Historija Bosne Balkana i Bosnjaka

Historija drzava i naroda Balkana, povijesne teme, kontroverze pregled historije Srba, Hrvata, Bosnjaka analiza primarnih izvora franacki anali, de administrando imperio, Nestor ljetopis popa dukljanina povelje vladara i velmoza srednjovjekovna crkva bosanska Balkan history: wars. cultures history of Serbia Bosnia Croatia… historical topics

Islamizacija na području Sarajeva


Vrlo zanimljvo poglavlje iz knjige Vesne Mušete-Aščerić “Sarajevo i njegova okolina u XV stoljeću”. Iz ovdje prenesenog poglavlja vidljivo je da je ogromna većina sitne Bošnjačke vlastele koju su Osmanlije zatekle na Sarajevskom području prešla na Islam i može se zaključiti da su upravo ovakvi domaći ljudi bili okosnica Osmanskog vojnog sistema (spahije, tvrđavske posade itd.) u Bosanskom krajištu, kasnije Bosanskom sandžaku kao i to da su ostali u posjedu svoje zemlje i nastavili živjeti na istom području, što je sve zajedno doprinijelo održavanju kontinuiteta Bošnjačke vezanosti za Bosnu i njenog shvatanja kao vlastitog vatana.

Inače toplo preporučujemo citiranu knjigu “Sarajevo i njegova okolina u XV stoljeću” jer se zaista radi o djelu u kojem se mogu naći zanimljivi i dragocjeni podaci, veoma je pregledna, tvrdih korica, odličnog i ukusnog preloma i veoma lijepog vanjskog izgleda a sadrži i četri veoma zanimljive karte. I sve to za samo 15 KM u knjižarama “Svjetlost”.

Tekst poglavlja prenosimo u tri nastavka, radi dužine.

Proces prihvatanja Islama (dio prvi)

“Vjerske prilike u Bosnu u prvoj polovini XV stoljeća uvjetovale su i proces prihvatanje Islama u njoj. Stoga se on ne može tumačiti jednostrano, pogotovo ne “bogumilskom komponentom”. Oslabljenost Crkve Bosanske prije uspostavljanja stalne osmanske vlasti u Bosni ( progon njenih pripadnika 1459 / 60. godine, uzrokovan političkim pritiscima i ucjenama bosanskih vladara i “oblasnih gospodara” izvana), isključuje tezu masovnog prihvatanja Islama od strane vjernika Crkve Bosanske, ali i tezu o njihovom potpunom nestanku u tom periodu. Postojanje krstjana i krstjanskih baština u osmanskim popisima iz druge polovine XV stoljeća to osporavaju. Pojava čifluka i timara u rukama hrišćana, u istim izvorima, isključuje komponentu prinude u procesu prihvatanja Islama. Osmanske vlasti nisu silom nametale Islam, ali su stvarale uvjete za njegovo prihvatanje i širenje i to prvenstveno kroz integrisanje domaće feudalne klase u timarski sistem. Brojni timarnici, upisani u popisu iz 1468. godine, su pripadnici srednjovjekovne bosanske vlastele. U prvo vrijeme korisnici timata u posadama tvrđava su ljudi izvan Bosne, uglavnom iz ranije osvojenih krajeva, u kojima je timarski sistem već zaživio. Osmanlije u Bosni su rijetko korisnici timara, pa je “proces Islamizacije u Bosni i Hercegovini protekao bez masovne Turske kolonizacije” (Todorov, Balkanskijat grad, 48). Oni su nosioci vlasti, mada i među njima ima ljudi iz ranije osvojenih krajeva, pa i Bosanaca koji su prihvatili Islam, i dostigli visoki položaj u osmanskoj vojnoj hijerarhiji vlasti. Tako, po jednoj teoriji sam Isa-beg Ishaković vodi porijeklo iz kuće Hranušića – Kosača. (Turhelka, Isa-beg brat Hercega Stjepana, 213-218).

Nije rijetka pojava da je u prvim popisima Bosanskog sandžaka, uz ime novog muslimana upisano ime oca Abdullah, Abdulhaj, Abdulhalim (Božiji rob), iza čega se krije hrišćansko porijeklo. Tako je i bosanski sandžak-beg Ajas-paša, sin Abdulhaja, kao i Jahja-paša, dok sa Jakub-pašu stoji da je brat Radosava (Vakufname iz Bosne (Vakufnama bosanskog sandžak-bega Ajas-paše), 30;  Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama, 83, 94).Ko je bio Ali-beg Pavlović, kojeg psani izvori bilježe kao “Pavlovića zemlje gospodar”? Za Hazima Šabanovića, to je treći sin Isa-bega Ishakovića, koji je zamjenio svoga brata na tom položaju 1469.godine, te da je prezime proisteklo upravo iz tog položaja. Po drugima, Ali-beg je vjerovatno jedan o Pavlovića koji je prešao na Islam (Stojanović, Stare srpke povelje i pisma br. 947-1171;  Šabanović, Bosanski pašaluk, 129-130). Naime, na području Lukavice, u Topliku, u blizini starog groblja sa nišanima, do danas su se sačuvali ostaci turbeta kojeg mjesna tradicija vezuje za jednog od Pavlovića, koji je sahranjen pod njim.U blizini turbeta je nekropola stećaka na Pavlovcu, na kojoj je ukopan Pavle Radenović (Mujezinović, Islamska epigrafika, 7).

Za Skender-pašu Ćiro Truhelka navodi da je porijeklom iz sarajevskog kraja, te da pripada srednjovjekovnoj bosanskoj vlasteli Mihaljevićima, dok je po Šabanoviću, ovaj po ocu Đenovljanin, a po majci Grk, odgojen na dvoru Mehmeda II Fatiha, sa kojim je došao u Bosnu u vrijeme vojnih operacija 1463. godine.

U posadi Hodidjeda 1455.godine je Husein sin Rajka, hizmećar Isa-bega. Balaban sin Bokčina 1462.godine posjeduje mulk imanje u blizini utoka Koševe u Miljacku, imanje koje je njegova stara baština naslijeđena od oca Bokčina i djeda Stipka. Te godine Balaban je prodao Isa-begu mezru Brus na Trebeviću, koju je ovaj zajedno sa drugim nekretninama uvakufio za izdržavanje tekije u Sarajevu. U popisu iz 1468.godine, Balaban je korisnik čifluka kojeg je kupio tapijom od Isa-bega, uz obavezu davanja desetine. Balabanov sin Alija je korisnik čifluka na Gorici, kojeg također koristi uz obavezu davanja desetine. Alijin čifluk se sastojao od napuštene baštine kršćanina Vukčemiša, koja se veže ( ili pripada) Trgovištu, i jednog vodeničkog vitla ( TD. No. 0-76 (1468/69), fol. 38v,39r; Aličić, rukopis, 148).Ovaj čifluk je kasnije od njega otkupio Skender-paša i uvakufio za izdržavanje tekije.

Timar Alije iz posade Borča, dat je Muhamedu Bosancu 8.septembra 1477.godine, jer se Alija razbolio i ne može obavljati svoje dužnosti u tvrđavi, što povlači sa sobom i gubitak timara. Timar Hizira, sina Turudova, dat je novom muslimanu Muhamedu na preporuku Ajas-bega, a kada je ovaj postao silahdar, dato mu je na upravu salo Jošanica. U nekim slučajevima uz imena imaoca timara upisano je i mjesto odakle dolazi (iz Plovdiva, Skoplja itd.).Timar Mađara Mahmuda koji se sastoji od dva sela u području Visokog i jednog sa područja nahije Dubrovnik, kada je ovaj umro dat je na osnovu pisma Ajas-bega, Kapidžiji Ahmedu, a kada je ovaj ubijen, novom muslimanu Skenderu “zato što je ovaj učestvovao u borbi sa sandžak-begom”. Timar kojeg čini selo Brnjica sa područja Mokrog, koristi Musa sin Nikole. Ovaj timar je 14.juna 1469.godine dat na korištenje novom muslimanu Ahmedu.Dakle, timare niko od njih nije dobio zato što je prešao na Islam, nego zbog vojnih zasluga.

Vojnički sloj srednjovjekovnog bosanskog društva, kojeg je sačinjavala sitna bosanska vlastela, vlasteličići i vlaše starješine, prihvatanjem Islama uključuju se u red spahija, koji ni u timarskom sistemu ne ulaze u feudalni, nego u vojnički sloj društva. Vojnuci, kako ih bilježe osmanski izvori, ušli su kao organizovani hrišćanski vojnički red, u osmanski vojnički stalež.

Sitna vlastela sa sarajevskog područja, prihvatanjem Islama zadržala je svoja prodična prezimena, pa je lahko pratiti njihovo srednjovjekovno porijeklo. Tako se 26.jula 1470.godine u carskoj službi pojavljuje Ali-beg i brat mu Smail-beg, sinovi Ivana Vlahovića, a Isak Jablonić kao svjedok na jednoj ispravi iz 10.novembra 1475.godine (Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici, 31 (br.29); Stojanović, Stare Srpske povelje i pisma, br.871-872; Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama, 99).U popisu Bosanskog sandžaka iz 1468.godine upisan je čifluk Skendera kojeg sačinjavaju dvije njive Jusufa Radosalića, po imenu Dvorište i Kundarić, u okolini Mokrog. Trećinu sela Žuželj koristi Jusuf Debelić u okviru čifluka koji mu je dodjeljen za vršenje vojne službe.”

Proces prihvatanja Islama (dio drugi)

“Vlasi koji su u srednjem vijeku, sa svojom organizacijom i djelatnošću predstavljali poseban socijalni milje, uklapali su se u osmanski feudalni sistem na različit način. U prvo vrijeme, za vršenje vojne službe bili su samo oslobođeni poreza, da bi kasnije njihovim starješinama, kao starješinama knežina, bili dodjeljivani timari, te su na taj način postajali sitne spahije. U slučaju ratnog pohoda sada su sami knezovi – timarnici imali vojnu obavezu (umjesto ranije obaveze koja je padala na deset domaćinstava). Porast broja knezova timarnika u Bosanskom sandžaku vidljiv je do druge polovine XVI stoljeća, kada počinje da opada. To je svakako u vezi sa potrebama osmanskih vlasti kojima vlaške usluge više nisu bile potrebne, ali i sa njihovom teritorijalizacijom (Handžić, O kretanju, 65. Nedim Filipović, pak, konstatuje da su vlasi u BiH predstavljali “masovnu osnovu islamizacije, zasnovane na dubokim promjenama ekomomskog, socijalnog bića vlaških masa”; Filipović, Islamizacija vlaha u Bosni i Hercegovini, 142-143. Potvrdu ovoj konstataciji ne nalazimo na sarajevskom području). Pored starješina, i drugi su vlasi kao vojnuci ulazili u redove martolosa, derbendžija, sokolara i akindžija. Oni, koji su teritorijalizacijom prešli na zemljoradnju, izjednačavali su se sa ostalim zavisnim stanovništvom.

U popisu Bosanskog krajišta iz 1455. godine upisan je vlah Hamza kao timarnik u posadi Hodidjeda, sa timarom u koji su ulazila sela Donji i Gornji Stup. On je i 1468. godine korisnik istog timara, ali sada u posadi tvrđave Kreševo (TD. No.0-76 (1468/69), fol. 103v.).

Ocjena da je zemljoradničko stanovništvo kasnije prešlo na Islam se također, ne može generalizirati. U pojedinim dijelovima Bosanskog sandžaka, upravo u ovom sloju bosanskog društva, proces prihvatanja Islama se odvijao paralelno sa prihvatanjem Islama od strane feudalnog sloja društva. Takav je slučaj sa područjem srednjovjekovne župe Vrhbosna, odnosno Sarajevske nahije, gdje dominira zemljoradničko stanovništvo (Filipović N., Islamizacija Bosne 53-66). Upravo zato je “brojčano najjača i teritorijalno najekstenzivnija islamizacija ostvarena u sarajevskom kraju”(Filipović, Napomene o Islamizaciji, 159). Kako je ovo župska oblast sa većinskim seoskim stanovništvom, sasvim je razumljivo prihvatanje Islama u tim sredinama uporedo sa vlastelom u čijem posjedu su se nalazila ta sela.

Pored sredina u kojoj se odvija, bitan faktor je i vrijeme u kojem ovaj proces započinje. Zna se da je sarajevski kraj došao pod stalnu osmansku vlast znatno prije nego je ona uspostavljena nad cjelokupnim teritorijem srednjovjekovne Bosne.Ne manje značajna je i vjerska situacija koju osmanske vlasti zatječu u pojedinim osvojenim oblastima. Zna se da su u Kraljevoj oblasti pored Crkve Bosanske veliki uticaj imali bosanski franjevci, da su Pavlovići do kraja ostali privrženi Crkvi Bosanskoj, dok je vjerska situacija u oblasti Kosača bila promjenjivija i ovisila je od trenutnih političkih prilika. Stoga je tvrdnja da se “pravoslavlje u hercegovoj zemlji stalno pomjeralo na račun bosanske crkve” neprecizna, bar kada je riječ o Bosni prije osmanskih osvajanja (Nilević, Srpska pravoslavna crkva, 81; Nilević, Proces afirmacije, 69).

Kao dio Kraljeve, kasnije Pavlovića oblasti, u srednjovjekovnoj župi Vrhbosni je bio dominantan utjecaj Crkve Bosanske. Uvjete za djelovanje ove crkve pružala su župska sela Sarajevskog polja, kao i lokalni trgovi koji nastaju upravo na osnovama agrarne proizvodnje. U Vrhbosni nije bilo sjedište bosanskih vladara, ali ni oblasnog gospodara, pa zato na ovom prostoru nema niti jednog franjevačkog samostana, niti sjedišta katoličke ili pravoslavne crkve (Čirković, Bosanska crkva u bosanskoj državi, 251).

Podatke o vjerskim prilikama u Vrhbosni daju pisani izvori, a potvrdu materijalni spomenici i toponomastički materijal. Indikativno je ime glavne tvrđave u Vrhbosni, Hodidjed, lokaliteta Djedove njive u selu Hrasnici kod Ilidže, Đedov Grob, njive u Gornjoj Bioči u Ilijašu, te njive Djedov Do u selu Vrapči u Vogošći. Zna se da je sjedište djeda Crkve Bosanske bilo u Kraljevoj zemlji, na području današnjeg Visokog, ali su isto tako u oblasti Pavlovića evidentirane brojne hiže pripadnika Crkve Bosanske, a da se na dvoru Kosača povremeno osjećao njihov jak utjecaj.

Još u XIV stoljeću u službi vlastele Pavlovića spominje se Vlatko pateren, kojeg Ćiro Truhekla poistovjećuje sa Vlatkom Vlađevićem, bosanskim vlastelinom koji je sahranjen u nekropoli stećaka na lokalitetu Vlađevina kod Rogatice. Radi se zapravo o Vlatku Tumurliću, uglednom pripadniku Crkve Bosanske, osobi u koju je Pavle Radenović imao veliko povjerenje. U XV stoljeću u službi Pavlovića spominju se krstjani Radovac i Radešin, potom i sam gost Radin Butković (Truhelka, Testament gosta Radina, 355-376; Truhelka, Još o testamentu gosta Radina 363-381; O Vlatku Tumurliću potpunije u : Čošković, Krstjanin Vlatko Tumurlić, 1-54), a zajedno sa njim i braća Radosav i Vukić Radilović, pripadnici sitne bosanske vlastele čija se plemenita baština nalazila u selu Radilovići, nadomak sarajevske Čaršije. Ovo selo će vrlo brzo ući u okvire gradskog područja kasabe Saraj, kao jedna od njenih mahala koja se formira do kraja XV stoljeća (Na lokalitetu Čadovina, jugoistočno od Rogatice, u groblju sa nišanima ukopana su braća Hasan i Ahmed Radilović, što je dokaz o prihvatanju Islama i ove bosanske vlastele. Vidi; Bešlagić, Nišani XV i XVI vijeka, 65-66). U popisu stanovnika Mahale sarajevske varoši iz 1489. godine je i Radivoj sin patarena. Mahala se formirala na području Stare Varoši iznad koje se steralo selo Radilovići.”

Komentar:

Mislim da se iz ovoga dijela citiranog poglavlja sasvim jasno može zaključiti da su na području današnjega Sarajeva i cijele Sarajevske kotline živjeli skoro isključivo Bošnjani pripadnici Crkve Bosanske, kako sitna vlastela tako i ostali slojevi društva koji su veoma brzo poslije dolaska Osmanlija prihvatli Islam. Ono što je posebno interesantno je i to je najkrupnija vlastela, ranga “oblasnih gospodara” poput Pavlovića bila krstjanska, što je pogotovo bitno kada vidimo kako se Pavlovići (Bošnjani i pripadnici Crkve Bosanske) danas pokušavaju nazor posrbiti i popravoslaviti te se čak i njihovi grbovi svojataju i iskrivljavaju pa je tako opština Pale prisvojila grb Pavlovića na kojem je iznad heraldičke tvrđave na crvenom polju, koja je inače na orginalnom grbu okružena ljiljanima, dodala krst i uklonila ljiljane a temeljnu crvenu boju štita promjenila u trobojnicu. Svašta.

Proces prihvatanja Islama (dio treći)

“Prvi popis Bosanskog sandžaka iz 1468. godine, pored pojedinačnih imena, bilježi i sela naseljena isključivo krstjanima. Tako su u has Isa-bega ulazila sela Dubrovnik sa 10, Hočevje sa 11 i Brezovice sa 14 krstjanskih kuća. Zanimljivo je da je prihod od ovih sela bio znatno veći nego od drugih sela sa istim brojem kuća.

Među čiflucima koji su kupljeni tapijom od Isa-bega, uz obavezu vršenja vojne službe, je čifluk Sarudže koji se sastoji od mezre pod nazivom Krstjanska baština, u selu Boguševcu koje pripada nahiji Saraj, a među čiflucima kupljenih tapijom uz obavezu plaćanja desetine je čifluk vojvode Hokšadema, kojeg čini trećina sela Doljani sa stavke krstjanina Radina (TD. No. 0-76 /1468/1469), fol. 39r, 61v; Aličić, rukopis, 148,255.). Pusto selo Boguševac moglo bi biti uz potok Boguševac (izvire iz istoimenog vrela, danas vrelo Begovac), po kojem se i čitav kraj na vrhu Bistrika prozvao Boguševac. Selo Doljani je identično današnjem selu Jelovci, jer se pod oba naziva spominje u popisu iz 1468. godine. Dakle, Krstjanska baština se nalazila na području današnjeg Boguševca na Bistriku, a imanje krstjanina Radina na području župe Mokro kojoj je pripadalo selo Doljani-Jelovci. Ovi podaci razrješavaju dilemu vezanu za postojanje krstjanske zemlje, te dilemu da li je ona mogla biti kolektivni ili pojedinačni posjed (Za Desanku Kovačević-Kojić krstjanska zemlja je posjed pojedinca, dok Sima Ćirković na osnovu bilješke da je “prokleti kralj, svakako Stjepan Tomašević u vrijeme progona 1459. godine, oduzeo Krstjanima zemlju i podijelio seljacima,” uzima krstjanske zemlje kao kolektivno dobro; Kovačević-Kojić, Privredni razvoj, 116; Ćirković, Bosanska crkva u bosanskoj državi, 237). Nije isključeno da pored pojedinačnih posjeda u rukama pripadnika Crkve Bosanske se ne pojavljuje i Crkva Bosanaka kao imalac zemljišta, koje bi moglo biti identično “crkvenoj zemlji” koju bilježe defteri XV stoljeća. Međutim to bi mogla biti samo zemlja koja je zajedničko dobro  sela u kojem oni žive (šume, ispaše i svega onog što je činilo zajedničko dobro svih seljana), nikako u smislu pojavljivanja Crkve Bosanske kao feudalnog posjednika. Nedim Filipović, također, misli da se radi o individualnim posjedima krstjana, koji ne predstavljaju veće komplekse zemljišta, ali su zato dobro obrađeni i daju veći prihod iznad prosječne seljačke baštine (Filipović, Osvrt na pitanje islamizacije, 402).

Iz navedenog je vidljivo da se proces prihvatanja Islama odvijao ravnomjerno, zahvatajući sve društvene slojeve bosanskog srednjovjekovnog društva, a da su ga prihvatali i hrišćani i krstjani. Nosioci širena Islama na ovom području, kao i u drugim djelovima Bosanskog sandžaka bili su učeni ljudi, najprije derviši, a kasnije imami, hatibi i kadije, uz obavljanje svojih osnovih dužnosti na koje su imenovani.

Na području same nahije Saraj upisano je u defteru iz 1468/69. godine 275 muslimanskih kuća, sa još 164 odrasla, neoženjena člana (potencijalne kuće). “Osnovna činjenica je da je sve to muslimansko stanovništvo bilo domaće, jer gotovo svi domaćini, kao i samci, imali su oca kršćanina” (Handžić, O širenju Islama, 43). Već u kasnijem popisu vidljiva je druga generacija muslimana, što je dokaz o dužini trajanja ovog procesa.

Krajem XV stoljeća na sarajevskom području upisano je 3805 kuća muslimana, 2620 neoženjenih, 43 udovice i 53 baštine koje drže muslimani. Od tog broja, na području same kasabe Saraj, prema popisu iz 1515.godine upisano je ukupno 844 kuće, sa 366 neoženjenih muslimana i 36 udovica, dakle oko 4500 stanovnika. Kako se do kraja XV stoljeća u kasabi Saraj formiralo dvadesetak, a ne 15 mahala, kako ih bilježi popis iz 1515/1516. godine, za predpostaviti je da je ovaj broj bio daleko veći. Imajući u vidu broj hrišćanskog stanovništva (74 hrišćanske kuće i 15 udovica, 12 baština koje drže hrišćani, te 66 kuća dubrovačkih bazerdžan), s pravom se može zaključiti da je kasabu Saraj krajem XV stoljeća, više od dvije trećine činilo muslimansko stanovništvo.

Na kraju treba istaknuti da je Islam tolerisao postojanje drugih vjera, pa je tako bosanski franjevac fra Anđeo Zvizdović, 1463. godine dobio od sultana Mehmeda II Fatiha, Ahdnamu kojom se daju vjerske slobode bosanskim katolicima. Iste slobode garantuje i Skender-paša “poštenim kuštodu fra Angelu da si hodi slobodno vsugdje po rusagu gospodina cara, zato što je pošten redovnik i što su mu u službi njegova braća knez Domsa i knez Milutin” ( Mandić, Autentičnost Ahd-name, 61-90; Truhelka, Isprava Skender-paše, 609-610). U službo Isa-bega, kao njegov dijak spominje se kršćanin Herak Vraneš i Mihajlo, a kao njegovi izaslanici, Tvrdiša Bogutović, Branislac, Teodor, kefalija Stefan, Branilo Stepanović, Aleksa i ceribaša vlah Svinjarević. Ovog posljednjeg nalazimo i u službi Ajas-bega, dok u službi Skender-paše susrećemo vlaha Radosalića (Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici, 49, (br.56).).

Na osnovu podataka o izgrađenosti Čaršije, formiranim mahalama, objektima javne namjene u njima (džamijama, mesdžidima, banjama, hanovima i dr.), te broju stanovnika, s pravom se može konstatovati da su krajem XV stoljeća stvoreni svi uvjeti za razvoj kasabe početkom XVI stoljeća do statusa šehera.”

Izvor: Sarajevo i njegova okolina u XV stoljeću, Vesna Mušeta-Ašćerić.

Komentar:

Vrlo često se može pročitati o “Turskom zulumu”, “tamnom vilajetu”, nepodnošljivom životu kršćana pod “Turcima” i ostalim glupostima koje se plasiraju sa raznih strana ali čitajući priloženi tekst možemo samo zamisliti koliki bi bio Bošnjački nacionalni prostor da su, kojom srećom, Austrija i Venecija bile tako “zaostale” poput Osmanskog Carstva pa da su Bošnjaci i muslimani Like, Slavonije i Dalmacije mogli biti barem kmetovi a kamoli službenici i povjerenici tamošnjih vlasti, kako su kršćani bili u BiH za vrijeme Osmanlija.

Advertisements

Single Post Navigation

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: