Historija Bosne Balkana i Bosnjaka

Historija drzava i naroda Balkana, povijesne teme, kontroverze pregled historije Srba, Hrvata, Bosnjaka analiza primarnih izvora franacki anali, de administrando imperio, Nestor ljetopis popa dukljanina povelje vladara i velmoza srednjovjekovna crkva bosanska Balkan history: wars. cultures history of Serbia Bosnia Croatia… historical topics

Martin Gjurgjević – Memoari sa Balkana


Nekoliko zanimljivih citata iz memoara Martina Gjurgurevića koje objavljujemo u nekoliko nastavaka. Sami “memoari” su, kako i prof.dr.Mustafa Imamović kaže u predgovoru, “slaba knjiga ali ipak vrlo zanimljiva lektira koja je vrijedna općeg interesa”. Ipak odlično popunjavaju prazninu u oskudnoj bosanskoj memoarskoj literaturi toga doba. Nama su vrlo zanimljivi zbog slikovitih, iako sirovih, opisa dešavanja kojima je pisac lično svjedočio i koji nisu opisani skoro nigdje drugdje kao i zbog uvida koji pružaju u tadašnja dešavanja čije posljedice osjećamo čak i mi danas. Posebno su zanimljivi dijelovi koji pružaju uvid u nacionalno pitanje u BiH tj. kako se ono onda razumjevalo i doživljavalo.

Martin Gjurgjević je rođen u Doljanima  na krajnjoj južnoj tačci Bosne i Hercegovine. Školovao se u Dubrovniku, gdje je završio “jezuitsku gimnaziju na talijanskom jeziku”. Bio je činovnik u Osmanskoj upravnoj službi, u telegrafskim uredima u Mostaru, Sarajevu, Prištini i Bosanskom Brodu, svjedočio je ustanku u Hercegovini i Bosanskoj Krajini nakon čega odlazi u Crnu Goru i stavlja se na raspolaganje Knezu Nikoli, svjedoči bitci na Vučjem Dolu kod Bileće, a kada je postalo jasno da će Hercegovina (sa Bosnom) pripasti Austro-Ugarskoj a ne Crnoj Gori, odlazi u Mostar gdje je dočekao ulazak okupacionih trupa A.U sa generalom Stevanom Jovanovićem na čelu.

“Kad dogjoh u Sarajevo, bijahu ovi konzuli: francuski Moulin, kojeg su kasnije ubilli u Saloniku; ingleski Holmes; talijanski: Durando; ruski: Čoulepnikoff; njemački Blau, a austrijski: Haas. Konzuli su igrali veliku ulogu u upravi; za svaku bi malenkost letjeli u konak i pritisak činili na valiju, da učini ovo ili ono. Konzuli su se vazda držali solidarno, u važnim bi predmetima obdržavali zajedničke sjednice i kolektivne zaključke u ciframa brzojavno javljali svojim vladama i poslanstvima u Carigrad.

Konzuli su dobro i udobno živjeli. Svaki je imao kočiju i jahaće konje, a jao si onome, koji se pred njima ne bi uklonio na sokaku. Svi su davali češće plesne soiree, a ingleski je konzul imao i megjunarodno pozorište, naravno na francuskom jeziku.Predstavljala su gospoda i gospogje iz toga diplomastičkog zbora. Komadi su bili većinom drame i vesele igre. Predstava b se završila plesom, a iza ponoći bi slijedio sjajan objed počam od bouillona. Tu se je pilo vino iz Bordeauxa i šampanjac, a soiree bi se završila kotillonom. Megjutim je austrijski generalni konzul Haas umro u Busovači, putujući iz Beča u Sarajevo s dopusta. Na njegovo mjesto dogje Herzfeld; on je bio vjeran pobočnik cara Maksimilijana u Meksiku. Nadvojvotkinja Sofija vrlo ga je voljela već iz uspomena na pokojnog Maksa.”

Komentar: Nevjerovatno ali za više od 140 godina se u BiH malo toga promjenilo što se tiče situacije sa kojekakvim stranim opunomoćenicima i bjelosvjetskim predstavnicima i njihovog statusa i uloge u BiH. Kao što su naši pretci morali spasavati živu glavu pred njihovim kočijama i bijesnim konjima tako i mi danas moramo bježati na pločnike pred njihovim “core diplomatique” džipovima sa zatamnjenim staklima i obijesnim vozačima. Dobro je pa još ne dobijemo i korbačem preko urođeničkih leđa. Isto tako je frapantno kako i dan danas ambasadori kao i ondašnji konzuli imaju nepristojno veliki uticaj na domaće političke predstavnike koji bi trebali odgovarati svojim biračima a ne njima i nesrazmjerno veliki upliv u domaća politička pitanja, koja tretiraju u svjetlu interesa vlastitih država, a što je još gore danas više oni ne moraju da trče valiji u konak da intervenišu, neko naše valijice trče njima u ambasade po uputstva. Izgleda da mi danas nismo čak ni postkolonijalno društvo poput mnogih afričkih država nego da obitavamo još uvijek u 19. vijeku.

“Nije pukla prva puška u Nevesinju , kao što neki pričaju, nego u Dračevu na Krupi stolačkog kotara. U mjesecu maju 1875. godine diže se katolička raja na pušku svih sela od Kupe do Kleka, a to su: Neum, Klek, Gradac, Papratnica, Utovo, Ravno, Zelenikovac, Moševići, Hrasno, Dubravica, Svitava, Sjekose, Bajovci, Dračevo i Doljani. Tada se skupi 2000 ustaša sve po izbor junaka, urediše svoju vojsku na četri tabora, a izabraše za vrhovnoga vojvodu parahoa iz Graca Don Ivana Musića, nećaka biskupa fra Angjela Kraljevića. Organizovaše dakle vojsku na tabore po 500 vojnika, a imali su iza vojvode serdara i četri komandira (majora), podkomandire, kapetane i oficire. Jedan se komandir zvao Mijo Brstina; bio je pravoslavni ali prema kršćanima vrlo dobar čovjek. Tada se nije znalo za srpstvo ni za hrvatstvo. Svi su dobili bili puške ostraguše iz Dalmacije i silesiju džebhane (municije).

Komentar: Pored zanimljvih, mada već poznatih, činjenica u ogoromnom uplivu koje je svećenstvo, i pravoslavno i katoličko,  imalo na raznorazne kojekakve ustanke tj. glorifikovane pokolje i etnička čišćenja “Turaka” tj. Bošnjaka iz južne Hercegovine u zadnjih 300 godina, kao i očiglednom karakteru iz vana sponzoriranog “ustanka” ovdje je posebno zanimljiv podebljani dio koji nam potvrđuje ono što mnogi drugi relevantniji izvori i arhivska građa govore. U BiH nije bilo ni Srba ni Hrvata u današnjem smislu sve do kasnog 19.vijeka i posrbljavanja i hrvaćenja koje su tada uslijedila kroz crkve, školstvo i kulturna društva. Ovaj podatak je još upečatljivi kada vidimo da dolazi iz memoara koji su pisani još u 19.vijeku i to od osobe tipa Martina Gjurgjevica, čija vjerska pripadnost, simpatije prema ustanicima, prisustvo u pratnji Kneza Nikole tokom bitaka, bijeg preko granice radi straha od “Bosanskog bašibozuka” i kasniji angažman u upravi A.U jasno govore o idološkoj opredjeljenosti. Ono što današnji falsifikatori historije tako uporno i očajno negiraju kao centralni argument koji im smeta u opravdavanju njihovih stavova, Martin Gjugjurević je iznio kao obični sporedni podatak koji se podrazumjeva, nešto sasvim obično i nevažno i normalno poput zelene boje trave, jednostavno zato što je to tako bilo.

U mjesecu augustu iste godine pregje buna i u Bosnu. Na hrvatskoj se granici ukazaše: general Despotović i Petar Karagjorgjević, prvi u prilog Obrenovića a drugi sam za se. Despotović je pomagao ustaše i novcem i dobrovoljcima iz Srbije, a Karagjorgjević je gledao, da bez troška i bez svoje krvi gotovo dočeka. Svi su mu to spočitavali i govorili: “Za što Petar Karagjorgjević nije doveo desetak hiljada Švicara, onih dobrijeh strijelaca, i donio nekoliko milijuna novaca, pa bi imao velikog uspjeha, jer bi se uz Švicare okupilo tri puta toliko bošnjaka?”. Jest, ali to ne bi Austrija dopustila.

Komentar: Ovdje primjećujemo opet istu tendenciju direktne umješanosti okolnih država u podstrekivanje ustanka i to radi sopstvenih hegemonističkih ciljeva. To jasno govori prisustvo izaslanika u Srbiji tada vladajućih Obrenovića kao i prisutvo Petra I Karađorđevića, budućeg Srpskog kralja. I opet se mora primjetiti ogromna sličnost takvih dešavanja događajima tokom cijelog 20.vijeka kao i sa vremenima u kojima mi živimo. Veoma je zanimljivo i indikativno opet ponovljeno nazivanje tadašnjih pravoslavnih ustanika (današnjih Srba) Bošnjacima.

Uzduž sve Save tj. do Jasenovca, pa opet uzduž Une do Petrovca i Grahova popališe ustaše čardakove begova i aga, tako da ništa ne ostade.

Komentar: Kroz ovaj pasus se može primjetiti da se način vođenja rata protiv Bošnjaka nije ni malo promjenio od 19.vijeka. I u nedavnoj agresiji je prva meta bio imućniji, obrazovaniji ili politički angažovanji sloj Bošnjaka, što radi obezglavljivanja Bošnjačkog naroda i otežavanja organizacije otpora što radi prizemnog motiva pljačke.

U to činovnik megjunarodnog brzojava, Joakim, bješe iz Gradiške pobjegao u Slavoniju, no ne od turskog zuluma, nego od straha, kad je čuo, da će ustaše iz Kozare navaliti na grad, popaliti ga i poubijati sve, što je tursko.

Komentar: Opet tako nam poznati motiv silaska iz šuma u gradove i istrebljivanja svega što je “tursko”. Upravo iz ovakvih historijskih zabilješki se može vidjeti da fenomen “čišćenja turaka”  nije nešto novo nego da se radi o duboko usađenoj tradiciji i jednom specifičnom pogledu na svijet oko sebe, skoro načinu života, kojeg nije prozivela nikakva “nacionalistička” politika ili neka stranka, niti je produkt iznenadnog masovnog ludila i ubilačke histerije, nego se on formira od malih nogu i nosi iz kuće kao ponosna baština. Na žalost ono od čega je još onda pobjegao neki Joakim nisu mogli izbjeći Bošnjaci Prijedora i Kozaraca ni 1941-1945 ni 1992-1995.

Turci su se ipak bolje borili nego ustaše; oni su bili vazda pod oružjem, pa i stari ljudi, koji su preživjeli više bojeva, borili su s novacima uz rame novaka, te ih učili i sokolili. Najposlije Turci savladaše ustaše, poubijaše ih okolo 200, spališe im drvene utvrde, a ostali se razbjegoše po Motajici, pa kasnije prebjegoše u Slavoniju.Megdju ustašama bijaše malo Bošnjaka. Ta je ustaška četa bila sastavljena iz dobrovoljaca, što su bili nadošli iz Srbije.Većinom su bili sasvim mladi ljudi, a može se reći, da je bilo i dječaka megju njima. Pa kako da se bora takovi nejaki i neiskusni s vještim Turčinom!

Komentar: Izgleda da je i u ono vremena bio prisutan fenomen vikend-četnika koji  su dolazili u BiH da ubijaju i pljačkaju. Možemo primjetiti da se i propagandi rad nije izmjenio mnogo, nego da je skoro isti kao i onaj iz nedavne agresije, pa tako dobrovoljci nabrijani na ubijanje i pljačku “turaka”, dobrovoljci kojima nije bilo mrsko potegnuti iz Srbije sve do Posavine, poslije stradanja od ruke obližnjeg “strašnog i vještog Turčina” postaju “nejaka i neiskusna” nejač, a ima i čeljadi među njima. Pa da čovjek zaplače od tuge za tim dobrohotnim veselim dječacima. Inače još jednom nailazimo na očiglednu razliku koju Gjurgjurević pravi između pravoslavnih dobrovoljaca iz Srbije i domaćih pravoslavnih ustanika koje naziva Bošnjacima.

U to doba jedne nedjelje Fra Filip Čutura, parok u Posušju, naredi svojim župljanima, da sljedeće nedjelje smiju u crkvu doći samo muški, a žene i djeca da ne smiju k misi. Kad dogje ta nedjelja i misa bi gotova, sazva taj parok Fra Filip Čutura župljane pred ckrvu i tu ozbiljno im drža govor u namjeri, da ih potakne na ustanak. Tako i u Bekiji buknu vatra megju katolicima.

Kometar: Ovo pruža još jedan uvid odakle je sve dolazila agitacija za ustanak i da se nije radilo ni o kakvoj klasnoj borbi nego o iz vana dirigiranom nacionalno-vjersko obojenom pokušaju istrebljenja Bošnjaka.

Lasno se je bilo ustašama izdržavati: silni su se novci kupili u Rusiji u prilog ustašama. Neki Boždarević Veselicki (kazivao mi je da je starinom iz Hercegovine) bio donio iz Rusije nekoliko stotina hiljada rubalja za ustaše; pače on ostade u ustaškom taboru sve do svršetka ustanka. Ustaše su imale pušaka, praha i olova izobila.

Komentar: Još jednom velika sličnost sa nedavnim dešavanjima.Određeni vjetrovi pušu uvijek iz istog pravca. Znakovita je i još jedna paralela iz skore historije, a to je da su “obespravljeni i ugroženi” nekako višestruko bolje pripremljeni, naoružani, opskrbljeni i iz vana potpomognuti nego “ugnjetivači”.

Već Srbija i Crnagora navijestiše rat Turskoj, te krenuše vojske prema granicama u mjesecu junu 1876. U opće je svaki mislio, da će Turska podleći oslabljena ustancima u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini. Ja sam držao za cijelo, da će Crnagora lasno zaposjesti Hercegovinu, pa me popade vruća želja, da idem na bojište.

Komentar:U ovom citatu se mogu dobro osmotriti kako lična uvjerenja samog pisca memoara (što ga čini još vjerodostojnijim u vezi njegovih drugih opservacija) tako i cijela priča oko karaktera ustanka tj. njegove direktne povezanosti sa aspiracijama susjednih država, pogotovo što se tiče teme Crnogorskih pretenzija na teritorij BiH, o čemu smo već pisali ranije.

Tu bijaše na konaku okolo 500 Dalmatinaca, dobrovoljaca iz Krivošija i Boke Kotorske sa jednim kapetanom, koji im je bio zapovjednik. Oni su se vraćali iz crnogorskog tabora k svojim kućama. Kapetan je strašno grdio Crnogorce, što ih nijesu htjeli primiti u vojsku. Ja nijesam mogao saznati pravu istinu, za što ih nijesu htjeli primiti; nu mislim, da će biti pravi uzrok to, što je Austrija zahtijevala, da se imadu natrag opremiti zbog neutralnosti.

Komentar: Uloga oduševljenih kršćanskih dobrovoljaca “sa strane”, odnosno iz bližeg i daljenjeg komšiluka pokazuje, pored spomenutih pljačkaških razloga,  jedan kontinuitet u namjeri smanjivanja životnog  prostora Bošnjaka koji je skoro pravolinijski tekao od prve polovine 17.vijeka, kao i  shvatanja ovih dobrovoljaca o razlozima borbe i o zajedničkom imenitelju koji ih je povezivao sa kršćanskim ustanicima i Crnogorcima. Nema tu govora o nekakvoj klasnoj borbi ili socijalnim nepravdama kao razlozima nego o čistom pokušaju širenja granica i istrebljenju “turaka” iz etničko-vjerskih pobuda.

U to počeše sa sviju strana stizati malo po malo vojske sa svojim vojvodama. Sve je već bilo na okupu osim Lazara Sočice, koji je bio daleko otišao na Ivan-planinu, da presiječe puteve turskoj vojsci, ako bi dolazila iz Bosne u Hercegovinu, te da zaposjedne Konjic, pa da tako sva Hercegovina pane u crnogorske šake. Lijepa je to osnova bila, ali bijaše malo vojske poslano da osvaja Mostar, a i onaj poraz u Bišini pokaza, da sredstva nijesu odgovarala osnovi.

Komentar: Već smo ranije iznosili ovakve činjenice o ekspanzionističkim namjerama Crne Gore prema teritoriju BiH u članku “Pretenzije Crne Gore prema Hercegovini” a evo i ovdje im nalazimo potvrde. Vidimo da su apetiti bili daleko veći od onoga što je Crna Gora otela pa zatim dobila Berlinskim kongresom. Ipak je od svega najupečatljivji strašni pad snage i i očita nemoć Bošnjaka koji su u manje od pola decenije dočekali da im Crnogorska plemena i klanovi, koji su do jučer kao obični hajduci morali da se kriju po pećinama onih  svojih nekoliko planina, sada otimaju čitave gradove i cijele krajeve i to nastupajući sa pozicije suverene države a da Bošnjaci to posmatraju iz pozicije objekta, živog plijena tj. nekakvih nedefinisanih žitelja, “turaka” koje niko ništa ne pita ali koji su se tu eto zatekli. A samo koju deceniju ranije situacija je bila skoro potpuno obrnuta. Cijela ta tema zaslužuje dugu elaboraciju ali po našem mišljenju za takvu situaciju su možda ponajviše krivi pokolji i pomor tadašnje Bošnjačke elite tj. vojno-zemljoposjedničke aristokracije kao nosioca samostalne Bošnjačke vojne snage i kao baštinika ideje Bosanske samostalnosti, jedinstvenosti Bošnjačkog životnog prostora i vlastite suverenosti (ma kako ta ideja bila sirova i u začetku) a koje je sporovelo Osmansko Carstvo u prvoj polovini 19.vijeka, i to nekoliko puta.

Odmah nakon ove bitke popališe Crnogorci sva turska sela po Planome, a bijela vojska (crnogorske žene) poplavi sav zastrašeni prijedjel i oplijeni sve, što je mogla naći i nositi.

Komentar: Još jednom vidimo taj motiv sveopšte i temeljite pljačke koji uvijek prati sve ratove protiv Bošnjaka.Branko Ćopić je pisao o ovom fenomenu pljačkaša svih uzrasta koji prate udarne jednice za vrijeme drugog svjetskog rata a i oni koji su preživjeli agresiju znaju kolika je bila pohlepa agresora za apsolutno svim, od nakita preko bijele tehnika pa do kućnih instalacija.Hajdučija.

Lazar je vraćajuć se od Konjica bio popalio sve, što je bio našao na putu. Metohija, Lipnik i sva mjestanca po Gatačkom polju biše pretvorena u pepeo; tu nije bilo više ni žive duše. Kula i dvorovi Dedage Čengića u Lipniku kraj potoka pretvoriše se u garave ruševine; samo turbe Smail-age Čengića poput džamije sa drvenom munarom poštedi vojvoda Lazar Sočica.

Komentar: Još jedan pisani dokaz o pogromima Bošnjaka Hercegovine, posebno istočne  i kako su oni ovakvim stradanjima svakih nekoliko decenija, još od 17.vijeka, nestajali sa svojih ognjišta a njihovi krajevi koje su odvajkada naseljavali postepeno postajali sinonim za “vekovnu pravoslavnu zemlju”  pa čak i prava uporišta najvećeg nazadnjaštva u tom smislu (četništvo i sl.).Čak i ovdje, u tim vremenima, vidimo svu tragiku priče o tzv. “multikulturalnosti” koja je Bošnjacima već nekoliko puta došla glave i skoro ih biološki uništila, kao i pogubnost Bošnjačkog neshvatanja potrebe za izbjegavanjem gajenja guje u njedrima jer upravo je spomenuti Lazar Sočica bio svojevremeno jedno vrijeme u pratnji poznatog junaka Derviš-paše (Dedage) Čengića, koji je umro malo prije opisanih događaja, čije je dvorove nekoliko decenija ranije spalio. Na žalost čak i danas se Bošnjacima nameće ista pogibelj koja im uvijek donose ista ružna “iznenađenja” i “razočarenja”.

Pukovnik Tomel sjaši sa konja pred kneževim čadorom i predade pismo Njegovu Visočanstvu. To je pismo bilo vrlo tajno, ali ta tajna nije mogla ostati vazda tajna. Austrija saopćava Crnojgori, da će Bosna i Hercegovina najposlije pripasti Austro-Ugarskoj, te joj savjetuje, da ne proliva krv uzalud po Hercegovini, nek se drži prema Hercegovini defenzivno, a prama Albaniji neka operira, kako god hoće. To pismo ne učini dobra utiska, već sve ogorči.

Komentari: I u nekom zlu, malo dobra.

Tako pop Bogdan Zimonjić, vojvoda gatačkih ustaničkih četa, postade kajmekamom (kotarskim predstojnikom) gatačkog kotara sa 2000 forinti godišnje plaće u Gacku. On je s okupacijom prošao najbolje od svih borilaca za slobodu. Njegovi su sinovi akademički naobraženi, te ih vidimo danas: jednog kao kotarskog predstojnika, a drugog kao vladiku.

Komentar: Jedan od odgovora na pitanje zašto se zločini nad Bošnjacima uvijek ponavljaju skoro ciklično u istoj formi, od strane istih naroda i grupa, vrlo često čak i od strane različitih generacija jednih te istih porodica, leži upravo u ovom citatu. Vidljivo je da se zločin, sa stanovišta, materijalno ekonomske situacije, ideoloških ciljeva i pozicije izbjegavanja kazne od ljudske ruke, uveliko isplatio. Uvećan ekonomski status, dobar glas i pozicija u vlastitom narodu, izbjegavanja kaznene ruke bilo kakvog ljudskog zakona i mogućnost da se nasljednici spremaju i pripremaju za veće domete je nešto što je pratilo veliku većinu zločinaca nad Bošnjacima od 1875 pa do 1995. Tzv. “ustanici” postaju kotarski A.U predstojnici, komite i velikosrpski teroristi iz prvog svjetskog rata postaju nacionalni heroji i visoki službenici u SHS i Kraljevini Jugoslavije, četnici iz drugog svjetskog rata postaju zaslužni partizanski prvoborci i partijski funkcioneri FNRJ i SFRJ, četnici i agresori iz nedavne agresije također u velikom broju nekažnjeno uživaju u gradovima i selima koje su oteli a dobar broj njih čak i radi u zajedničkim institucijama BiH na svim nivoima (da ne spominjemo entitetske institucije). Ono što je zajedničko svim ovim periodima je nekažnjen zločin radi čega se u očima nadolazećih generacija taj zločin upravo i isplati. Još jedna ogromna sličnost svih ovih perioda koje prate zločine je i dolazak vrsta vlasti ili sistema, niti u jednom Bošnjaci nisu imali snagu ili način da kazne zločine i ponište njihove rezultate na odgovarajući način. Pametnim pouka.

Lazar Sočica i ostale ustaške vogje ostadoše u Crnojgori, gdje su imali dosta prostora, da se nasele, pošto je Crnagora Berlinskim ugovorom mal-ne dvostruko raširila dobivši kotarove Pive, Nikšića, Podgorice, Bara i nekih pokrajnih dijelova Gacka, Bileća i Trebinja.

Komentar: Nekada temeljni prostori Hercegovine, danas u očima ogromne većine Bošnjaka odvajkada strana zemlja sa kojom Bošnjaci nemaju mnogo zajedničkog. Hoće li tako za stoljeće biti i sa Trebinjem, Bilećom, Nevesinjem, Ljubinjem, Fočom, Gackom…ovisi o Bošnjačkoj količini samodestruktivnosti i jačini želje za samoodržanjem i opstankom.

http://kiraethana.wordpress.com/category/historija-bih/bosna-u-osmanskom-razdoblju/

Advertisements

Single Post Navigation

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: