brojni primjeri

Mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve u periodu od 1884. do 1920. godine, kada je nasilno ukinuta, bio je Mitrofan Ban (1841-1920). On je 1910. godine, u pismu koje je zahvalnica na pozdravni govor kralja Nikole, naveo i ovo:

Vaše Visokopreosveštenstvo, Visokodostojni gospodine Mitropolite!
Raduje se danas sveta pravoslavna Crnogorska crkva slaveći dvadesetpetogodišnjicu revnosne službe Vaše Bogu, prijestolu i otadžbini, i prinosi toplo blagodarenje Božjem promislu, što Vas je sv. Blagoslovom svojim pratio na putu duge teške apostolske službe Vaše i udijelio da ona bude plodonosna i korisna sv. Božijoj crkvi“.

Protođakon Filip Radičević, dugogodišnji sekretar Mitropolije Crnogorske pravoslavne crkve, član njenog Svetog sinoda od 1904. godine u oficijelnom službenom časopisu crnogorskog Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova – „Prosvjeti“, u radu Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, objavljenom 1889. godine piše i ovo: „Pravoslavna naša crkva kao autokefalna, nezavisna je. Ona se kao takva odnosi prema Ruskom sinodu, Carigradskoj i drugim patrijaršijama, kao i ostalim autokefalnim crkvama. Sve autokefalne pravoslavne crkve priznaju nezavisnost Crnogorske crkve, svagda joj dostavljaju događaje koji se u pojedinim crkvama zbivaju, na primjer, kad koji patrijarh dolazi na upravu svoje crkve“. Autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve eksplicitno dokazuje i potvrđuje i sljedeći dokument. To je pismo Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve knjazu Nikoli I Petroviću Njegošu od 1. maja 1908. godine, koje glasi:

„Njegovom Kraljevskom Visočanstvu
Knjazu Gospodaru Nikoli I – Topolica
Bog vjerni čuvar Crne Gore kroz duga i teška vremena očuvao je njenu političku nezavisnost i crkvenu autokefalnost. Za ovo zasluga pripada Vašemu Uzvišenome Domu, iz koga su na kormilo državno i crkveno dolazili veliki muževi, duhovni pastiri i svjetski vladari, koji su vazda znali visoko držati ugled Crne Gore.
Između mnogijeh savremenijeh reforma koje je Vaše Kraljevsko Visočanstvo na sreću i blago Crne Gore blagoizvolilo sankcionisati i sveta crkva bila je usrećena duhovnijem zakonima Pravoslavnih Konsistorija i Svetog Sinoda.
Saglasno Ustavu Svetog Sinoda danas prvi put okupljeni sinodski članovi na prvome mjestu za svoju svetu dužnost smatraju Vašemu Kraljevskom Visočanstvu i Vašemu Uzvišenome Domu izjaviti svoju vjernost i nepokolebljivu odanost. U isto vrijeme Sinod najponiznije, Vama Uzvišeni Gospodaru najtoplije blagodari za nebrojena dobra, koja ste crkvi svojoj učinili.
Vaše Kraljevsko Visočanstvo, Vaš Uzvišeni Dom i Crnu Goru Sveti Sinod preporučuje promislu Svevišnjemu.
Smireni molitvenici: Mitropolit Mitrofan, predsjednik, naim. episkop Kiril Mitrović, član, arhimandrit Mihailo Dožić, član, iguman Prokopije Vračar, član protođakon Filip Radičević, član, protejerej Aksentije Bojović, član, protojerej Pavle Petrović, član, sekretar Svetoga Sinoda đakon Ivo Kaluđerović“.

Blagosloveni dan

Nikola I Petrović Njegoš proglašen je 1910. godine za crnogorskoga kralja. Između mnogobrojnih čestitki koje je tim povodom primio je i čestitka Njegove svetosti patrijarha antiohijskog Grigorija. Ona u prevodu sa arapskog jezika glasi:

„Njegovom Veličanstvu
Preblagočestivom Kralju Nikoli I
Petnaesti avgust, blagosloveni dan, koji mi napominje milosti i obimne blagodati, Našega Gospodara, Boga, jer tog istog dana 1906. godine ja sam uzašao po milosti Svetoga Duha na presto Patrijaršijski Prvoprestolnih Apostola Petra i Pavla, danas postaje izvor radosti i veselja za Sveto Pravoslavlje cijelog svijeta, jer danas vidimo Vašu glavu, obasutu poštovanjem i obožavanjem, a tako i mudrošću ispunjenu, koje Vas je učinila predmetom uvažavanja i divljenja Velikodušnih Ruskih Careva. S kojom ste mudrošću znali upravljati predstojno Vašu Srećnu Knjaževinu kroz čitavo po vijeka, okrunjenu pravoslavnom krunom i kao što to vidi Vaš vjerni narod, radan i hrabar, predan pravoslavlju i gleda svog omiljenog Knjaza na dostojanstvu Njhovih Veličanstava Kraljeva.
Sasvim je dakle pravedno da danas naše duše veličaju Gospodara a naši duhovi da se raduju u Gospodu, koji je naš spasitelj, i za to Antihijska crkva uzimlje udjela u velikoj radosti svoje sestre Svete Crnogorske Crkve. Smatrao sam dužnošću da otslužim sa svim mojim patrijaršijskim klirom u prisustvu velikog broja moje pastve svetu liturgiju, namijenjenu Vašem Veličanstvu vozljubljenom u Gospodu.
Ja ovim uzimljem slobodu da podnesem Vašem Kraljevskom Prestolu moja Patrijaršijska čestitanja i moje očinske želje duboko iskrene, moleći Gospoda i Cara Careva, da Vas sačuva još svetom desnicom za dug i presrećan život na korist i na sreću države koju Vam je Svevišnji povjerio, da sačuva Nj. V. Preblagočestivu Kraljicu Vašu uzvišenu Suprugu, Nj. Kr. V. Knjaza Našljednika i cijelu Kraljevsku porodicu, da blagoslovi Vaš Narod i uzdrži i štiti Vašu Slavu Kraljevinu.
U znak blagoslova slobodan sam poslat V. Veličanstvu ikonu Sv. Bogorodice, zaštitnice naše patrijaršijske katedralne crkve, i kao dokaz moje istinske ljubavi prema V. Veličanstvu i mog velikog veselja za ovaj srećan dan, ja se usuđujem upraviti Vam ovo pismo sa kojim Vam podnosim moje duboko poštovanje.
Neka je milost Božja s Vama i neka Vas prati.
Čast mi je biti Vašega Veličanstva vrlo vatreni i ponizni molitvenik u Hristu
Damask, 15. avgust 1910.
Grigorije
Patrijarh Antiohiski i cijelog istoka“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-13&id=208851

Feljton – Petak, 13. maj 2011. godine

Dr Novak Adžić: Crkvena dobra pod kontrolom države

Nepokretna imovina pravoslavnih crkava i manastira ne može se prodavati ili ustupiti bez odobrenja državne vlasti (čl. 719 Opšteg imovinskog zakonika). Godine 1893. popovima je naloženo da narodno odijelo zamijene mantijom, a 1864. da puste brade

U 1864. godini naređeno je sveštenicima da puste brade. Uređene su parohije sa protopopijatima koji su se teritorijalno poklapali sa nahijom. Uvedene su matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih. Razgraničenje između državnih i crkvenih imanja izvršeno je u 1868. godini. Mitropolitu i manastirskom bratstvu ustanovljene su plate, pa je višak manastirskih prihoda (nakon podmirenja plata) išao za potrebe prosvjete (za tri godine devet crnogorskih manastira prihodovalo je državi preko 56 hiljada forinti). U 1869. godini otvorena je bogoslovija koja je školovala sveštenike i učitelje i dala prvu inteligenciju. U decembru 1878. godine ustanovljena je Raška eparhija (sa sjedištem u Ostrogu) čija je jurisdikcija obuhvatala brdska plemena, oslobođene krajeve oko Nikšića i Pivu (Pećka eparhija obnovljena je poslije balkanskog rata 1912-1913. godine i prisajedinjenja Crnoj Gori Sandžaka, Metohije, Rožaja, Plava i Gusinja).

Duhovni sudovi

U 1893.godini popovima je naloženo da narodno odijelo zamijene mantijom. Do 1900. godine parohijalno sveštenstvo je plaćeno u naturi – birom (od pojedinog domaćinstva popovi su dobijali po 18 kg žita godišnje i neku novčanu naknadu za vršenje pojedinih vjerskih obreda). Bir je u 1900. godine zamijenjen redovnom platom, koju su sveštenici primali od države. Ustavom pravoslavnih konstitorija u Knjaževini Crnoj Gori koji je sankcionisan Zakonom o konstitoriji od 1. januara 1904. godine konstituisani su duhovni sudovi, dotadašnja inokosna vlast mitropolita dopunjena je episkopskim savjetom i kolegijalnim organima, uređenja braka (sa izuzetkom građansko-pravnih posljedica razvoda braka, čije je regulisanje ostavljeno redovnim sudovima) prepušteno je isključivoj kompetenciji crkve. Osnov Ustava je krmčija – zvanični zbornik kanonskog prava pravoslavne crkve. Ustav je legislativno dovršio proces ustrojstva Crnogorske crkve u drugoj polovini XIX vijeka i crkvenu organizaciju formalno podigao na nivo državnih potreba. Odlučujuću riječ u sređivanju stanja u crkvi imala je svjetovna – državna vlast, posebno knjaz. Nastupajući veoma radikalno, ta vlast još nije bila strogo izdiferencirana od duhovne vlasti i koristila se prerogativima crkvene vlasti. Sveštenstvo je vršilo i civilne poslove, a knjaza je smatralo i duhovnim poglavarom.

Školovanje popova

Od 1852. do proljeća 1858. godine Crna Gora nije imala crkvenog poglavara. Knjaz Danilo je rješavao i crkvene poslove (odredio je obavezni post, popovima utvrdio naknadu – bir. po „tarifi sv. Petra“, naredio im da redovno vrše bogosluženje, brinuo se za opravku manastira i školovanje popova). Zbog nedoličnog držanja u slučaju pogibije knjaza Danila knjaz Nikola je jednostavno otpustio i razriješio dužnosti cetinjskog mitropolita Nikanora Ivanovića. Crkvena dobra stavljena su pod kontrolu države. Nepokretna imovina pravoslavnih crkava i manastira ne može se prodavati ili ustupiti bez odobrenja državne vlasti (čl. 719 Opšteg imovinskog zakonika). Sljedujući vladičansku tradiciju svoje loze, dinastija Petrovića nije željela da se naprečac liši i duhovne vlasti, a još manje da u ličnosti mitropolita – crkvenog poglavara stekne takmaca u sveukupnoj vlasti. Zakonik knjaza Danila, taj u primitivnim okvirima dati kodeks privatne svojine, sankcionisao je kanonsko pravo pravoslavne crkve kao važeće pravo u vjerskim pitanjima. Učenje crkve o neprikosnovenosti ličnosti knjaza–vladaoca, o tome da je država ustanova božanskog porijekla, da je vlast od boga i da je svako bez razlike dužan „…da se pokorava državnoj vlasti, koja je nad njima postavljena, pa ma kakav bio oblik i ustrojstvo te vlasti“, odgovaralo je potrebama državotvornih snaga.

Samostalna organizacija

Crnogorska pravoslavna crkva bila je slobodna, autokefalna, samostalna organizacija i u kanonskim i u eklestijastičkom smislu. Tokom viševjekovnog postojanja slobodne i samostalne države Crne Gore, u okviru njenih granica, postojala je i djelovala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, poštujući norme crkvenog, kanonskog prava i civilnog i državnog prava. Crnogorska pravoslavna crkva bila je autokefalna u faktičkom smislu od 1603. godine, a u faktičkom i formalnom, kanonskom smislu od 1766. pa sve do njenog nasilnog ukidanja 1920. godine.
O autokefalnosti Crnogorske crkve pisali su oni koji su živjeli u vrijeme kada je ona imala taj status, poput Valtazara Bogišića i Nikodima Milaša i drugih.
Čuveni pravni istoričar i teoretičar, predstavnik istorijsko-pravne škole, redovni univerzitetski profesor, pisac „Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževini Crnu Goru“ (1888) i prvi crnogorski ministar pravde, dr Valtazar Bogišić, je u jednom svojemu radu, uz ostalo, napisao sljedeće: „Kao i sve države gdje gospodari istočno-pravoslavna vjera tako i Crna Gora ima svoju autokefalnu Crnogorsku crkvu“. Tu činjenicu je svojevremeno zapazio i poznati crnogorski politički i pravni pisac, advokat dr Sekula Drljević, kada je napisao i ovo: „Crnogorsko prvoslavlje je crnogoroslavlje… Crnogorska crkva kroz sve vjekove nije bila ni u kakvoj zavisnosti od bilo koje pravoslavne crkve, pa ni od Carigradske patrijaršije“.

Obimna dokumentacija

Postojanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve eksplicitno dokazuje sačuvana obimna arhivska dokumentacija. Iz nje ću ovom prilikom izdvojiti nekoliko svjedočanstva koja lako mogu pobiti kao obmanjivačke sve konstrukcije kojima se hoće negirati postojanje Crnogorske pravoslavne crkve. Da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna govore i zapisi dr Gavrila Dožića. Naime, Gavrilo Dožić (1881-1950), episkop raško –prizrenski, episkop Pećke eparhije Crnogorske pravoslavne crkve i član njenog Svetog sinoda, po ukidanju Crnogorske pravoslavne ckrve, od 1920. do1938. godine, bio je mitropolit Crnogorsko-primorske eparhije Srpske pravoslavne crkve, kao i patrijarh Srpske patrijaršije u periodu od 1938. do 1950. godine. Naime, 1910. godine mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve Mitrofan Ban slavio je značajan jubilej, 25-godišnjicu arhijerejske službe.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-12&id=208751

Feljton – Četvrtak, 12. maj 2011. godine

Dr Novak Adžić: Mitropolit Ivanović proćeran iz Crne Gore

Nikanor Ivanović je bio jedan od zavjerenika u uspjelom atentatu na knjaza Danila u Kotoru 31. jula 1860. Na samrtnoj uri knjaz Danilo je odbio da primi mitropolita Nikanora, rekavši: „Neka mi ne izlazi na oči“. Knjaz Nikola ga je razriješio mitropolitskog zvanja i prognao iz Crne Gore, jer je, kako je govorio, bio „pravi raskoljnik i bezakonik“

Kao kandidat knjaza Danila, arhimandrit Nikanor Ivanović je, uz saglasnost ruskog dvora, decembra 1858. godine u Petrogradu rukopoložen od strane episkopata Ruske crkve za mitropolita Crnogorske crkve, a januara 1859. godine vratio se u Crnu Goru. „Na čelu Cetinjske mitropolije nalazio se mitropolit Nikanor, rukopoložen u Rusiji, u Aleksandrijskoj lavri. Pravoslavna crkva u Crnoj Gori tada je bila potpuno autokefalna. Crnogorska crkva, bez obzira što njezini mitropoliti dobijaju posvećenje u Rusiji, savršeno je autokefalna-samostalna“, piše akademik prof. dr Branko Pavićević. Nikanor Ivanović je bio jedan od zavjerenika u uspjelom atentatu na knjaza Danila u Kotoru 31. jula 1860. godine. Sjutradan, 1. avgusta, na samrtnoj uri knjaz Danilo je odbio da primi mitropolita Nikanora, rekavši: „Neka mi ne izlazi na oči“. Iako je uživao povjerenje kod knjaza, na koncu, nije se pojavio na njegovom pogrebu, pa mu je veliki vojvoda grahovski i predsjednik crnogorskog Senata, brat knjaza Danila a otac knjaza Nikole, Mirko Petrović, zabranio dolazak na Cetinje, donio odluku o njegovoj smjeni, a knjaz Nikola ga je razriješio mitropolitskog zvanja i prognao iz Crne Gore.

Nevjeran narodu

Veliki vojvoda Mirko je u pismu mitropolitu Nikanoru 5. avgusta 1860. godine jasno saopštio: „Nevjerni ste vi bili svome Knjazu, nevjerni narodu, nevjerni svome činu, nevjerni svojoj savjesti“. Zbog nedostojnog postupka u vrijeme pogibije knjaza Danila, knjaz Nikola je otpustio i razriješio dužnosti mitropolita Nikanora Ivanovića. Knjaz Nikola mu je u pismu odlučno saopštio: „Čast mi je, monsinjoru, da Vas izvijestim da nijeste više vladika na Cetinje. Vaše odsustvo na pogrebu pokojnoga Knjaza Vašega dobrotvora, uzrok je Vašega otpuštanja“. Nikanor Ivanović je bio negativna ličnost, o čemu svjedoči i kralj Nikola govoreći za njega da je bio „pravi raskoljnik i bezakonik“, kakvog vjerovatno nije bilo niđe u hrišćanskoj crkvi. Iz Kotora, bivši mitropolit Nikanor je otišao za Beč, a odatle za Rusiju, đe je službovao u Ruskoj crkvi, u kojoj je kasnije i penzionisan. Knjaz Danilo svoj vladarski suverenitet nad Crnogorskom crkvom je potvrdio i time što je odbio sva nastojanja karlovačkog patrijarha, činovnika austrijske vlasti, barona bečkog dvora, Josipa Rajačića da Crnogorsku crkvu potčini Karlovačkoj patrijaršiji. Takva ponuda pismeno iskazana od strane Rajačića na Cetinju je odbijena na način kao da nije ni učinjena. Potvrda autokefalnosti Tim činom je vladar Crne Gore potvrdio autokefalnost Crnogorske crkve u odnosu na druge crkve. A u to vrijeme njenu autokefalnost priznavale su sve pomjesne autokefalne crkve – kako Ruska crkva, o čemu svjedoči njen katalog iz 1851. godine, tako i Carigradska patrijaršija, o čemu govori i njen Katalog iz 1855, u kojemu je Crnogorska crkva pod rednim brojem 9 navedena kao autokefalna. Knjazu Danilu kao suverenu države nije padalo na pamet da učini bilo što čime bi Crnogorsku crkvu doveo u bilo kakav zavisni položaj od neke strane crkve i time ugrozio njenu autokefalnost, ali je jako vodio računa da Crnogorsku crkvu drži potčinjenu svojoj vladarskoj volji. Može se reći da Crnogorska crkva nikome sa strane, izvana, nije bila podložna, ali je u Danilovo i Nikolino vrijeme bila podvlasna državnoj vlasti i „Knjazu/Gospodaru“.
Takođe, osnovana je konstatacija da je knjaz Danilo bio vrhovni poglavar Crnogorske crkve, a da je njen mitropolit bio samo njen nominalni pravosvještenik, autonoman u onim poslovima koje mu je propisivala državna vlast, suveren – šef države – i njemu potčinjeni administrativni aparat. Nije knjaz Danilo dopustio srpskom patrijarhu, podaniku Austrije, iz Sremskih Karlovaca, da se miješa u unutrašnju nezavisnost i autokefalnost Crnogorske crkve, niti u pitanja koja je smatrao svojom isključivom nadležnošću kao vladara u odnosu na Crnogorsku crkvu. Zato je ignorisao pismo patrijarha Rajačića koje mu je upućeno 30. novembra 1856. godine, kao i sve zahtjeve u njemu, od kojih se posebno ističe onaj da se budući crnogorski mitropoliti hirotonišu u Sremskim Karlovcima od strane srpskog patrijarha.

Arhivirano pismo

To Rajačićevo pismo crnogorski knjaz je arhivirao i nije smatrao potrebnim čak ni kurtoazno da na njega odgovori. Naprotiv, budući crnogorski mitropolit Nikanor Ivanović, o čemu je već bilo riječi, rukopoložen je u Rusiji, kao što su kasnije u Rusiji rukopolagani crnogorski mitropoliti u doba knjaza Nikole – Ilarion Roganović i Mitrofan Ban. A i Petar II Petrović Njegoš je rukopožen u Rusiji. Jedini crnogorski arhijere j rukopoložen u Karlovcima bio je sta, recentni rezultati bili su prilično iznenađujući: anketa (ne u istom mediju i ne od iste agencije) provedena samo dva tjedna kasnije pokazuje da je sada senzacionalnih 44,6 posto građana za pridruživanje EU! Iako je bro j euroskeptika i dalje visok, 41,8 posto. Kako se to EU nametnula za središnju temu dnevnika? Po svoj prilici stoga jer je u nedjelju krenula kampanja vlade za informiranje građana o EU i o tome što članstvo u ovoj organizaciji donosi građanima Hrvatske. Nije li ova kampanja malo zakašnjela, pitao je, posve logično, voditelj emisije gostujuće vladine dužnosnike? Ma kakvi, odgovorili su dečki jednoglasno i entuzijastično. Do referenduma je, uostalom, još barem šest mjeseci. Osim toga, oni naporno rade na tome (informiranju, valjda) već gotovo punu deceniju. Pritom su gledatelji na štandovima EU mogli vidjeti nekakve debele brošure i čuti primjere kako će nova pravila Petar I Petrović Njegoš. Elem, državna vlast, odnosno, knjaz Danilo uređivali su život Crnogorske crkve od 1852. do 1860. godine. O odnosu državne vlasti i Crnogorske crkve u doba vladavine knjaza Danila i knjaza Nikole, kao i o njenoj autokefalnosti, pravni istoričar prof. dr Petar Stojanović piše i ovo: „Crnogorska crkva identifikovala je svoj interes sa interesima oslobodilačke borbe protiv Tuske. Vjeroispovijest je izjednačena sa nacionalnošću…. Na čelo crkve u Crnoj Gori stajala je Cetinjska mitropolija. Ona je, sve do 1776. godine, kada je Pećka patrijaršija ukinuta i Srpska crkva podvrgnuta Vaseljenskoj patrijaršiji u Carigradu, priznavala vlast pećkih patrijarha. Od tada je Cetinjska mitropolija autokefalna (samostalna)…

Razdvajanje vlasti

Poslije ukidanja Pećke patrijaršije cetinjske vladike nijesu više dopuštali miješanje sa strane u svoje unutranje crkvene poslove. Autokefalnost crnogorske crkve priznala je prećutno i Carigradska patrijaršija… Poslije uvršćivanja državne organizacije i prelaska na svjetovni oblik vladavine sredinom XIX vijeka odlučno se prišlo organizacionom sređivanju stanja u Crnogorskoj crkvi. Odlukom Senata od 21. marta 1852. godine izvršeno je izdvajanje svjetovne od duhovne vlasti i vlast mitropolita je ograničena na crkvene poslove. Mitropolita bira državna vlast oličena u ličnosti knjaza. Preduzete su mjere da se učvrsti disciplina među sveštenstvom. Ono je obavezno da će ,…pravila svete crkve tačno izvršavati‘ (čl. 66 Danilovog zakonika). Ko to ne čini biće lišen svešteničkog čina. Pod prijetnjom smrtne kazne, zajemčena je neprikosnovenost crkvene imovine: ,koji bi se lupež uvatio da crkvu krade taj će … biti na smrt osuđen‘ (član 81 Zakonika). Visoke novčane kazne predviđene su za počinitelje smutnje i svađe pred crkvom (član 88 Zakonika)“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-11&id=208625

Feljton – Srijeda, 11. maj 2011. godine

Piše Dr Novak Adžić: Izvanjac iz Dalmacije mitropolit Crnogorske crkve

Knjaz Danilo se opredijelio za Nikanora Ivanovića iz političkih, a ne duhovnih razloga, jer mu je odgovaralo da mitropolit ne bude iz Crne Gore, da ne pripada uglednim i uticajnim crnogorskim glavarskim porodicama, kako na taj način ne bi mogao pomagati protivnike njegove vlasti

Crnogorski senatori i glavari su 1852. godine, u odluci o proglašenju Crne Gore knjaževinom i imenovanju Danila Petrovića za knjaza, konstatovali i ovo: „Vladika, ili bolje reći episkop ili arhiepiskop Crne Gore, koji će imati ograničenu vlast nad crkvenim stvarima, biće izabran posredstvom visoke vlade između članova svijetlog plemena Petrovića Njegoš ili od ostalih najblagorodnijih crnogorskih porodica“. Kako je proglašenjem Crne Gore za knjaževinu nestao dualistički tim vladavine, jedinstva crkvene i političko-državne vlasti, i atipična teokratija postala prošlost, tako je Crnogorska crkva, kad je knjaz Danilo stupio na prijesto, ostala bez svog poglavara. Takvo stanje u formalnom smislu trajaće do 1858. godine. U tim uslovima, knjaz Danilo je faktički preuzeo ulogu vladara koji je upravljao i crkvenim poslovima. Rusija je imala svog kandidata za položaj crnogorskog mitropolita, arhimandrita Ostroškog manastira Nikodima Rajičevića (kojega je vladika Petar II Petrović Njegoš imenovao za igumana) i pokušala je izdejstvovati od knjaza Danila saglasnost da on preuzme mitropolitski tron. Međutim, knjaz Danilo je, u više navrata, odbio tu soluciju, ne prihvatajući da Nikodim Rajičević, za kojega je držao da je bio politički pristalica njegovog protivnika u borbi za vlast, Pera Tomova Petrovića, bude uveden u mitropolitsko zvanje.

Sumnjivo porijeklo

Knjaz Danilo se odlučio da za mitropolita Crnogorske crkve izabere arhimandrita Nikanora Ivanovića, izvanjca iz Dalmacije, koji je u formalnom smislu proizveden za arhimandrita 20. septembra 1853. godine. Nikanor Ivanović je rođen u Drnišu, bogosloviju je završio u Zadru 1844. godine, zamonašio se u manastiru Savina 1851, a kao austrijski državljanin pobjegao je u Crnu Goru polovinom 1852. godine. Austrijske vlasti tražile su njegovu ekstradiciju, ali crnogorski Senat je odbio da ga izruči, tvrdeći da za to ne postoji pravni osnov. Nikanor Ivanović je tvrdio da je porijeklom sa Njeguša, pa je svom imenu i prezimenu dodao plemensko ime – Njegoš, ali ta tvrdnja o njegovim crnogorskim rodoslovskim korijenima do danas u nauci nije dokazana. Knjaz Danilo se opredijelio za Nikanora iz političkih, a ne duhovnih razloga, jer mu je odgovaralo da mitropolit ne bude iz Crne Gore, da ne pripada uglednim i uticajnim crnogorskim glavarskim porodicama, kako na taj način ne bi mogao pomagati protivnike njegove vlasti. Lišen kao izvanjac svakog uticaja na političke prilike u zemlji, Nikanor je postao marioneta u vladarevim rukama. Iguman, arhimandrit i kasnije mitropolit Nikanor je bio potpuno potčinjen volji knjaza Danila i predstavljao je crkveno – politički instrument u njegovim rukama. Danilo je tako postupao prema njemu, želeći da crnogorsko-cetinjskog mitropolita liši svakog oblika vlasti i uticaja, koje su ranije imali crnogorski mitropoliti. Knjaz Danilo je arhimandrita Nikanora Ivanovića proizveo i u državnog službenika i, zahvaljujući Danilovom uticaju, Nikanor je postao sekretar crnogorskog Senata. Znači, vladarevom voljom dobio je politički i državnu funkciju u organu državne vlasti – Senatu, a u određenim situacijama knjaz Danilo mu je povjeravao funkciju svog ličnog sekretara. Kasnije su se knjaz i mitropolit očevidno razišli. Nikanor je politički bio vrlo aktivan.

Nepostojeći kult

Arhimandrit Nikanor Ivanović bio je uključen i u politiku koja se ticala školskog sistema u Crnoj Gori. On je, prvi put, pod uticajem Karlovačke mitropolije i patrijaršije, uveo proslavu Save Nemanjića, čime je importovano širenje dotad nepoznatog i nepostojećeg kulta u Crnoj Gori, što je predstavljalo osnov za njegovu kasniju idološko – političku promociju i instrumentalizaciju, koju je knjaz Nikola eksploatisao i promovisao kao dio svoje dinastičke i ideološko-političke platforme i programa. „Nikanor odmah uvodi u program cetinjske osnovne škole proslavu Save Nemanjića (1856), pa je tu, prvi put u Crnoj Gori, otpjevana pjesma „Uskliknimo s ljubavlju“. Pjesmu „Usliknimo s ljubavlju“ napisao je neki kaluđer (oko 1810), u jednom od fruškogorskih manastira, u Srijemu; prvi put je otpjevana u crkvi u Segedinu (Mađarska) 1839. Od tada počinje sistematsko širenje Savinog kulta. Kult Savin u Srbiji počeo je forsirati knez Miloš Obrenović, naredbom od 5. II 1827, u kojoj stoji da svaki stanovnik mora u ckrvu ići na praznike sv. Save, Vidovdan i spomene „kraljeva srbskih“, bio on Grk, Cincarin ili Bugarin. Za one koji ne budu na Savin dan došli u crkvu i zatvorili dućan, određuje kaznu da ne samo globu crkvi plate, „no i (h)apsom i telesnom kaznom kaštigovani budu“. Naredba Miloševa nije poštovana, pa je njegov sin, knez Mihailo Obrenović, morao izdati drugu naredbu, 26. I 1841. godine, da se taj svetac mora slaviti kao školski patron. Milan Đ. Miličević, srpski etnograf i književnik, kaže da „sv. Sava nije veliki svetac za seljake“.

Nema ga kod Njegoša

„No, odkako je naređeno da se taj svetitelj slavi kao patron školski, gotovo svaka opština školska mesi koljivo kao na krsno ime što radi“. U Crnoj Gori taj kult nije bio, van nekih manastira, značajnije proširen, sve do sredine XIX vijeka. Tako u pismima mitropolita Petra I, kao ni u djelu Petra II, ne nalazimo nijedan pomen Save Nemanjića. To Njegoš nije učnio ni u svojim literarnim djelima, ni u pismima, ni u bilješkama. Njegoš kao pjesnik, državnik i mitropolit nije bio ni u jednoj prilici, životnoj ili stvaralčakoj, da spomene tu ličnost, iako se u njegovim sveukupnom opusu može naći preko 1.500 raznih imena, od faraona, bogova, svetaca do savremenika. Ovaj značajan podatak svjedoči o tome da u Njegoševoj svijesti i svijesti njegovog naroda, nije bio prisutan kult Savin. Od konstituisanja ideologije „svetosavlja“,1932. godine, Savino ime je šireno u Crnoj Gori kao zaštitni znak velikodržavne (srpske) ideje“, piše dr Danilo Radojević. Ostaje pitanje za neku buduću istoriografsku analizu da je Nikanor Ivanović slavljenje kulta Save Nemanjića 1856. godine, na svoju ruku, samovoljno ili svojevlasno uveo u cetinjsku osnovnu školu, ili je to urađeno, uz znanje, izričitu ili makar uz prećutnu saglasnost, organa državne vlasti u vrijeme knjaza Danila Petrovića Njegoša?

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-10&id=208468

Feljton – Utorak, 10. maj 2011. godine

Piše Dr Novak Adžić: Ponovno odvajanje svjetovne od crkvene vlasti

Kad je stupio na prijesto knjaz Danilo Petrović Njegoš je, kao apsolutni vladar, pored energičnih i uspješnih koraka u pogledu unutrašnje konsolidacije i međunarodne afirmacije i legitimacije Crne Gore, preduzeo i niz konkretnih akcija i mjera koje su se odnosile na status i djelovanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve

Crna Gora, nakon vladavine Šćepana Malog i perioda dok je guvernadurstvo, kada su ga držali Radonjići sa Njeguša, bilo nosilac najviših prerogativa inokosne svjetovne vlasti, tokom druge polovine XVIII vijeka ponovo je postala sekularna država 1852. godine, kada je na njeno čelo, kao knjaz, suveren, poglavar vrhovne državne vlasti, stupio Danilo Petrović Njegoš. Ponovno odvajanje svjetovne od crkvene vlasti u Crnoj Gori politička elita u Srbiji primila je sa podozrenjem, zebnjom i neprijateljstvom. To je okarakterisala kao „crnogorski separatizam“ i „najjači udarac srpstvu“, zato što taj proevropski, emancipatorski i progresivni čin i iskorak kojeg je Crna Gora učinila nije korespondirao sa tajnim velikosrpskim političkim programom, „Načertanijem“ Ilije Garašanina iz 1844. godine. A sam Ilija Garašanin je, u sukobu Crne Gore i turske vojske Omer-paše (Mihaila) Latasa 1862. godine, klikovao: „Za nas bi bila velika sreća kad bi Crna Gora propala“.

Obavezan post

Kad je stupio na prijesto knjaz Danilo Petrović Njegoš je, kao apsolutni vladar, pored energičnih i uspješnih koraka u pogledu unutrašnje konsolidacije i međunarodne afirmacije i legitimacije Crne Gore, preduzeo i niz konkretnih akcija i mjera koje su se odnosile na status i djelovanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Knjaz Danilo je tokom svoje vladavine učinio brojne korake koji su doprinijeli poboljšanju i unapređenju položaja Crnogorske pravoslavne crkve. U godini 1854. svojim odlukama obavezao je stanovnike Crne Gore, svaku kuću, da u naturi ili novcu plaća parohijalno svještenstvo za obrede bogosluženja; definisao je svješteničku tarifu, uveo je obavezan post, kao i kaznene odredbe u slučaju njegovog nepoštovanja; naredio je da svještenici obavezno obavljaju vjersku službu svake neđelje i praznika; zabranio je obavljanje činodjejstvovanja u tuđim parohijama; uveo je zabranu vjenčanja u slučaju da prilikom sklapanja braka nedostaje dvostrano iskazana slobodna volja i pristanak; zabranio je zaključenje brakova do osmog stepena krvnog srodstva; propisao je rigorozne sankcije za svještenike za slučaj da dijete umre nekršteno; definisao je obavezu obavljanja vjerske službe i za slučaj da parohijanin nema novca da plati obred; odredio je 1855. da svještenici ne mogu dobiti nijedan čin ako ne završe adekvatnu duhovnu školu; vršio je duhovna imenovanja, odlučivao o djelatnosti, statusu i obavezama svještenika; određivao upravitelja manastira i manastirskim dobrima raspolagao kao dobrima u državnom vlasništvu, o kojima on odlučuje s kapacitetim nosioca svojinskih prava.

Obaveze Senata

Crkvenu imovinu tretirao je kao državnu svojinu, kojom je raspolagao u obligacionim, privrednim i stvarno-pravnim odnosima. Knjaz Danilo je bio, kao nosilac suprema potestas vrhovne vlasti, nadležan da dozvoljava, odobrava, određuje rukopolaganje episkopa i svještenika, da izdaje svjedočanstva, potvrde, uvjerenja da su zakonski uvedeni u čin i da su pripadnici Crnogorske pravoslavne crkve. Nije samo Knjaz imao kompetencije i ingerencije nad Crnogorskom pravoslavnom crkvom. I crnogorski Senat je, u doba kad je stolica mitropolita bila upražnjena „izdavao uvjerenja koja su služila umjesto sinđelija, ali i odobrenja za obavljanje svešteničke službe. Senat je obavljao i kontrolu crkvenih prihoda i rashoda. Želeći da uvede više reda u život Pravoslavne crkve, najviša državna vlast je 1854. godine donijela i uredbu o manastirskim prihodima i rashodima. Ovom uredbom utvrđeno je da svaki manastir mora napraviti popis svojih pokretnih i nepokretnih dobara, ali i precizan pregled svojih godišnjih prihoda i rashoda. Ukoliko manastir ima veće prihode nego rashode, njegova je obaveza bila da višak pošalje u državnu kasu. Ovom uredbom predviđeno je uvođenje godišnjih plata za sve kaluđere u crnogorskim manastirima“, piše prof. dr Živko M. Andrijašević.

Optužbe za krivicu

Knjaz Danilo je, konsekventno njegovim kompetencijama i kontroli koju je ostvarivao nad Crnogorskom crkvom, raščinjavao one svještenike za koje se dokazala i utvrdila optužba za krivicu da su zapostavili crkvenu službu i narušavali ugled crkve. U njegovo vrijeme Crnogorska crkva je imala, prema jednim podacima oko 200, a prema drugim faktima, između 400 i 500 svještenika. Do Danilove smrti u Crnoj Gori je bilo 140 crkava i 9 manastira.
U doba nezavisne Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, od 1852. do 1918. godine, Crnogorska pravoslavna crkva je bila državna crkva. To je bilo normirano kako državnim zakonima i aktima u doba knjaza Danila, te državnim Ustavom i zakonodavstvom u vrijeme knjaza i kralja Nikole I Petrovića Njegoša, tako i mjerodavnim i pravomoćnim kanonsko-pravnim propisima koji su regulisali njen položaj i ulogu u državi i društvu. Pravoslavlje je bilo državna vjera, to je regulisano i Danilovim zakonikom iz 1855. godine, a bila je jemčena sloboda i ravnopravnost vjeroispovijesti. Državna vlast u sekularnoj Crnoj Gori u doba knjaza Danila i knjaza i kralja Nikole imala je prevlast u odnosu na crkvu, a crkva je bila jedna od institucija države, autonomna u onim poslovima kojima se država nije bavila, a mitropolit, episkopi i drugi kaluđeri i svještenici bili su državni činioci i službenici, podvlasni državnoj vlasti i na platnom i penzionom spisku crnogorske Vlade. Mitropolita je birao i potvrđivao suverenom voljom vladar zemlje, kao što je odlučivao o izboru članova Svetog sinoda (ustanovljenog 1903) i drugih crkvenih starješina. Uz to, crkveni poslovi koji su se ticali spoljnih odnosa, bili su u nadležnosti Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova, od kada je ono ustanovljeno (1879). Ispravno je konstatovati da je postojala suprematija države na crkvom od 1852. do 1918. godine.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-09&id=208393

Feljton – Ponedjeljak, 09. maj 2011. godine

Piše Đorđe Borozan, akademik: Cetinje sjedište Crnojevića

Gradeći manastir na Cetinju Ivan Crnojević je sazidao sjedište zetske pravoslavne mitropolije kojoj je darovanjem posjeda obezbijedio uslove za rad i opastanak. Najveće pregnuće Đurđa Crnojevića jeste otvaranje štamparije, u kojoj su štampane prve ćirilične knjige na južnoslovenskom prostoru

Ova mletačka pobjeda i Ivanovo učešće u njoj imali su velikog odjeka u hrišćanskom svijetu. Neuspjeh pod Skadrom Osmanlije su nadomjestile zauzimanjem prostora na lijevoj obali Zete i desnoj obali Morače (većeg dijela Bjelopavlića, Rovaca, Gornje i Donje Morače). Pokušaj vraćanja ovih izgubljenih posjeda, zajedno sa Vlatkom Kosačem, završio se nesporazumom i obostranim optužbama pred mletačkim Senatom. Ovo je iskoristio sultan Muhamed II, pozivajući Vlatka na vazalske obaveze njegovog oca, uz obećanje da će mu vratiti na upravu jedan dio Hercegovine. Sultanu je bilo najvažnije da na bilo koji način satre Ivana Crnojevića, smatrajući ga glavnim protivnikom. Mlečani su se oštro protivili da se ma što preduzima protiv Ivana Crnojevića, jer su znali da se priprema novi napad na Skadar.

Neostvarena nadanja

U to vrijeme, svjestan opasnosti, Ivan je već podizao Riječki grad, smatrajući ga za sigurnije sjedište i pribježište. Sultan je, kako se i očekivalo, krajem 1477. preduzeo pohod da zauzme Kroju i Skadar, da bi se nakon toga konačno razračunao sa zetskim gospodarom. Dok je trajala opasada Kroje, osmanska vojska iz Podgorice napala je područje Ivana Crnojevića i, uprkos mletačkoj pomoći, nanijela mu nekoliko težih gubitaka. Kako je morao računati i na neprijateljstvo hercega Vlatka, položaj Ivana Crnojevića i mletačko nadanje da će se osmanska vojska time zadovoljiti i odustati od napada na Skadar, nije se ostvarilo. Naime, početkom maja 1478. rumelijski beglerbeg Sulejman i anadolski beglerbeg Mustafa, kojima se početkom jula pridružio sultan Mehmed II, otpočeli su bombardovanje Skadra i uz velike gubitke bili odvraćani. Tokom ove opsade vojska Ivana Crnojevića krstarila je Skadarskim jezerom i nanosila znatne gubitke Osmanlijama. Sultan je upravo stoga krajem avgusta 1478. naredio pomenutim beglerbegovima da krenu u zauzimanje okolnih mjesta. Na taj način je Žabljak pao u njihove ruke, dok se Ivan sa vojskom nesebično žrtvovao u odbranu Skadra.

Oblasni gospodar

Porta u Ivanu Crnojeviću nije vidjela mletačkog službenika, već oblasnog gospodara koji se i ranije samostalno sporazumijevao sa sultanom. U takvim uslovima, prepušten osmanskoj osveti, Ivan Crnojević se sklonio u Italiju. Nakon pregovora, Turci su priznali Republici znatno suženi distrikt Budve, Bara i Ulcinja, a tursko-mletačka granica utvrđena je između mora i Skadarskog jezera.
Kada je u maju 1481. umro sultan Muhamed II Osvajač, oživjela je nada balkanskih naroda za oslobođenje. Koristeći se nastalim metežom, mnogi se vraćaju iz Italije, a među njima i Ivan Crnojević. Njegov dolazak podstakao je stanovništvo na dalju borbu protiv turske vlasti, ali bez posebnih rezultata, jer su Mlečani obavještavali sultana o svim antiturskim namjerama. Nemajući izgleda na uspjeh, Ivan se ponovo vraća u Italiju. Boraveći u Loretu, nakon posjete crkvi posvećenoj Bogorodici, zakleo se da će u njenu čast podići isto takvu crkvu u rodnom kraju.

Zavjet iz Loreta

Mlečani su u januaru 1482. sa novim osmanskim carem potvrdili mir iz 1479. Ivan Crnojević se potčinio Bajazitu uz obavezu da plaća 700 dukata godišnjeg harača.
Ivan Crnojević se nije odricao posjeda koji su pripadali Kotoru, što je bio uzrok brojnih sukoba i čarki. U Kotoru je 1489. ubijen jedan Ivanov solar, zbog čega je Ivanov sin, svetivši se, opljačkao dio mletačke teritorije i zauzeo mjesta u Grblju, Paštrovićima i Crmnici. Mlečani su tim povodom tražili od Bajazita zaštitu.
Što se tiče granice između Ivanovih i osmanskih posjeda, ona je od 1485. išla duž Zete i Morače, tako da su pod sultanovom vlašću ostali Podgorica, Medun i Žabljak.
Nakon povlačenja iz Žabljaka i kratkog boravka na Obodu, koji je utvrdio 1475, Ivan Crnojević je za svoje sjedište izabrao Cetinje u kome su bili stari baštinski posjedi porodice Crnojević. Tu je podigao dvor, manastir sa crkvom posvećenom Bogorodici, čime je ispunio zavjet iz Loreta i 4. januara 1485. godine dao ovom manastiru osnivačku povelju. Tu se, konačno, smjestio i zetski pravoslavni mitropolit, nakon Prevlake, Budve, Prečiste Krajine, Manastira sv. Nikole na Vranjini, Manastira Kom i boravka na Obodu. Gradeći manastir na Cetinju Ivan Crnojević je sazidao sjedište zetske pravoslavne mitropolije kojoj je darovanjem posjeda obezbijedio uslove za rad i opstanak. Na osnovu manastirske povelje može se zaključiti da je u državi Crnojevića bio ne mali broj seljaka sa vlastitim zemljišnim posjedom. To upravo kazuje da je proces stvaranja slobodnih baština bio poodmakao i da je vjerovatno započet ili u vrijeme srpskih despota, ili još ranije za doba Balšića. Naime, zetski gospodari Balšići i Crnojevići davali su povlastice starješinama manjih družina, rodova ili katuna, tako da je vremenom nastajala brojna „vlastela“ koja se pominje u zvaničnim dokumentima. To su najčešće bili slobodni, imućni seljaci.

Sporovi oko međa

Burni ratnički i državotvorni put i život Ivana Crnojevića završio se, kako svjedoče mletački izvori, 4. jula 1490. upravo u vrijeme povratka svatova njegovog sina Đurđa, koji se oženio Elizabetom iz poznate mletačke porodice Erico. Vladavina Đurđa Crnojevića (1490-1496) protekla je u znaku stalnog osmanskog pritiska i zahtjeva mletačkih vlasti da im se vrati dio Grblja i Crmnica. U takvim uslovima dolazilo je do razdora u porodici (sukoba sa braćom), tako da je Đurđe često bio prinuđen da vodi nestalnu i nestabilnu spoljnu politiku. Izbjegavao je sukobe sa osmanskom vlašću i pojačavao tradicionalne veze sa Mletačkom republikom. Na unutrašnjem planu, rješavajući brojne sporove, najčešće oko međa, bio je vrhovni sudija koji je uglavnom za rješenje spornih pitanja koristio „Sud“ od „24 vlastele“. Kao i njegov otac, pomagao je crkvu dodjeljujući posjede Cetinjskom manastiru. U njegovo vrijeme uočava se sve značajnija uloga lokalnog Zbora.
Ipak, najveće pregnuće Đurđa Crnojevića jeste otvaranje štamparije, u kojoj su štampane prve ćirilične knjige na južnoslovenskom prostoru. Tako je prva knjiga – Oktoih – završena 4. januara 1494. a u septembru iste godine štampan je i Psaltir. U nepotpunom obliku sačuvani su Oktoih petoglasnik, Trebnik i Cvjetni triod. Štamparija je bila smještena na Cetinju i radila je oko tri godine. Njen rad prekinut je odlaskom Đurđa Crnojevića u Italiju i monaha Makarija u Vlašku. To je vrijeme kada je Đurđe Crnojević, prateći pripreme za pokretanje krstaškog rata, kako u Veneciji tako i u ostalim gradovima Italije, oklevetan od svog brata Stefana, napustio Crnu Goru i nakon uzaludnih pokušaja da se vrati završio život negdje u Anatoliji. Kako o tome nema pouzdanog podatka, postoje izvjesna nagađanja da se možda sklonio kod jovanovaca na Rodos, koji je bio van osmanske vlasti do 1522. godine.

Temelji samobitnosti

Dalja priča o Crnojevićima vezuje se za trećeg Ivanovog sina Stanka koji je boravio na sultanovom dvoru 1485. i kao islamiziran poznat pod imenom Skenderbeg. Od 1513. do 1530. upravljao je Crnom Gorom kao namjesnik „crnogorskog Sandžaka“. Slijedeći tradiciju svojih prethodnika u korespondenciji sa mletačkim vlastima potpisivao se: „Ja Skenderbeg Crnojević, Sandžak od Crne Gore, Primorja i cijele Duklje“ ili „Gospodar Crnojević od Crne Gore, šalje svoj prijateljski pozdrav“. U brojnim pismima upućenim Senatu žali se što ne postupaju po zaključenom ugovoru, preporučujući zaštitu djece svog brata Đurđa i šaljući novčanu pomoć.
Ako se u cjelini sagledava značaj dinastije Crnojevića kao crnogorskih gospodara i procjenjuje njihov značaj kroz posebnost odnosa Crne Gore prema Veneciji i Osmanskoj imperiji, mora se imati na umu da njihov politički i kulturni doprinos stvaranju samosvojnosti Crne Gore i oblikovanju njegovog državnopravnog identiteta ostaje temelj na kome su u vjekovima koji slijede, posebno od vremena Petrovića, građeni oblici crnogorske samobitnosti.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-08&id=208328

Feljton – Nedjelja, 08. maj 2011. godine

Piše Đorđe Borozan, akademik: Znamenita ličnost crnogorske istorije

Svojim likom i djelom Stefan Crnojević stoji na početku svake priče o dinastiji Crnojević, kao osnivač i graditelj državne tradicije na čijim je temeljima sagrađen osjećaj slobodarstva i otpora koji čine zlatnu nit crnogorskog srednjovjekovlja, oslonjenog na ideje i postignuća dinastije Vojislavljevića i Balšića

I u Albaniji su mletačke vlasti zaštitu svojih posjeda uredile sporazumom sa Đorđem Arijanitom Komninom, imenujući ga za vojvodu od Drača do Skadra, uz godišnju platu od 300 dukata. Međusobne obaveze podrazumijevale su i da svojim postupcima poštuje vojvodsku čast „veličanstvenog Stefana Crnojevića“, što upravo kazuje o vrlo povoljnom odnosu Republike prema Crnoj Gori i njenom gospodaru.
Za vrijeme Stefana Crnojevića nije zapamćen nijedan veći napad osmanske vojske na Crnu Goru. Jedino su iz Meduna, kojeg je despotov zapovjednik Miloš predao Turcima, vršeni povremeni pljačkaški upadi. U namjeri da pomogne svom zetu, Skenderbeg je jula 1457. tražio od mletačkog Senata prelaz preko mletačke teritorije na prostore Gornje Zete, ali dozvolu nije dobio.

Miljenik Republike

Česti upadi vojske Stefana Crnojevića na susjedne oblasti hercega Stefana Vukčića bili su predmet tužbi kojima se herceg obraćao Senatu, napominjući da je od sultana dobio Zetu na upravu.
U postupcima mletačkog Senata i načinu plaćanja određene provizije vidi se da je Stefan Crnojević bio pouzdaniji saveznik i miljenik Republike Sv. Marka.
Kada je u aprilu 1460. stigao mletačkoj vladi zahtjev sultana da se Gornja Zeta preda shodno ugovoru zaključenom između despota Đurđa Brankovića i sultana Mehmeda II iz 1435. Senat je ovaj zahtejv odbio navodeći da se radi o mjestima koja su srpski despot i herceg Stefan izgubili u sukobima sa njihovim štićenikom Stefanom Crnojevićem. Tokom 1460. Stefan Crnojević je u više navrata tražio pomoć od Mlečana da zaštiti tvrđavu Žabljak i Soko i isplati ugovorene plate. Česti odlasci izaslanika mletačkih vlasti sultanu upravo ukazuju o nevoljama sa kojima se zetski gospodar suočavao iščekujući sudar sa sultanovom vojskom. Tome se nadao i Stefan Vukčić, javljajući Mlečanima u februaru 1462. o skorom osmanskom napadu.
Do većih opasnosti po Crnu Goru od osmanskih napada moglo je doći do početka mletačko – osmanskog rata započetog sukobom u Moreji i nakon pada Bosne 1463. godine. Zetski gospodar uspio je očuvati dobre odnose sa Mletačkom republikom. Na robe nabavljene u primorskim gradovima nije plaćao carine, koristio je stare solane u Grbaljskom polju, uspješno je rješavao granične sporove prema Budvi i sa Ratačkom opatijom. Jedino je sa kotorskim vlastima dolazio u česte sporove oko zaposjednutih posjeda iznad Grblja. Stoga je kotorski providur, kako se navodi u dokumentima, zabranio prevoz oko 400 ari žita, koje je u vrijeme opšte oskudice uputio svom zetu Đerđ Kastriot Skenderbeg.

Romantični vitez

Posredujući u tom sporu Vijeće desetorice u januaru 1464. poništilo je ovu zabranu, podsjećajući kotorskog kneza na ranije zasluge Stefana Crnojevića koje je učinio za Republiku. Kako je ovo posljednji podatak iz mletačkih izvora, pretpostavlja se da je Stefan Crnojević umro te 1464. ili tokom 1465. godine i sahranjen je na ostrvu Kom na Skadarskom jezeru u porodičnoj grobnici.
Stefan Crnojević, osnivač dinastije, glavni je akter brojnih dešavanja na prostoru današnje Crne Gore sredinom XV vijeka. U borbi za nasljeđe Balšića, ovaj romantični, robustni vitez, uporni graditelj i mudri čuvar državnopravne zetske tradicije, pokazao se kao izuzetno vješt političar i diplomata. Svojim likom i djelom stoji na početku svake priče o dinastiji Crnojević, kao osnivač i graditelj državne tradicije na čijim je temeljima sagrađen osjećaj slobodarstva i otpora koji čine zlatnu nit crnogorskog srednjovjekovlja, oslonjenog na ideje i postignuća dinastije Vojislavljevića i Balšića.

Pregovori o pomirenju

Ukupnim svojim djelovanjem Stefan Crnojević predstavlja znamenitu ličnost crnogorske istorije, koji je „u zaleđu mletačkih primorskih gradova“, današnjeg crnogorskog primorja u nasljeđe svom sinu Ivanu ostavio „sazdanu i prilično samostalnu državu“.
Kada je preuzeo vlast 1465. Stefanov sin Ivan Crnojević pokušao je da raskine vazalski odnos prema Mletačkoj republici tako što je u proljeće s vojskom i pobunjenim seljacima iz Grblja i Paštrovića napao Kotor. Zbog toga je Republika ucijenila njegovu glavu sa 10.000 dukata i zabranila svaki trgovački promet sa njegovom državom. Takvo stanje ostalo je do marta 1466. kada su, uz posredovanje hercega Vukčića Kosače, pregovori o pomirenju krajem te godine okončani time što je kotorski knez bio ovlašćen da novom gospodaru Zete ponudi status koji je imao njegov otac. Vraćanje u pokornost pobunjenih Grbljana i Paštrovića, uz obavezu davanja određenih dažbina, jedino je, izgleda, mogao obezbijediti zetski gospodar za kojeg se u izvještajima Senata, između ostalog, napominje „da ih samo njegov duh vodi“. U vezi s tim, u izvještaju iz 1499. Ivanov sin Đurđe kaže da su Mlečani morali da Ivanu predaju na upravu Grbalj, Paštroviće i Crmnicu uz uslov da im obezbijedi ubiranje prihoda.

Opsjednuti grad

Upravo stoga je za tu uslugu njemu udvostručena plata na kotorskoj blagajni sa 600 na 1200 dukata, shodno sporazumu zaključenom 1469. ili 1470. godine. Nova sumnja u vjernost Ivana Crnojevića od strane mletačkog Senata nastala je u vezi sa turskim pritiskom i preuzetom obaveznom zetskog gospodara na harač od 700 dukata godišnje. Mlečanima je laknulo kad su čuli da se ove obaveze oslobodio, javljajući im da sultan iz Podgorice priprema napad na njegove mletačke posjede. S proljeća 1474. snažna turska vojska je pritisla Skadar, tako da je mletački knez i providur Leonard Boldu stupio u vezu sa Ivanom Crnojevićem, prebacujući pomoć u ljudstvu i materijalu za izgradnju lađa kojima bi iz Žabljaka, preko Skadarskog jezera, pomogao opsjednutom gradu. Opsada je trajala gotovo četiri mjeseca. Obaviješteni o Ivanovim namjerama, Osmanlije su poslale protiv njega 12.000 ratnika koje je odbio, ali nije uspio da se približi opsjednutom gradu. Polovinom jula, Skadrani su prinudili napadače na povlačenje.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-07&id=208276

Feljton – Subota, 07. maj 2011. godine

Piše Đorđe Borozan, akademik: Sporazum u Vranjini sa Mletačkom Republikom

Mlečani su smatrali da bi upravu nad primorjem mogli obezbijediti uspješnim sporazumom sa Crnojevićima. Nakon uspješnih pregovora, gospodar Gornje Zete Stefan Crnojević priznat je od strane mletačkog Senata za „vrhovnog vojvodu Zete“ sa godišnjom platom od 500 dukata

Nastojeći da učvrsti vlast, Stefan Crnojević bio je prinuđen da lavira između Kosače, despota Brankovića i Venecije. Pritom se koristio i porodičnim vezama sa Đerđom Kastriotom Skenderbegom, čijom je sestrom bio oženjen, od vremena kada se ovaj odmetnuo i u Kroji od 1443. snažno odupirao osmanskom nadiranju.
Razlaz Stefana Crnojevića sa braćom mletačke vlasti su iskoristile za njegovo pridobijanje i istiskivanje Stefana Vukčića Kosače, čiji se uticaj na prostore Gornje Zete tokom 1444. i 1445. još osjećao.
Despot Đurađ Branković do 1448. nije preduzimao ništa na obnovi vlasti u Donjoj Zeti. Sa Crnojevićima je imao sporazum i nije se protivio povlasticama koje su imali i platama dobijenim od Mletačkog senata. Mletačko prisustvo u sjevernoj Albaniji nije izazvalo otpor Đurđa Kastriota – Skenderbega, utoliko prije što se upravo njegova teritorija našla na udaru osmanske vojske. Uostalom, značajan uspjeh mletačke politike u Zeti i Albaniji bio je mir sklopljen sa Skenderbegom i saradnja sa Stefanom Crnojevićem.

Uklonjena braća

Mlečani su smatrali da bi upravu nad primorjem mogli obezbijediti uspješnim sporazumom sa Crnojevićima. Nakon uspješnih pregovora, gospodar Gornje Zete Stefan Crnojević priznat je od strane mletačkog Senata za „vrhovnog vojvodu Zete“ sa godišnjom platom od 500 dukata, uz obavezu da godišnje dva mjeseca ratuje za Republiku o svom trošku. Vlasti Republike su polovinom jula 1451. izdale svečanu povelju o postignutom sporazumu, ali zbog uplitanja Dubrovčana i sukoba u porodici Crnojevića, do ratifikacije nije došlo. Stefan je uskoro potom potisnuo i uklonio svoju braću sa političke pozornice.
Senat je priznao Stefanu teritorije koje je oduzeo braći (Kojčinu i Đurašinu i njihovim sinovima) i omogućio mu da prihodi od carina u Kotoru, uz obavezu da umiri Grbalj i obezbijedi Kotoranima da nesmetano koriste posjede u tom kraju.
Saradnja prema ovom dogovoru otpočela je polovinom februara 1452. kada je Crnojević uz zakletvu na vjernost Republici Svetog Marka primio od kotorskog kneza vojvodsku palicu i zastavu. Stefan je opustošio Grbalj, pohvatao i poubijao vođe pobune. Ovo je bila treća po redu pobuna Grbljana od kada se Kotor (1420) našao pod mletačkom vlašću. Po posljedicama, bila je najteža i najtragičnija (30 osuđenih na smrt vješanjem, a preko 200 otjeranih u izgnanstvo).
Stefan Crnojević, nakon gušenja grbljanske pobune, dva puta se borio protiv vojske kojom su komandovale vojvode despota Đurađa Brankovića – Altoman i Toma Kantakuzin i u oba slučaja im nanio teške poraze 1451. i 1452. godine, šireći granice do rijeke Morače, tako da su Bjelopavlići, Malonšići, Pješivci i Lužani došli pod njegovu vlast. Mletački senat je kao nagradu za ovaj uspjeh odobrio znatnu novčanu pomoć i omogućio da njegov sin Ivan prestane biti talac na dvoru Stefana Vukčića.

Prekinute veze

U izvorima je zabilježeno da je Stefan Crnojević, očekujući nove napade vojske despota Đurađa Brankovića, tražio od kotorskog providura da mu pošalje pomoć za odbranu Žabljaka, Soko grada i Meduna. Iako se i Senat nije složio sa ovim zahtjevima, Stefan Crnojević je potisnuo despotove snage s čitavog prostora Gornje Zete, slomio otpor medunskog vojvode Miloša Belmužovića, zaposjeo krajeve oko Zete i Morače, u Podgorici razvio zastavu Sv. Marka i ojačao svoju prijestonicu Žabljak. Despotu Đurađu Brankoviću u Zeti je ostao samo Medun, koji je pao pod osmansku vlast 1455. godine. Ovim su teritorijalne veze između Crne Gore i srpske despotovine bile prekinute.
Dakle, krajem maja 1453. kada se hrišćanski Carigrad udavio u talasima dolazećeg islama, na prostoru onovremene Crne Gore Stefan Crnojević, u sukobima i saradnji sa Stefanom Vukčićem Kosačom, Mlečanima i despotom Đurđem Brankovićem vodi bitke u kojima je ime Gornje Zete sve poznatije pod nazivom Crna Gora, i koji ulazi na pozornicu evropske istorije.

Nominalna zaštita

Ugovor koji je Mletačka republika zaključila sa Osmanskom imperijom polovinom aprila 1454. omogućio joj je da uredi i odnose na prostoru od ulaza u Boku Kotorsku do Bojane, da otkloni opasnosti i pretenzije sultanovog štićenika Hercega Stefana Vukšića Kosače na Gornju Zetu a zetskom vojvodi Stefanu Crnojeviću omogući da legalizuje mletačku zaštitu nad oblašću kojom je upravljao.
Sporazum zaključen u Vranjini 6. septembra 1455. između Stefana Crnojevića, u ime „zetskog zbora“ kojeg su činili predstavnici 51 „družine ili opštine“ i Zuana Bolanija o prihvatanju mletačke vlasti bez ikakve prinude, uz obavezu ratovanja za Republiku do Lješa i Zadrima, dokle se protezala mletačka vlast, uz prihvatanje poreskih obaveza kakve su bile u vrijeme Balšića i mletačku spremnost da prizna nadležnosti zetskog mitropolita, govore o prvom uzajamnom i samostalnom pravnom aktu kojim Stefan Crnojević nastavlja državotvorne tradicije iz vremena Balšića.
Iako su ovim sporazumom regulisani odnosi između Mletačke republike i gornjozetskog vojvode i ratničkih družina, u realnosti ova mletačka zaštita bila je samo nominalna. Ovim sporazumom Stefan Crnojević postao je gospodar Gornje Zete, čiju su vojvodsku čast vlasti Mletačke republike veoma poštovale.

Pouzdani saveznik

Na prostore kojima je vladao jedino su iz Meduna vršeni povremeni upadi osmanskih pljačkaških četa. U namjeri da mu pomogne, Skenderbeg je jula 1457. tražio od Senata prelaz preko mletačke teritorije, ali dozvolu nije dobio. Ipak, u postupcima Senata i načinu plaćanja određene provizije, vidi se da je Stefan Crnojević bio pouzdani saveznik Republike Svetog Marka.
Pad Smedereva 1459. zapečatio je političku sudbinu srednjovjekovne Srbije. Crna Gora je tokom druge polovine XV vijeka na prostoru poznatom pod imenom Gornja Zeta baštinila srednjovjekovne državotvorne tradicije, vezujući se svojim ukupnim političkim, nacionalnim i vjerskim bićem za mediteranski i evropski prostor.

http://www.pobjeda.me/citanje.php?datum=2011-05-06&id=208178

Feljton – Petak, 06. maj 2011. godine

Đorđe Borozan, akademik: Stefan Crnojević gospodar Zete

Politika Stefana Crnojevića svela se na odbranu i samoodržavanje mukom stečenih teritorija i pretvaranje Gornje Zete u slobodarsko uporište Crne Gore. Pregovori sa Mlečanima

Iako su i danas istoriografski prisutne razne pretpostavke o porijeklu i imenu Stefanovih prethodnika, podatak da se od 1351. pominju u jednoj od poslanica cara Dušana kao „de patribus Zente“ i da su vladali prostorom Oblika, Lješa i Kastruma, govori da se radi o feudalnoj porodici sa nesumnjivim plemićkim porijeklom. U jednom ugovoru od 20. aprila 1393. postoji podatak o njihovoj predaji Lješa Mlečićima i proširenju posjeda u južnom dijelu Gornje Zete. Iste godine Crnojevići su potpisali prijateljski ugovor sa Dubrovačkom republikom. Svakako, najpoznatija ličnost iz ovog perioda je Radič Crnojević koji se pobunio protiv tadašnjeg zetskog vladara Đurađa II Stracimirovića Balšića i sa bratom Dobrivojem u jesen 1395. zauzeo Grbalj i napadao opsjednuti Kotor. Na njihovoj strani bili su Paštrovići i Luštičani. Kao pobjednik iz ovih sukoba izašao je Đurađ koji 31. maja 1396. javlja mletačkom Senatu o Radičevoj pogibiji i preuzimanju njegovih posjeda – Budve, Paštrovića i sela u dijelu kotorskog distrikta.

Suparništvo i saradnja

Istorijski izvori od tada do navedenog pomena Stefana (Stefanice) Crnojevića pominju Đurađa i Lješa Crnojevića koji su se odmetnuli od despotove vlasti i priklonili Mlečanima, čuvajući na taj način posjede u zaleđu Kotora i Budve. Od kada je despot Stefan Lazarević predao vođstvo nad Zetom svome sestriću Đurađu Brankoviću, shodno zavještanju Balše III, takođe svom sestriću, koji je umro na njegovom dvoru 1421, na oblasti Balšića pretenduju srpski despot, Mlečani i Herceg Stefan Vukčić Kosača, za kojeg se 1411. preudala Jelena Balšić, majka Balše III.
Na osnovu ugovora zaključenog u Vučitrnu 1426. između Mletačke republike i Despotovine, Kotor, Ulcinj, Grbalj, Paštrovići i Skadar sa okolinom pripali su Veneciji, a Drivast, Bar, Budva i Luštica despotu Stefanu Lazareviću. Brdoviti krajevi iznad Kotora i Budve, kojima su vladali spomenuti Crnojevići, ostali su u sastavu despotovine. Nakon smrti despota Stefana Lazarevića (1427) prilike u Zeti su se komplikovale. Koristeći slabost centralne vlasti, Crnojevići se postupno osamostaljuju, a od vremena prvog pada Despotovine pod osmansku vlast (1439), glavni suparnici nad Gornjom Zetom postali su Stefan Crnojević i Stefan Vukčić Kosača. Mletačka sklonost ka Crnojevićima bila je posljedica uvjerenja da budući položaj Gornje Zete zavisi od sve uticajnijih Crnojevića. Suparništvo i saradnja između Stefana Crnojevića i Hercega Stefana Vukčića Kosače doveli su u pitanje vlast despota Brankovića, a otkada je Stefan Crnojević sa braćom stao na stranu Venecije, počelo je istiskivanje Kosače sa posjeda u Donjoj Zeti.

Sljedbenik Balšića

Nastojanje despota Brankovića da se nagodi sa Venecijom o povratku zaposjednutih djelova Zete, ostala su bez uspjeha. Stvarni gospodar Zete van primorskih gradova bio je Stefan Crnojević i njegova braća, sa kojima Mlečani stupaju u pregovore.
Naime, vrijeme sukoba despota Brankovića sa Mlečanima koristio je Stefan Crnojević za postupni uspon i unutrašnje uređenje zemlje za obnavljanje ranije podignute zadužbine i grada Žabljaka kojeg su prije 50 godina Balšići bili pretvorili u snažno trgovačko uporište. Njegov prestiž u prostoru Gornje Zete osjetio se kada je ugovorom s Mletačkom republikom o ofanzivnom i defanzivnom savezu, krajem tridesetih godina XV vijeka, postao uticajni sljedbenik dinastičkog nasljeđa Balšića.
Politika Stefana Crnojevića svela se na odbranu i samoodržavanje mukom stečenih teritorija i pretvaranje Gornje Zete u slobodarsko uporište Crne Gore.
Mletački Senat želio je po svaku cijenu da izbjegne sukobe sa Portom i njenim povjerenicima (vazalima) među kojima je tada već bio i Stefan Vukčić Kosača. Još dok su Osmanlije zaposijedale Srbiju, despot Đurađ Branković, nakon pada despotovine 1439, pokušavao je da sačuva posjede u Zeti. Kad su njegovi izalanici u Veneciji tražili da im se ustupi Ulcinj, mletački Senat je bio uvjeren da su i Stefan Vukčić i Đurađ Branković osmanski vazali. Mlečani su bili uvjereni da će se njihovih zahtjeva najlakše osloboditi ako im se kaže kako oni žele prvenstveno očuvati mir sa Osmanskim carstvom.

Gospodari u brdima

Senat se držao devize da stečeno teškim diplomatskim i ratnim naporom ne treba olako prepustiti. Držao se obećanja datog stanovništvu da ih neće prepustiti drugom gospodaru, dok god to bude moguće.
Đurađ Branković je i januara 1440. predlagao Senatu da mu preda Ulcinj.
I dok je Đurađ Branković pleo političku mrežu oko ugarskog dvora, kako bi impresionirao mletački Senat, a time i preko Dubrovnika ostvario planove o očuvanju Zete, Stefan Vukčić pripremio je svoj pohod na Zetu, pridobijajući obećanjima zetsku vlastelu.
Crnojevići još nijesu istupali javno protiv despota Đurađa, ali su vješto izbjegavali da se sa njim sporazumiju. Navikli da budu gospodari u brdima, odupirali su se despotovim nastojanjima da se ponašaju kao njegovi podanici.

Dao sina u taoce

Đurađev boravak u Dubrovniku iskoristio je Stefan Crnojević za obraćanje Malom vijeću sa molbom za pomirenje, što je i despotu odgovaralo. Odlazeći iz Dubrovnika u Ugarsku, krajem jula 1441. despot je svoja nadanja za posjede u Zeti vezao za mogućnost ugarskog pohoda protiv Osmanlija.
Septembra 1441. Stefan Vukčić Kosača oteo je Gornju Zetu srpskom despotu. Kako je Stefan Crnojević stao na njegovu stranu, dobio je na upravu katune: Goljemade, Goričane, Kruse, Beri i Ozriniće i kao jemstvo odanosti dao je u taoce svog sina Ivana kojeg će iz ovog zatočeništva izbaviti uz pomoć Venecije tek 1452. godine.
Vukčićevo gospodarstvo Gornjom Zetom i nastojanja da ovlada i Donjom Zetom, gdje se sa mletačkim vlastima stalno sukobljavao, okončana su postupnim uzmicanjem. Kada je Vukčić zagospodario Barom, Senat je odlučio da sa Crnojevićem nastavi pregovore, uz pripremanje flote. Ne čekajući da do sukoba dođe, Vukčić je u Veneciju uputio poslanike da izraze despotovu spremnost na ustupanje Donje Zete i Drivasta.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-05&id=208071

Feljton – Četvrtak, 05. maj 2011. godine

Radoslav Rotković, akademik: Vučja glava glavni simbol grba Balšića

Balšići su prvi crnogorski vladari koji su kovali svoj novac. A podsticaj za to svakako su našli u kovnicama primorskih gradova. Prva kovnica novaca Balšića bila je u Prizrenu (1372). Zatijem se kuje u Skadru, do 1392.

Balša se uzdao u činjenicu da je mađarski kralj Žigmund započeo nova prijateljstva protiv Mletaka u Furlaniji. U martu 1419. krenuo je u napad, kao i prvi put. A za finansiranje rata uzeo je 600 libara srebra opljačkanoga od dubrovačkih trgovaca. Kad su mu tražili ili pare ili priznanicu, on je rekao da je sve pare potrošio a više vrijedi njegova riječ da će im dug vratiti kad bude mogao nego papir. Balša je krajem maja 1419. zauzeo Drivast. Opet je u tvrđavi ostala mletačka posada od 40 ljudi.
Konačno je Kotor, u bezizlaznoj situaciji, obnavljajući stare prijedloge o sporazumnoj predaji jednome jakome zaštitniku i od Balšića i od Hranića i od Turaka, uspio da se sporazumije unutar svoga Velikog vijeća oko uslova za predaju Veneciji. Uslovi su ovi: da se zastava sv. Marka istakne tek poslije žetve; da Venecija neće nikome predati Kotor, već ga vratiti u raniji status, ako odluči da ga napusti; i da se tačno navede da kotorski dugovi iznose 10.000 dukata, kako se ne bi desilo da tu svotu neko povećava. Ugovor je ratifikovan 13. maja 1420. godine.
Ugovor je odmah prekršen, jer je zastava istaknuta 25. jula, a Kotorani pozvani da pripreme svoje snage za borbu protiv Balše. Iako je dvije godine dijelio vlast sa Stefanom Maramonteom, nije ni pomišljao da mu prepusti svu vlast, jer je znao da je on za zetsku vlastelu stranac. Sin, rođen 1415, umrlo je čim je počeo da hoda. Ostale su mu samo šćeri: Jelena, udata 1424. za Stefana Vukčića, a Teodora, najmlađa, udata kasnije za bosanskoga velmoža Petra Vojsalića.
Balša III je umro u Beogradu 18. aprila 1421. i sa njime se ugasila ova vladarska porodica.

Pet vrsta dinara

Balšići su prvi crnogorski vladari koji su kovali svoj novac. A podsticaj za to svakako su našli u kovnicama primorskih gradova.
Đurađ I Balšić kovao je pet vrsta srebrnih dinara (groša). Sve vrste ovoga novca imaju na aversu četveroredni ili petoredni ćirilički natpis sa Đurđevim imenom. Od istorijskog je značaja, piše B. Babić, peta vrsta novca Đurđa I Balšića. Na aversu se čitaju i ova slova: C(k)rali, kao da je riječ o kraljevskoj tituli.
Đurđa I nije naslijedio sin Konstantin,već Balša II, koji je vladao umjesto nepunoljetnog sinovca Đurđa II. Balša II nije imao ambicije prethodnika, ali je ipak kovao dvije vrste novca. Izgubivši kovnicu u Prizrenu, formirao je drugu u Skadru. On je ćirilicu zamijenio latinicom. Ovo je, kako se veli u literaturi, „naš domaći novac“ sa prezimenom na ic jer još nije bio latiničnog Ć. Na aversu je vučja glava okrenuta ulijevo, a ispod kaciga sa krunom i lepršavim velom. Ispod svega je nagnuti štit sa vučjom glavom i natpisom okolo: „M DO BALSA BALSIC“. Na reversu je svetitelj pod oreolom. U lijevoj ruci drži jevanđelje, a u desnoj kadionicu. Legenda: „S STEFAN SCUTARI“.

Vladarski prestiž

Đurđe II Stracimirov (1385–1403) samo je nastavio novčarstvo Balše II. Na aversu je grb Balšića sa vučjom glavom i natpisom „M D GORGI STRACIMIRI“. Revers je slična Balšinom novcu. Druga vrsta njegovog novca sadrži na aversu dodatno slovo M pored grba, desno, a na reversu je lik sv. Laurencija, patrona Bara, sa tekstom.
I Konstantin Balšić se oglašavao sa novcem, ali to je novac Balše II.
Ni Balša III nije oklijevao da kuje svoj novac. To je bio već ustaljeni oblik vladarskoga prestiža. Sačuvane su dvije vrste njegova novca, koje ikonografski odgovaraju tradiciji, ali se ne drže već postignutih standarda, jer je, izgleda, imao lošije majstore, koji su pravili greške. Na drugoj vrsti novca je polurozeta ili petokraka poluzvijezda, koja je zamijenila ranije koso slovo N. Nama se čini da je jedan krak zvijezde otpao ili nije graviran, i da je bilo šest krakova, ali je samo ostavljen prostor za šesti krak. Druga vrsta njegova novca ima više varijanti, vjerovatno zato što su vršene ispravke.
Prva kovnica novaca Balšića bila je u Prizrenu (1372). Zatijem se kuje u Skadru, do 1392.
Valjanost toga novca može se procijeniti prema Korčulanskom statutu iz 1424, prema kojemu 24 jedinice mletačkog dinara vrijedi 30 balšićkih.
Inače, vučja glava kao glavni simbol grba Balšića poznata je i sa srebrne pojasne pločice, prstenja, pečata i dr.

Školovanje u Veneciji

Zabilježeno je da je Đurđe II Balšić otvorio u Moračkom manastiru školu za mlađe kaluđere da se uče pismenosti, ali svi drugi podaci o prepisivačkoj djelatnosti upućuju na Jezero.
Rijetko je na tako malome prostoru bilo toliko prepisivačke djelatnosti kao na jezerskim ostrvcima. Ne samo da je time popunjavana praznina koja se osjećala zbog nedostatka svetih knjiga, zbog koje je kasnije pokrenuta i štamparija, nego, izgleda, kao da se znalo da se treba prepisivanjem pripremiti za taj novi zanat. De facto, odatle su i pošli na školovanje u Veneciju prvi tipografi.
Prema sačuvanim zapisima kao mjesta đe su prepisivani rukopisi neophodni crkvama pominju se ostrva: Starčeva Gorica, Moračnik, Beška (Brezovica), Vranjina, i Goričani i Krnjice na kopnu.
Evo spiska u to vrijeme prepisanih rukopisa, prema onome što se moglo naći u bibliotekama i arhivima Evrope:
Prolog Starčeve Gorice iz sedamdesetih godina XIV vijeka, pisan „va dni blagočestivoga Đurđa Balšića“, sada u Berlinu;
Četvorojevanđelje, otkriveno nedavno u Veneciji, a vezuje se za isto mjesto i vrijeme;
Cetinjski psaltir, nazvan tako po mjestu nalaženja, sada u Zagrebu sa inicijalima koji ga vežu za uzore koji su poslužili i iluminatorima Miroslavljevog jevanđelja…
Važna prepisivačka djelatnost nastavljena je i poslije Balšića, pod Crnojevićima, u istim ovim centrima na Jezeru.

Čuvali tradiciju

Balšići zidaju sebi „crkve za grob“, izabravši varijantu malih trikonhosa s osobinama zetskog centralnog hrama. Ovakvi hramovi blizu obale (Bogorodica Krajinska) i na ostrvima (Starčeva Gorica, Brezovica, Morčanik (između 1378. i 1421) nijesu u zavisnosti od velikijeh trikonhosa moravske Srbije, istovremeno građenih pod uticajem monaških crkava Atosa, čiji je tip prenesen iz Jermenije. Zetski trikonhosi su se nadahnjivali domaćim iskustvom i nasljeđem – planiranjem osnove i prostornog rješenja kao u ranohrišćanskom trikonhosu iz Bara (ispod bivšeg hotela „Agava“) i ispružanjem pilastara ka središtu radi poduhvatanja male kupole. Jače je isticana zetska romanička tradicija, izražena i niskom elevacijom i rebrastim svodom i krovom od kamenih ploča preko svodova, kakav su imale i sve zetske (crnogorske) male crkve, srasle u pejzažu kao njegov elemenat. Pored arhitekture, Balšići su u kulturno nasljeđe ostavili i vrijedno slikarstvo i skulpturu.
Naravno, na tlu Crne Gore ostavili su svoje tragove i hercegovački pretendenti na ovaj prostor (crkva pod „gradom“ Sokolom, Sv. Srđ i Vakh na Podima kod Herceg-Novog)…
Balšići su imali malo snaga a mnogo neprijatelja. No ipak oni su očuvali tradiciju nezavisne države, koju su zasnovali Vojislavljevići u XI vijeku a nastavili Crnojevići u XV.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-04&id=207974

Feljton – Srijeda, 04. maj 2011. godine

Radoslav Rotković, akademik: Đurđe „princ od Albanije“

Balša III došao je na upravu zemlje sa svega 17 godina (doduše, tačno toliko imaće kasnije Petar II Petrović Njegoš), ali uz njega je bila njegova majka, koja se pokazala kao uporan i odrješit političar. Čitav njegov državnički život proteći će u pravcu u kome je lansiran: u sukobu sa Venecijom i borbama oko Skadra

Sultan je prodro u Mađarsku, pobjedom kod Nikopolja 1396, tako da se kralj Sigismund jedva spasio Dunavom i došao u Dubrovnik. Tu se sastao sa Đurđem, kojega je cijenio kao protivnika Mletaka. Dao mu je titulu „princa od Albanije“ i imenovao ga svojim županom na Korčuli i Hvaru. To je uticalo na Veneciju da prema Đurđu budu umjereniji, čak su mu ponudili Skadar. Turci su pod Bajazitom poraženi kod Angore (Ankare) 1402. Stefan Lazarev, koji je u toj bici bio uz Murata, okrenu sada u Carigrad, zajedno sa bratom Vukom i sestrićem Đurđem Brankovićem. No, dok je on tražio pomoć Vizantije protiv Turaka, Đurađ je želio da se sa Turskom sačuvaju prijateljski odnosi! Pobjegao je iz Carigrada u Jedrene i otkrio sultanu Stefanove planove. I ne samo to. Dobio je i vojsku s kojom je krenuo na Srbiju, ali je bio pobijeđen kod Gračanice, najviše vojskom koju je Stefanu dao Đurđe Stracimirović Balšić. Branković je, dakle, tu pobijeđen, ali i Balšić ranjen, 21.XI 1402. Tako je i on umro od rana, a država je ostala na njegovoj ženi Jeleni i njihovome maloljetnome sinu Balši III.

Uski feudalni interesi

Balša III došao je na upravu zemlje sa svega 17 godina (doduše, tačno toliko imaće kasnije Petar II Petrović Njegoš), ali uz njega je bila njegova majka, koja se pokazala kao uporan i odrješit političar. A kad se, 1411. preudala za Sandalja Hranića, on je izgubio podršku majke, ali je dobio podršku zeta, jer su tada prestala njihova neprijateljstva. Dakle, sa te strane Balša III je mogao da bude miran. No čitav njegov državnički život proteći će u pravcu u kome je lansiran: u sukobu sa Venecijom i borbama oko Skadra, što će samo iscrpljivati i jedne i druge, dok će se Turci konsolidovati poslije Angore (1402) i učvrstiti na Balkanu.
Skadarski rat otpočeo je 1405. godine, jer je Balša III podsticao mletačke podanike na ustanak, tako da je mletačka posada uspjela da zadrži samo tvrđavu. Balšići su tražili pomoć od Dubrovčana, ali su oni izjavili da su prijatelji i njima i Mlecima. A Mleci su imali sukob i sa Padovom! U Srbiji je Vuk Lazarević našao oslonac u sultanu i tražio da mu se preda vlast u zemlji. Despot Stefan potisnut je prema sjeveru. Sve uski, feudalni interesi. Svak protiv svakoga. A Turci napreduju.

Mirenje bez uspjeha

Mletački zapovjednik flote (kapetan Jadrana) Kapelo krenuo je sa brodovima iz Grčke. Obećao je primorskim gradovima oslobađanja od dažbina i pridobio gradska vijeća u Ulcinju, Baru i Budvi da priznaju vlast Republike. Avgusta 1405. Mlečani su se vratili u Drivast. I Balša III, koji je vaspitavan protiv Latina, ali ne i protiv Turaka, postao je sultanov haračar, i u tome ga je pomogao sin kneza Lazara Vuk, koji je istisnuo rođenoga brata iz Srbije.
Venecija je pokušavala da se pomiri sa Turskom (1406), ali bez uspjeha. No, 1408. Balša III je uz pomoć nekih albanskih velikaša uspostavio kontakt sa mletačkim bailom u Draču radi mirovnih pregovora. Balšići su prepuštali Mlečićima Bar i Ulcinj, s tim da im se vrati Budva sa Lušticom i grbaljskim solilima. Osim toga, Mlečići su se obavezali da će isplaćivati Balši 1.500 dukata godišnje. No, kako Balši ni poslije 15 dana nije vraćena Budva, niti je on napustio Bar i Ulcinj, uslijedii su zamršeni pregovori zbog kojih je Jelena putovala u Mletke, ali to je putovanje trajalo tako dugo, zbog opasnosti od gusara, da je potrošila sve pare i morala dobiti od Sinjorije tri dukata dnevno za troškove. Tek 29. oktobra 1409. Jelena je pristala da svako zadrži ono što je imao ante bellum, iako je to bilo ponižavajuće za napadače, koji je sam sebi stvorio samo troškove i druge gubitke. Usto, u međuvremenu se Venecija sporazumijevala sa Turskom..
Izigran od strane Mlečića, nakon pregovora koje je tamo vodila njegova majka Jelena, Balša III je 1409. svojom flotom na Skadarskom jezeru potisnuo mletačke fuste i ugrozio Skadar, koji je osvojio početkom 1412. godine, sem tvrđave na brijegu u kojoj je, ponovo, ostala mletačka posada.

Bar kao sjedište

Jeleninom udajom za Sandalja Hranića (1411) otklonjen je bar taj jedan sukob. Zato je mogao da opkoli Bar, da bi smeškao poziciju Venecije. U gradovima na obali, pod mletačkom upravom, došlo je do krize u snabdijevanju. A u Mletke su stigli Sandaljevi poslanici s Balšinim punomoćjem. Senat je predao Balši Ulcinj. Balša je (30. I 1413) ratifikovao ugovor po kome je dobio proviziju od 1.000 dukata za gradove koje je njegov otac „prodao“ Republici. I time je osmogodišnji rat bio okončan.
Balša je izabrao Bar za svoje sedište (njegov otac imao je dvor u Ulcinju).
Zajedno sa zetom, Sandaljem Hranićem, napadao je 1412. Kotor, ali nijesu imali dovoljno jaku flotu sa artiljerijom da ostvare svoj naum.
Balša je uspio da stvori dobre odnose sa svim drugim susjedima: Ivanom Kastriotom, Tanušom Dukađinom. Rastao se sa prvom ženom, ćerkom Nikite Topije i uzeo šćer Koje Zakarije, koji je bio gospodar Danja. Koja je dobio na upravu Budvu. A poslije pada Valone (1417) dao je utočište svojoj rodici Ruđini, ženi Mrkše Žarkovića. U dogovoru sa njenim ocem čak joj je dao Budvu.

Muzika iz Dubrovnika

Balša je imao šćer Jelenu, koja se udala za hercega Stefana Vukšića Kosaču. A 1415. rodio mu se sin jedinac, za čije je krštenje pozvana muzika iz Dubrovnika.
Četiri godine kasnije iz južne Italije stigao je Balši i Stefan Maramonte, Zarnogoraz, kako pišu dubrovački analisti, jer su ono Maramonte prevodili kao Mauromonte, Crna Gora. Stefan je bio sin Kostadina Balšića i Jelene Topije. Kada su Mlečani ubili u Draču 1402. „gospodina Konstantina“, njegova je udovica otišla u Mletke kod rođake Marije, udate za Filipa Maramonte, koji je gospodario oko Otranta i Lećea. Bolestan, jer ga je dubrovački ljekar liječio u novembru 1417. i dvaput 1418. Balša III je mislio da će sa osloncem na Stefana uspješno povesti drugi skadarski rat sa Mlečanima.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-03&id=207887

Feljton – Utorak, 03. maj 2011. godine

Radoslav Rotković, akademik:  Sukobi Balšića sa Venecijom

Balšići su shvatali značaj mora za ukupan privredni i kulturni razvoj države. Osim toga, ta je prva država (Kraljevina Vojislavljevića) stvorena na obali, kao uostalom i Hrvatska. A pošto su se borili za obalu, Balšići su nastojali da stvore flotu

Poslije pogibije Balše II zemlja je ostala na Đurđu II Stacimirovome. On je naslijedio praznu državnu kasu ali je ipak počeo da pravi dvor, poznat i danas kao Balšića kula u Starome Ulcinju, sa šefom kancelarije (logotetom) Mladenom Ilićem, komandantom vojske, vojvodom Nikolom, protovestijarom Filipom Barelijem, Mlečaninom, kojega je angažovao još Balša II, svakako najkasnije u proljeće 1385. Osim toga on je lansirao i svoj novac, koji je u latinskim dokumentima signiran kao: Nos Georgius, Dei gratia dominus Zentae, dakle: Mi, Đorđe, Božjom milošću gospodar Zete.
I oženio se, oko 1386. ćerkom kneza Lazara, koja će mu roditi samo jednoga nasljednika, Balšu III.
O odnosima Đurđa Stracimirovića Balšića i kneza Lazara pisali su i vladika Vasilije Petrović (1754) i Petar I Petrović Njegoš u svojim kratkim istorijama Crne Gore.
Vasilije piše da je knez Lazar tri puta ratovao protiv Baoše, ali sva tri puta od Baoše bi pobijeđen. „Naposlijetku Baoša, kao čovjek mlad, u ratu nepobijeđen bi pobijeđen od mlade djevojke, divne Marije, šćeri kneza Lazara… “

Dokumenti demantuju pjesme

Mara je bila udata za Vuka Brankovića, a Jelena za Đurđa Stracimirovića Balšića (oko 1286), Vukosava, navodno, za Miloša Kobilića, ali on nije bio zet kneza Lazara, i sa tim imenima ima zabune u svih starih pisaca.
„Dokumenti su demantovali pesme”, piše J. Deretić. „Kralj Vukašin nije ubio cara Uroša, Jugovići nisu bili šure kneza Lazara, niti mu je Jug Bogdan zet, Miloš Obilić nije zet kneza Lazara, Vuk Branković nije izdao na Kosovu”.
Poezija je, kao i svaka druga umjetnost, posebna stvarnost i ne treba je miješati sa naukom.
Sama bitka na Kosovu nije riješila ništa. Poginula su oba vladara. Na istome mjestu 1448 (dakle, 59 godina kasnije) ponovo je bio boj sa Turcima. Samo što je protiv Turaka tada bio Janoš Hunjadi, Sibinjanin Janko iz narodne pjesme.
Što se tiče Balšića i boja na Kosovu, tu je starija nekritička srpska istoriografija rado viđela Balšića, a u jednoj pjesmi se pominje i 6.000 Crnogoraca kao učesnika bitke.
No, sve je to napisano prije nego se zavirilo u arhive iz kojijeh se jasno vidi da je Vuk Branković umro kao sultanov sužanj (!) 6. oktobra 1397. a da je Đurđe II Stracimirov Balšić čitavo to vrijeme prije, za i poslije boja na Kosovu, bio između Ulcinja i Dubrovnika. Jelčić doslovno veli da je Balša na sam dan bitke bio u Ulcinju. Pa je čak i Mijatović, pristalica neobavezne rodoljubive istoriografije, naslutio da Đurđe nije ni bio obaviješten o turskim pripremama i o boju.

Optužbe za gusarenje

Sima Ćirković navodi: „Đurđa II zadržale su u Primorju brige o bezbjednosti jadnih ostataka države Balšića. S mora su prijetili gusari, a Radič Crnojević se u brdima od njih sasvim odmetnuo. Veliko podozrenje izazivao je i sam Vuk Branković. U izvorima nema podataka da li su Budimlje i oblast u kojoj Lim izvire (Plav i Gusinje) poslije propasti Nikole Altomanovića pripadali Balšićima, ali je pouzdano da su se na kraju našli pod vlašću Vuka Brankovića. On je, štaviše, nastojao da se nekako probije prema moru – na štetu Balšića. Prema mletačkim obavještenjima, ne vidi se tačno kada, ali u svakom slučaju prije juna 1390. god., Vukov glasnik nudio je Đurđevom protovestijaru Filipu Bareliju 500 litara (valjda: libara) srebra ako mu preda neki grad, vjerovatno Ulcinj, ali ga je Filip uz mnoge pogrde otjerao.”
Kako se, onda, moglo misliti da Đurđe Stracimirov Balšić ide na Kosovo a da svoju zemlju ostavi gusarima, Vuku Brankoviću i Radiču Crnojeviću?
Čitav drugi dio vladavine Balšića protekao je u njihovom sukobu sa Venecijom oko primorskih gradova. Balšići su shvatali značaj mora za ukupan privredni i kulturni razvoj države. Osim toga, ta je prva država (Kraljevina Vojislavljevića) i stvorena na obali, kao uostalom i Hrvatska. A pošto su se borili za obalu, Balšići su nastojali da stvore flotu. Gospodar Budve Površko imao je brod već 1260, jer su ga Dubrovčani optuživali za gusaranje. Godine 1363. Đurđe Balšić je neđe u Dalmaciji ili južnoj Italiji kupio galiju. Odmah zatijem pominje se ponovo Površko sa galijom, ali se ne zna je li to ona ista, koju je kupio Đurđe. Godinu dana kasnije Kotorani opsijedaju Budvu, ubijaju Površka i uzimaju tu galiju. I Đurađ Balšić je pao u zarobljeništvo, i to tursko (oko 1390) i razmijenjen je za galiju, dakle, neku drugu. A kad je Balša III (1412) opsijedao Bar, Venecija je poslala gradu jednu galiju. Dakle, i on je opsjedao grad i sa mora.
A godine 1366. jasno se veli da molba Kotorana Veneciji da ih zaštiti od Balšića nije urodila plodom, i borba je nastavljena i na kopnu i na moru, jer je Đurđe Balšić, dozvolom Venecije, oružao brodove.

Poklisar iz Mletaka

Kotorani su ponovo tražili intervenciju pape, cara Uroša Nejakoga i Venecije (1368), pa je iz Mletaka stigao poklisar s nalogom (13.IX 1369) da Balšići razoružaju svoje galije, a ako se ne umire, da im se zapale svi brodovi koje su oružali u Budvi, Baru i U lcinju.
Dakle, radi se o nekoliko brodova koje su Balšići oružali u tri grada. Ujedno, iz toga se vidi da su sva tri grada tada bila u njihovim rukama. A Dubrovnik je samo jednim brodom blokirao Kotor. Kada je Đurđe II Stracimirov otkrio da je njegov protovestijer, Mlečanin Filip Bareli, sklon trgovini sa nekim stranim silama, uhapsio ga je, i to je dokaz da je imao zatvor u Ulcinju. Pritisak Mletaka da se Bareli oslobodi prvi je značajniji sukob jednog Balšića sa mletačkom državom. Od tada pa do kraja vladavine dinastije Balšića ti sukobi će se umnožiti.
Ali, na pragu je bila Turska, koja je pokorila cijelu Albaniju. Balšić nije mogao voditi rat i protiv Mletaka i protiv Turaka, zato je vješto nastojao da ih zavadi, u čemu je i uspio. Zarobljen od Turaka ( u jesen 1392), otkupio se predajući im Skadar, Sv. Srđ i Drivast, ali je to isto nudio i Veneciji. U isto vrijeme Radič Crnojević, gospodar podlovćenskih strana, uzeo mu je Budvu. Pripreme Turaka za borbu protiv vlaškoga vojvode Jovana Mirče Starog, 1395. odvele su tursku vojsku na šever. Tako je došlo do bitke na Rovinama, đe je poginuo Marko Kraljević kao turski vazal. Tamo je u turskoj vojsci bio i Kostantin (Kostadin) Balšić, brat od strica Đurđa Stracimirovoga. I sin kneza Lazara, brat Đurđeve žene, Stefan, bio je desetak godina u turskoj vojsci. I tako će se, sa te strane, preko Jelene i Stefana, inspirisati dva pravca politike Đurđa Stracimirovića: pravoslavlje i mržnja prema Mlecima, a to će, oboje, olakšati prodor Turaka, jer će zavaditi hrišćane a otvoriti slobodan put Otomanskoj imperiji, koja je usporavala privredni i kulturni razvoj.

http://www.pobjeda.me/citanje.php?datum=2011-05-06&id=208178

Feljton – Subota, 30. april 2011. godine

Radoslav Rotković, akademik:  Umjesto topa dobio pancirnu košulju

Junačka pogibija Balše II, četiri godine prije bitke na Kosovu, nije ostavila traga u tradiciji. Nema je u narodnoj pjesmi. A to se može objasniti i udaljenošću lokacije i činjenicom da su bojevi i pogibije tako obična stvar u Crnoj Gori, pa je i pobjeda na Vučjem dolu 1876. dobila u „Glasu Crnogorca“ svega 8 redaka na jednom stupcu!

Balša je u međuvremenu oteo Italijanima Drač (1383), jer je iskoristio pobune u Napulju i dolazak u taj grad princa Anžujskog, i prozvao se „duka drački“; vojvoda od Drača.
Začudo, iako je oženjen otuda, Balša II nije stolovao ni u Valoni ni u Draču, nego ga najduže nalazimo na Prevlaci kod Tivta. Jer se bavio Kotorom.
Aprila 1381, dok je boravio kod Sv. Mihaila na Prevlaci, Balša II se teško razbolio i Dubrovčani su mu, na svoj trošak, poslali doktora, slavnog Jovana iz Trogira, koji ga je potpuno izliječio. Već u julu iste godine Balša je dobio naoružanje koje je tražio od Dubrovnika. Oni su mu popravljali i ono koje je bilo oštećeno.

Raj na zemlji

Balša II se ponovo razbolio, zajedno sa ženom, oktobra i novembra 1383. i Durovčani kao i ranije nježni prema bratu i prijatelju (fratello ed emico), ponovo poslaše ljekara. No, Jelčić smatra, nasuprot Mijatoviću, da je Balša čitavo to vrijeme bolesti normalno obavljao sve vladarske poslove. (Zar nije u to vrijeme osvojio Drač!) Jednostavno mu se nije napuštao taj raj na zemlji. A osim toga, odatle je budno pratio što Tvrtko radi u Sutorini. Tu je otvarao trg soli i time ukidao dubrovački monopol i smanjivao njihove prihode. I oni su ga prisiljavali da se, makar i formalno, toga odrekne. Jula 1382. Tvrtko je tražio od Venecije dva naoružana brigantina, što mu oni nijesu mogli dati jer su bili u sukobima oko ostrva Tenedo na grčkoj obali. Osim toga i Venecija je tražila da ugasi trgovinu soli, što je on i prihvatio, jer je u isto vrijeme imao i interese u Kotoru, ali je zato pokušavao da stvori mornaricu. Zato je 5.X 1383. naručio u Veneciji još dvije galere.
Videći nevolje i u Albaniji, Balša II je tražio zato od Dubrovnika jedan top (bombarda) i izvjesnu količina baruta, ali je iz Dubrovnika (25.II 1384) dobio samo jednu lijepu pancirnu košulju.

Ugrožen sa svih strana

Jelčić je dobro shvatio da je Balša II tada bio ugrožen sa svih strana, a prigovaralo mu se, i inače, da vodi povučen, monaški život, pa su svi njegovi protivnici ustali na noge da ga dokrajče. A kada se Tvrtko nagodio sa Venecijom i Ugarskom oko Kotora (23. avgusta 1385), Balša je krenuo da mu to pravo ospori. Ali je naglo morao da prekine sve te pripreme i ode u Albaniju, da brani Drač i Valonu. U stvari, da pogine. Jer, niti je imao snaga dovoljnih da se odupre Turcima, niti je imao vremena da ih prikupi. A nije imao ni strpljenja da odugovlači, da se povlači, tražeći zgodnu priliku za protivnapad.
Mnogi su naslutili da će se ubrzo desiti nešto tragično, poslije zemljotresa od 10. decembra 1384 (in mediis terciis), nakon kojeg je uslijedio još jači, ali krajem septembra 1386. U tom međuvremenu dolazi do boja o kome, na žalost, imamo malo podataka.
O ovom sukobu Balše II i turskoga vojskovođe Najredin-paše (po Barleciju Jewrenesio), na Saurskom polju kod Berata, 18. septembra 1385. zapisano je samo to da je Turaka bilo oko 5.000 a Balša je imao samo 1000 konjanika, s kojima je krenuo iz Drača, dakle, na dug put ka jugu, ali da nije poslušao savjete svoje vlastele da čeka da se okupi još boraca.

Nagodba sa Turcima

„U toj bici borio se veoma hrabro zajedno sa svojim ljudima“, prenosi Orbin tekst iz izvora koji je koristio, kao i Barlecije, i zamalo da nije izdržao napad neprijatelja, čiji se broj peo na pet hiljada i od kojih su mnogi tu izginuli. I s Balšine strane palo ih je mnogo, a neki su bili zarobljeni. Među ostalim poginuo je i njegov vojvoda Đurđe Krvavčić, vrstan ratnik, i Ivaniš, sin kralja Vukašina.
Ne samo da je Balša II tu poginuo, nego su mu Turci odsjekli glavu i poslali sultanu Muratu, koji će i sam izgubiti glavu četiri godine kasnije.
Balšina žena, Grkinja, nagodila se, po Orbinu, sa Turcima, koje je smirila darovima, i živjela je u Baratu do smrti, 1391. Taj isti prostor naslijedio je potom Mrkša Žarković do 1412. a zatijem njegova udovica Ruđina do 1417. godine.
Junačka pogibija Balše II, četiri godine prije bitke na Kosovu, nije ostavila traga u tradiciji. Nema je u narodnoj pjesmi. A to se može objasniti i udaljenošću lokacije i činjenicom da su bojevi i pogibije tako obična stvar u Crnoj Gori, pa je i pobjeda na Vučjem dolu 1876. dobila u „Glasu Crnogorca“ svega 8 redaka na jednom stupcu!

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-29&id=207680

Feljton – Petak, 29. april 2011. godine

Radoslav Rotković, akademik: Sukob Balšića i Kotora oko solila

Balšići su pokušavali da se sprijatelje i sa papom Urbanom V, nudeći se da pređu u Rimsku crkvu, i sa Venecijom, nudeći joj povlastice u trgovini. Ali, od svega toga ostalo je samo na tome da su se zbližili Balšići i Dubrovčani

Slično su u nastavku učinili i Đurđe i Balša, u prisustvu svjedoka. No, izgleda da papa ipak nije ovome vjerovao.
I nije došlo ni do kakvoga zbližavanja Balšića i Kotora. Jer su se sukobljavali oko mnogo čega, pa i solila u Grblju. U početku su Balšići imali sedam sonih polja a oko 1380. dvadeset i devet!
Balšiće je zavaravala i surevnjivost Kotora i Dubrovnika. Mislili su da je iskoriste za svoje ciljeve. Pritiješnjeni sa te dvije strane, Kotorani su pozvali u pomoć Vojislava Vojinovića, vlastelina u oblastima od Huma do Drine. On je imao interes da Kotor ostane slobodan, zbog karavanske trgovine preko njegove teritorije.
Dubrovnik je poslao mornaricu u Boki i u oblasti Veriga došlo je do pomorske bitke sa Kotoranima, kojima nije imao ko da pomogne, ali su ipak pobijedili zato što su vješto manevrisali svojim malim brodovima. Bitka je nastavljena i u Topljanskom zalivu, ali tu su, na širem prostoru, uništili tri kotorska broda sa posadom, no ipak su morali vratiti, jer je Vojislav Vojinović, nesposoban na moru, prodirao u kopneno zaleđe Dubrovnika.

Venecija u sporu

U ovaj spor uključila se i Venecija, kojoj nije odgovaralo jačanje Balšića, pa je pomogla Kotor. I papa Urban bio je na strani Kotora. Mletačka flota krenula je ka Boki, ali se morala vratiti zbog prijetnji Mađara u okolini Splita.
Balšići su, dakle, pokušavali da se sprijatelje i sa papom Urbanom V, nudeći se da pređu u Rimsku crkvu, i sa Venecijom, nudeći joj povlastice u trgovini. Ali, od svega toga ostalo je samo na tome da su se zbližili Balšići i Dubrovčani.
Đurđe Balšić je vidio da prijeti opasnost od prodiranja Turaka, a smetnju mu je pravio i samovoljni i podrinski feudalac Nikola Altomanović, pa je tražio saveznike protiv njih. Prvi s kojim je uspostavio vezu bio je kralj Vukašin Mrnjavčević, jedan od oblasnih vladara raskomadanoga Dušanova Carstva, s kojijem se oprijateljio, jer je oženio njegovu šćer Oliveru. Sastao se s njim u Skadru. No, od toga dogovora nije bilo ništa, jer je Vukašin morao natrag, da se sukobi upravo sa Turcima, kod sela Černomena na rijeci Marici, u petak 25. septembra 1371. godine. Tom bitkom počela je serija srpskih poraza. Vukašin je ne samo potučen nego je i poginuo, zajedno sa mnogim feudalcima iz svoje vojske.
Đurđe Balšić nije mogao tako brzo da sakupi vojsku i dopre tako daleko, kako bi pomogao Vukašinu. Ali je sa vojskom došao do Prizrena (1372). Ulazak Đurđa Balšića u Prizren izgleda da je bio lijepo pripremljen, aktivnošću Dubrovčana, prijatelji Balšića, zapravo trgovaca koji su se tamo nalazili sa svojim porodicama, dakle, duže vrijeme. Oni su, naime, obaviješteni, da treba da odobrovolje Đurđa nekim poklonom, jer će im se to vratiti kroz slobodu djelatnosti. I oni su mu poklonili četiri oklopa, koji su u ono vrijeme koštali svaki po pet libri srebra. Razmišljajući o tome zašto su dali četiri oklopa, Jeličić je zaključio da je to bio poklon svoj braći, a njih je bilo četiri, budući da je odrastao i Đurđe II, sin Stracimirov. No, broj 3 je ponovo izravnan 1372, jer je Stracimir umro u Prizrenu.

Sporazum sa banom

Srpski knez Lazar bio je sin Hrebeljanovića, vlastelina i velikaša u vrijeme cara Dušana. Lazar je bio dvorjanik.
Altomanović je Lazaru 1272. oteo Rudnik i još nekoliko mjesta sve do Kosova. Ali Lazar se sporazumio sa banom Tvrtkom (koji još nije bio uzeo titulu kralja) a ne sa Balšićem. Lazar i Tvrtko su pobijedili Altomanovića i oslijepili ga. A kad su ga pustili, našao je utočište kod svojega ranijega protivnika, Đurđa Balšića, i tu je u Zeti i umro, 1376. A njegove oblasti podijelili su Tvrtko i Lazar.
U međuvremenu, 1375, knez Lazar je nastavio akciju koju je započeo despot Uglješa (1368), kritikujući cara Dušana da je „nepravedno otrgnuo od Vizantije zemlje i gradova i … otcepio svoj narod od vaseljenske crkve“. Kako je Uglješa poginuo 1371, njegovim putem je krenuo knez Lazar i izmirio Srpsku pravoslavnu crkvu i Vaseljensku patrijaršiju. Iste godine (30. X 1375) biran je u Peći i srpski patrijarh, i Đurđe je protokolarno prisustvovao tome činu. Jer sam izbor je bio posljedica važne odluke Lazara i Đurđa, kao pravoslavnih vladara u tim državama, da se države ne miješaju u to nego da to obavi sabor arhijereja i igumana. Tako je, nakon dugoga vijećanja, izabran za patrijarha pustinjak Jefrem.
Đurađ II Balšić je upao s vojskom u oblasti Trebinja, Konavala i Dračevice i prisajedinio ih Zeti. Tome se, prema očekivanju, usprotivio Tvrtko, a do bitke između njega i Balšića došlo je i kod Spuža, ali nakon što je Tvrtko uzeo titulu kralja (1377). Tih sukoba je bilo više, sa promjenljivom srećom, jer je Đurđe Balšić jednom, udružen sa Albancima, bio prodao i do Neretve! A Tvrtko je izašao kao pobjednik iz tih sukoba tek nakon Đurđeve smrti (1378).

Iskorišćen rasplet

Rasplet, tako, između Kosova i Hercegovine, Đurđe II Balšić je vješto diplomatisao i opravdao komplimente koje mu je, prema nekome nepoznatome izvoru, s pravom dao Orbin.
Oženivši šćer valonskog despota Jovan Komnina, Balša II je 1372. godine dobio na upravu Valonu, Berat, Kaninu i himaru, i te je posjede držao do pogibije u borbi s Turcima na Saurskom polju 1385. godine. Taj dio države, iako udaljen od matice, ipak je imao značaja, jer je Valona bila luka i tržnica, korisna Veneciji, ali još više Dubrovčanima, koji su imali svoju bazu upravo na pola puta od Valone (lat. Aulon) do obližnje Kanine, đe je jedno sidrište nosilo i dubrovačko ime (Porto Raguseo). Venecija nije strahovala od Balše II, kao prijatelj Dubrovčana, dozvolio je svojoj vojsci da maltretira Mlečane, koji su bili prinuđeni da se povuku na obližnje ostrvo Saseno. Pošto su štete po Veneciju bile velike, od 9000 zlatnih dukata, Balša je, ipak, morao da obeća da će nadoknaditi svu štetu, ali nema potvrde da je to i učinio. A Venecija je, zapravo, bila prinuđena da okupira to ostrvo radi zaštite svojih trgovaca.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-28&id=207579

Feljton – Četvrtak, 28. april 2011. godine

Radoslav Rotković, akademik: Piperi 1610. „gotovo svi katolici“

Iz raspoložive građe vidimo da su Balšići 1368. bili angažovali svačkog biskupa Petra da posreduje kod pape Urbana V (od 1633. do 1370), da ih uputi kako bi se odrekli čizme i prišli rimskoj crkvi! Papa je odgovorio 25. maja, izražavajući radost što se Bog udostojio da prosvijetli njihov razum

Bosanski period vladavine Kotorom (1384 -91) uslijedio je nakon Tvrtkovog krunisanja 1377. za „kralja srbljem, Bosni, Pomorju i zapadnim stranama“: on nije bio srpskoga porijekla nego je po ženidbenoj vezi došao u dodir sa Nemanjićima. Bio je, naime, po majci praunuk kralja Dragutina. A takvih veza srpskih princeza bilo je sa mnogim zemljama, i svi bi ti zetovi Nemanjića, a među njima je bio i jedan sultan, mogli sa istim pravom, dakle fiktivno, da pretenduju na srpski prijesto!
U kretanju prema Boki Tvrku se ispriječio Đurđe Balšić, zauzevši Trebinje, Konavle i Dračevicu (novski kraj). Međutim, u tim je krajevima došlo do preokreta, pa su Tvrtkove trupe izbile na obalu Boke. Ali svu težnju za posjedovanjem Kotora Tvrtko nije ostvario u godini svoga krunisanja (1377), pa je odlučio (1382) da na ulazu u Boku postavi temelje jednoga utvrđenja i trga soli, koji su u početku zvao Sveti Stefan a poslije, po Hercegu Herceg Novi, što je veoma nespretan naziv. Venecija ga je zvala Novigradom (Castelnuovo).

Kotor republika

Ubrzo je prestala vlast ugarsko-hrvatskog kralja nad Kotorom, pa je, u situaciji pune nesigurnosti, Kotor prihvatio Tvrtka, koji je tu formalno vladao sedam godina, ali bez vidnijega traga. Nakon toga, od 1391. do 1420. Kotor je bio samostalna republika, kao i Dubrovnik.
Zašto se Kotor opirao Balšićima, vladarima u njegovome prirodnome zaleđu?
Prevashodno zato što su se Balšići ponašali netaktično, tražeći saveznike protiv Kotora a ne saveznike u Kotoru. Već 1361. oni su napadali Kotor da bi uklonili klin u teritorijalnom integritetu Zete. Nastao je sukob kojega nije bilo u vrijeme Vojislavljevića, jer nije bilo vjerske razlike između Kotora i zaleđa. Ćirković je dobro primijetio:
„U vrijeme dukljanskih kraljeva gradovi su bili tješnje povezani sa zetskom teritorijom nego ikad ranije i kasnije. Otkako su gradovi prestali da budu uporišta vizantijske vlasti, postali su središta političkog i kulturnog života u dukljanskoj državi… Kraljevski dvor bio je u Kotoru. Mihailo i Bodin su se zauzimali za Bar kao za svoj grad i izdejstvovali su uzdizanje barske crkve u rang nadbiskupije. Barani su, kako se to može vidjeti iz Ljetopisa Popa Dukljanina prihvatili dukljansku teritoriju kao svoju. Slovenski vladari su u predstavama barskog rodoslovca potpuno legitimni kraljevi od trenutka kada su prihvatili hrišćanstvo i prestali da progone Romane.

Vjerske razlike

Raška dinastija, koja je došla iz unutrašnjosti, imala je prema gradovima nešto drugačiji stav.
Doba nemanjićke vlasti je ispunjeno i laganim izdvajanjem gradova i njihovim zatvaranjem u svoje zidine…
Gradski živalj je još uvijek bio jako romanski obojen (?), i sve značajnija je bivala i vjerska razlika između primorskih gradova i srpskog državnog centra. Gradovi se sve više zatvaraju u ljušture svojih zidina i odvajaju od okolne teritorije…“
Eto, to je bila posljedica pojave nove religije!
Vojislavljevići su bili tolerantni prema posebnim interesima Kotora, koji se ne samo crkveno nego i trgovački povezivao samostalno sa Barijem. Naime, Kotor je, odlukom pape Urbana II stavljen 1089. pod jurisdikciju Barija, a da se tome nije protivila Barska nadbiskupija, niti su poslije zabilježeni bilo kakvi sporovi u tome smislu. A Konstanca, carica i kraljica Sicilije, priznala je slobodnome (!) gradu Kotoru, godine 1195. to jest kada je formalno pripadao Nemanjićima, oslobođenje poreza na brodarinu i putarinu u trgovini sa Barijem. Na ugovoru o miru između Kotora i Dubrovnika 1279. nema traga nikakvoj višoj vlasti koja na to daje pristanak.

Ukloniti barijere

Ipak, vidi se da su Balšići, Stracimir, Đurđe i Balša II, poslije smrti svojega oca, ubrzo postali svjesni te vjerske barijere, i tražili načina kako da je uklone. A to nije bilo jednostavno, jer bi, prelaskom na katoličanstvo, došli u sukob sa pravoslavnim dijelom stanovništva, mada o opsegu te pravoslavizacije nemamo nikakvih sigurnih podataka, jer srpski istoričar V. Ćorović piše da su Piperi, još 1610. bili „gotovo svi katolici“ a da su do XIX vijeka postali „većim dijelom pravoslavni“, a da je među Bjelopavlićima 1633. bilo 200 katoličkih kuća.
Iz raspoložive građe vidimo da su Balšići 1368. bili angažovali svačkog biskupa Petra da posreduje kod pape Urbana V (od 1633. do 1370), da ih uputi kako bi se odrekli čizme i prišli rimskoj crkvi! Papa je odgovorio 25. maja, izražavajući radost što se Bog udostojio da prosvijetli njihov razum.
„Međutim, da zaslužite biti primljeni u milost pomirenja i postignete naklonost i usluge Apostolske stolice, valja da se sasvim okanite činiti neprilike crkvama i crkvenim ljudima i drugim katolicima, osobito gradu Kotoru, kojemu, kako smo čuli, vi odavna, ili bolje reći ti Đurđe, dušmanski dodijavaš, kako biste ovim i svačim drugim pokazali, da je čista Vaša namjera“.

Iskaz priznavanja

Slijedi iskaz priznavanja: Vjerujem u Sveto trojstvo, Sina i Svetoga Duha, jednoga Boga svemogućega itd.
Zatijem se prvo zaklinje Stracimir, koji prihvata srcem i dušom tu vjeru, „Rimsku crkvu, koja drži ono što je istinito i poučava i propovijeda“.
„Ja namjeravam da joj revnosno služim i u tome uvijek istrajem, da od nje nikada, ni na kakav način, ne odustanem, niti da se udaljim ili s njome raziđem. Priznajem i primat presvete Rimske crkve, kao što je sadržano u gornjem redu, i izričem svojom voljom i priznajem pokornost istoj crkvi… Tako mi Bog pomogao i anđeli Božji. A ako nešto suprotno ovome pomislim, povjerujem ili htjednem, samim tim sebe priznajem šizmatikom i anatemisanim i neka potpadnem pod kaznu svetih kanona. A ovo, pak, od mene pisano priznanje, prihvatanje, iskazivanje, podržavanje, obećanje i zaklinjanje, koje sam svojom voljom učinio, rekao sam i dopustio potpisavši, i stavio sam zajednički pečat nas trojice braće, jer svoj nemam“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-27&id=207493

Feljton – Srijeda, 27. april 2011. godine

Radoslav Rotković, akademik:  Balšići u Zeti domaći vladari

Da su Balšići bili načisto s time što je zetska zemlja, koju su i Nemanjići odvajali od srpske zemlje, ili zetska država, kako se to veli i u žitijima srpskih vladara (!), a što je susedna srpska država poslije propasti Dušanovog carstva, vidi se po tome što oni ustanovljuju u Danju (danas u Albaniji, istočno od Skadra), carinu za one koji putuju, trgovine radi, u Srbiju („one koji minuju u Srblje“).

Narodnu tradiciju o Balšićima zabilježio je St. M. Ljubiša u XXIV vijeku po priči Vuka Dojčevića. Po tome predanju, koje je jedino zabilježeno, Balšići su rodom iz Huma u Zeti, sela od stotinjak kuća. „Nasred je sela crkvica, dosta ljepašna, a mletačko joj je zvono srebrna zvuka… Seljani humski žive po sebi kao Dubrovnik, i diče se što se u njih rodio Balša Zećanin….“ Zar nije ovo dio predanja koje je zabilježio i Orbin, koji, takođe, piše o Balši Zećaninu?
Nastupajući u Zeti kao domaći vladari poslije 170 godina raške okupacije, Balšići su pokušavali da obnove staru Kraljevinu Vojisavljevića XI – XII vijeka, koja se prostirala od Cetine do Bojane. Da su oni zaista imali tu želju i ideju, vidi se to po terminu Pomorje, koji su oni upotrebljavali čak 1420. godine, u povelji Balše III, kojom poklanja Vranjini desetinu svih prihoda sela Karuč. Tu je, naime, navedena puna titula Balše III koja je glasila:
„X samodržavni gospodar Balša po milosti ……duka veliki i gospodar zemli zetskoi i svemu zapadnemu Pomorio. “
Da su Balšići bili načisto s time što je zetska zemlja, koju su i Nemanjići odvajali od srpske zemlje, ili zetska država , kako se to veli i u žitijima srpskih vladara (!), a što je susedna srpska država poslije propasti Dušanovog carstva, vidi se po tome što oni ustanovljuju u Danju (danas u Albaniji, istočno od Skadra), carinu za one koji putuju, trgovine radi, u Srbiju („one koji minuju u Srblje“). To se vidi iz povelje Balšića Dubrovčanima 24. IV 1385.

Jasna slika

Kada je u Skadru umro Đurađ Balšić 13. I 1378, bila je srijeda i veliki plač, kako nas obavještava cetinjski zapis na Simeonovom tipiku iz XIV vijeka:

„ …………………………………………………

Dakle, potpuno je jasna geopolitička slika. Balšići su kratko vrijeme držali i Kosovo sa Prizrenom, a to je pola Srpske zemlje, i dio današnje južne Albanije, sa Valonom, Beratom, Kaninom i Himarom, što je Balša II dobio ženidbom 1372. godine, i to je za njih bila Grčka zemlja.
Balšići se i svojom heraldikom distanciraju od srpske države. Nema u njih, ni na grbovima ni na novcima, ni dvoglavoga orla niti ognjila. Oni su za heraldički znak izabrali vučju glavu, uz koju je išla i misteriozna zvijezda, koju neki prikazuju sa osam, neki sa 19 krakova, a prikazana je samo na jednoj vrsti novca (Balše III) sa pet krakova, ali se vidi da je postojao i šesti krak, jer na tome mjestu zjapi praznina. Postoji i jedna nedovoljno proučena zastava Balšića, koja se čuva u Cetinjskom manastiru. Bez preciznijeg je datiranja. Osnovne boje na njoj su: crvena i zlatna, i to će se pretvoriti u tradiciju, pošto su prihvatili i Crnojevići. Na vrhu je Sveti duh u obliku goluba, ispod njega Bogorodica sa oreolom, a preko cijele površine je floralna dekoracija, sa četiri mala lika u ovalnim okvirima, koji mogu da budu: Balša (gore u sredini) i njegova tri sina: Stracimir, Đurađ I i Balša II (na resama na dnu).

Tijelo bez ruku

Prezime Balšići nije nastalo iz imena rodonačelnika dinastije. To se prezime javlja u sačuvanoj građi prvi put 1304. kada kraljica Jelena Kurtne, supruga Uroša I, srpski namjesnik u Zeti, šalje sa svojim pismom Matiju Balšića iz Bara u Dubrovnik u diplomatsku misiju. („Reginu mmisit unam suam literam slovonicam per Mata de Balsich de Antibaro“). Dakle, ovaj Matija Balšić bio je plemić. Šuflaj navodi dokumenat iz 1348. u kome se pominje „Stipcho Balsich de Cerna Gora“. Ovđe je već i novo ime države, koje, doduše, nalazimo i u Milutinovoj povelji iz 1296.
Inače, ime Balša upućuje na staroslovenski i staroruski korijen:………. – liječenje, pa i: …….- vidar. Da je to zanimanje bilo cijenjeno, dokazuje Šćepan Mali, koji se takođe pojavio (1767) kao vidar i bio prihvaćen kao sverosijski car!
Onaj Mate de Balšić koji se pominje 1304. mogao bi biti otac Balše I (1362) a sinovi Balše I su: Stracimir (1372); Đurđe I (1378); Balša II, poginuo u borbi s Turcima (1385); Đurđe II Stracimirov (1403) i njegov sin Balša III (14219).
Bez svojega mora Crna Gora je bila kao tijelo bez ruku. Ali na taj isti dio istočne jadranske obale pretendovali su: Venecija, Ugarska, bosanski i raški vladari, a vođeni su ratovi i sa albanskim velikašima. Istina, više na njihovoj teritoriji.

Pečatirana povelja

Ugarska je ratovala sa Venecijom (1355 – 58) i uspjela je da izbije na jadransku obalu. Balšići iz Zete i Vojislav Vojinović iz zaleđa Dubrovnika uključili su se u borbu za istu teritoriju.
U Ugarskoj je, naime, 1301. došlo do preokreta. Ugasila se dinastija Arpadovića i na vlast došla nova, Anžujska! Između 1342. i 1382. na ugarskome prijestolu bio je kralj Ludovik I.
Moć Mađarske narasla je toliko da je Dubrovačka republika priznala njenu vrhovnu vlast. Ubrzo poslije toga, mađarski uticaj se proširio i na Boku Kotorsku, pa je i Kotor postupio kao i Dubrovnik.
Balšići se nijesu mogli pojaviti kao gospodari Zete baš u trenutku kada je iskrsla potreba da srpski kralj Stefan Uroš IV Dušan septembra 1360. obavijesti dubrovačke trgovce „da gredu s trgom i svakom kupnjom svobodno u zemlju carstva mi… ili u Zetu na Balšiće, ili na državu kneza Vojsilava “ (Vojinovića), niti bi za razdoblje od dvije godine, već 3.jula 1362. Balšići bi primljeni za mletačke građane, o čemu svjedoči povelja ovjerena srebrnim pečatom.

Vrijeme sukoba

Vladavina ugarsko – hrvatskog kralja Kotorom trajala je 13 godina (1371 – 84). To je bilo vrijeme brojnih sukoba, među ostalima i Venecije i Đenove. Đenovi je kao saveznik prišla Ugarska. A ako je i Kotor bio pod izvjesnom ugarskom dominacijom, morao je da se svrsta na istu stranu. A to je izazvalo protivljenje Venecije, koja je u Boki imala više snage nego Mađarska, pa je ušla u Kotor.
Ali protiv njene uprave digao se ustanak pučana, i mletačka uprava je zbačena. Vojska se povukla u gornji dio tvrđave Sv. Ivan, na lokaciju koja se nekada zvala Štirovnik. Nemiri su nastavljeni, pa su pučani preuzeli vlast u gradu 1380. i držali je i 1381. No, kad je završen mletačko – đenovski rat, ugarska vlast se ponovo učvrstila u Kotoru, ali samo do 1384.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-26&id=207407

Feljton – Utorak, 26. april 2011. godine

Radoslav Rotković, akademik: Nemanjići zatiru tragove Vojislavljevića

Nema ni tradicije ni podataka da je neki srpski namjesnik stolovao u Zeti. Vukan je imao rezidenciju neđe kod Studenice, njegov sin Đorđe kratko vrijeme u Ulcinju, Jelena Uroševa u Brnjacima, uvrh ibarske klisure, Stefan Dečanski na Drimcu, blizu Skadra…

Pošto je Zeta, kao što se vidi, za čitavo vrijeme Nemanjića bila na zapadnoj periferiji događaja, jer se država okrenula Istoku, sve je u njoj ostalo po starome. Nema ni tradicije ni podataka da je neki srpski namjesnik stolovao u Zeti. Vukan je imao rezidenciju neđe kod Studenice, njegov sin Đorđe kratko vrijeme u Ulcinju, Jelena Uroševa u Brnjacima, uvrh ibarske klisure, Stefan Dečanski na Drimcu, blizu Skadra…
Ali, Nemanjići su ipak ostvarili dva svoja glavna cilja.
Prvi je bio da se zatru tragovi Kraljevine Vojislavljevića. To je u rađeno tako što je ignorisan blaženi Vadimir, kao prvi dukljanski svetac. Nestale su i grobne ploče svih zetskih kraljeva! Nema ni M od imena Mihailo, ni B od imena Bodin. Naravno, pljačkanje grobova nije ničiji specijalitet. To se radi u cijelome svijetu. Ali pljačka ne podrazumijeva lomljenje grobnih ploča, tako da ne ostane traga od natpisa na njima. Za to je potrebna državna organizacija!
Drugi cilj je bio da se pravoslavljem, kao novom državnom religijom, zatru tragovi prethodnoga katoličanstva, i da se na ikonostasima, na freskama, pojave Njemanjići kao sveci. A oni su svi nekanonski proglašeni svecima, samim tim što Srpska pravoslavna crkva nije imala tomos za svoju samostalnost, nego samo usmenu saglasnost u neredovnim prilikama, pa je vaseljenski patrijarh Kalikst 1352. prokleo i cara Dušana i srpskoga patrijarha!
Tako je pravoslavlje kao novost činilo složenijim duhovni i društveni život.

Oštro pismo

U Baru je nadbiskup Gijom Adam bio od 1324. do 1341. On je imao duboke razloge da se žali francuskom kralju Filipu VI (1328 -50) na Dušana i da (1332) od njega (Filipa) traži
5-6.000 konjanika za pokoravanje Raške, što bi, sa osloncem na katolike, ugnjetene u Dušanovoj državi, bilo dovoljno za uspjeh.
Papa Klemens bio je prinuđen da piše oštro pismo kralju Dušanu 1342. godine, da Sergiju, kotorskome biskupu, vrati neke manastire, crkve, ostrva i sela! Riječ je o katoličkim bogomoljama od Budve i Cavtata do Prizrena, pa papa oprezno veli:
„Neki kraljevi Raške, tvoji prethodnici, u svoje vrijeme su zauzeli manastire, crkve, ostrva i sela, a ti ih sada držiš, i od rečenijeh manastira, ostrva, crkava i sela ubiraš dažbine svojom željom, a to je opasnost za tvoju dušu“. Ali ako postupi onako kako je pravo i vrati ono što je oteto, njemu će od Boga biti nagrada za vječni život a on će mu na odgovarajući način zahvaliti.
No, od toga nije bilo ništa, jer se Dušan definitivno opredijelio protiv crkve latinske, bez čega nije ni mogao pretendovati na prijesto u Carigradu, i biti car Srba i Grka. A kad je papa poslao Petra Paktenskog da posjeti Dušana u januaru 1355. Petru su zborili da ne izlazi pred cara, jer je on silan i pojavom i naravlju. No kad je ta scena susreta ipak prošla bez krvi, Dušan je naredio da će svako ko prisustvuje Petrovoj misi bio oslijepljen!

Teško prokletstvo

„Tek izgrađivanjem samostalne crkvene organizacije dovršavao se proces političkog organizovanja i osamostaljivanja. Zbog toga je osnivanje arhiepiskopije imalo i veliki politički značaj. Sve je to istovremeno nemanjićku državu udaljavalo od Duklje.
Vaseljenski patrijarh Kalikst bacio je teško prokletstvo 1352. na cara Dušana, zato što je uzeo titulu cara, koja je u Vizantiji bila samo jedna i na patrijarha srpskog Joanikija i Srpsku pravoslavnu crkvu, zato što je (1219) nekanonski izdvojena ispod jurisdikcije Ohridske patrijaršije.
„Glas o prokletstvu učinio je u narodu i nižem sveštenstvu bolan i mučan utisak. Narod je ovo prokletstvo dovodio u vezu s onim nesrećama, koje mu poslije smrti patrijarhove (1354) i Dušanove (1355), počeše uzastopice da snalaze srpski narod“.

Moćni Balšići

Poslije smrti cara Dušana (1355), njegovo Srpsko – grčko carstvo počelo se raspadati. U Crnoj Gori su vlast preuzeli Balšići, koji su i prije toga bili moćni i uticajni feudalci.
Petar I u Kratkoj istoriji Crne Gore, objavljenoj poslije njegove smrti, veli u uvodu da su Donja i Gornja Zeta:
„svagda nerazdvojno imale svoje vladatelje banove, kako pređe srpskijeh carah od Nemanjića doma, tako i po presječeniju te carske familije; ne hoteći priznati Vukašina care-ubicu za svojega kralja ostale bjehu pod vladanjem svojijeh knjaževah od Balšića poroda…“
Ovđe se vidi da je hronologija neprecizna, jer se o navodnom Vukašinovom ubistvu cara Uroša moglo zboriti tek posije bitke na Marici 1371, ali je važna suština: da on uviđa posebnost zetskih i srpskih vladara i konstatuje da su Zećani ostali pod upravom „svojijeh knjaževah od Balšića poroda“.
Evo što o njima kaže Orbin, još 1601. godine, koristeći neki nama nedostupan izvor:
„Balša o kojem ćemo sada govoriti bijaše jedan veoma siromašan zetski vlastelin i za života cara Stefana držao je samo jedno selo. Ali kad je umro car, a kako njegov sin Uroš nije bio sposoban vladar, počeo je s nekoliko svojih prijatelja i sa sinovima Stracimirom, Đurđem i Balšom da zauzima Donju Zetu.

Pali i Dukađini

Od Balšinih sinova Stracimir je bio i po dobroti i po vjernosti bolji od drugih. Đurađ je bio mudar, veoma oštrouman i vješt oružju. Balša je bio dobričina i vrstan konjanik, ali nije bio velike pameti.
Njihov otac držao je najprije grad Skadar, koji su mu predali neki od njegovih branilaca, a zatijem je osvojio svu Zetu do Kotora. Poslije toga krenuo je sa svojim ljudima u Gornju Zetu, koju je držao Đuraš Ilić sa rođacima. Đuraša ubiše Balšini sinovi, neke njegove rođake zarobiše, a ostali napustiše zemlju. I tako su Balšini sinovi zagospodarili Gornjom Zetom. Isto tako pali su u njihove ruke Dukađini koji su imali mnogo posjeda u Zeti. Neke su poubijali, neke su bacili u tamnicu. Pri osvajanju nekih od ovih krajeva više su se služili lukavstvom i prevarama nego silom oružja.
Iako i u ovome opisu ima protivurječnosti (veoma siromašan a ipak ima selo i tamnicu, i služi se lukavstvom a to ne ide bez para!), u njemu nalazimo portrete ličnosti, što nije moguće bez svjedočenja onoga ko ih je poznavao.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-25&id=207325

Feljton – Ponedjeljak, 25. april 2011. godine

Piše Radoslav Rotković, akademik: Da se žeže po obrazu jeres latinska

Kada je (15. jula 1425) došao u Bar eksponent Stefana Lazarevića, srpski namjesnik Masarak i održao vijeće sa vlastelom barskom u Crkvi Sv. Đorđa navodeći da grad treba da primi srpske zakone, Barani su mu pokazali svoj statut i jednoglasno odlučili da se i dalje ravnaju po njemu

Čuveni Zakonik iz vremena cara Dušana, donesen u Skoplju 1349. a dopunjen 1354. godinu dana prije Dušanove smrti, nije proglašen na državnom nego na crkvenom saboru, jer to jasno stoji u uvodu.
Otuda u njemu toliko naglašeno antikatoličanstvo, jer se već u čl. 6. pominje jeres latinska, i kazna za one koji se ne vrate u hrišćanstvo. A u čl. 10. da se žeže po obrazu ako se zateče među hrišćanima i da se proćera, a ako ga neko krije, da se i on žeže.
Sve je to onemogućavalo prenošenje Zakonika u Zetu, prije nego se očisti od antikatoličanstva, jer u Zeti nije bilo drugih pismenih ljudi koji bi ga čitali nako katolika, a svi primorski gradovi su imali svoje latinske statute, koji su detaljno obuhvatali svu potrebnu pravnu problematiku.
Na osnovu ovoga smo i zaključili da Dušan nije stvarao srpsko nego pravoslavno srpsko – grčko carstvo, sa ciljem da pokori i zamijeni Vizantiju.

Latinski statuti

Onda kada je Dušanov Zakonik mogao da se čita i primjenjuje u vangradskim, pravoslavnim područjima, pa i to ako je u skladu sa običajnim pravom, dobio je potpuno drugačiji izgled, jer je prilagođen narodu. Prije svega, on je prepisan uz Justinijanov zakonik, koji je dolazio prije Dušanova.
Jasno je, dakle, da je takvome zakoniku bilo potrebno mnogo vremena, poslije Dušanove smrti, da se prilagodi potrebama u Zeti i da se prepiše i umnoži.
Gradovi u primorju imali su svoje komunalno uređenje, zasnovano na latinski pisanim statutima, slično drugim gradovima na jadranskoj obali i u Veneciji, a sasvim različito od srpskih gradova, koji nijesu ni imali nikakvo posebno komunalno uređenje nego se na njih primjenjivalo centralno zakonodavstvo.
„Kotorska opština predstavlja je posebno pravno područje, izdvojeno od državnoga“, piše Kovijanić. „Vodilo se računa o tradicijama Kotora, o njegovim zaslugama i ulozi u kulturnom, privrednom i političkom pogledu“.
Zakonodavnu vlast imalo je veliko vijeće, koje se pominje još 1124. godine. Pored vlastele u Vijeću je bilo i pučana, sve do 1361. kada je to Statutom izmijenjeno. Sjednice je vodio knez u velikoj opštinskoj dvorani, a važnije odluke raspravljane su na trgu sv. Tripuna, uz učešće narodnoga zbora (in pleno arengo) koji je potvrđivao pojedine odluke.Takav je zbor, na primjer, održan oktobra 1327. Sakupljeni građani izabrali su dva glavna vojna zapovjednika (capitaneos de guerra generales). Zbor se po običaju sazivao zvonima (ad sonum campane). Naravno, to se zvonjenje moralo razlikovati od zvonjenja za pogreb ili liturgiju.

Glasanje kuglicama

Veliko vijeće biralo je svake godine, na Đurđevdan, članove Maloga vijeća, trogodišnje sudije i druge opštinske službenike. Glasalo se tajno, kuglicama. Malo vijeće pominje se u prvim odredbama Statuta 1301. godine. Njegovijeh 12 članova polagalo je zakletvu. Na čelu mu je bio knez, jer je predstavljao upravno – izvršnu vlast. Knez je prvo biran na dvije i više godina, a od 1372. na jednu, a za vrijeme samostalnosti 1391 – 1420. svakoga mjeseca. (Time se izbjeglo gloženje oko toga položaja prema uzoru Dubrovnika, đe je knez biran svakoga mjeseca). Knez je imao zamjenika, podkneza (vice-comes). U ispravi o obuzdavanju zelenaškijeh kamata iz 1200. godine pominje se kao „Comitatum regente“ izvjesni Desimir. Početkom XVI vijeka to je bio izvjesni Gojislav.
Sud su sačinjavali knez i tri sudije. Notar je vodio opštinsku kancelariju. Notari se pominju već 1200. godine.Većinom su bili stranci i zbog latinskoga jezika i zbog poznavanja prava. Pored notara birana su i dva blagajnika, dva carinika soli, dva trošarinska službenika za vino, dva nadzornika tvrđave i gradskijeh zidina, dva procjenitelja imovine, tri „slovenska kneza“ koji su se starali za red i poredak među seoskim stanovništvom, tri „justicijara“ (kontrolora), za nadzor uvoza i izvoza, klanice, ribljeg trga, drvara, pijačnih i trgovinskih vaga, dva nadzornika kovnice novca. Osim toga tu je bio upravitelj gramatikalne škole, apotekar, dva gradska ljekara (internista i hirurg), obično stranci.

Stub srama

Na ugovore grada stavljen je pečat. Najstariji sačuvani pečat je iz 1279. godine, na ugovor Kotora i Dubrovnika o prijateljstvu.To je primjer važnoga ugovora između gradova iz dvije države, za čiju saglasnost nije bio potreban niko treći!
Kazne je propisivao Statut za ubistvo, trovanje, tjelesne kazne, razbojništvo, krađu, izdajstvo, ali i za bogohuljenje. Smrtna kazna je vršena vješanjem. Tjelesne kazne su bile: šibanje, žigosanje, vezivanje za stub srama (berlina u Držića).Taj stub je, po Matiću, analogan dubrovačkom Orlandu, zamjena za paganski kip Svetovida.
Stanovnici grada su bili vlastela, pučani i robovi. Trgovina robljem bila je razvijena u XI – XVII v.
Nećemo se ovđe baviti rekonstrukcijom Statuta Bara, koji nije čitav sačuvan, ni Statuta Budve, koji je sačuvan, jer razlike u njima samo označavaju prilagođavanje lokalnim prilikama. Ali moramo ponoviti često navođen detalj o samostalnosti Bara. Kada je (15. jula 1425) došao u Bar eksponent Stefana Lazarevića, srpski namjesnik Masarak i održao vijeće sa vlastelom barskom u Crkvi Sv. Đorđa navodeći da grad treba da primi srpske zakone, Barani su mu pokazali svoj Statut i jednoglasno odlučili da se i dalje ravnaju po njemu.

Karavanska trgovina

Dakle, ako je to bilo poslije Balšića, tako je bilo i ranije. Gradovi na crnogorskom primorju, jedini razvijeni u vrijeme Vojisavljevića stradali su od Nemanje, sem Budve i Kotora, i trebalo im je vremena da se vrate u pređašnje stanje.
– Kotor je doživio svoj napredak zahvaljujući otvorenoj trgovini sa zaleđem, posebno rudnicima u Srbiji i trgovini preko mora, na mletačkim brodovima! (Nemanjići su ostali kontinentalci i nijesu pomagali razvoj flote, tako da Stefan Dečanski čak nije imao ni brod za svatove do Taranta, da mu dovedu ženu, pa je ta ženidba otpala!) Kotor je zato trgovao na mletačkim i dubrovačkim brodovima, a svoje brodogradilište razvijao je poslije Perasta, tek krajem XIV vijeka).
Kotor je, u stvari, napredovao zato što je prije Nemanjića razvio karavansku i pomorsku trgovinu, kao i Dubrovnik koji je ostao zasebna država.

Feljton – Nedjelja, 24. april 2011. godine

Piše Radoslav Rotković, akademik: Ove gore ne trpe regule

Zeta je čitavo vrijeme vladavine Njemanjića (1186-1356) stalno nazivana državom. U njoj su vladali namjesnici, koji su morali da vode računa da je ta zemlja bila katolička, da je vrijeme od raskola 1054. ipak kratko da bi se tu ugnjijezdila i nova crkva; da u njoj nema druge vlastele, ni svjetovne ni crkvene, nako katoličke

I srpski istoričari ističu da Nemanja, prema tadašnjem običaju, nije mijenjao društveno uređenje u osvojenim krajevima.
„Nemanja nije pokazivao namjere da raznorodne dijelove svoje prostrane države stopi u jednu cjelinu. On je, čak, prepuštajući pojedinim sinovima i braći pojedine dijelove teritorije, pomogao očuvanje tradicionalnih okvira i starog načina vladanja“.
Zeta je za čitavo vrijeme vladavine Nemanjića (1186-1356) stalno nazivana državom. U njoj su vladali namjesnici, koji su morali da vode računa da je ta zemlja bila katolička; da je vrijeme od raskola 1054. ipak kratko da bi se tu ugnijezdila i nova crkva; da u njoj nema druge vlastele, ni svjetovne ni crkvene, nako katoličke. Bez oslonca na nju nije bilo moguće vladati.
Osnovni sloj srpskoga društva činili su sebri, poluzavisni seljaci koji su radili na imanjima feudalaca. Iznad njih je postojala malobrojna vlastela, državna i crkvena.
U beogradskom listu „Politika“(4. nov. 1988) nalazimo:
„U srednjovekovnoj Srbiji neplemićko stanovništvo – sebri – strogo se delilo u dva reda: težaci su bili vezani za zemlju, a u poveljama su nazivani „Srbi“, dok su pastiri bili znatno slobodniji i nazivani su „Vlasima“.

Značaj plemena

Zakon koji reguliše obaveze sebra prema feudalcima, zvao se Zakon Srbljem. Tu je, u samom naslovu zakona, evidentirano kako je socijalni termin sebri premetanjem slogova dao ime naroda Serbi – Srbi.
Ni u Bosni ni u Zeti nije bilo toga sloja. Ono što su u Srbiji sebri, u Grblju su, po nekima – posadnici. Ali napominjemo da je posadnik stupao dobrovoljno u radni odnos, da je mogao da radi za više patrona, da stiče imovinu, što se ne može reći za sebra.
O djelatnosti i značaju plemena nalazimo obilnu građu u prvoj crnogorskoj istoriji, Dukljani – novome Kraljevstvu Slovena. Ta društvena struktura se nije mijenjala ne zato što je postojala želja da se ona sačuva nego stoga što nije bilo sile da je promijeni.
Iz plemena, kao osnovne ćelije društva, koja bira svoga glavara, stvarao se Zbor glavara, a iz potrebe da se objedinjavaju interesi plemena na širem etničkom prostoru, postojao je i dalje Opšti zbor, koji se u prethodnoj eposi afirmisao kao Omnes populi congregantes. I taj je Opšti zbor znao da se suprotstavi i odluci kralja ili kraljice u pogledu nasljednika.
Ovome treba dodati i vlastelu iz crkvenih krugova. Crkva i manastiri imaju svoja imanja i na njima, kao i izvan crkvene nadležnosti, postojali su oni koji rade i oni koji upravljaju. Oni koji rade zadržali su stare nazive vlaštaka i posadnika, „posađenih“ na zemlji koja je vlasništvo feudalaca, da rade za sebe i njega.

Bez stroge podjele

St. Novaković je pisao: „U srednjevjekovnoj Srbiji zemlja je pripadala ili kralju (državi, državnom poglavaru) ili vlasteli (velikim gospodarima) ili crkvama i drugim gospodarima.“
U Crnoj Gori, u kojoj pleme raspolaže svojom teritorijom, nije moglo da bude tako stroge podjele na one koji imaju zemlju i one koji je nemaju, nego rade na njoj, za sebe i imaoca zemlje. Otuda u kotorskim spisima tako mnogo kupoprodajnih ugovora. Onaj koji nema vlasništva ne može ni da kupuje, jer bi postao vlasnik, ni da prodaje ono što nije njegovo! „Ove gore ne trpe regule“. Crkva je u Crnoj Gori dobijala zemlju od poklona vjernika, posebno onijeh koji nemaju potomstva. Ivan Crnojević je Cetinjskom manastiru (1484) dao dio porodičnih imanja. Na jednome mjestu čak pominje vinograde koje je sam sadio. Iako je to kraj XV vijeka, nije u Crnoj Gori bilo brzijeg promjena društvenijeh odnosa. To pokazuje žilavost plemenske strukture.
Kad je riječ o primorskim gradovima, kao glavnim i najrazvijenijim privrednim subjektima, oni su bili posebne komune, male države, sa svojim statutima, veoma sličnim latinskim, ali detaljno prilagođenim potrebama svakoga grada posebno. Ti statuti zabranjuju građaninu da traži podršku vladara protiv odluke svoje opštine. Te opštine sklapaju međudržavne ugovore potpuno samostalno, kao Kotor i Dubrovnik, Kotor i Omiš, Kotor i Bari.

Zbor i sabor

„Kotorskoj opštini”, veli Kovijanić, „pripadao je daleko veći broj seoskog stanovništva… Na selu su živjeli slobodni seljaci, posadnici (vezani za zemlju, meropsi) i vlaštaci (sluge za poljske radove).” (Mijušković je dokazao da su vlaštaci regrutovani od vlaha stočara i slovenizovanih Vlaha). „Slobodni seljak imao je svoju zemlju, dobijenu nasljeđem, kupovinom ili mirazom; ili je držao tuđu zemlju u zakup, crkvenu, vlastelinsku ili pučansku. Zemlja se uzimala u zakup za vječna vremena, za sebe i potomstvo, ili na ugovoreni broj godina. Godišnja zakupnina plaćana je u žitu, vinu ili novcu. Zakupac je obično davao vlasniku tri uobičajena godišnja dara, o Božiću, Pokladama i Uskrsu (kokoš, jagnje, jare, pršutu, jaja, sir, pogaču)…Treći su bili političari na ugovoreni broj godina… Slobodni seljak bio je izjednačen pred sudom sa građaninom. Međutim, vlaštaku se sudilo drukčije.”
Naravno, Nemanjići su, kao osvajači, nametali i u Zeti svoje norme, ali one su ili ostale samo norme na papiru, ili su pojednostavljene kroz davanja gradova (po 100 perpera), i dimninu, po ognjištu, što su zadržali i Balšići; prihode od carina, naročito od soli; prihode od trgovine… Na Bojani otvoren je kumerk soli (commercio del sale) u Sv. Srđu.
Kao stari slovenski oblik neposredne demokratije, u Crnoj Gori se davno ustalio termin zbor, koji je stariji od srpskog i hrvatskog termina sabor, jer je nastao jednačenjem po zvučnosti prije vokalizacije poluglasa: * =zbor, dok su Srbi i Hrvati i kasnije došli na Balkan, kao društveni slojevi, i kasnije došli do ideje da koriste okupljanje glavara i naroda radi donošenja nekijeh odluka, pa su to uradili tek onda kada se poluglas * pretvorio u a, i tako je nastao novi oblik: sabor.
Bilježeći taj oblik zborovanja u Crnogoraca, Mlečići ga ne prevode, jer je veoma star i njima poznat, pa jedino pišu lo sboro ili sborro.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-23&id=207229

Feljton – Subota, 23. april 2011. godine

Piše Radoslav Rotković, akademik: Nemanjići se nijesu libili da pomenu zetsku državu

Vladavina Jelene Kurtnejske u Zeti. Kako je otac oslijepio sina da bi on kasnije progledao na oba oka. Šta je zetska vlastela odgovorila Dušanu kad je on zatražio pomoć od nje

Vukanov sin i nasljednik Đorđe čak je našao razlog da se potčini Veneciji! Đorđeva se vlast gasi oko 1240. godine a 1252. njegov mlađi brat Stefan zida manastir u Morači. Ne zna se kad je Stefan umro. S njime se ugasila loza Vukana Nemanjića. Upravu u Zeti usput je uzeo Uroš I i to je, u stvari, bilo slabljenje vlasti Nemanjića u Zeti, sve dok Uroš I nije umro (1276) a za namjesnika u Zeti došla njegova žena, Francuskinja i franjevka Jelena Kurtnejska, koja je vladala u Zeti od 1276. do 1309, dakle više od 30 godina. A njen otac bio je potonji latinski car u Carigradu!
Jelena je naravno, pomagala širenju franjevačkog reda i iste godine (1288) zidala je četiri franjevačka manastira od Kotora do Skadra. Njena sestra Marija de Šor živjela je u Ulcinju. Iako strankinja, Jelena je bila bliža zetskoj vlasteli i katoličkome kleru nego Vukan i njegovi sinovi. Oni su se samo trudili da budu ono što je ona bila po rođenju. Njen dvor bio je u zabitim Brnjacima na Gornjem Ibru. A kad je boravila u Zeti živjela je u Ulcinju, zajedno sa svojom sest rom. Ona se zamonašila 1309. u Skadru i pokrstila se, a umrla je 1314. i proglašena srpskom sveticom. Poslije nje Zetu je dobio na upravu Stefan Dečanski (1309 -14), koji „nije ostavio mnogo tragova o svome djelovanju“.

Okrutni postupak

U to vrijeme u Srbiji je bio rat između Draguna i Milutina, koji je završen 1312. Logično je pretpostaviti da je Stefan Dečanski odrastao uz majku Francuskinju i bio naklonjen zapadnoj kulturi. Pošto je Milutin bio vezan za Vizantiju, i oženio je maloljetnu šćer cara Andronika II, koja mu je donijela u miraz neke teritorije, Stefan se nije mogao nadati prijestolu otuda, jer je prednost imao Milutinov sin iz braka sa Simonidom. U jednom mletačkom dokumentu iz 1310/11. Stefan se tituliše kao kralj Dioklije, Albanije, Huma i Pomorja.
Djelovanjem Jelene u Zeti, do 1309. i Stefana poslije nje, koji je stolovao u Skadru, došlo je do čvršće veze između namjesnika i vlastele, pa su ga nagovorili da otme prijesto svojega oca, „a evo mi svi pomažemo ti, da u svemu bude volja tvoja“, piše njegov biograf. „Ako li nas ne poslušaš, to se mi nećemo više zvati tvoji“.
Tako je biograf našao mogućnost da za sukob Dečanskoga i Milutina okrivi naivnost Stefana i lažljivost zetske vlastele. Interes zetske vlastele bio je u tome što je Stefan bio okrenut Zapadu, a ako bi se Milutin ostavio na miru, on bi na njih mogao da okrene vojsku. No, to se ipak i desilo, pošto je Milutin ostao na prijestolu. „I videvši ovaj gospodin moj (Milutin) nepromjenljivu volju njegovu, i sakupivši svoje vojnike, i sa njima pođe u njegovu državu, zetsku zemlju. I on, vidjevši dolazak svoga roditelja, pobeže na onu stranu reke Bojane“.
Sin i otac su se sastali i sin se pokajao što je sgriješio prema ocu, i blagočestivi otac ga je cjelivao, zato što su svi sveci i moraju biti prikazani i pozitivno. Ali, ne mogu se preskakati ni činjenice koje su ondašnjem čitaocu u dvorskim i crkvenim krugovima bile poznate, pa se jednom rečenicom, u kojoj se izražava strah oca od djelovanja sina, kaže kako je kralj tražio savjete od velmoža i kako su se oni saglasili da „svežu njegova sina i da užeta železna polože na njegovo telo“, pa su ga tako odveli u Skoplje. A tamo je blagočestivi kralj poslao neke svoje koji su oslijepili njegova sina! A da se opravda takav okrutni postupak, autor se poziva na primjer iz Biblije. I ponovo se pominje blagočestivi kralj koji je slijepoga sina poslao u Carigrad, svome tastu Androniku, da ga i slijepoga što više udalji od zemlje. A kad je Milutin umro, isti biograf pominje: „sveto i časno i blaženo telo ovoga blagočestivoga i hristoljubivoga i previsokoga kralja Stefana Uroša“ (Milutina).

Planovi za prijesto

Kralj Dragutin umro je 1316. pa je Milutin uhapsio njegovoga sina Vladislava i „prvi put u svojoj dugogodišnjoj vladavini samostalno zagospodario celokupnom teritorijom srpske države“, piše M. Blagojević. To je bilo između 1315. i 1321. godine.
A 1321. umro je Milutin, i onda je Stefan Dečanski, koji je, izgleda, ipak vidio na jedno oko, iskoristio priliku da objavi čudo: „Vidite i divite se, jer ja, koji sam bio slep, evo sada vidim! … I raširi se ta vest u celu državu srpske zemlje i svi na predivno to čudo tečahu veselim nogama, i silno plemeniti njegova otačastva dolazeći klanjahu mu se… “ Tako je ispalo da je Milutin učinio bogougodno djelo što je oslijepio sina, jer se inače ne bi moglo desiti čudo da slijepi progleda. A na fresci u Dečanima Stefan ima oba otvorena oka.
Dečanski je od prve žene, Bugarke, imao sina Dušana, kojega je nazivao mladim kraljem. Obećao je da će mu dati pola kraljevstva i odvojiti mu dostojan dio svojega bogatstva. I kad je Dušan odrastao, dao mu je otac zemlju zetsku. I imao je dvorac na oca i sina, jer je Dušan, vjerovatno, kovao neke planove da preuzme prijesto. O ovome nas obavještava Danilov učenik, koji piše za vrijeme Dušana, i drži njegovu stranu, pa za sve okrivljuje Dečanskog.

Ne idemo u tuđe narode

Dečanski je pokušao namamiti sina na razgovor, kako bi ga uhvatio, ali Dušan je sumnjao u njegove namjere i nije dolazio. Bilo je to krajem 1330. ili početkom 1333. godine. Dušan je sa albanske strane Bojane prebjegao na zetsku i tražio pomoć Dubrovčana. Mir je postignut tek u maju 1331. No, ubrzo je među ocem i sinom planuo novi sukob. Dušan je pitao zetsku vlastelu: „Šta ćemo činiti? Bežimo od njega u strane narode, da ne poginemo prevremenom smrću. Jer, evo, razumeste moga roditelja gdje se sprema na moje zaklanje na nikakvu krivicu.“
A oni mu odgovoriše: „Mi nećemo da idemo s tobom kako ti kažeš, u tuđe narode; no ako hoćeš sam da izbegneš takvu smrt, koja ti je spremljena, preteci ti“… Pošto on nije htio da bježi sam, oni rekoše:
– Zašto da ne budu grobovi naši u našoj zemlji… Bolje nam je ako se dogodi i smrt u zemlji našega otačastva, nego da se nađemo u tuđoj zemlji kao zarobljenici i došljaci. A ako nas ne poslušaš, mi, uvećavši se kod roditelja tvoga, i ustavši, ići ćemo k njemu, a tebe ćemo ostaviti u velikoj žalosti i preziru. Eto kolika je bila snaga zetske vlastele, koja živi u svojoj zemlji, i Njemanjići se ne ustručavaju da to kažu, pa i njihovi žitije pisci stalno pominju zetsku zemlju i državu zetsku!

Istina o Crnoj Gori

U izdanju DANU i biblioteke Doklea objavljen je zbornik radova akademika i istaknutih naučnih radnika pod nazivom „Crna Gora od iskona“. Cilj ovog projekta, kao i onih koje DANU planira da realizuje, jeste da valorizuje autentične materijalne i duhovne vrijednosti na kojima je Crna Gora izgradila filozofiju življenja i ontološkog opstanka. Nastojanje DANU je da rezultatima svojih spoznaja doprinese istini o crnogorskoj stvarnosti i ambijentu moderne, nezavisne i međunarodno priznate države, posebno zbog toga što smo svjedoci uzurpacije, odnosno krađe istorijskih činjenica i sveukupne hiljadugodišnje istorije Crne Gore, koju „pirati istorije“ iz okruženja pripisuju svojim oskudnim povjesnicima. Uz dozvolu izdavača, Pobjeda će u nastavcima objaviti djelove iz zbornika ovih radova.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-22&id=207153

Feljton – Petak, 22. april 2011. godine

Radoslav Rotković, akademik: Kad se jasno učini nejasnim

Sava Nemanjić, uinat Amfilohiju i srpskim zvaničnim istoričarima i političarima, jasno razdvaja srpsku zemlju i pomorsku a iz tekstova Simeona Nemanje i njegova sina vidi se da je u toj Pomorskoj zemlji i Zeta, jer je Nemanja od Pomorske zemlje oteo (oni kažu „priobrete“) Zetu s gradovima

U Vranjinskoj povelji (1233) sam Sava Nemanjić objašnjava kada je i đe postavio prvu episkopiju Srpske pravoslavne crkve. I on jasno veli da je to bilo je na Vranjini 1233. A u istim izdanjima Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve piše: da su prve srpske episkopije u Zeti bile u Stonu i na Prevlaci kod Tivta. Na Prevlaci čak prije Nemanjića! Mi ipak, smatramo da je Sava bolje znao đe je što uradio nego Amfilohije Radović i njegovi „istoričari“. Da pravoslavne episkopije na Prevlaci nije bilo prije 1262. godine, vidi se po činjenici da su još 1261. latini bili u Carigradu, a da su se barski i dubrovački nadbiskup dogovarali 1249. đe da se sastanu da izglade međusobne sporove, zbog kojijeh su se sudili pred Papom, pa su pominjali kao mjesto sastanaka ili Kotor ili Prevlaku. Kako bi se katolički prelati dogovarali o svojim sporovima u pravoslavnome manastiru? A Sava jasno piše da na Vranjini postavlja kao pravoga episkopa, i svetitelja zetske zemlje Ilariona:

…………………..

Dakle, Ilarion je prvi. Datum njegovog postavljanja je 1233. A sve se to dešava na Vranjini.

Svoja i tuđa zemlja

U ovom Savinom dokumentu stoji, takođe, sasvijem jasno, da će Ilarion biti prvi svetitelj zetske zemlje. Time se potvrđuje postojanje neke države na tome tlu prije Nemanjića, jer zetska zemlja je isto što i zetska država, kao što je ruska zemlja isto što i ruska država. A to se jasno vidi iz Savinoga potpisa na toj povelji:

……………………..

Dakle, Sava Nemanjić, uinat Amfilohiju i srpskim zvaničnim istoričarima i političarima, jasno razdvaja srpsku zemlju i pomorsku a iz tekstova Simeona Nemanje i njegova sina vidi se da je u toj Pomorskoj zemlji i Zeta, jer je Nemanja od Pomorske zemlje oteo (oni kažu „priobrete“) Zetu s gradovima.
Otkud Savi taj termin zetska zemlja, različita od srpske zemlje? Nemanjići su znali koga su okupirali i zašto su palili gradove u Zeti, što ne bi radili da je to i prije bila njihova zemlja. Eto zašto i Domentijan, učenik i biograf sv. Save, piše u njegovom žitiju:

…………………….

U titulama srpskih vladara, sve do njihovog kraja, njegovan je isti sistem nabrajanja svoje zemlje i osvojenijeh krajeva.
Evo kako se u vrijeme svoga uspona titulisao srpsko-grčki car Dušan:

……………………………….

I 1527. na grobu Stefana Lazarevića je napisano: da je bio „Gospodin vsem Srbljem i Podunaviju i Posaviju i česti Ugrske zemlje i bosnske i ješte že i Pomoriju zetskom“. A njegov nasljednik Đurađ Branković ispisuje opekama na smederevskoj tvrđavi 1430. godine da je „Gospodin Srbljem i Pomorju zetskom“.
Da ovo što je jasno bilo ranije nije postalo nejasno u vrijeme Balšića, vidi se iz njihove povelje Dubrovčanima u Tuzima 24. aprila 1385.godine:
„Trgovci koji minuju u Srblje na Danju da ne plate ništa“.
Dakle, Srbije (Srbi) su neđe tamo, a đe ne znamo.
Da ovo nije slučajan podatak svjedoči i zapis na Simeonovom tipiku iz 1372. godine o smrti Đurđa Balšića:

…………………………

Okrutne borbe

(„U Hrista boga blagovjerni i hristoljubivi gospodin Đurađ Balšić prestavi se mjeseca januara 13. dan, pak bijaše srijeda, vladajući tada zemljom Zetskom i Pomorskom i polovinom srpske zemlje, dijelom i Grčke… O nesreće, o tuge. Koliko plača tada o smrti!“)
Samo je potpuno napuštanje naučnih principa moglo dovesti do toga da se sve ovo što je u srednjemu vijeku bilo potpuno jasno prvo učini nejasnim, odnosno prećuti, pa se onda izvrne i podesi prema imperijalističkim ciljevima.
Borbe oko prijestola bile su okrutne i u Vizantiji i u Raškoj. Zato je otac Stefan Nemanja, kojemu se ne zna ime, ali se najčešće navodi da se zvao Bela Uroš, zbog dinastičkijeh svađa, u strahu za život, potražio sklonište u susjednoj zemlji Zeti. Tu se, u zaklonjenome Spužu ili neđe u njegovoj okolini, rodio njegov sin Nemanja, kojega rodoslovi navode kao rodonačelnika dinastije. Tako, u Vrhobrezničkom ljetopisu stoji:
„Pak načnem o Nemani Stefanu u prvomu g(ospo)d(i)nu srbskomu“.
Dakle, stara srpska tradicija znala je za Nemanju kao prvoga vladara srpske države. Sve što je u novije doba napisano u pravcu „otkrivanja“ neke istorijske geneze srpske države predstavlja falsifikat, bez oslonca na dokumentima, što smo pokazali u prvome predavanju.

Spaljena zemlja

Kada je umro moćni vizantijski car Manojlo I Komnin (1180), Raška je brzo stala na noge. Stefan Nemanja je krenuo u osvajački pohod prema dolini Morave, paleći „grad slavni Niš“, kako piše njegov sin Stefan Prevovenčani. Zatijem je krenuo u Makedoniju i spalio Skoplje, pa na Kosovo i spalio Prizren, da bi nastavio put ka Zeti, i spalio Ulcinj i „grad slavni Bar“, što sve opisuje njegov sin, slaveći ga! Kotor je poštedio zato što je bio bolje utvrđen a trebao mu je i zbog kraljevskog dvorca i kao prozor u Sredozemlje!
U spaljenoj zemlji, koju ne bi palio da je bila njegova, postavio je za srpskoga namjesnika svoga najstarijeg sina Vukana.
U isto vrijeme pokušavao je, sa humskim knezom, bratom Miroslavom, da osvoji Dubrovnik, ali se grad pod Srđem zaštitio jakom flotom i zidinama, pa je 27. IX 1186. potpisan mirovni ugovor „između Dubrovčana i Slovena“ (inter Raguseos et Sclauos).
Nemanja je vjerovatno rezonovao ovako: neka se Vukan posluži starom titulom kralja, uzetom od dinastije Vojisavljevića, ako to papa prihvati, a srednji sin Stefan neka ostane u Rasu, oženi vizantijsku princezu i učvrsti vlast uz oslonac na Vizantiju. Pošto se ubrzo pokazalo da ta tuđa kruna ne pripada osvajaču, on je pokušavao da sam dobije krunu od pape, ali ga je u tome spečavao srednji brat Stefan, udružen sa Mađarima! Zato je došlo i do rata između Vukana i Stefana koji je trajao nekoliko godina. Vukan je, uz pomoć Mađara (!), svrgnuo Stefana i zavladao dedovinom, pa mu je Stefan prigovorio da je doveo „inoplemenike na otačastvo svoje“, iako se i on prije toga oslanjao na Mađare, a sa Mađarima je i Nemanja išao na Bugare. Pa je onda htio da uz pomoć Nijemaca napadne Vizantiju. Izmirili su se tek na pritisak svoga mlađega brata Rastka (Save), koji ih je (1202) zakleo na mir nad očevim moštima.Vukan se okrenuo ponovo ka Zeti.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-21&id=207038

Radoslav Rotković, akademik: Srpski izvori o kraljevini Vojislavljevića

I. S.Ćirković je jednom napisao: „Do sredine X vijeka dukljanska kneževina bila je formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijskog područja…“ iako je isti autor čitavu istoriju Crne Gore priključio istoriji Srbije. Citirani tekst jasno govorio o srednjovjekovnoj državi Zeti i njoj susjednim kneževinama

Kraljevina Vojislavljevića formirana je u XI vijeku od onijeh plemana koja su u drugoj polovini VI vijeka došla na srednji i južni Jadran. Po svoj prilici ova su plemena krenula za Langobardima 468. prema Panoniji, pa su odatle jedni otišli ka Apeninskom poluostrvu, đe ih vidimo u opsadi Kremone (29. jula 603). Pavle Đakon piše da je tada Karniola (Kranjska) bila „domovina Slovena“ („Sclavorum patria“), a da bi se uobičajila ova sintagma, svakako je bilo potrebno nekoliko decenija.
Ta su slovenska plemena sišla na Jadran iz Polablja, uglavnom iz onoga prostora između Odre i Labe, na kome je ne samo identifikovano 12.000 slovenskih zemljopisnih naziva nego su zabilježena i poznata crnogorska plemena: Moračani, Zećani, Trebješani, Crmničani, Riječani, Pivljani, Cetinjani, Paštrovići, Kuči, Cuce i dr. Čak je zabilježen i isti raspored. Śeverozapadno od Sitnice i Ribnice i tamo je Ostrog, a dalje od Ostroga – Trebješani. Južno od Podgorice i tamo je Crmnica. Na zapadu su i tamo Pivljani i sl.
Prema Porfirogenetu, koji je 949. godine pisao za svoga sina Romana informaciju o narodima, (Peri etvov) istočna granica Hrvatske bila je na rijeci Cetini, dok Duklja leži prema kaštelima Drača „a planinskim stranama graniči se sa Srbijom“. Duklja – Dioklitija je vizantijski i rimski naziv za Zetu, koju prvi pominje Kekavmen, u vezi sa djelovanjem kneza Vojislava oko 1040. godine. „Zeta je domaći izraz za Duklju, i ukoliko je Kekavmenova vest dragocenija“, piše J. Ferluga.
Teritorija Kraljevine Vojislavljevića dijelila se na četiri pokrajine: Zeta, Travunija, Zahumlje i Podgorje. Horizontalno, međutim, tri su pokrajine bile u Pomorju, a to je priobalni prostor koji uključuje i Trebinje (Pomorje je stariji naziv za Primorje), dok se onaj prostor u zaleđu zvao Podgorje. Pošto su svi gradovi na obali, uz Trebinje, koje je blizu mora, Podgorje se u izvorima (sem u Dukljanina) i ne pominje, dok se Pomorje latinski zove Marittima regio.
Najvažnije ličnosti na ovome prostoru bile su: Mihailo Višević u krajevima oko Neretve, početkom X vijeka (925); arhont Petar (Petrislav), otac kneza Vladimira, sredinom X vijeka; Vladimir, Samuilov zet i mučenik (ubijen 1016); knez Vojislav koji je pobjedama nad vizantijskom vojskom potpuno osamostalio Zetu (1042); njegov sin Mihailo, za kojega znamo da je bio priznati kralj još 1077; njegov sin Bodin kojega su u Prizrenu ili Prištini zacarile udružene vojske Zete i Makedonije (1072), a kojega i antipapa Kliment III naziva „veleslavnim“ („gloriosissimus“) a nadbiskupu barskome poručuje (8. I 1089):
„Krst takođe neka nose pred tobom cijelom Dioklićanskom kraljevinom“ („per omnem regnum Dioclić“).
I. S. Ćirković je u jednom trenutku došao do pravoga zaključka, kada je napisao: „Do sredine X vijeka dukljanska kneževina bila je formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijskog područja… “ iako je isti autor čitavu istoriju Crne Gore priključio istoriji Srbije. Citirani tekst jasno govori o srednjovjekovnoj državi Zeti i njoj susjednim kneževinama! Kako onda ta ista teritorija Zete, koja je „razgraničena od susjednih slovenskih kneževina“, a to su Raška, Bosna i Hrvatska, može da bude dio srpske države? Veoma je jednostavno ustanoviti da takvo spajanje Zete i Srbije nije zasnovano ni na srpskim izvorima.
Upravo srpski izvori u potpunosti potvrđuju sve što je naprijed navedeno, iako su nastali kasnije. Naime, ne samo u srednjem nego i u XX vijeku postojao je manir da se okupirane teritorije posebno naglašavaju u titulama, pa to sada olakšava da kontrolišemo: što su oni smatrali svojom a što osvojenom teritorijom! Ovi dragocjeni izvori nijesu na ovaj način korišćeni u srpskoj istoriografiji, jednostavno zato što obaraju sve novije teorije o srpskoj državi srednjeg vijeka.
Stefan Nemanja je pred kraj života diktirao Hilandarsku povelju u kojoj ističe da je obnovio očevu „dedovinu“ i bolje je utvrdio a da je tek onda osvojio od Morske zemlje Zetu s gradovima. Ovđe se, očigledno, potkrala greška. No to je ispravio Sava u žitiju svoga oca:
„I pošto obnovi očevu dedovinu i bolje je utvrdi božjom pomoću i svojom mudrošću, danom mu od Boga i, pošto podiže propalu svoju dedovinu, pridobi od pomorske zemlje Zetu s gradovima“.
Iz ovoga važnoga odlomka se vidi: prvo, da je njihova domovina Raška a ne Zeta, pa se zato dvaput u istoj rečenici pominje kao „dedovina“; i drugo, da se Zeta s gradovima nalazila u Pomorskoj zemlji, a to je drugi naziv za Kraljevinu Vojislavljevića.
Da je centar srpske države bio u Raškoj, potvrđuje i Provovenčani u žitiju svoga oca:
„A kako su u zemlji toj (Zeti – p.n.) latinski jereji, to se po volji božjoj udostoji da u hramu primi latinsko krštenje. A kad se vratio otac njegov u stolno mesto, opet se udostojio da primi drugo krštenje iz ruku svetitelja i arhijereja usred srpske zemlje, u hramu svetih apostrola, Petra i Pavla… “
Svi pokušaji da se Nemanjino rođenje u izbjeglištvu, u Spužu, prvo prebaci u Ribnicu, tj. Podgoricu, pa da se na njenoj obali izmisli Namanjin grad, i da se iz toga izvede zaključak da je Zeta kolijevka Nemanjića padaju u vodu kada se uzmu u obzir činjenice: prvo, da se Nemanjin otac sklonio u Zetu u vrijeme grdnoga meteža u Raškoj, dakle, da bi spasio glavu; drugo, da je sklonište potražio u drugoj zemlji; treće, da je potražio neko skrovitije mjesto a ne Podgoricu, koja je uvijek bila na raskršću važnih puteva i čevrto, da dijete izbjeglice nije moglo zidati grad u tuđoj zemlji. A taj navodni Nemanjin grad je u stvari turska tvrđava Tepedeken, zidana 1474. godine, o čemu postoji arhivska građa!
A da se Nemanja rodio u Spužu, odnosno na Martinićkoj gradini, koja je bila sklonište stanovnika Duklje u vrijeme Samuilove najezde (oko 990), a i prije, prilikom navale Avara (518), vladika Vasilije Petrović je našao manastirski rukopis i citirao ga u Istoriji o Černoj Gori (1754). Važnije je da je sličan zapis našao srpski istoričar Panta Srećković u Voljavči podno Rudnika 1869. i objavio ga dva puta. Taj zapis glasi:

…………………

Dakle, ta priča o Zeti kao kolijevci Nemanjića je čista besmislica, bez obzira na to što ju je u jednom trenutku podržao i kralj Nikola.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-20&id=206945

Feljton – Srijeda, 20. april 2011. godine

Advertisements

Single Post Navigation

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: