Historija Bosne Balkana i Bosnjaka

Historija drzava i naroda Balkana, povijesne teme, kontroverze pregled historije Srba, Hrvata, Bosnjaka analiza primarnih izvora franacki anali, de administrando imperio, Nestor ljetopis popa dukljanina povelje vladara i velmoza srednjovjekovna crkva bosanska Balkan history: wars. cultures history of Serbia Bosnia Croatia… historical topics

Huskina Vojska (Husein Miljkovic) by Zlatni Ljiljan


Huska Miljković se rodio u Trnovi-Podzvizd kraj Velike Kladuše, godine 1905., a ubijen je kraj Male Kladuše, 27. aprila 1944. Bio je karizmatična osoba, te se sam malo-pomalo izgradio u izvanrednog političara i vojnog komandanta. Imao je svoju miliciju, koja je bila snažna kao jedna oveća brigada te kontrolirao cijelu Cazinsku Krajinu i zaveo svoj sistem pravde.

Ustašama nije dozvoljavao pristup, jer je branio i neka srpska sela, dok se četnici, pak, nisu smjeli ni pojaviti na njegovoj teritoriji. Trgovina je bila slobodna, privatna imovina se poštovala, ali su bogatiji morali davati priloge vojsci. Vojska se hranila, mahom, po vlastitim kućama.

Pošto je u ratu zauzeu neutralni stav za njega su se počeli otimati sve strane.

Ako bi zatrazili prolaz, on bi domobranima, partizanima pa i Nijemcima to dozvoljavao uz odštetu u hrani, oružju i municiji. Njegove krajiške jedinice su bile disciplinovane i veoma borbene, tako da su se svi dogovori sa njim poštovali. Na svojoj teritoriji je Huska tolerisao sve vojne bjegunce, iz raznih formacija, i od toga je stvoren “Zeleni kadar” koji se dugo zadržao na području Krajine.

Nijemci su mu predlagali da njegovu jedinicu moderno opreme i naoružaju, da mu daju velike količine municije i uniformi, ali da ne pusta partizane na svoju teritoriju. U isto vrijeme, partizani su mu ponudili pregovore. Cazinska Krajina je tada bila vezana za Hrvatsku i sa njim je pregovarao Veco Holjevac (popularni partizanski komandant, komesar korpusa, poslije rata gradonacelnik Zagreba), komesar korpusa. Uspjeli su ga nagovoriti da privati njemački prijedlog, pa da prijedje u partizane kada ga naoružaju i opreme. Obećan muje čin pukovnika, Halilu, njegovom zamjeniku čin potpukovnika, svim komandantima bataljona čin majora, komandantima četa čin kapetana, a komandirima redova čin poručnika. Osim toga, obećano mu je da ce biti komandant divizije i posto je prije bio u vezi sa Pokretom da ce biti primljen u Okruzni komitet i Komitet divizije. Jos mnogo toga mu je obecano. U nekim je pregovorima učestvovao i Adil Zulfikarpašić na strani partizana i on je potvrdio sve ove navode.

Huska Miljković je bio narodni čovjek. Čovjek koji nije bio školovan, ali uvijek je znao sta hoće i vodio se interesima svoje Krajine i svog naroda. On je sve dogovore izvršio, kao i Štab korpusa. Njegova divizija – Unska operativa grupa – oslobodila je prolaze za Bosansku Krajinu i tada su poČele njegove nevolje. “Bosanski” kadrovi i Pokrajinski komitet Bosne gledali su drugačije na cijelu stvar i Huskina samostalnost, po njima, nije bila uklopljiva u sistem partizanskog ratovanja. Malo-pomalo, on je likvidiran i kompromitiran.

Narod je o njemu pjevao i iskreno ga volio. Partizani su mnogo truda utrošili dok su njegove jedinice – Unska operativa grupa – prihvatile borbeni nivo.

Poslije rata je njegova jedinica rasformirana i skoro svi kadrovi izbaceni iz Armije, JNA.

O liku Huske Miljkovića, njegovoj muslimanskoj miliciji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i refleksiji na Cazinsku Krajinu bilo je riječi u zapaženim predavanjima dr. sc. Zlatka Hasanbegovića i mr. sc. Fikreta Midžića. Dugo vremena pitanje muslimanskih vojnih formacija u Drugom svjetskom ratu na prostoru Bosne i Hercegovine bilo je zapostavljeno u službenoj historiografiji. O njima postoje samo neki fragmentarni osvrti, osim studije o ovoj temi koju je obradio Adnan Jahić pod nazivom “Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu”. Iz publiciranih izvora i fragmentarnih osvrtao muslimanskim vojnim formacijama, vidljivo je da su one formirane na višemjesta u BiH. Stvaranje ovih muslimanskih vojnih formacija u gotovo svim dijelovima BiH je bio prirodni izraz muslimanske svijesti o nužnosti vlastite odbrane, odnosno, samoobrane u vremenu kada jednom dijelu muslimana nije bilo do političkih igara i ideoloških špekulacija. Sve političke konotacije došle su kasnije kada su muslimanske vojne formacije pod različitim imenima bile formirane kao: Zeleni kadar, Oružnička legija, Muslimanska milicija, Muslimanski oslobodilački pokret, Muslimanska nacionalna organizacija, Bosanski planinci, itd. Poseban osvrt, u studiji mr. sc. Fikreta Midžića odnosio se na fenomen formiranja Muslimanske milicije Huske Miljkovića na prostoru Cazinske Krajine 1943. godine, formirane upravo iz logike muslimanske samoobrane, odnosno, zatvaranja i izoliranja. Oslanjajući se na brojnu i dobro naoružanu vojnu formaciju, HuskaMiljković je bio stvarni gospodar Cazinske Krajine. Igra, koju je vodio između ustaša, Nijemaca, četnika i partizana predstavljala je metodu političkog ponašanja u kojoj je pokazao svoju nadmoć prema svim sudionicima tadašnjih događaja, a u narodu stvorio uvjerenje da je on vlast. Time je na području Cazinske Krajine, kompletno naseljenim muslimanskim stanovništvom, stvorena jedna specifična kontraverzna situacija čiji je izraz upravo bio partizanski dezerter Huska Miljković oko koga se okupila vojska dezertera. O slučaju predratnoga krajiškog komunista Huske Miljkovića, koji je trajao tek godinu dana,od sredine aprila 1943. do aprila 1944. kada je ubijen pod djelomice nerazjašnjenim okolnostima, nadasve zanimljivo jegovorio i povjesničar dr. sc. Zlatko Hasanbegović. “Miljković je, kao jedan od komunističkih organizatora srpskog ustanka protiv Nezavisne Države Hrvatske iz ljeta-jeseni 1941., u aprilu 1943. Neočekivano napustio partizane i s nekoliko svojih ljudi se predao zapovjedniku 11. pješačke domobranske pukovnije u Velikoj Kladuši, pukovniku Nardeliju. Nakon toga oblikuje samostalnu protupartizansku vojnu skupinu kojoj pristupaju mjesni muslimanski bjegunci iz ustaških i domobranskih postrojbi. Miljkovićev pokret ima nominalno lojalističko držanje prema vlastima Nezavisne Države Hrvatske, koje ga nastoje pridobiti za suradnju i uključiti u sklop Ustaške vojnice putem nikada postrojenog Ustaškoga krajiškoga dobrovoljačkog zdruga. Ovakav odnos je prekinut u martu 1944. kada je Miljković partizanima predao skupinu ustaških časnika za vezu s njegovim pokretom i mjesnih upravnih dužnosnika čime je nagovijestio prelazak na partizansku stranu. To je dovelo do nezadovoljstva među njegovim protukomunistički raspoloženim pristašama, pa je Miljković u aprilu 1944. pod nejasnim okolnostima likvidiran od ljudi iz svoga neposrednog okruženja”, objasnio je Hasanbegović.

Prema riječima rahmetli Saliha Miskića, Husku je iz zasjede ubio Bajro Baba Keserović, a partizani su za atentat optužili Nijemce.

(Važno je napomenuti da je većina Huskine milicije učestvovala u Cazinskoj buni i da se nezadovoljstvo njegovim ubojstvom, prema nekim mišljenjima, dovodi u vezu s podizanjem tog ustanka)

Huska se pozdravio sa trojicom bivših saboraca i, zajedno s njima, krenuo u pravcu Todorova. Koračao je s njima ništa ne sluteći. Tek što su prešli stotinjak metara, Bajro, koji je išao odmah iza Huske, ispalio je puščani metak u Huskin potiljak i ovaj je na mjestu ostao mrtav. Pošto je glavni zadatak bio izvršen, trojica atentatora bježe u Cazin gdje su svojim gospodarima, Nijemcima i ustašama, podnijeli izvještaj o izvršenim ubistvima“. A potom se ističe da je Huska sahranjen uz najveće vojne počasti, te da je dženazi prisustvovalo više hiljada stanovnika… (Izvor: „Velika Kladuša kroz stoljeća“,Aleksandar Aco Ravlić, 1987.).

Ova verzija o Huskinom ubistvu bila je „istina“ koja se nije smjela dovoditi u pitanje sve dok je trajala vladavina Partije. Zvanično nije se smjelo spominjati ni Huskino ime. Međutim, Huskina smrt, kao i njegova uloga u ratu, bila je predmet istraživanja brojnih historiografa. Veoma značajan doprinos rasvjetljavanju ove tabu teme dao je mr. Fikret Midžić u svom radu „Muslimanska milicija Huske Miljkovića u Cazinskoj krajini“, iznesenom na naučnom skupu Zagrebu 2010. godine. Na osnovu arhivskih dokumenata gospodin Midžić nedvojbeno dokazuje da su partizani planirali likvidaciju Huske Miljkovića, da su te pripreme vršene vješto u dužem periodu, prikazujući ga da je on „kriv za smetnje u Cazinskoj krajini“ i slično.

Argumenti-svjedočenja:

1.) Dolaskom u partizane u drugoj polovini 1943. godine gospodin Hakija Pozderac upućuje pismo Okružno komitetu KPH Karlovac (13. 09.) u kojem pored ostalog stoji „…ovamo u posljednje vrijeme došlo je do toga da je sav pošten narod počeo da pati. Hoćemo li dozvoliti zavođenje našeg naroda od strane Huske ili ćemo tu formaciju koja je sastavljena od bandita, koljača i pljačkaša dalje trpiti i dozvoliti njihovo širenje…“.

2.) Znakovita je i tadašnja izjava partizanskog komandanta Šukrije Bijedića „…ali od njega (Huske) zavisi mnogo, s njim se sada mora računati, kasnije vidjećemo. U revoluciji se događalo mnogo neobičnog, nesvakidašnjeg i to me više ne uzbuđuje“.

3.) Adil Zulfikarpašić, prilikom boravka u Cazinskoj Krajini, pored ostalog, je u vezi Huskine likvidacije izjavio: „…malo pomalo on je likvidiran i kompromitovan. Organizirano je ubistvo tobože od neprijatelja, zatim mu je priređena velika dženaza. Narod je o njemu pjevao pjesme, a nakon rata njegova je jedinica rasformirana i skoro svi kadrovi su izbačeni iz armije“.

Autor (gosp. Midžić) svoj rad završava rečenicom: „ u mreži zaborava iščezavaju ljudi i događaji koje niko onda neće pamtiti ili čiji su posljednji svjedoci ili likvidirani ili umrli“. Ne sluteći i ne znajući da postoje dokumenti o Huskinom ubistvu suprotni partijskoj „istini“, već samo sumnjajući u „istinu“, 1990. godine (tragajući za istinom o „Cazinskoj buni 1950“) o događaju „Huska“ svjedočio mi je neposredni sudionik tadašnjih ratnih zbivanja u Cazinskoj Krajini i danas živi (nažalost teško bolestan) gosp. Stevo Božić.

„Sve do početka 1944. Huska je zadržao svoju samostalnost. Tada zaključuje sporazum sa partizanima i svoje jedinice u cjelosti podčinjava njima. Ali, prije toga, krajem 1943., po nagovoru partizana, sklapa sporazum sa Nijemcima, koji su ga naoružali „do zuba“. Partizani su njemu, i njegovim saborcima, obećali brojne privilegije, te da će on dobiti čin pukovnika. Međutim, to je bila varka. Huska, u to vrijeme najuglednija ličnost u Krajini, smetao je pojedinim partizanskim rukovodiocima. Približavao se kraj rata (pala je Italija, sile osovine su bile sve slabije), te se već tada počelo sa zauzimanjem mirnodopskih pozicija. Husku iz zasjede u Velikoj Kladuši, u aprilu 1944. ubija Bajro Baba Keserović i izvjesni Okanović (Baba je bio ustaški zastavnik prije nego što se priključio Huskinoj vojsci, a za vrijeme Huskinog ubistva partizan). Odmah po ubistvu, ubice bježe prema Cazinu, gdje su tada bili partizani. Ispod Skokova prema Ċoralićima, uhvatili su ih Hakija Pozderac i Sele Lulić, i tu ih odmah, bez saslušanja i suđenja, streljali. Odmah je narod obavješten da su Husku ubili Bajro i Okanović „po nalogu“ Nijemaca. Već je tada bilo nelogično da Huskine ubice, po izvršenju ubistva, bježe partizanima i tu traže zaštitu, a ne svojim „nalogodavcima“ Nijemcima. Huski su partizani organizovali veličanstven ukop, kao partizanskom komandantu, kojeg su, eto zbog njegove izdaje, ubili Nijemci.

Poslije rata Huska i njegova vojska su diskreditovani. Proglašen je neprijateljem naroda. Nijedna njegova zasluga nije mu priznata. Njegovo ime nije se dugo smjelo ni spominjati. Napomenuo bih da je slično bilo i sa vođama Bune 1950. Sve je to ista matrica. U svemu ovome, ključnu ulogu je imao Hakija Pozderac. Brojni su bili i drugi slični njemu. Spomenuo bih Uglješu Danilovića, ministar unutrašnjih poslova NR BiH. Oni su sa svojim saradnicima imali ključnu ulogu u nastajanju i gušenju Cazinskog ustanka. Hakija je imao ulogu Uglješinog savjetnika. Aleksandar Ranković je bio samo saglasan na njihova unaprijed planirana ubistva vođa ustanika, planirane kazne zatvora, progon familija u logor u Srbac, konfiskaciju imovine i drugo. „Hakija je lično gazio, šutao i šamarao ustanike u Cazinu, a među njima i mene“. (S. Božić je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio pripadnik OZNE, kasnije UDBE, a sve na području Cazinske Krajine.)

Šta reći na kraju? Domaći ljudi u vlasti (vojnoj ili civilnoj-svejedno) u Cazinskoj Krajini bili su najagilniji u osudi, pogubljenju Huske i progonu huskinovaca. Dok su drugi uz dva svjedoka postajali „učesnici“ NOB-e, a uz to, pored patriotizma, „zaradili“ i dobili penzije, Huska je dobio metak u glavu i „čin pukovnika“, a njegovi borci „…su izbačeni iz armije….proglašeni neprijateljima naroda…ime im se nije smjelo spominjati…“. Nije „dobro“ stati uz narod kada mu je najteže. Domaći ljudi u vlasti su bili najagilniji u osudi i progonu ustanika i njihovih familija. Oni nisu stali u odbranu seljaka, naprotiv, po njihovom nalogu izrečene su im enormno visoke kazne (smrtne i ine druge) i izvršen genocidni progon civilnog stanovništva u Srbačke logore. Ko je spomenuo riječ „Buna“ bio je nagrađen batinom ili zatvorom. Nije „dobro“ stati u zaštitu naroda kada mu je najteže. Reče „…Sve je to ista matrica“.

Slika

Slika

Inace ova slika sa Ustasom je zloupotrebljavana od strane “historicara” poput Milosava Samardzica kao dokaz o saradnji ustasa sa partizanima.

Informacije o knjizi: http://www.knjiga.ba/huska-miljkovic-k4918.html

Advertisements

Single Post Navigation

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: