Historija Bosne Balkana i Bosnjaka

Historija drzava i naroda Balkana, povijesne teme, kontroverze pregled historije Srba, Hrvata, Bosnjaka analiza primarnih izvora franacki anali, de administrando imperio, Nestor ljetopis popa dukljanina povelje vladara i velmoza srednjovjekovna crkva bosanska Balkan history: wars. cultures history of Serbia Bosnia Croatia… historical topics

Archive for the category “Hrvatska povijest”

Povijest hrvata u ranom srednjem vijeku izdata 1975 godine drugo izdanje pdf knjiga online download


http://www.scribd.com/doc/26855396/Nada-Klaic-Povijest-Hrvata

Povijest Hrvata pregled povijesti hrvatskog naroda sken pdf knjiga za citanje online


Ferdo Šišić, jedan je od najistaknutijih hrvatskih historiografa. U prvom dijelu knjige donosi nam pregled povijesti hrvatskog naroda od 600. do 1526. god. n.e.

Iz sadržaja 1. dijela:

1. Hrvatske zemlje prije doseljenja Hrvata (Pretpovijest; Iliri, Grci i Rimljani; Rimsko vladanje; Vanjski događaji i seoba naroda); 2. Od doseljenja do 1102. (Južni Slaveni u staroj postojbini; Doseljenje i prva dva stoljeća u novoj domovini; Franci i Panonska Hrvatska IX. st.; Dalamtinska Hrvatska i Neretljani do druge polovice IX. st.; Domagoj i Zdeslav; Konstantin i Metod; Branimir i Mutimir; Tomislav i njegovi nasljednici; Prvi Krešimirovići; Petar Krešimir IV.; Dmitar Zvonimir; Stjepan II). 3. Razdoblje od 1102. do 1526. (Koloman; Borbe s Venecijom i Bizantom; Bela III., Emerik i Andrija II., Bela IV.; Posljednji Arpadovići; Karlo I.; Ludovik I.; Dinastički zapleti u anžuvinskoj porodici; Zigmund Luksemburgovac i Albert Habsburgovac; Vladislav I. i Ladislav V.; Matijaš I. Korvin; Vladislav II. i Ludovik II.).

Uvez: meki

Format: 14×21 cm

Broj stranica: 271

 

Hrvati su bili prljavi koljači, a Tomislav nije ni okrunjen JUTARNJI LIST


ZAGREB – Kada se svojedobno hrvatski povjesničar Neven Budak drznuo posumnjati u velebnu krunidbu Tomislava za hrvatskog nam kralja u pustopoljini kod Duvna zagonetne 925. godine, kao podatak koji je zabetoniran u našoj domoljubnoj svijesti, inženjeri nacionalnih duša skrili su taj rad od nježnih ušiju hrvatskih učenika.

I Odjel za srednjovjekovnu povijest Hrvatskog instituta za povijest smatrao je svojom dužnošću prosvjedovati protiv podatka na internetskim stranicama Stalne misije Hrvatske pri UN-u u New Yorku kako dotični Tomislav nije prvi hrvatski kralj. Hrvatska povijest puna je mitskih sablasti i ideoloških interpretacija. Što smo mi sve u školama učili iz nacionalne povijesti, a za dosta toga se slobodno može reći da je bio konstrukt koji bi trebao potvrditi neupitnu povijesnu slavu i starost Hrvata, nakon čega bi nam ponosito tek trebala spuznuti suza radosnica preko časnog obraza.

Povijesna magla

Kao rijetko koja znanost povijest je podložna pretjerivanju, skrivanju i blago rečeno nevjerodostojnoj interpretaciji događaja, likova i pojava. Mnogo toga u školi smo učili kao povijesnu činjenicu koja se nije smjela dovoditi u pita-nje iz viših nacionalnih ili političkih interesa.

 

Ako je netko pokušao nešto drugačije prikazati, u najmanju je ruku bivao pribijan na stup nacionalnog srama ili proglašavan izdajnikom jer se posumnjalo u neku veličanstvenu pobjedu, koja zapravo to nije, ili genijalnu zamisao nekoga našeg predalekog vladara koji nam osim sumnjivih fragmenata, nekakvih slova na kamenu, nije ostavio puno pouzdanih podataka o svom postojanju.

Hrvatska povijest morala se ugurati i u šablone država i političkih tendencija u kojima smo dulje ili kraće vrijeme bivali. Hrvatska nam je zato povjesnica dala jedan broj neutemeljenih, teško provjerljivih te lažnih i nategnutih podataka o našoj veličini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj povijesti.

Stvaranje ‘dobrih’ Hrvata

No, problem možda ne bi bio toliki da se radi samo o dalekim vremenima zavijenima u zagonetnost zbivanja na hrvatskom kršnom kamenjaru, da se bajkovitost hrvatske povijesti nije proširila do današnjih dana.

– Pitanje je koliko su povjesničari spremni biti hrabri i otvoreni da ne dopuste da ih se iskorištava za podgrijavanje nacionalnih mitova, neovisno o reakcijama. Naravno da je povijest znanost koja interpretira, ali je ipak znanost. I učenje povijesti nema odgojnu funkciju, odnosno nije funkcija učenja povijesti u školama ta da se stvaraju ‘dobri’ Hrvati – kaže povjesničar Tvrtko Jakovina.

– Sve nacionalne povijesti slijede istu šprancu. Sve dijele nekoliko zajedničkih odrednica: trude se dokazati da nacija ima dugi i stabilni kontinuitet pa su tako sve redom stare odvajkada, vuku podrijetlo iz mračnih šuma i pustopoljina pradavnih vremena. Nacionalne povijesti polažu puno pažnje srednjem vijeku, kada se formiraju osnovne karakteristike nacije.

A svaki pristup proučavanju povijesti kao da piše o razvoju čovjeka, pa imamo različita vrednovanja povijesti: bolja i lošija razdoblja, uspone i padove, propasti i slavne povratke, što samo podcrtava da se radi o konstruktu – objašnjava nam povjesničar Stefan Berger, profesor na Sveučilištu Manchester i voditelj projekta “Prezentiranje prošlosti – Pisanje nacionalnih povijesti u Europi”.

Goli opstanak

Sve povijesti barataju kanonom nacionalnih heroja, koji kadšto taj epitet objektivno ne zaslužuju ili se u jednom trenutku slave, a možda im je herojstvo sumnjivo. Naravno, postoje i nacionalni neprijatelji, koji su za druge – heroji. Svima je važna rasprava o granicama, odnosno teritorijima. Raspravljaju o tome tko poseže pravo na njihovo iskonsko područje ili pak koliko je “njihova iskonskog teritorija” izvan matične zemlje.

Dakle, svi narodi imaju svoje guste šume i močvare, tragična polja i junačke gudure iz kojih su došli njihovi preci, svoje Tuge i Buge, Zvonimire, Tomislave i ine, a sasvim je sigurno da nismo jedina nacija s posebnom misijom ili ona koja bi bila nepravedno zakinuta. Može se reći da svaki narod zaslužuje povijest kakvu ima, ma koliko je ukrašavao, revidirao i mitologizirao. Hrvatska povijest prepuna je različitih interpretacija, ovisno o trenutačnim potrebama – od “vjekovne borbe za južnoslavensko ujedinjenje” do “tisućljetne borbe za nacionalnu samostalnost”.

Hrvati se bore uglavnom za goli opstanak od raznih izrabljivača, bilo ideoloških (nacisti, komunisti) ili pak osvajača (Srbi, Mlečani, Turci, Mađari, Austrijanci).

1. Dolazak Hrvata na more

U naše iskonske krajeve, na kojima su već obitavale razne civilizacije, narodi i države, dolaze prahrvati. Oni se u romantičnoj verziji slike Otona Ivekovića predstavljaju kao krotki vizionari koji su s brda zamišljeno zagledani u pučinu i tada još nebetoniziranu obalu, a ne onakvima kakvi su bili – prljavi i znojni koljači i osvajači koji su u rosnu zoru 614. godine sravnili sa zemljom jedan razvijeni grad poput Salone. U prvim redovima tih divljačkih hordi bili su i Slaveni, odnosno prahrvati. Tko im je bio vođa ni ne znamo, jer nema nikakvog pisanog traga. Nije ni čudno – bili su nepismeni. Hrvatska je historiografija taj prljavi posao rušenja i razaranja dobrohotno svalila na Avare, kojih je također bilo u toj hordi i čije karakteristike nisu bitno drugačije od starohrvatskih, ali ipak nisu sami razarali . Doduše, popljačkana Salona još se održala desetljećima prije nego što je sasvim propala, a Hrvati su polako osvajali svoja nova “vjekovno naša” ognjišta . Mi baštinimo njihova davna osvajanja ( jednostavno – tu živimo) i prihvaćamo ih jer su nam ti naši preci ostavili taj teritorij u amanet. Hvala im.

2. Ljudevit Posavski

Knez panonske Hrvatske od 810. do 823. godine, smatra se jednim od najvećih boraca za hrvatsku samostojnost i slobodu. Suprotstavljao se naletima Franaka tada vodeće europske kraljevine, ne želeći prihvatiti njihovu čizmu. Franci su, moćniji i brojniji, poduzeli čak šest ofenziva protiv drčnog Ljudevita i konačno ga 822. porazili (ili ovaj nije ni ulazio u zadnju bitku) i natjerali u bijeg. U ovoj povijesnoj priči dosta je loše prošao i knez primorske Hrvatske Borna, koji je potpisao pakt s Francima te je tako obilježen kao protuha i izdajnik. Za Ljudevita se vezuje i legenda da je nakon poraza pobjegao u Srbiju, odnosno među Srbe. Povjesničarka Nada Klaić dokazuje da je Ljudevit pobjegao u mjesto Srb (pa je zato došlo do zabune). No, golica teorija da je Ljudevit zbrisao među Srbe, gdje ga je tamošnji vladar, navodno kako i priliči, lijepo ugostio. Ipak, Ljudevit ubija tog vladara, misleći da će ga ovaj izdati Francima s kojima je bio u talu. Štoviše, preuzima vlast, ali su ga Srbi poslovično nezadovoljni hrvatskim vladarima prognali. Stiješnjen razvojem događaja, Ljudevit kasnije prihvaća vrhovnu vlast franačkog vladara, premda na kraju balade ipak bježi kod kneza Ljudemisla u Dalmaciju, ali jedne sparne noći 823., zlu ne trebalo, dokonča život nestašnog junaka Ljudevita. Saga o Ljudevitu vrlo je zgodna za sva razdoblja hrvatskih udruživanja i razdruživanja.

3. Krunidba kralja Tomislava na Duvanjskom polju

Ne postoje činjenični dokazi i artefakti koji bi potvrdili da se u maglovitom srednjovjekovlju – 925. godine – to stvarno i dogodilo. No, za Hrvate podatak je historijski, nacionalno i politički neupitan. Jedino što bi išlo u prilog tome jest činjenica da su samo Hrvati, pored onakve obale, vladali i krunili se u nekakvim vukojebinama sličnijima Tolkienovim zlosretnim carstvima. No, iako se ne može potvrditi da je Tomislav stvarno okrunjen te kada se i gdje to zbilo, ipak ga smatramo prvim hrvatskim kraljem. O tome govori i činjenica da su se njegovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima.

4. Kletva kralja Zvonimira

Kralja Zvonimira su prema legendi ubili poslovično nezadovoljni Hrvati u selu Kosovo kod Knina 1089. Ojađeni Zvonimir uvrijeđeno je prokleo Hrvate da će tisuću godina biti bez države. I stvarno, država propade, a Hrvati su samostalni postali tek nakon 900 godina, što je potaklo neke “povjesničare” da spomenu kako je Zvonimir zapravo prokleo nezahvalne Hrvate upravo na toliko godina! Legendu spominje Ljetopis popa Dukljanina iz 12. stoljeća koji je u 15. stoljeću preveden na hrvatski.

5. Petar Svačić i bitka na Gvozdu

Legenda o “narodnom kralju” Petru Svačiću (po najnovijim izvorima radi se o Snačiću), koji je u bitki s Mađarima 1097. godine na Gvozdu, danas njemu u čast Petrovoj gori, želio spriječiti propast hrvatske kraljevine. Petar je želio spriječiti neminovno stapanje hrvatskog kraljevstva u Ugarsku. Neosporno je da se bitka odvila u svibnju na propupalim obroncima Gvozda (ali se ne zna točno ), ali ne zna se s kakvom je vojskom raspolagao i u kojem je statusu Petar tamo bio. No, izginula je vojska, ali i sam kralj Petar. U školama je slavljen kao neprijeporni heroj koji je pokušao nemoguće, a posebno se naglašavala naknadno osmišljena odrednica – narodni kralj.

6. Bitka s Tatarima

Grobnička bitka 1242. godine, gdje su se prema neprovjerenim vijestima sukobili Hrvati s Tatarima, po svoj prilici nije se nikada ni zbila. Hrvati su naravno u toj virtualnoj povijesnoj bitki slavili. No, to nije smetalo Franji Tuđmanu da organizira velebnu proslavu u povodu godišnjice bitke koja se nije ni dogodila, što je ipak bolje nego kod Srba koji pak slave bitku koju su izgubili.

7. Matija Gubec i Seljačka buna zagorskih kmetova 1573.

Seljačka buna zagorskih kmetova rezultirala je mnoštvom mitova vezanih uz Gupca osobno,

a koji su se kasnije tumačili kao povijesne činjenice. Prema legendi koja se u školama predaje kao činjenica, seljačkog su vođu prvo malo mrcvarili užarenim kliještima, a kasnije ga oholo okrunili užarenom željeznom krunom. Da bi ga nakon te torture mađarski vlastelin Morencz Bahiczy bezočno još i raščetvorio! Brkati zagorski seljak ušao je u povijest, a ujedno je, navodno, povijesni lik s najvećim brojem ulica u Hrvatskoj. Glavni negativac cijele priče je feudalac Franjo Tahi. Uvriježilo se da je glavni uzrok Seljačke bune bilo zlokobno i nepristojno ponašanje te feudalne vucibatine, ali ipak su korijeni drugačiji i imaju u sebi prije svega ekonomske razloge. Priča se uklapala u kasnije antimađarske korijene hrvatskog otpora.

8. Urota zrinsko-frankopanska 1671.

Mnoštvo se legendi i priča stvorilo oko urote Zrinskih i Frankopana 1671., u kojima se ističe njihova hrabrost i mudrost te “stradanje za Hrvatsku”, a zapravo moramo priznati da se urota vodila vrlo loše i neorga-nizirano, amaterski, što pak potvrđuje njezin neosporno hrvatski karakter. Habsburgovci su htjeli neograničeno vladati te su nastojali u Hrvatskoj ukinuti bana i Sabor. Zrinski i Frankopan vucarali su se po Europi u potrazi za saveznicima . Bili su u Francuskoj, Poljskoj i Veneciji, ali nisu ozbiljno shvaćeni niti prihvaćeni. Tada čak pristaju na suradnju s Turcima, i to na način da bi Hrvatska bila u vazalnom odnosu, a Zrinski prihvaća da sultanu plaća i danak! No, uvjet je da on bude vladar s nasljednim pravom. Nakon toga logično je pitanje ima li u svakom zlu i nešto dobra.

Car Leopold I., koji je doznao za antidržavno vršljanje hrvatskog dvojca, zove ih u Beč 1670., tobože radi pomirenja. No, čim su stigli, dao ih je uhititi i zatočiti u zloglasnu kulu u Bečkome Novom Mjestu. Osuđeni su zbog urote i izdaje, i to odsijecanjem desne ruke i glave. To je 30. travnja i izvršeno. Osim toga, postoji još jedna legenda vezana uz zaplotnjački rad hrvatskog dvojca – oni su u ćeliji, suprotno legendama, navodno preklinjali za oprost, kako mrki carski dželat ne bi dekapitirao njihove plemenitaške glave. No, glave su im se ipak otkotrljale u nedokučiva bespuća hrvatske povijesnice.

9. Ilirski preporod 1830. – 1843.

To je općeprihvaćeni naziv za kulturni, nacionalni, društveni i politički pokret koji se u prvoj polovici 19. st. razvio u Hrvatskoj u ozračju narodnog preporoda. Današnja historiografija više ga voli nazivati Hrvatski narodni preporod, kako bi izbjegli komplicirana objašnjenja da je pokret nazvan Ilirskim (premda jest bio iskonsko hrvatski) jer je imao za cilj kulturno i političko jedinstvo “Ilira”, odnosno svih Južnih Slavena. Hrvatski ilirci su vjerovali da Južni Slaveni imaju jedinstveni jezik, pa su ga i zvali ilirskim. Tako su, recimo i bosanski jezik nazivali najmilozvučnijim ilirskim narječjem. No, Srbi i Slovenci nisu tada prihvatili te “ujediniteljske kulturno-političke” ideje iz Hrvatske. Obostrana nepovjerenja su, vidimo, tradicionalna, što ne treba uvijek biti loše. No, bez obzira na te ideale, Ilirski preporod nije bio projugo-slavenski u današnjem smislu riječi, kako se to u jednom periodu prenaglašavalo. Ne treba zanemariti i taj važan detalj, kao što bi to neki rado danas učinili. Kontekst je naravno bio drugačiji, a to se kod nas poslovično previđa. Bilo kako bilo, ideja “južnoslavenskog jedinstva” nastala je u krilu hrvatske inteligencije 19. stoljeća. To je bilo i razumljivo zbog miješanja raznih interesa na ovom našem malom prostoru – austro-mađarski pritisak s jedne, talijanska asimilatorska politika s druge te turska osvajanja s treće strane učinili su naše prilike prilično nelagodnima i opasnima te se stvorila preporodna ideja koja je nama Hrvatima pomogla da se nacionalno izgradimo te teritorijalno zaokružimo.

10. Radić: ‘Ne srljajte kao guske u magli’

Usklik vođe Hrvatske republikanske seljačke stranke Stjepana Radića u Saboru “Ne srljajte kao guske u magli”, u jeku žučne rasprave o ujedinjavanju sa Srbijom, često se spominje u smislu proročanskih riječi kojima je, poput spomenutog nesretnog uvredljivca Zvonimira, želio upozoriti Hrvate da ne ulaze u jugoslavensku zajednicu sa Srbima. Riječi su stvarno izrečene, ali tada nisu izazvale ni takav efekt niti je to tada tako shvaćeno. Taj Radićev, na kraju ipak proročanski, usklik tek se počeo rabiti kada je ujedinjenje u jednu državu pokazalo svoju pravu narav. Zapravo tusti Radić nije govorio protiv ujedinjenja, nego se protivio načinu na koji se ono izvodi. U Jugoslaviji se ta rečenica nije ni spominjala, a kasnije je dobila na gotovo kultnom značenju, premda ona sama po sebi, i da je stvarno izgovorena u kontekstu koji joj se sada pripisuje, ne mijenja na stvari. Odsrljali smo svoje.

http://www.jutarnji.hr/hrvati-su-bili-prljavi-koljaci–a-tomislav-nije-ni-okrunjen/361437/

 

Granice Hrvatske u Tomislavovo doba (povijest.net)


Tko je Tomislav?

Svaki se povjesničar u svome poslu nužno susreće i s onim pitanjima na koja najčešće nije moguće odgovor pronaći u povijesnim izvorima. Reljefne osobitosti, klimatski uvjeti ili vegetacijeke posebnosti, primjerice, ključni su čimbenik za život ljudi, razvitak društva i privrede na određenom prostoru, gustoću naseljenosti itd. No, izvori o tome u pravilu ne govore. Što dublje ulazimo u prošlost, to su naša saznanja o navedenim pitanjima oskudnija i nesigurnija. Zemljovidi predstavljaju nužnu kompenzaciju pri proučavanju nekog prostora u određeno vrijeme jer o obilježjima reljefa pored navedenog ponajčešće ovise i politički odnosi, omjeri snaga političkih jedinica i granice državnih tvorevina, što se redovito i prikazuje na povijesnim zemljovidima. Njihova je uloga osobito velika u udžbeničkoj literaturi u kojoj su nezaobilazni kao nastavno sredstvo za lakše usvajanje temeljnih povijesnih znanja. Često puta dešava se, na žalost, da upravo povijesni zemljovidi srozavaju povijesna znanja služeći dnevnoj politici. Uvrštavanjem takvih zemljovida u udžbenike, povijesna neistina postaje dio povijesnog obrazovanja širokih slojeva, o čemu u novijoj hrvatskoj povijesti postoji mnoštvo dobro poznatih primjera.

Upravo stoga valja ponešto kazati i o prikazivanju na povijesnim zemljovidima granica Hrvatske u Tomislavovo doba s obzirom na njegovu mitsku ulogu u hrvatskoj povijesti, kako u starijoj hrvatskoj historiografiji, tako i u svijesti širokih narodnih slojeva koji još i danas u Tomislavu vide nacionalnog junaka otjelotvorenog u spomeniku tome vladaru na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu. Poglavito je pak potrebno progovoriti o tom pitanju s obzirom na trenutačno važeće nastavne programe i aktualne udžbenike povijesti sa zemljovidima na kojima su prikazane granice Hrvatske za Tomislavove vladavine izgubile svaku vezu s realnošću. Unutrašnje mogućnosti i prilike onovremene hrvatske države, te vanjskopolitičke okolnosti prve polovice X. stoljeća nisu išle u prilog hrvatskome vladaru. Unatoč tome, već letimičan pogled na povijesne zemljovide u našim udžbenicima povijesti navodi na pitanje, temeljem kojih izvora su granice Hrvatske za vrijeme vladavine Tomislava postavljene na rijeke Drinu, Dravu i Muru. No, prije prelaska na utvrđivanje činjenica potrebito je ipak i kazati nešto o našim školskim povijesnim zemljovidima, pri čemu je analizom dovoljno poći petnaestak godina unazad.

Povijesni atlas za osnovnu školu iz 1983. godine(1) donosi zemljovid Hrvatske u doba Tomislava sa sjevernom granicom na rijekama Muri i Dravi, s koje se granica spušta na sjeverne obronke Krndije i Dilja, a potom na Savu nešto uzvodnije od ušća rijeke Bosne. Od ušća u Savu spušta se granica tokom Bosne prema jugu, zatim južnim padinama planine Vlašić, odakle ide na jug i prelazi gornji tok Vrbasa, da bi se potom spustila dalje na jug preko planine Vran. Odatle se oštro zavijajući spušta na donji tok Cetine do njezina utoka u Jadran. Sjeverozapadna granica s Mure se spušta tokom Sutle na jug, preko njezina ušća u Savu otprilike slijedi današnju granicu između Hrvatske i Slovenije, a potom preko Risnjaka i Učke izbija rijekom Rašom na morsku obalu. Gotovo identične granice Hrvatske u Tomislavovo doba prikazane su u Povijesnom atlasu J. Lučića iz 1989.(2)  Hrvatski povijesni zemljovidi iz 1992.(3)  donose znatno proširenje hrvatskih granica na istok. Prikazana granica u ravnom potezu otprilike slijedi na istoku današnju državnu granicu Republike Hrvatske sa Srbijom, a zatim rijekom Drinom sve do planine Tare prati granicu Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Odatle granica Tomislavove Hrvatske ide Drinom, da bi se nešto nizvodnije od utoka rijeke Lim u Drinu oštro okrenula prema zapadu, a potom opet pod oštrim kutom kod planine Treskavice okrenula na jug, obuhvaćajući Zahumlje, Travuniju i Duklju, a potom se spustila na morsku obalu. Taj dio, međutim, na karti nije prikazan. Nije teško na tome zemljovidu nazrijeti dnevno-političke ciljeve koji nemaju mnogo dodirnih točaka s povijesnom znanošću. Pa ipak, takve su apsurdne granice preuzete na svim zemljovidima u trenutno važećim povijesnim udžbenicima u kojima se obrađuje srednjovjekovna povijest Hrvata. Tako udžbenik F. Sabalića korišten u nastavi povijesti tijekom školske godine 1996/97. donosi takav prikaz granica,(4) kao i udžbenik I. Makeka,(5) u kojemu je doslovno preslikan zemljovid iz spomenutog djela J. Lučića. Isti ćemo zemljovid u crno-bijeloj tehnici pronaći u priručniku Hrvatska i svijet od V. do XVIII. stoljeća,(6)  te u udžbeniku za II. razred gimnazije istog naslova.(7)  Stanovit je odmak primjetljiv u priručniku za I. razred strukovnih škola autora V. Đurić i I. Peklića,(8)  u kojemu je sjeverna granica postavljena na Dravu, dok je Međimurje ostalo izvan hrvatskih granica. Istočnom je granicom uglavnom određena crta važeća u atlasima iz 1983. i 1989. godine, ali su autori područja do Dunava i Drine označili kao područja pod povremenim hrvatskim utjecajem. Alternativni udžbenik za II. razred gimnazije Stvaranje europske civilizacije i kulture (V.-XVIII. st.)(9) donio je viđenje granica Tomislavove Hrvatske temeljeno na relevantnim povijesnim izvorima i dostignućima novije hrvatske historiografije, ali mu je zbog toga Ministarstvo prosvjete i športa uskratilo odobrenje za uporabu u nastavi povijesti, upravo kao i udžbeniku za VI. razred autora N. Budaka i V. Posavca zbog sličnih razloga.(10)

Valja se zapitati kada je došlo do tako drastičnih promjena prikazivanja hrvatskih granica u Tomislavovo doba, te koji su razlozi tih promjena. Posljednji udžbenik povijesti koji prikazuje spomenute granice prema Lučićevim atlasima iz 1983. i 1989. godine udžbenik je autora H. Matkovića i B. Draškovića za II. razred gimnazije.(11)  Iduće 1992. izlaze Lučićevi Hrvatski povijesni zemljovidi, u kojima autor donosi spomenuto proširenje hrvatskih granica, što otad nekritički prihvaćaju gotovo svi autori povijesnih udžbenika. Koji su razlozi naveli uvaženog i neospornog stručnjaka, sada pokojnog I. Lučića, na takvu promjenu stavova o pitanju hrvatskih granica nećemo nikad saznati, ali je očevidno da se nije radilo o povijesnoj utemeljenosti izvornim materijalom, već prije o diktatu političke moći, što je razvidno iz zbivanja vezanih uz udžbenike autora N. Budaka i V. Posavca, te V. Posavca i T. Medić,(12) te uz programe nastave povijesti što ih je izradila A. Szabo.(13) Da je spomenuta inicijator ovih promjena nije teško naslutiti, a na to ukazuje i navođenje njezina imena kao stručnog konzultanta i recenzenta, te zidna karta Hrvatska u doba kralja Tomislava(14) u mjerilu 1:500000, koja predstavlja gotovo doslovno preslikan Lučićev zemljovid iz djela Hrvatski povijesni zemljovidi.

Spomenutim ćemo se zemljovidima i pitanju granica vratiti nakon temeljitije prosudbene analize izvornog materijala i mišljenja eminentnih povjesničara o Tomislavovu dobu.

Hrvatska historiografija do danas posvetila je Tomislavu i njegovoj vladavini više prostora nego bilo kojem drugom hrvatskom vladaru. Na ovome je mjestu svu literaturu nemoguće i navesti, a kamo li o njoj raspravljati, što uostalom nije ni cilj ovog rada. Kako je dobro znano, Tomislavova se osoba uzdigla do razine mita, što ne treba čuditi znade li se da o njemu i o Hrvatskoj njegova vremena postoji sačuvan više nego oskudan izvorni materijal. Upravo stoga bio je Tomislav izrazito pogodan da postane mitski lik ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti. Nastanak suvremenog mita o kralju Tomislavu podrobno je analizirao I. Goldstein,(15) no ne smatram suvišnim još jednom ukazati na temeljne razloge i splet političko-historiografskih okolnosti koje su dovele do toga da u današnjoj svijesti hrvatskoga naroda upravo Tomislav figurira kao jedna od najznačajnijih osoba hrvatske prošlosti uopće, iako za takvo mišljenje nema potvrde u povijesnim izvorima.

Za razliku od Trpimira, Branimira, Muncimira, Držislava ili Zvonimira, iz Tomislavova vremena ne postoji ni jedan poznati sačuvani natpis u kamenu, a pisani su izvori u kojima se spominje njegovo ime više uzgredni, proturječni, te potječu iz različitih vremena. U pitanje Tomislavove titule neću se upuštati, jer to nije tema ovog rada, koji se odnosi samo na povijesne podatke o hrvatskim granicama i mogućnosti njihova realnijeg određivanja.

Kronološki najstariji izvor u kojemu se spominje Tomislav pismo je pape Ivana X. upućeno “… prečasnom i presvetom bratu našem Ivanu, nadbiskupu svete Crkve salonitanske, i svima sufraganima.”(16) Tomislavovo se ime spominje u uvodu pismima kao element datacije – “U vrijeme presvetog pape Ivana, dok je u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacije bio konzul kralj Tomislav, …”(17) Papa se pismom obratio i samom Tomislavu, humskom knezu Mihajlu i nadbiskupu Ivanu, te županima, svećenicima i čitavom narodu “… koji boravi u Slavoniji i Dalmaciji, predragim našim sinovima.”(18) Pismo je najvjerojatnije napisano nakon prvoga pisma, ali su oba upućena istodobno po biskupima Ivanu i Lavu u Dalmaciju.(19)  Drugo je pismo naslovljeno “… ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata … “.

U djelu De administrando imperio govori car Konstantin VII. o Hrvatskoj u prvoj polovici X. stoljeća, no Tomislava uopće ne spominje. Prema Konstantinu VII. “U ono dakle vrijeme isti Bugari provališe u Hrvatsku s naoružanom četom Alogoboturovom. Hrvati ih ondje sve poubijaju.”(20)  Dok je sukob Bugara i Hrvata lako datirati u Tomislavovo doba, podaci o vojnoj snazi Hrvatske što ih donosi car pisac nisu lako odredivi upravo u Tomislavovo doba jer ga car imenom ne spominje, već izrijekom navodi da je takvu snagu Hrvatska imala “… do arhonta Krasimera…”  Riječ je o već legendarnom navodu da “Krštena Hrvatska postavlja do 60000 konjaništva, a do 100000 pješaštva i sagena do 80 i kondura do 100. Na sagenama imaju po 40, a kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi … Tako veliku moć i množinu naroda imala je Hrvatska do arhonta Krasimera.”(21) I nepoznati autor 30. poglavlja govori o Hrvatskoj nabrajajući županije u Hrvatskoj, ali je vrlo dvojbeno odnose li se ti podaci na vrijeme vladavine samoga Tomislava ili na kasnije vrijeme.(22)

O Tomislavovoj pobjedi nad Alogoboturom govori i Nastavljač Kronike Georgija Hamartola (XI. stoljeće), ali ni on izrijekom ne spominje Tomislava. Vijest samo bilježi: “Simeon, vladar Bugarske, uputi vojsku na Hrvate i, zametnuvši s njima bitku, poražen posvema izgubi sve svoje (čete).”(23)

U svojoj Kronici Tomislava usputno kao element datacije spominje Toma Arhiđakon kako bi odredio biskupovanje nadbiskupa Ivana. Prema Tomi “Nadbiskup Ivan bio je godine 914. u vrijeme kneza Tomislava,…”.(24)

Najiscrpnije, mada i najmanje uporabljive, vijesti o Tomislavu donosi u svome Ljetopisu svećenik nepoznata imena, u historiografiji poznat kao Pop Dukljanin. U njegovu je ljetopisu zapisano: “Umjesto njega vladao je njegov brat Tomislav koji je bio snažan, ali ne tako kao njegov brat. Za Tomislavova vladanja pokrene kralj Ugra imenom Atila vojsku da ga svlada. Ali je kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio s njime mnogo ratova i uvijek ga je natjerao u bijeg. I rodi Tomislav sinove i kćeri, i trinaeste godine svoga kraljevanja umre.”.(25)

Kralj Tomislav

I vijest anonimnog notara kralja Bele mogla bi se odnositi upravo na Tomislavovo doba. U toj se vijesti kaže kako su ugarski vojskovođe u X. stoljeću osvojili castrum Zabrag, te Požegu i vukovsku utvrdu.(26) Mada se prema toj vijesti treba ponijeti kritički, povjerenje treba pokloniti osnovi vijesti po kojoj je moguće i vjerojatno da su Ugri napali, osvojili, pa možda privremeno i zadržali neka utvrđena mjesta u Slavoniji.

Navedeni su podaci sve što nam je vrijeme ostavilo o Tomislavu. Zato ne čudi što Tomislavovo ime izranja iz povijesne tame tek u XIX. stoljeću. U djelu Chronicon breve regni Chroatiae (27)  kroničar iz XVI. stoljeća Ivan Tomašić uopće ne spominje Tomislava, kao ni otac hrvatske historiografije Trogiranin Ivan Lučić u djelu De Regno Chroatiae et Dalmatiae libri sex,(28) koji je spise splitskih sabora smatrao falsifikatom.

Slijed događaja kojima će Tomislav od anonimnog vladara u prvoj četvrtini X. stoljeća narasti do nacionalnog junaka pokrenuo je F. Rački 1871. godine.(29)  Dnevna se politika spojila s historiografijom kad je u pravaškom tjedniku Hrvatska lipa V. Klaić objavio članak pod nazivom Tomislav, prvi kralj Hrvatski.”(30)  Dajući oduška mašti Klaić je širim slojevima pružio sliku koja će se do danas zadržati u narodnoj svijesti. Poetskim zanosom on je opisao kako “… vidimo Tomislava sred priestolnice Biograda, gdje ga je odabrana kita velmoža hrvatskih obkružila, kako mu dvorski častnici pružaju žezlo i mač.”.

Nadovezujući se na Račkog I. Kukuljević prvi je odredio hrvatske granice u doba Tomislava(31) nekritički se odnoseći prema izvorima, posebice prema djelu Konstantina VII. Tako je Kukuljević prvi razmaknuo hrvatske granice do Drave i Drine, za njega je Tomislavova vladavina “zlatno doba” hrvatske države, a Tomislav je okrunjeni kralj Hrvata čija se vlast protegnula i na bizantsku Dalmaciju. Nakon Kukuljevića takvo je viđenje Tomislava i njegove vladavine postalo općeprihvaćen stav historiografije koji je objeručke prigrlila i tadašnja hrvatska politika. Tomislav je izronio iz prošlosti kao naručen u uvjetima sve jačeg mađarskog pritiska, pa je granica Hrvatske na Dravi postala jedan od važnih argumenata u tadašnjoj neravnopravnoj borbi. Politička se situacija odrazila i u djelu T. Smičiklasa(32) u kojem je Tomislav prikazan kao “… čovjek mlad i vitežki,”, čija je država ugrožena od “… novoga biesnoga nekrštenoga plemena magjarskoga.”(33)

Kako su u središtu zanimanja ovog rada samo granice hrvatske države u vrijeme Tomislava, nije na ovome mjestu nužno iscrpnije se baviti korištenjem Tomislavove osobe tijekom sljedećih stotinjak godina za političke potrebe različitih ideologija.(34)

Određivanje na zemljovidima granica neke države u prošlosti od početka je promašen posao, pristupi li mu se bez kritičkog promišljanja i analize povijesnih izvora, a poglavito u slučajevima kad postojeći izvori o samim granicama ništa ne govore. Postavlja se, osim toga, i pitanje može li se uopće u srednjem vijeku govoriti o granicama i što bi pod pojmom granica trebalo u tome vremenu podrazumijevati. Također je dvojbeno što bi “granica” trebala predstavljati u raznolikim državnim tvorevinama ranog srednjeg vijeka, primjerice što pod tim pojmom podrazumijevati u Bizantskom Carstvu, a što u Franačkoj, što je “granica” kod Mađara, što kod Hrvatske, a što kod Duklje, Raške ili Bugarske. Pretpostavimo li “granicu” na Balkanu kao krajnju crtu do koje se prostire područje vlasti nekog regionalnog vladara, priznaje li njegov prvi susjed takvo stanje i postoji li permanentan sukob oko razgraničenja?

Zbog svih ovih pitanja i nejasnoća ukazuje nam se povlačenje na zemljovidu granica Hrvatske u Tomislavovo doba i u srednjem vijeku uopće kao više-manje proizvoljno određivanje rasprostiranja područja vlasti hrvatskog vladara. Ova proizvoljnost trebala bi proistjecati prvenstveno iz toga što iz današnje perspektive i zbog nedostatka izvornog materijala nije moguće takva privremena razgraničenja ustanoviti i pratiti njihova učestala pomicanja. No, takve gotovo svakodnevne varijacije ne mogu se poistovjećivati s nekritičkim pripajanjima na povijesnim zemljovidima cijelih pokrajina ili državnih tvorevina.

Želimo li odrediti na kojem se prostoru protezala vlast hrvatskoga vladara dvadesetih godina X. stoljeća, moramo poći od onoga što je moguće iščitati iz povijesnih izvora. Jedino je vrelo vremenski blisko tome razdoblju De administrando imperio. Za ovu problematiku najvažnije je 30. poglavlje koje, kako je dobro znano, čini svojevrstan izuzetak cjeline kao nešto kasniji rad anonimnog kompilatora.(35) Spomenuti autor donosi popis hrvatskih županija i gradova. Županije su nabrojane ovim redoslijedom: Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, Gacka, Lika i Krbava. Za posljednje tri anonim posebno naglašava da njima upravlja ban.(36) U gradove “Krštene Hrvatske” car pisac ubrojio je Nin, Biograd, Belica, Skradin, Livno, Stupin, Knin, Karin i Klobuk. Upada u oči vrlo mali broj gradova. Kritički odnos prema tom izvoru dopušta nam pretpostaviti mogućnost da je broj županija tadašnje Hrvatske vjerojatno, a broj gradova svakako, morao biti nešto veći.(37)  No, to nam svakako ne dopušta svojevoljno određivanje broja gradova, županija i njihove teritorijalne rasprostranjenosti bez ikakva uporišta u izvorima.

Temeljem podataka anonimnog autora 30. poglavlja razvidno je da su sve “Sklavinije” unutar “davnih” granica Dalmacije. To su mogle biti samo rimske granice, ali već je kasnoantička Dalmacija ponešto promijenila svoje granice iz klasičnog doba, pa i granica Hrvatske kod “istarskog gorja” ne može sa sigurnošću biti postavljena kod Labina u Istri. Car ne spominje ni Tarsatiku kao grad, a među nabrojenim županijama nema ni jedne koja bi sa sigurnošću obuhvaćala sjeverni dio današnjeg Hrvatskog primorja. Taj je dio “istarskog gorja” i danas teško prohodan, unatoč suvremenim prometnicama, pa se mogućim čini da su car i anonim pred očima imali neku drugu granicu, možda onu Dalmacije u Nepotovo doba, koja je, čini se, počinjala kod sustava utvrda claustra Alpium Iuliarum, koji se protezao od Tarsatike na sjever.(38)

Proširenje granica Tomislavove države dovodilo se u starijoj hrvatskoj historiografiji, baš kao i njegova navodna krunidba, u svezu s podacima o velikoj vojnoj snazi Hrvatske, te o Tomislavovim pobjedama nad Mađarima i Bugarima. Neumoljiva vojna logika učinila je potpuno razumljivim zaključak koji se sam nametao. Nakon pobjeda u velikim bitkama, snažna hrvatska vojska neumoljivo kreće u protunapad, goni razbijenog protivnika, te zatim širi granice države do Drave i Drine, te na jug preko Cetine. Na današnjim smo povijesnim zemljovidima svjedoci još optimističnijih viđenja, prema kojima južne sklavinije Zahumlje, Travunija i Duklja posredno prihvaćaju vlast hrvatskog vladara kao vazalne zemlje. Već gotovo legendarna blago zakrivljena strelica od središta hrvatske države prelazi preko Unca i Une, okolice Siska i rijeke Česme prema Dravi, i obilježava Tomislavov prodor do te rijeke. Neumoljiva je činjenica da ni jedan sačuvani izvor ne daje uporišta tvrdnji o ikakvom proširenju granica Hrvatske u vrijeme Tomislava, kao ni za nekakav vojni prodor do Drave.

Konstantin Porfirogenet o snazi Hrvatske navodi respektabilne podatke. Hrvatska prema carevim riječima podiže vojsku od 60000 konjanika i 100000 pješaka. No, povjerovavši ovim brojevima gubi se iz vida činjenica da navedeni broj konjanika podrazumijeva i približno isti broj konja, te da ratni i tegleći konj nemaju istu vrijednost. Zaboravlja se također i pitanje ispaše u tada gustim šumama prekrivenoj i većim dijelom planinskoj zemlji. O sjenu za zimsku prehranu 60000 konja da i ne govorimo, budući da treba imati na umu i zimsku prehranu ostale stoke. Onovremena Hrvatska niti je mogla proizvesti toliku količinu sijena, niti ga uskladištiti.

Tomislavov prodor do Drave čista je fikcija starije hrvatske historiografije, temeljena na predalekosežnom zaključku da se neupitan Tomislavov sukob s Mađarima odvijao u slavonskim ravnicama. Dakako da o mjestu sukoba nema ni spomena u jedinom izvoru koji o Tomislavovu srazu s Mađarima govori.(39) No, teza o sukobu u ravnici ima i drugih slabih strana. Slavonija prve polovice X. stoljeća svakako nije sličila današnjoj plodnoj i pitomoj ravnici. Bio je to slabo naseljen, uglavnom močvarni kraj, ispresijecan mnoštvom vodotoka, od velikih rijeka do malih potoka, pokriven gustim šumama hrasta lužnjaka i kitnjaka. I stari rimski putovi koje više od četiri stoljeća nitko nije održavao bili su u jadnom stanju. Osim toga, mađarska konjica, u to vrijeme strah i trepet Europe, bila bi u prednosti i na takvome terenu.

Tomislav svakako nije raspolagao nekom značajnijom oružanom silom koja bi bila stalno pod oružjem, a niti suvremenim telekomunikacijama ili obavještajnom službom. Reakcija hrvatskog vladara na mađarski prodor, ma koliko bila brza u onovremenim uvjetima, svakako nije omogućavala ikakvu učinkovitiju obranu do trenutka dok Mađari već nisu prodrli duboko u unutrašnjost Hrvatske, a ni tada Tomislavove postrojbe nisu mogle biti osobito brojne.
Vojna doktrina koju potkrjepljuje mnoštvo povijesnih primjera nalaže napad u trenutku dok neprijatelj to najmanje očekuje, na za njega nepovoljnu terenu. Koliko god bilo učinkovito u ravnici, na brdovitu terenu konjaništvo je gotovo neuporabljivo. Zato ne bi smjelo biti dvojbe da je Tomislav odabrao upravo takvo bojište, te iznenadio Mađare napavši ih na za njih nepovoljnom mjestu za borbu.(40) Odgovarajući na pitanje gdje se točno odvio taj sukob (ili sukobi), nužno je zaključiti da to zacijelo nije bila slavonska ravnica. Mađari su morali prodrijeti duboko u planinsko područje Hrvatske prije no što je Tomislav uspio mobilizirati značajnije snage. Ostaje otvorenim i pitanje svrhe prodora Mađara u Slavoniju, te brojnosti i snage njihovih postrojbi.(41)

Ideja o Tomislavovu prodoru do Drave predstavlja pak više od potcjenjivanja toga, očito vrlo sposobnog, vladara. Koja bi bila svrha jednog takvog prodora i bi li se hrvatski vladar izlagao opasnosti da preko nepoznatog i nepovoljnog terena vodi veći broj vojnika samo zato da bi stigao do Drave i potom se vratio nazad. Mađari su u to doba još bili nomadi i pljačkaši, pa su njihovi napadi bili motivirani i samofinancirani pljačkom. Tomislavova je pozicija bila sasvim drukčija. Vojni je pohod, kao i danas, bio vrlo skup pothvat, a krajnji rezultat i korist za hrvatskog vladara upitni. Što bi Tomislav dobio tim pohodom? Je li ga mogao financirati? Je li uopće imao kakvu prostornu predodžbu i zacrtani ratni plan? Zemljovida zacijelo nije imao niti su mu mogli biti poznati, a malo je vjerojatno da bi se na njima mogao snaći.

I Tomislavova pobjeda nad Bugarima ostvarena je gotovo sigurno na isti način. Čudno je da Pop Dukljanin o ovoj pobjedi ne govori ništa, mada mu je ona zbog blizine bojišta morala biti poznatija. I Bugarska je geografski mnogo bliže, pa bi već i zbog toga njegov interes za hrvatsko-bugarski sukob morao biti primarniji. No, ljetopisac o ovom sukobu ne zna i ne govori ništa. Razlog je očito u tome što se koristio raznim izvorima iz kojih je proizvoljno uzimao podatke, a njegovo je opće obrazovanje očito bilo dosta siromašno.(42) Za nas su zato mnogo dragocjeniji bizantski izvori koji izravno govore da je klopka koju je Tomislav postavio Simeonovu vojskovođi Alogoboturu negdje u planinama današnje Hercegovina bila tako uspješna da je broj bugarskih vojnika koji su preživjeli bitku bio zanemariv.(43) No, ni u ovom slučaju Tomislavu nije bila potrebna osobito velika vojna sila.

Iz navedenoga je razvidno kako se Tomislav s nadmoćnim silama onoga vremena uspješno sukobljavao koristeći taktiku iznenađenja, uspješno birajući mjesto i vrijeme bitke. Upitno je bi li se vladar kojemu su prednosti takva ratovanja bile vrlo dobro poznate i obilato se njima služio, odvažio na nekakve vojne prodore većih razmjera preko vrlo nepovoljnih terena poput ravne i močvarne Slavonije ili brdovite i teško prohodne Bosne, izlažući sebe i svoju vojsku iznenađenjima kakva je i sam pripremao svojim neprijateljima. Stave li se ove pobjede u odgovarajući kontekst onoga vremena, uz razuman stav prema mogućnostima za eventualne vojne pohode do Drave i Drine, ostaje zaključiti da nikakvog utemeljenja za veće proširivanje granica u povijesnim izvorima nema, jednako kao ni u realnim gospodarskim i vojnim potencijalima ranosrednjovjekovne hrvatske države. Vijest o vojnoj snazi Hrvatske što ju donosi car Konstantin VII. posljedično se odnosi na činjenicu da je Tomislav izvojevao pobjede nad svojim protivnicima, negoli na stvarno poznavanje hrvatske vojne moći. Brojke što ih car iznosi treba shvatiti opisno, a ne kao realnu veličinu, i njihov je cilj prije bio da impresioniraju slikovitošću.(44)  U pitanje Tomislavove vlasti nad Dalmacijom ovom prilikom ne treba ulaziti, mada ovu temu još uvijek treba ostaviti otvorenom.(45)

Krunidba kralja Tomislava

Nije zgorega pitanju osnovanosti tvrdnje o proširenju granica Tomislavove države pristupiti još jednom sa zbirom podataka što ih o tome vladaru donose sačuvani izvori. Priča o Tomislavu na temelju sačuvanih vijesti izgledala bi ovako: U vrijeme Tomislava bio je 914. nadbiskup Ivan. (Toma Arhiđakon) Tomislav je vladao umjesto svoga brata koji je bio snažniji od njega. U to vrijeme pokrene ugarski vladar protiv Tomislava vojsku, ali Tomislav ga je u mnogo ratova uvijek pobijedio i natjerao u bijeg. Nakon dvanaest godina Tomislav je umro u trinaestoj godini svoga kraljevanja. Ostavio je nasljednike. (Pop Dukljanin) Bugari su provalili u Hrvatsku, a ondje su ih Hrvati sve poubijali. (Konstantin Porfirogenet) Simeon je u Hrvatskoj izgubio sve svoje čete. (Nastavljač Kronike Georgija Hamartola) U vrijeme presvetoga pape Ivana u granicama Dalmacija i u pokrajini Hrvata vladao je kralj Tomislav. (Uvod nepoznatog redaktora zaključaka crkvenog sabora u Splitu) Tomislav, ljubljeni sin i kralj Hrvata. (Papa Ivan X.)  Krštena Hrvatska postavlja do 60000 konjanika, a do 100000 pješaka i sagena do 80 i kondura do 100. Na sagenama ima po 40, a na kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi. Takvu moć i mnoštvo naroda Hrvatska je imala do arhonta Krasimera. (Konstantin Porfirogenet)  U Hrvatskoj su županije Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, Gacka, Lika i Krbava. Gackom, Likom i Krbavom upravlja ban. (Anonimni autor 30. poglavlja)  Gradovi krštene Hrvatske su Nin, Biograd, Belica, Skradin, Livno, Stupin, Knin, Karin i Klobuk. (Konstantin Porfirogenet)

Razvidno je da u onome što govore sačuvani izvori nema nikakva znanstvenog utemeljenja za tvrdnju o proširenju granica u Tomislavovo doba, kao ni za mišljenje o vojnom pohodu do Drave ili Drine. Još manje uporišta nalazimo za tvrdnju o pripajanju Slavonije Hrvatskoj. Ne može, također, prema sačuvanim izvorima, biti govora ni o priključenju Paganije Hrvatskoj, kao ni o vazalnom odnosu južnih sklavinija Zahumlja, Travunije i Duklje prema hrvatskom vladaru. Ako ikakvih naznaka o proširenju granica možemo nazrijeti u šturim vijestima, onda bi to bilo spomenuto širenje Tomislavove vlasti na bizantski posjed Dalmacije, ali ni tada se ne bi moglo govoriti o širenju granica, jer bi u tom slučaju Tomislav spomenute krajeve dobio da njima upravlja kao bizantski službenik.

Hrvatska je na jugu dosezala do Cetine, a njezin opseg u Tomislavovo doba “… ni po čemu nije bio veći ili manji od onog neposredno prije ili poslije njega.”.(46) Najnovija arheološka istraživanja potvrđuju tezu da je područje ranosrednjovjekovne Slavonije sve do potkraj XI. stoljeća određeni “… tampon-prostor staromađarske i starohrvatske države.”.(47)

Neporeciva je činjenica da o hrvatskim granicama u većem dijelu ranog srednjeg vijeka ne možemo sa sigurnošću kazati gotovo ništa, ali profesionalna etika nalaže povjesničaru racionalan, apolitičan i kritičan pristup i tome historiografskom problemu. Vratimo li se ponovno na početku ovog rada već postavljenom pitanju, temeljem kojih izvora su hrvatske granice u Tomislavovo doba postavljene na Drinu, Dravu i Muru, odgovor može biti samo jedan. Takvog izvora nema, već se radi o nekritički preuzetom mišljenju što ga je iznio I. Kukuljević u bitno drukčijim političkim okolnostima, u vrijeme dok je i hrvatska historiografija još bila u povojima. Mada je novija hrvatska historiografija od sedamdesetih godina dosta uspješno slijedila svjetske trendove, mit o Tomislavu kao vladaru koji je “sjedinio Panonsku i Dalmatinsku Hrvatsku” preživio je upravo u školskim udžbenicima i školskim povijesnim zemljovidima. Na  tim je zemljovidima Tomislavova država u odnosu na Kukuljevićeve granice, doduše, izgubila područja Bosne između istoimene rijeke i Drine, ali ni time nije bila svedena u realne političke okvire. Teško prohodni planinski bedem Dinarida svakako u Slavoniji nije omogućavao ikakvu čvršću i trajniju vlast hrvatskom vladaru u doba najrazornijih i najučestalijih pohoda mađarskih konjanika. Dakako da je područje krajnjeg dosega vlasti hrvatskog vladara prema sjeveru nemoguće odrediti, ali je gotovo sigurno da ona nije prelazila dublje u slavonsku ravnicu, već se prije držala prirodne granice obronaka i rijeka Save i Kupe.

U teškim političkim okolnostima XIX. stoljeća mit o velikom kralju koji u smrtnoj opasnosti staje na branik domovine i u velikim bitkama odbacuje neprijatelja, te pritom postavlja granice upravo na tadašnje (i današnje) granice Hrvatske i Bosne, koja je tada (kao i danas) smatrana hrvatskom zemljom, bio je nužan i dobrodošao hrvatskom narodu. Današnje su političke okolnosti bitno drukčije negoli u XIX. stoljeću i renesansa Kukuljevićevih granica na povijesnim zemljovidima danas je u potpunosti neprihvatljiva.

Ostaje zaključiti da u svjetlu sačuvanih povijesnih izvora u Tomislavu treba vidjeti uspješnog i sposobnog vladara koji je u granicama svojih mogućnosti s mnogo uspjeha odgovorio izazovima što ih je vrijeme u kojem je živio postavilo pred njega, kao vladara zemlje koja je bila okružena i našla se na udaru tadašnjih sila. Državu koju je naslijedio Tomislav je uspio očuvati, možda ponešto i proširiti njezine granice, te ju neokrnjenu predao svojim nasljednicima.

Određivanju granica Hrvatske u Tomislavovo doba danas se više ne bi smjelo pristupiti na osnovu vijesti Konstantina Porfirogeneta o 60000 konjanika i 100000 pješaka, već s pitanjem je li eventualno širenje državnog područja bilo hrvatskom vladaru teret ili korist, je li uopće i do koje mjere je bilo izvedivo.

Nakana ovog rada nije bila cjelovita historiografska obrada vladavine Tomislava i Hrvatske njegova vremena, što na ovako ograničenom prostoru i nije moguće učiniti. No, očito je potrebno progovoriti o pitanju tadašnjih hrvatskih granica kako bi se ukazalo na potrebu poštenijeg i savjesnijeg odnosa prema povijesnoj utemeljenosti stavova koji se u školskim udžbenicima prezentiraju djeci kao povijesna istina.

Bilješke uz tekst:

1.  J. Lučić, B. Drašković, Povijesni atlas za osnovnu školu, Zagreb 1983., 11.
2.  J. Lučić, Povijesni atlas, Zagreb 1989., 13.
3.  J. Lučić et al., Hrvatski povijesni zemljovidi, Zagreb 1993., 10.
4.  F. Sabalić, Povijest za VI. razred osnovne škole, Zagreb 1996., 23.
5.  I. Makek, Povijest, udžbenik za VI. razred osnovne škole, Zagreb 1997., 34.
6. F. Mirošević, F. Šanjek, Hrvatska i svijet od V. do XVIII. stoljeća, Zagreb 1995. (2), 58.
7. A. Mijatović, F. Mirošević, F. Šanjek, Hrvatska i svijet od V. do XVIII. stoljeća, Zagreb 1997., 58.
8. V. Đurić, I. Peklić, Hrvatska i svijet od prapovijesti do Francuske
revolucije 1789. godine, Zagreb 1997., 36.
9.  V. Posavec, T. Medić, Stvaranje europske civilizacije i kulture (V.-XVIII. st.), Zagreb 1997. (2), TAB. VII.
10.  N. Budak, V. Posavec, Rađanje suvremene Hrvatske i Europe, Od seobe naroda do apsolutizma, Zagreb 1997. Kako je ovaj udžbenik redovito pobjeđivao na raspisanom natječaju, a potom na superrecenzijama odbijan, u tisak je upućen u obliku priručnika bez povijesnih zemljovida. Odobrenje za uporabu u nastavi dobio je tek naknadno, nakon što je učenicima već bio podijeljen usporedni udžbenik I. Makeka.
11.  H. Matković, B. Drašković, Povijest 2, Zagreb 1991., (2), I. izmijenjeno izdanje 96.
12.  Oba su udžbenika sustavno onemogućavana na razne načine. Stoga su oba izdana kao priručnici, a tek potom im je Ministarstvo dodijelilo status udžbenika, mada postupak za oba udžbenika još nije okončan.
13.  Program A. Szabo i suradnika zbog nekvalitete već nekoliko godina važi kao privremeni i sanacijski, te je u sadašnjem trenutku raspisivanje natječaja za izradu novog nastavnog programa povijesti imperativno.
14.  Hrvatska u doba kralja Tomislava, ur. V. Muler, rec. A. Szabo, struč. sur. A. Szabo, Zagreb 1996.
15.  I. Goldstein, O Tomislavu i njegovom dobu, Radovi Instituta za hrvatsku povijest 18, Zagreb 1985., 23-55. Također i u I. Goldstein, O latinskim i  hrvatskim naslovima hrvatskih vladara do početka 12. stoljeća, Historijski zbornik XXXVI (1), Zagreb 1983., 141-164.
16.  N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972., 31; Usp. i I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995., 275.
17. O tome vidi N. Klaić, Historia Salonitana Maior, Beograd 1967., 95; Klaić, Izvori, 30.
18.  Klaić, Izvori, 30.
19. “… papa pošalje Ivana, časnog biskupa ankonitanske Crkve, i Leona, palestrinskog biskupa, sa svojim pismima…”, u Klaić, Izvori, 30-31.
20.  Klaić, Izvori, 29.
21.  Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II, Beograd 1959., 44-56; Također u Goldstein, O Tomislavu, 24.
22.  O tome opširno u N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku,  Zagreb 1970., 284-289. i tamo nav. lit.
23.  Klaić, Izvori, 30.
24.  F. Rački, Thomas archidiaconus, Zagreb 1894., 36; Toma Arhiđakon, Kronika, ur. i prev. V. Rismondo, Split 1977., 42.
25.  V. Mošin, Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb 1950., 57-58.
26.  N. Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb 1982., 21; Goldstein, Hrv. r. sr. vijek., 282.
27.  Goldstein, O Tomislavu, 25; isti, Hrv. r. sr. vijek, 275.
28.  I. Lucius, De Regno Chroatiae et Dalmatiae libri sex, lib. II, caput VI, Amsterdam 1666; Također i Goldstein, n. dj., 275.
29.  F. Rački, Kada i kako se hrvatska kneževina preobrazi u kraljevinu, Rad  JAZU 17, Zagreb 1871., 70-89.
30.  V. Klaić, Tomislav, prvi kralj hrvatski (914-927), Hrvatska lipa, br. 21, 23. V. 1875.
31. I. Kukuljević-Sakcinski, Tomislav, prvi kralj hrvatski, Rad Jazu 58,  Zagreb 1879., 1-52.
32.  T. Smičiklas, Poviest hrvatska I, Zagreb 1882., 215-226.
33.  isti, n. dj., 215.
34.  O tome opširno u Goldstein, O Tomislavu, 25-35.
35.  O djelu De administrando imperio literatura je toliko opsežna da ju je na ovome mjestu nemoguće citirati. Skrećemo pozornost na N. Klaić, Najnoviji radovi o 29., 30. i 31. poglavlju u djelu De administrando imperio cara Konstantina Porfirogeneta, SHP 15/1985., 31-60; također i V. Košćak, Pripadnost istočne obale Jadrana do splitskih sabora 925-928., HZ, XXXIII-XXXIV (1), Zagreb 1980.-81., 291-355, i njegovu polemiku s L. Margetićem na stranicama Historijskog zbornika. Margetićevo viđenje i analizu vijesti Konstantina Porfirogeneta usp. u Margetić, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik Hist. zavoda JAZU 8, 1977., 5-88. Najnovija literatuira u T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb 1997.
36.  Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, 285-288.
37.  Klaić, n. dj., 288.
38. O tome opširno raspravlja M. Suić, Hijeronim Stridonjanin-građanin Tarsatike, Rad JAZU 426, Zagreb 1986, 213-278, ali i on mora priznati da nam nisu poznate sve promjene granice Dalmacije prema Italiji, to jest Istri.
39.  LJPD, 57-58.
40.  O tome u Goldstein, O Tomislavu, 40-42. Goldstein je potpuno u pravu kad konstatira da mađarski prodori nisu u to vrijeme svojim glavnim prodorima usmjereni put Hrvatske i da se svakako radilo o manjim provalama malobrojnih postrojbi pljačkaškog karaktera. I on je mišljenja da su se ti sukobi odigravali u unutrašnjosti Hrvatske, negdje u Dinaridima, a ne u ravnici.
41.  Da su mađarski prodori bili sporadični i s malim snagama potvrda je i to da ih ne spominje ni Konstantin VII. Porfirogenet. Viz. izvori, II, 33.
42.  Klaić, n. dj., 17-22.
43.  “Hrvati ih ondje sve poubijaju.” “… poražen posvema izgubi sve svoje (čete).”, u Klaić, Izvori, 29-30.
44. To je općepoznati način razmišljanja i opisivanja srednjovjekovnog čovjeka, a pretjerivanje u opisivanju i danas je široko korišten način pripovijedanja.
45.  O tome usp. S. Antoljak, Zadar za vrijeme hrvatskih narodnih vladara, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 14-15, Zadar 1976. 23-24; V. Košćak, n. dj., 275-281; L. Margetić, Marginalije uz rad V. Košćaka “Pripadnost istočne obale Jadrana…”, HZ, XXXVI, 1983, 275-281; Goldstein, O Tomislavu, 36 i bilj. 49; N. Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb 1994., 31-32.
46.  Goldstein, n. dj., 41.
47. Ž. Tomičić, Ranosrednjovjekovni kulturni krajobraz savsko-dravskog međurječja, Starohrvatska spomenička baština, rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejsaža, Zagreb 1996., 151-160. i tamo nav. lit., 156.

http://povijest.net/index.php/Hrvatska-u-ranom-srednjem-vijeku/Povijesni-zemljovidi-i-granice-Hrvatske-u-Tomislavovo-doba.html

1911. Seljaci katolici u Bosni ne znaju za Hrvatsko ime


‘Bosna i Hercegovina i ustavne uredbe’ 1911. godine piše austro-ugarski diplomat A. Sheck:

“Kada se jednom srpskom /pravoslavnom/ seljaku postavi pitanje šta je, on samosvjesno odgovcara: ‘Srbin, gospodine’, a kad se to isto pitanje postavi katoličkom seljaku, on stidljivo odgovara da je katolik. Ni od jednog bosanskog seljaka nisam čuo da je Hrvat. Nasuprot tome, bosanski intelektualci, zanatlije, trgovci katoličke vjere priznaju se bez izuzetka Hrvatima”

To pokazuje da širenje hrvatske nacionalne ideje još 1911. nije uzelo maha kod Bosnjackih katolika na selu.

Fratar Jukic banjalucanin u svom “Kolu” veli da Bosnjaci ne znadu za ime Hrvatsko.

Katolicki svecenik Matija Katancic

“Uvjericeš se najzad da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji narocito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali“.

Bošnjak katolicke vjeroispovijesti Ivan Frano Jukiæ ce zabilježiti da u Bosni, u 19. stoljecu, “katolici ne znaju šta znaci rijec Hrvat, a kamoli da se oni osjecaju pripadnicima hrvatske nacije”.

Slicno kao i Srbi Hrvati su samo jedan konglomerat razlicitih naroda i plemena kojima je jedino zajednicko ime (koje je turskog porijekla),cak i dan danas da se jasno primjetiti ta izrazita nehomogenost Hrvata kao naroda sto se najasnije moze uociti ako se osmotri njihov narodni jezik,koji je i vise nego nehomogen.Ako bi smo sastavili zajedno Dalmatinca,Zagorca,Istrana i Slavonca i dali im zadatak da govore narodnim jezikom,tu niko nikog ne bi nista razumio.LOOOOOOOOL

Prije Karataya, to azijsko porijeklo Hrvata nazreli su mnogi historicari,a posebno hrvatski historièari i etnopsiholozi.

Poznati hrvatski historièar Niko Županiæ je napisao djelo “Prvobitni Hrvati”, gdje kaže:

“Prvobitni Hrvati, mislim, nisu bili Sloveni, veæ tuðe pleme iz Azijske Sarmatije, koje je u oluji Seobe Naroda udes bacio u transkarpatsku slovensku domovinu, pa je sebi podvrglo neki dio puka, a taj se poèeo nazivati Hrvatima”.

Nada Klaiæ, poznati hrvatski historièar, nalazi da su Avari èinili veliki dio prve zajednice Hrvata:

“Hrvati su našli Avare u posjedu te pokrajine (Dalmacije). Pošto su neko vrijeme meðusobno ratovali, pobijedili su Hrvati, neke su od Avara poklali, ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati. I sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari“.

Mladen Lorkoviæ:

“Èitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku da su vladajuæi Hrvati bili neslovenska naslaga koja je prekrila i organizovala slovenske mase.”

John V.A Fine

When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans

“In the period prior to 1102, the overwhelming majority
of references to people in the area that is now Croatia
call these people ”Slavs.„. In fact, all the early sources
do so, and references to ”Croats„ in the seventh and eighth century come from later sources lika Constantine Porphyrogenitus, who wrote
in the mid-tenth century. This absence of early evidence, as noted, even led one Croat Scholar, L Margetic, to reject Constantine's migration account and to postulate that the Croats arrived in the western Balkans not in the seventh century but the late eighth.” (J. Fine, When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans, page 63)

€These documents from 1102 to about 1340, which we have examined, contain many references to Croatia and to its nobility; but I have not uncovered a single reference to €žCroats as a possible ethnic label, unless one should construe in that way Thomas’ mention of the two sons of Butkov, who attacked the village of Ostrog.” (J. Fine, When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans – Slavonia, Dalmatia and Velebitia€ after 1102, page 109)

Izlaganje Antuna Radica u „Domu” od 10.11.1904.

Lako vam je danas govorit moj gospodine! Ali da ste vi jos prije 20 godina dosli tamo dalje u Hrvatsku, npr u Vinkovce, pa da ste rekli da ste Hrvat i da su oni ljudi tamo Hrvati- vi biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batina. Ali nije tako bilo samo medu gospodom, nego jos vise među seljacima: i to su bili ”Rasci„ i ”Sokci„- a Hrvatima kakovim ni traga. A tko je to učinio, da su danas i gospoda po Slavoniji većinom Hrvati, te ime i seljaka, koji ponosno kažu da su Hrvati, hrvatski seljaci? Tko je to učinio?
Tko je te Hrvate tako rekuc stvorio?
To je učinila Stranka prava. Nauka Ante Starcevica ona je od nesvjesne mase stvorila Hrvate! Tako je to moj gospodine, a lako vama danas govoriti!”


Antun Radic u „Domu”od 3.12.1903 objašnjava kako su Slovenci pretvoreni u Hrvate.


„U staro vrijeme, i još pred 300 do 400godina nije oko Zagreba, Krizevaca,Siska, Pozege itd uopce u Hrvatskoj s druge strane gore Velebita do mora, u cijeloj toj zemlji nije bilo ni jednog Hrvata: Hrvati su bili preko Velebita, blize moru, a oko Zagrba itd pa na zapad sve preko Ljubljane i dalje dolje uza Savu sve su to bili Slovinci ili Slovenci. a DANAS SU TU HRVATI! A GDJE SU SLOVENCI? JESU LI SLOVENCI PROPALI? SUDITE, jesu li propali: kad je hr vlada i država preko Velebita pri moru propala, preselili su se hravstki bani među Slovence, u Zagreb ali su se svejdeno zvali hr bani, i vlada se njihova zvala hrvatska. I tako su Slovenci imali hr bana, ali to njima nije bio tudji ban, jer su Slovinci govorili slično, ili posve jednako kao i Hrvati. Ali kad imadu hr bana i hr valdu, poceli su ljudi sve po malo govoriti da je to i narod hrvatski. I tako su se Slovenci sve po malo provzali Hrvatima – izgubili su svoje ime, tako da danas ni 1 seljak oko Zagreba ne zna sto je to slovenac ili slovinac, nego kaže da je hrvat.

Poznati turski historièar, dr Osman Karatay smatra da su Hrvati èisto tursko pleme, te da “iranska” i “kavkaska” teorija pada u vodu,jer nema nikakvog naucnog uporista. Za razliku od toga, on navodi sijaset dokaza u svojoj knjizi “U potrazi za izgubljenim plemenom”, što se može proèitati i na “Globusovoj” stranici,vidi sljedeci link:

www.globus.com.hr/Clanak.aspx?BrojID=37&ClanakID=516&Stranica=2

“U potrazi za izgubljenim plemenom”

Osman Karatay u svojoj knjizi “U potrazi za izgubljenim plemenom” opisuje kako su tursko pleme, Kurbati (Bijeli Oguri), u drugoj polovici 6. stoljeæa Avari protjerali iz njihove tadašnje postojbine na sjeveru Kaspijskog mora, pa su oni došli u Galiciju, na jugu današnje Poljske. Nekoliko godina kasnije Avari su ih opet poèeli ugrožavati s juga, iz današnje Maðarske i Slovaèke. Kurbati Oguri, koji su, da bi vladali brojnijim Slavenima, morali primiti neke njihove obièaje i jezik, organiziraju Slavene u borbi protiv Avara, a posljednja etapa tog otpora bio je prodor u Dalmaciju, iz koje su tada èak i protjerali Avare, u zajednièkoj akciji s Bizantom i Francima. Ti malobrojni Turci, Oguri, s vremenom su se sasvim poslavenili, ali su svoje tradicionalno ime – Kurbat – “dali” novostvorenom narodu, tzv.”Hrvatima”.

Samo su kajkavci i cakavci pravi Hrvati svi ostali su pohrvaceni


Hrvati nisu južni Slaveni

– Genetika je dokazala da su se narodi kroz povijest jako miješali, ali su ipak ostali dominantni markeri. Gdje smo se mi to u povijesti susreli s današnjim Nijemcima još nije jasno, kao i to zašto mi Hrvati imamo samo 10 posto prakeltskog faktora, a Nijemci čak 38 posto hrvatskog dinarskog faktora? Zanimljivo je da niti Srbi nisu južni Slaveni, već spadaju u skupinu Sibiraca. S druge strane, Mađari, za koje se to nikad ne bi reklo prema kulturi, su genetički – Slaveni.
Na tribini Matice hrvatske Čakovec nedavnom je gostovao prof. dr. Ivan Biondić iz Zagreba. Tema tribine bila je: “Etnogeneza Hrvata: između znanosti i ideologije”. U svojem je izlaganju dr. Biondić, a na temelju otkrića biogenetike izrekao mnogo toga što je u direktnoj suprotnosti s našim uobičajenim spoznajama o porijeklu Hrvata. To je i razlog što što smo ga zamolili da pojasni što je to u najnovije vrijeme otkrila genetička znanost.
– Možete li ukratko sažeti što to donose nove spoznaje uz pomoć biogenetike o porijeklu Hrvata?
– Biogenetika je doista u zadnjih nekoliko godina otkrila mnogo toga što zapanjuje i nas znanstvenike. Ukratko, biogenetika, a to znači stroga znanstvena istraživanja koja se mogu provjeravati, dokazala su da Hrvati nisu Južni Slaveni! Ta će spoznaja tek za godinu ili dvije doći do ušiju svih kojih se to tiče. Drugim riječima, ako vam sad neki profesor ili nastavnik ili akademik kaže da su Hrvati Južni Slaveni, možete ga slobodno optužiti da je – rasist. Probajte, naime, na primjer Njemcima reći da su recimo – Rusi, ili recite Francuzima da su recimo Šveđani, pa ćete vidjeti što će vam odgovoriti. Iz istog razloga ne može se više tvrditi da su Hrvati Južni Slaveni, kao što to piše u svim udžbenicima naše povijesti i u Hrvatskoj enciklopediji.
– Na čemu temeljite takve spoznaje?
– Te su spoznaje temeljene na znanstvenim istraživanjima više skupina svjetskih genetičara koji su napravili takozvanu gensku tablicu za sve narode svijeta i genetičko stablo čovjeka. Konkretno, temeljni izvor za spoznaje o kojima govorim su radovi Zoe H. Rossera i čak 87 koautora iz 2000. godine, što je objavljeno u American Journal of Human Genetics broj 67 na stranicama 1526-1543, kao i spoznaje skupine znanstvenika objavljene u časopisu Science 2000. godine. Zatim, na temelju radova P. A. Underhilla iz 2001. godine, kao i drugih autora i izvora koji se bave otkrićima genetike. Od hrvatskih autora tim se otkrićima bavi dr. Primorac kao genetičar, a kao povjesničar Andrija-Željko Lovrić i drugi.
– Što je genetika otkrila kad je riječ o Hrvatima?
– Prema genskoj tablici biokemijske srodnosti 47 europskih naroda ono što upada u oči je to, da je gotovo svaka skupina odnosno ono što zovemo narod tijekom povijesti pomiješana sa drugim skupinama. Ovdje dakako ne govorim o kulturama, nego o genetici, konkretnije o takozvanim “markerima” u genetici, kojima su ustanovljene razlike među narodima.
Kad je riječ o Hrvatima, znanstveno je dokazano da Hrvati nisu Slaveni sa 71 posto, a da takozvanog slavenskog faktora odnosno markera EU-19, kojim se to utvrđuje, imaju samo 29 posto.
– Što su na kraju Hrvati?
– Prema genetičkim istraživanjima, Hrvati imaju čak 45 posto takozvanog genetskog markera Eu-7 koji je nazvan Dinarskim, oni su naime posebna skupina među europskim narodima. Zatim, imaju 10 posto prakeltske “krvi” odnosno markera koji je karakterističan za Kelte odnosno Prakelte (Eu-18), 2 posto markera HG-2, koji je nazvan sibirskim faktorom, 2 posto markera Eu-16 koji je nazvan avarskim faktorom. Hrvati također imaju 7 posto biokemijske srodnosti s Hamitima (faktor Eu-4), te 5 posto faktora HG-9, koji označava Semite.
– S kojim su narodima ili skupinom naroda Hrvati najsrodniji, ako se može tako reći?
– Na to genetika daje zanimljiv odgovor. Kako su Hrvati posebna skupina ili imaju svoj genetski “marker” Eu-7 kojega od svih naroda imaju najviše, može se pitati koji narodi imaju isti genetski marker i u kojem postotku.
Najviše srodnosti s Hrvatima, odnosno najviše takozvanog dinarskog markera Eu-7, što je za neke začuđujuće, imaju Nijemci, čak 38 posto, s tim da kod njih s 50 posto dominira prakeltski marker. Prema postotku, srodnost s Hrvatima pokazuju dalje: Laponci s 32 posto, Nizozemci s 22 posto, Poljaci s 21 posto, Albanci s 20 posto, Makedonci s 19 posto, Francuzi sa 17 posto, Ukrajinci sa 17 posto, Englezi sa 16 posto, Mađari s 11 posto, a srodnost s ostalim narodima je manja od 10 posto.
Ovdje dakako ne treba zaboraviti da Hrvati imaju 29 posto slavenskog markera, ali on nije dominantan, već 71 postotni neslavenski markeri s dominatnim Eu-7.
– Hrvatska historiografija i jezikoslovlje godinama i desetljećima govori o srodnosti Hrvata i Srba, barem su nas tako učili u školi. Koliko smo genetski srodni sa Srbima?
Prema istim istraživanjima dokazano je da su Srbi narod koji ima 84 posto neslavenskog i 16 posto slavenskog faktora. Od 84 posto neslavenskog faktora, njihov je dominantan faktor HG-2 s čak 49 posto, što je oznaka za sibirsku skupinu naroda. U tu skupinu naroda spadaju na primjer: Srbi, Bugari, Gruzijci, Gotlandi i Šveđani, a u njima srodnu podskupinu i američki indijanci, te Turci. Označavaju ih genski markeri HG-2, Eu-21 i Eu-22. To zapravo znači da niti Srbima ne smijemo reći da su Južni Slaveni.
– Koji narodi spadaju u izvorne Slavene?
– U Europi su izvorni Slaveni (marker Eu-19) samo Rusi, Ukrajinci, Poljaci, Česi, ali sad slijedi iznenađenje, Letonci, Mađari i Kirgizi. Mađari imaju čak 60 posto slavenskog markera, što ih je tako pogodilo da su obavili više istraživanja da potvrde rezultate jer su bili, blago je reći, iznenađeni. No uvijek bi dobili isti rezultat.
– Prema genetskom stablu čovječanstva iz Y kromosoma, gdje bi se po povijesnom nizu svrstali Hrvati?
Znanost je definitivno dokazala je su ljudi odonosno hominidi, a govorimo o Homo sapiensu, potekli iz Afrike. Direktni potomci Homo sapiensa su pak današnji Bušmani odnosno Pigmeji u ravnoj liniji. Za nas je zanimljiva velika grana stabla koja se opet dijeli na Negroide (crne Afrikance) te neimenovanu granu. Ta neimenovana grana stabla zatim se dijeli na dvije grane od kojih je jedna grupa Pacific, a druga nema naziva. Ta manja grana bez naziva dijeli se pak na Euroazijce i Jafetide. Jafetidi se pak dijele na Semite i Praindoeuropljane, koji se pak granaju na Vedoarijce i Dinaroide. Dinaroidi su, rekli smo već, Hrvati-Dinarci.
Germani imaju 38 posto hrvatskog markera iako su oni dominantno Prakelti, ali ih zbog visokog postotka možemo svrstati u ovdje, te Rusini iz Galicije, a zanimljivo je i Tirenci iz Sardinije i Korzike. Gdje smo se mi to u povijesti susreli s današnjim Nijemcima još nije jasno, kao i to zašto mi Hrvati imamo 10 posto prakeltskog faktora, a Nijemci 38 posto hrvatskog dinarskog faktora.
U nama blisku skupinu koje zajedničkim imenom zovemo Vedoarijci, s kojom dijelimo zajedničko praindoevropsko porijeklo, spadaju narodi kao što su Gruzini na Kavkazu, narodi sjeveroistočnog Irana, Tadjikistana, Baludjistana i narodi jugozapadne Indije. Kao posebna skupina Vedoarijaca su u direktnoj liniji i Romi odnosno Cigani.
Zanimljivo je da bi se Slavonce odnosno Hrvate iz sjevernih krajeva po istom istraživanju moglo svrstati u skupinu Baltoslavena koji s Prakeltima dijele svoje porijeklo koje se zajednički naziva: Europeidi. Ti bi Hrvati bili srodniji sa Slovencima, Česima, Ukrajincima, Rusima, ukratko Slavenima.
– Da se nakon genetičke vratimo kulturnoj povijesti. Takozvano “iransko” porijeklo Hrvata često je zanemarivano ili se o njemu govorilo s podsmjehom?
– Genetika nas je uvjerila da Hrvati-Dinarci dominantno nisu Slaveni već da dolaze od Praindoeuropljana, da je dakle takozvana iranska hipoteza koja je do sada najčešće bila prešućivana, imala svoje duboke temelje. To je ovih dana utvrdila tek genetika. Ovo naravno nipošto ne znači da su Hrvati najsrodniji današnjim Irancima, već je tu samo riječ o takozvanoj “iranskoj” hipotezi u znanosti.
U Hrvatskoj nitko nije vjerovao u tu iransku hipotezu. Primjera radi, kad su ruski carski arheolozi otkopali Tanajske ploče koje potječu iz 2. i 3. stoljeća naše ere i na kojima se spominje ima Hrvat, to tadašnju Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu nije zanimalo.
Knjiga ruskog arheologa stajala je u JAZU; današnja HAZU, neraspakirana (nerazrezanih stranica) gotovo 100 godina! Tek prije nekoliko godina ta je knjiga u HAZU pročitana! No zato su otvorene sve knjige koje su nas uvjeravale da smo južni Slaveni, a politika je u tom smjeru pogreškom stvorila hrvatsko-srpski jezik. Mi čak 100 godina nismo imali niti slike Tanajskih ploča. Prvi Hrvat koji je dodirnuo te ploče prije desetak godina, koje se čuvaju u ruskom muzeju, je veleposlanik Hido Biščević. Nakon toga napravili smo gipsane odljeve koji dugo nisu imali mjesta u HAZU, da bi se tek nedavno dogodilo da budu ipak postavljeni na ulazu HAZU. Otkrivanjem Tanajskih ploča, uspostavlja se nova paradigma etnogeneze Hrvata, naspram ideološke jezično-slovenske, koja će umnogome promijeniti sliku o nama. Hrvati su zapravo narod koji je u korijenu Europe, odnosno mogu se smatrati kao jedan od najstarijih europskih naroda, koji o tome ima i kamene dokaze.
Promijenit će sliku i iznutra, više ćemo tragati za svojim korijenima, pa bi ponovno trebali postati interesantni kajkavski i čakavski. Stručnjaci kažu da se najviše staroga sačuvalo u nekim varijantama kajkavskog jezika, tako na primjer u bednjanskom kajkavskom izgovoru u Hrvatskom zagorju. Naravno, nitko ne može tražiti da svi sad govorimo bednjanski kajkavski ili inačicama istarskog, koji također ima dosta starina, no to je dobro znati za budućnost jezika. Jer, jezik se mijenja i važno je u kojem pravcu ide.
Godinama su nas uvjeravali da su hrvatski i srpski jedan jezik. Danas je svima očito da su to dva jezika, s tim da je hrvatski štokavski standard umjetni jezik nastao zbog političke situacije. Drugim riječima, zaboravili smo svoj jezik i pitanje je hoćemo li ga ikad vratiti. Ono što možemo vratiti je smjer, važno je znati da su i kajkavski i čakavski bitniji za hrvatski standard nego se to do sada mislilo, da je to naša važna baština i kulturna povijest. Jedno od pitanja na tu temu koje će brzo uslijediti je i ovo: ako u školama učimo engleski ili mrtvi latinski te umjetno stvoreni književni standard, zašto ne učimo svoj maternji jezik, kajkavski ili čakavski?
Na kraju mogu reći da je genetika otvorila možda i više pitanja nego što je za sada dala odgovora, ali će sve to skupa izazvati revoluciju u društvenim znanostima. Promatrajte što će se sve zbiti u svijesti samo za godinu ili dvije, pa će biti jasnija dalekosežnost promjena.

PROF. DR. IVAN BIONDIĆ, Medjimurske Novine

http://www.vjesnik.hr/Pdf/2003%5C09%5C27%5C12A12.PDF

  • Vaša je proza, kako mnogi kažu, “smeštena u jezik”. Na književnoj večeri ste rekli da ne pišete na dijelektima, već na jezicima. Šta zapravo to znači?- Smatram to jako važnim, jer je dosadašnja, ona udžbenička lingvistika, sledila političarsku lingvistiku, koja naravno nije lingvistika, pa se u Hrvatskoj stalno govori da su čakavski i kajkavski – dijalekti. Naravno, treba se pitati kojeg to jezika. Svakako, to nisu dijalekti štokavstine. Ti jezici su zbog unitarizma, kao nekad u Jugoslaviji, potiskivani na nekakvu ravninu dijalekta. I tako su i tretirani. Ne postoji televizijski i radio program na tim jezicima, i tako dalje. Tvrdim da se radi o samostalnim jezicima koji imaju svoju povijest, svoje govornike, svoju književnost i gramatiku. Naravno da tu zalazim u političke nezgodne stvari, jer politika bi jako rado da sve funkcionira prema odnosu – “jedan narod, jedan jezik, jedna religija, jedan vođa”

    Da, postoje tri jezika u Hrvatskoj, a kajkavski je jedan od njih. Ja na njemu pišem. Premda nisam kajkavac. Ja sam štokavac, ali štokavski standard je razoran. Osim toga, danas su štokavci jedna invazivna polugansterska struja, odnosno govornici tok jezika su invazivna, gansterska struktura i ja se borim protiv njih tako što sam odabrao svoj jezik, a to je kajkavski.

    BORIVOJ RADAKOVIĆ, KNJIŽEVNIK.

Naspram izvorne i veæinske štokavske ikavice, čijom bi divergencijom bilo omogućeno stvaranje samostalnog hrvatskog jezika i političke samosvojne
nacije (kroatizam), izborom politièki nametnute srpsko-hrvatske štokavske
ijekavice (u Hrvata manjinske!)
, modelom je konvergencije uspostavljen
(jugoslavizam), odnosno danas se uspostavlja (euroslavizam) etnojezièna
nacionalna identifikacija, što će se pokazati kao lažna i tragična utopija

http://www.vjesnik.hr/Pdf/2003%5C09%5C27%5C12A12.PDF

http://www-gewi.uni-graz.at/gralis/2.Linguarium/BKS/Stokavski_dijalekti.jpg

Crveno je štokavska ikavica.

“Hrvati uvedoše i sami jezik štokavski,
akoprem ih je to stalo i stoji neizmjerno
truda jer i od svagdašnjeg domaćeg govora
daleko im je doći”.

(Vežić, Neven, 1855; Milosavljević, II 28)

“Oni se nadaju odoljeti ako pravopis i
gramatiku budemo imali odijeljenu od srbske”

Miškatović piše Jagiću
(Jagić, Spomeni mojega života, 62).

“pravi Hrvati preko Kupe stanuju”.
(Danica 1847, hrvatski pisac A. Tkalčević)

“hrvaština stupiv preko Save, a poglavito
prek
o Kupe počima…”
(Ivan Kukuljević Arhiv, IX, 318; Đeric 158)

“Krajem XV. stoljeća uslijedila je velika tragedija
hrvatskog naroda. Čakavski govor potisnut je u usko
priobalno područje, Kvarner i Istru, dok je novo vlaško
stanovništvo, pristiglo s osmanlijskim osvajačima, popunilo
‘očišćen’ prostor, donijevši sa sobom svoju tradiciju i jezik
(štokavštinu).

Značajka tog nametnutog nam jezika je (i)jekavski
izgovor i specifican rječnik s obiljem turcizama,
te preko turskog jezika preuzete arapske i perzijske
riječi. U tom smislu suvremeni književni jezik ima
manje-više neprekinutu tradiciju još od XVI stoljeća,
kada Dubrovčani ra
zvijaju bogatu književnost na štokavskom
narječju ijekavskog izgovora, koji se potom nameće i
Hrvatima pretežno ikavskog izgovora. Ujednačavanju
hrvatskog književnog jezika na štokavskom narječju
mnogo doprinose franjevci koji su djelovali u Dalmaciji,
Bo
sni i Slavoniji te već od polovice XVIII. stoljeća imaju
svoj jezični standard. Tek nastojanjem Ilirskog pokreta
ujedinjuju se svi Hrvati u jedan književni jezik štokavskog tipa.

Lingvisticko oblikovanje hrvatskog književnog jezika
u XIX. stoljeću, u znaku je zagrebačke jezikoslovne
škole. ‘Zasluge’ i nastojanja Vuka S. Karadžica nagrađene
su 1861. kada je izabran za počasnog građanina grada Zagreba
i Požeške županije, čak je i biskup J.J. Strossmayer donirao
1000 forinti za tiskanje Vukovih još neizdan
ih spisa.

Taj jezik (štokavski), u osnovi vukovski nije bio
darovan već usvojen hrvatskom pomirljivošću i naivnošću.
Istovremeno, potpomognut politikom plemenskog ‘rvatstva’,
stvorio je neprirodnog blizanca – srpskog doppelgangera.
Čakavica je uzmicala, povlačila se; izvorni jezik tisućljetne
tradicije gubio je već svaku bitku i smesturan u narječje
padao je u zaborav. Međutim, zastor još nije pao, moć pamćenja je moć života.

Čakavica se grijala uz domaće kameno ognjišće, skrito
tinjala pod pepelom i iskra se nije nikad ugasila. Možda
ju je upravo to spasilo: iskonska ljubav za našu domaću
besdu i – strpljenje, ona slabasna nada da sve na koncu
prođe. Rano je veseliti se, jer bilo bi bolje da je do
kraja pokrije zaborav, nego da se uruči na razinu neu
kusnih
festivalskih blesavljenja ili da postane ‘oružje i stigma’
lokalnog revolta.

Andrej Urem
U ISKONU GLAGOLJICE
Dec 06, 04

Bosna i Bosnjaci
Bog Bosna i Bosnjastvo

Trpimirova darovnica Hrvatski falsifikat najprizemnije vrste


Najstarije je prvorazredno vrelo koje spominje ime hrvatskog naroda u danasnjoj Hrvatskoj Branimirov natpis u kojem se on naziva dux Cruatorum. Toj vijesti moze se s velikim stupnjem vjerojatnosti pribrojiti i isprava o tzv. Trpimirovoj darovnici, koja je nazalost sacuvana samo u ne osobito pouzdanom prijepisu iz 1568. godine. U njoj stoji: Trpimir dux Chroatorum.
Mozemo dodati jos i ispravu Muncimira, takoder sacuvanu u prijepisu iz 1568, gdje se on naziva dux Croatorum.
Nijedno drugo prvorazredno vrelo 7, 8, i prve polovice 9. vijeka ne spominje Hrvate.
I sami ugledni Hrvatski povijesnicar Lujo Margotic tvrdi sljedece:(copy/paste)

Druga točka na koju bismo ovdje željeli upozoriti jest datiranje spomenute Trpimirove darovnice. Ono glasi: Regnante in Italia piissimo Lothario Francorum rege per indictionem XV suh die IIII Nonis Martii. O kojoj je godini riječ? Nakon Dümmlerovih analiza autori su se složili da je riječ o godini 852, jedinoj s 15. indikcijom u doba Trpimirova vladanja. Ipak, takvo rješenje sadrži nepremostive poteškoće. Naime, odmah nakon smrti svoga oca 840. godine Lotar je otišao iz Italije i nije se u nju više nikada vratio. Nadalje, on je 15. VI. 844. dao okruniti svoga sina Ludovika II. za talijanskoga kralja, tako da je od te godine u Italiji bio kraljem Ludovik II. i stvarno i pravno. Nemoguće je da se to ne bi znalo u Hrvatskoj. Zato treba indikciju kao element datiranja odbaciti.

Uostalom, do nas je došao samo nepouzdani prijepis iz 1568. — a znamo da su greške u indikciji u prijepisima bile vrlo česte. Usto, čak i neke izvorne Lotareve isprave sadrže pogrešnu indikciju, i to navedenu čak slovima, a ne brojevima! Još važnije od toga je okolnost da se Lotar nakon 833. uvijek i beziznimno nazivao carem, imperator augustus, a nikada kraljem.Naziv »kralj«, a ne imperator, ima zbog toga svoj dublji smisao koji valja povezati s Trpimirovim naslovom dux Ckroatorum iuvatus numere divino. Trpimir želi naglasiti da je on došao na vladarsku stolicu »po božjoj milosti« i da ne ovisi od kralja (ne imperatora!) Lotara.

Kako je u 839. godini u Hrvatskoj vladao Mislav, a Ludovik II. bio u Italiji kralj od 844, analizirana isprava morala je biti ispostavljena između te dvije godine.
Isprava je poučna i zbog toga što Trpimir potvrđuje Mislavovo darovanje — što dokazuje njihovu dinastičku povezanost — i usto daruje salonitanskoj crkvi dio regale territorium što se nalazi na hrvatskom tlu te desetinu s kraljevskoga posjeda kod Klisa. To nedvojbeno upućuje na vrlo prijateljske odnose Hrvatske i Splita. Pa ipak, znamo s jedne strane iz tzv. Taktiken Uspenski da je Dalmacija oko 842. bila arhontija, ti. takvo područje koje je priznavalo bizantsko vrhovništvo, ali u kojem nije bila stacionirana bizantska vojska. S druge strane doznajemo iz Gottschalka da odnosi između Trpimira i Bizanta nisu bili nimalo prijateljski. Je li riječ o međusobno protuslovnim vijestima? Mislimo da ne. Neobično je važno da je arhont Dalmacije u Taktikonu Uspenski imao razmjerno nizak rang spatarokandidata. Usto, u Taktikonu Uspenski govori se samo o jednom arhontu, dok je u Draču, na Kreti i Kersonu zabilježeno više arhonta — na Kreti čak jedan arhont s visokim rangom protospatora, a drugi s nižim rangom spatarokandidata. To se može vrlo dobro objasniti time da je arhont s visokim rangom bio ujedno gradski načelnik (prior) glavnoga grada arhontije, a da su ostali arhonti s nižim rangom bili priori drugih gradova iste arhontije. Neobična okolnost da je u Dalmaciji spomenut samo jedan arhont, i to nižega ranga, znači da se arhontija Dalmacija sastojala samo od jednoga jedinoga grada (Zadra) dok ostali gradovi Dalmacije nisu priznavali bizantsku vlast pa zbog toga njihovi arhonti nisu ni ulazili u bizantsku hijerarhiju i zato ih Taktiken Uspenski i ne spominje. Kako su uskoro nakon 842. odaslane u Dalmaciju (nedvojbeno u Zadar) bizantske vojne jedinice, arhontija je Dalmacija na taj način pretvorena u temu, pa je bizantski strateg Dalmacije morao držati jednom od svojih prvih i najvažnijih zadaća da proširi bizantsku vlast i na druge dalmatinske gradove, u prvom redu Split Pritom je očito morao naići na vrlo energičan otpor hrvatskoga vladara Trpimira, koji nije želio izgubiti svoj utjecaj na Split Gottschalkovu vijest daje Trpimir izvojevao pobjedu nad bizantskim strategom valja dakle interpretirati tako da je vlast bizantskog stratega ostala ograničena na Zadar, možda čak do stupanja na vlast cara Bazilija.

Pokušajmo učiniti još jedan korak dalje. Upada u oči da između Mislava i Trpimira, dakle u četvrtom desetijeću 9. stoljeća postoji očita i dokaziva veza o kojoj nas izvještava već i Trpimirova darovnica. Isto to vrijedi i za odnos Borne i Vladislava u trećem desetijeću 9. stoljeća. Naprotiv, izvori ne govore ni o kakvoj vezi između Vladislava i Mislava. Svakako ne može biti slučaj da upravo u vrijeme koje pada između te dvije dinastije možemo utvrditi dva vrlo važna događaja. Jedan od njih je prodor Bugara uzvodno duž Drave. Vrela javljaju da su Bugari nametnuli tamošnjim Slavenima svoje vladare i expulsis eorum ducibus super eos rectores constituerunt. I doista od toga vremena nestaju dokazi o bilo kakvoj stvarnoj franačkoj vlasti nad tim područjima. Druga okolnost je vrlo koristan i nimalo dvojben podatak što ga donosi Konstantin Porfirogenet, naime da su dalmatinski gradovi »osobito u vrijeme vladanja cara Mihajla II.«, tj. do 829, bili potpuno samostalni. Riječ »osobito« hoće očito reći da je u vrijeme vladavine cara Mihajla II. ugled Bizanta u Dalmaciji pao na najniže grane i da se, dakle, položaj Bizanta pod carevima Teofilom i Mihajlom III. ponovno za Bizant poboljšao — ali, dakako, to Konstantin nije htio priznati. Tako su dakle oko 829. stvari stajale u Dalmaciji vrlo loše i za Franke i za Bizant. Upravo u to vrijeme dolazi do uspona nove dinastije s Mislavom i Trpimirom i ujedno — po prvi puta – pojavljuje se ime Hrvat na razmjerno pouzdan način. Vladar se sada zove dux Croatorum ili dux Sclavorum. Prvi naziv odnosi se očito na vladajući sloj, drugi na cijeli narod. Tako i Konstantin Porfirogenet piše:

υίοτεοώ δττ τουξ Χροβάτσυξ κατουζ Λοι/ιτουζ Σκλαβ&ξοώταζ οι του κάτροώ Ραοώοώ οίκήτορεζ (…) διειτέραταώ εώ Λαγοώβαργία«

Vladajući hrvatski sloj bio je, dakako, vojnički organiziran. Pitanje o podrijetlu toga vladajućega sloja nećemo ovdje analizirati. Svakako, težište starije vlasti pod Bornom nalazilo se negdje u Lici i njezinoj okolini, na što upućuje Bornin naslov dux Guduscanorum, spomen Liburnije u njegovu naslovu Dalmatiae et Liburniae, kao i njegovi »pretorijanci« Guđuscani. Naprotiv, nova hrvatska država imala je svoje središte među rijekama Zrmanjom i Cetinom. Tamo je bik ujedno jezgra novoga hrvatskoga vladajućeg sloja. Područje južno od Zrmanje zvalo se još mnogo kasnije »Hrvati«.
Jedno je sigurno. Kako nijedno prvorazredno franačko ih* bizantsko (ili bilo koje drugo) vrelo ne spominje Hrvate do 9. stoljeća, isključeno je da bi Hrvati došli na molbu, poziv ili nalog bilo Franaka bilo Bizanta. Pojavu Hrvata u današnjoj Hrvatskoj treba dakle objasniti isključivo u sklopu odnosa unutar avarsko-slavenske države. Ako uopće hoćemo pridati bilo kakvu vjerojatnost ili uvjerljivost vijestima cara Konstantina, za tzv. dolazak Hrvata dolazi po našem mišljenju u obzir samo kraj 8. stoljeća. Ali, čak i sama hrvatska narodna predaja ograničava hrvatsko ime samo na jednu od pet glavnih i dvije pomoćne čete. I ta okolnost dovodi nas do zaključka da je do stvaranja hrvatske države došlo tek mnogo kasnije — u vrijeme Mislava i Trpimira. Tada su, čini se, povoljne okolnosti omogućile da nastane država s hrvatskim imenom, koje je temelj bio hrvatski narod.

HRVATSKI VLADARI (knezovi, kraljevi, carevi, banovi)


Knezovi Posavske Hrvatske
oko 796. – 810. Vojnomir
oko 810. – 823. Ljudevit
oko 829. – 838. Ratimir
oko 880. – 897. Braslav

Knezovi Primorske (Dalmatinske) Hrvatske
II. pol. VII. st. Porga
II. pol. VIII. st. Viseslav
oko 810. – 821. Borna
821. – oko 835. Vladislav
oko 835. – oko 845. Mislav
845. – 864. Trpimir
oko 864. – 876. Domagoj
876. – 878. Domagojevi sinovi nepoznatog imena
878. – 879. Zdeslav
879. – oko 892. Branimir
oko 892. – oko 900. Muncimir (Mutimir)
oko 900. – oko 910. Petar
oko 910. – 924. (925.) Tomislav

Kraljevi hrvatske narodne dinastije
oko 925.-1102. – Trpimirovici
oko 924. (925.) – oko 928. Tomislav
oko 928. – oko 935. Trpimir II.
oko 935. – 945. Kresimir I.
945. – 949. Miroslav
949. – 969. Mihajlo Kresimir II. st.
969. – 997. Stjepan Drzislav
997. – 1000. Svetoslav – Suronja
1000. – oko 1035. Kresimir III.
1000. – oko 1020. Gojslav
oko 1035. – 1058. Stjepan I.
1058. – 1074. Petar Kresimir IV.
1074. – 1089. Dmitar Zvonimir
1089. – 1091. Stjepan II.
1093. – 1097. Petar (u Slavoniji kralj Almos Arpadovic 1091. do 1095.)

Ugarsko – hrvatska dinastija Arpadovica 1102.-1301.
(Buduci su u Ugarskoj prije 1102. imali po jednog kralja Stjepana, Belu, Ladislava i Andriju, hrvatski poredak vladara je za broj manji, npr. poznati Bela IV. za Hrvate je Bela III.)
1102. – 1116. Koloman
1116. – 1131. Stjepan II. (III.)
1131. – 1141. Bela I. (II.)
1141. – 1162. Gejza I. (II.)
1162. – Stjepan III. (IV.)
1162. – 1163. Ladislav I. (II.)
1163. – Stjepan IV. (V.)
1163. – 1172. Stjepan III. (IV.)
1172. – 1196. Bela II. (III.)
1196. – 1204. Emerik
1204. – 1205. Ladislav II. (III.)
1205. – 1235. Andrija I. (II.)
1235. – 1270. Bela III. (IV.)
1270. – 1272. Stjepan V. (VI.)
1272. – 1290. Ladislav III. (IV.)
1290. – 1301. Andrija II. (III.)

Ugarsko – hrvatska dinastija Anjou – Anzu 1301.-1409.
1301. – 1342. Karlo I.
1342. – 1382. Ludovik I.
1382. – 1385. Marija
1385. – 1386. Karlo II. Dracki
1386. – 1395. Marija
1386. – 1409. Ladislav Napuljski (nuzkralj)

Ugarsko – hrvatski kraljevi raznih dinastija Luksemburgovci – Habsburgovci – Korvini – Jagelovici
1387. – 1437. Zigmund Luksemburgovac
1438. – 1439. Albert Habsburgovac
1440. – 1444. Vladislav I. Jagelovic
1444. – 1457. Ladislav IV. (V.) Habsburgovac
1458. – 1490. Matijas I. Korvin-Hunyadi
1490. – 1516. Vladislav II. Jagelovic
1516. – 1526. Ludovik II. Jagelovic

Hrvatski kraljevi iz dinastije Habsburg 1527.-1740.
(Pojedini vladari iz ove dinastije su do 1804. vrsili i cast njemackih, a otad austrijskih careva, pa je npr. Franjo Josip bio za Istrane, Dalmatince i Krajisnike car, a za Hrvate i Slavonce kralj, njem. Kaiser und König – K. u K.)
1527. – 1564. Ferdinand I.
(nuzkralj Ivan Zapolja 1527. – 1540.)
1564. – 1576. Maksimilijan II.
1576. – 1608. Rudolf II.
1608. – 1619. Matija II.
1619. – 1637. Ferdinand II.
1637. – 1657. Ferdinand III.
1657. – 1705. Leopold I.
1705. – 1711. Josip I.
1711. – 1740. Karlo VI.

Hrvatsko – ugarski kraljevi iz dinastije Habsburg – Lotarinske
1740.-1918.
1740. – 1780. Marija Terezija
1780. – 1790. Josip II.
1790. – 1792. Leopold II.
1792. – 1835. Franjo I.
1835. – 1848. Ferdinand V.
1848. – 1916. Franjo Josip I.
1916. – 1918. Karlo IV.

Neizabrani vladari Bonapartovici
1809.-1813. Napoleon Bonaparte, car je u Ilirskim pokrajinama i prekosavskoj Vojnoj krajini

Nametnuti vladari
Karadjordjevici 1918.-1941.
1918. – 1921. Petar I.
1921. – 1934. Aleksandar I.
1934. – 1941. Petar II, namjesnik Pavle Karadjordjevic i Namjesnistvo

Hrvatski banovi
Samo Hrvatsko – dalmatinsko – slavonski od 1345. do 1921.

1345. – 1346. Nikola Banffy od Lendave
1346. – 1349. Nikola Szechy
1350. – Pavao Ugal
1351. – 1352. Stjepan Lackovic
1353. – 1356. Nikola Banffy Lendavski
1386. – 1391. Ivan od Palizne
1392. – 1393. Ivan knez Krcki
1397. – 1402. Nikola Gorjanski
1402. – 1404. Ladislav Grdevacki
1404. – Pavao Bessenyo
1404. – 1406. Pavao Peez
1406. – 1408. Herman knez Celjski
1464. – 1465. Mirko Zapoljski
1466. – 1467. Ivan Tuz od Laka
1470. – 1472. Blaz Madjar Podmanicki
1472. – 1473. Damjan Horvat
1476. – 1477. Andrija Banffy Lendavski
1477. – 1481. Ladislav Egervarski
1493. – Mirko Derencin
Ivan Bot od Bojne
1493. – 1495. Ladislav Kaniski
1495. – 1498. Herceg Ivan Korvin
1498. – 1499. Djuro Kaniski
1499. – 1504. Herceg Ivan Korvin
1505. – Franjo Balassa od Gyarmata
1505. – 1507. Andrija Bot od Bojne
Marko Misljenovic
1508. – 1509. Ivan Ernust Cakovacki
Juraj Kaniski
1510. – 1511. Andrija Bot od Bojne
1512. – 1513. Mirko Perenyi
1513. – 1520. Petar Berislavic
1521. – 1524. Ivan Karlovic Krbavski
1524. – 1525. Ivan Tahi
1525. – 1531. Franjo Bacan
1530. – 1534. Simun Erdödy, biskup
1527. – 1531 Ivan Karlovic Krbavski
(1531. – 1533. Andrija Tuskanic, ban. namj.)
(1533. – 1535.Petar Keglevic Buzimski ban. namj.)
(1536. – Nikola Gerendy ban. namj.)
1537. – 1539. Toma Nadasdy
1539. – 1542. Petar Keglevic Buzimski
1542. – 1556. Nikola grof Zrinski
1556. – 1567. Petar grof Erdödy
1567. – 1568. Juraj biskup Draskovic
1567. – 1572 Franjo knez Frankopan Slunjski
1574. – 1578. Gaspar Alapic Velikokalnicki
1578. – 1584. Krsto barun Ungnad
1584. – 1595. Toma grof Erdödy
1596. – 1607. Ivan barun Draskovic
1608. – 1615. Toma grof Erdödy
1615. – 1616. Benko Turoci Ludbreski
1616. – 1622. Nikola knez Frankopan
1622. – 1626. Juraj grof Zrinski
1627. – 1639. Sigmund grof Erdödy
1640. – 1646. Ivan grof Draskovic
1647. – 1664. Nikola grof Zrinski
1665. – 1670. Petar grof Zrinski
1670. – 1693. Nikola grof Erdödy
1693. – 1703. Adam grof Bacan
1704. – 1732. Ivan grof Palfy
1732. – 1733. Ivan grof Draskovic
1733. – 1741. Josip grof Eszterhazy
1742. – 1756. Karlo grof Bacan
1756. – 1783. Franjo grof Nadasdy
1783. – 1785. Franjo grof Eszterhazy
1785. – 1790. Franjo grof Balassa od Gyarmata
1790. – 1806. Ivan grof Erdödy
1806. – 1831. Ignjat grof Djulaj
1823. – 1840. Franjo barun Vlasic
1842. – 1845. Franjo grof Haller
(1840. – 1842., 1845. i 1848. Juraj Haulik de Varalya, ban. namj.)
1848. – 1859. Josip grof Jelacic Buzimski
1859. – 1860. Ivan grof Coronini-Kronberg
1860. – 1867. Josip barun Sokcevic
1867. – 1871. Levin barun Rauch, (ban. namj. onda ban)
1871. – 1872. Koloman pl. Bedekovic Komorski
(1872. – 1873. Antun Vakanovic, ban. namj.)
1873. – 1880. Ivan Mazuranic
1880. – 1883. Ladislav grof Pejacevic
(1883. – Herman Ramberg, kr. komesar)
1883. – 1903. Dragutin grof Khuen-Hédrváry
1903. – 1907. Teodor grof Pejacevic
1907. – 1908. Aleksandar pl. Rakodczay
1908. – 1910. Pavao barun Rauch
1910. – 1912. Nikola pl. Tomasic
1912. – 1913. Slavko pl. Cuvaj, (komesar, onda ban)
1913. – 1917. Ivan barun Skerlec Lomnicki
1917. – 1919. Antun pl. Mihalovic
1919. – Ivan Palecek
1919. – 1920. Tomislav Tomljenovic
1920. – Matko Laginja
1920. – 1921. Tomislav Tomljenovic

Ban Banovine Hrvatske
Ivan Subasic, 1939.-1941.

Balkan info dnevne novosti forum news

Srebrenica-the genocide of Bosnian Muslims
World political news feeds portal and forum

Sporazum Cvetkovic-Macek i odnos Hrvatske politike prema Bosnjacima


Prof dr. Ivo Banac

Odnos hrvatske politike prema Bosnjacima
za vrijeme Kraljevine SHS i za vrijeme NDH

Pitanje Bosne u hrvatskoj povijesti, pa prema tomu i pitanje hrvatskog odnosa prema Bosnjacima, izuzetno je izazovno jer u prvom redu pretpostavlja stanovitu ovorenost prema slojevitim identitetima, ali nista manje i spremnost za prihvacanje posebnih putova razvoja modernih konfesionalnih i nacionalnih skupina. Svaki razgovor o tim temama koji predpostavlja unilinearni razvoj od Tuge i Buge (ili Kulina Bana) na ovamo, unaprijed je deplasiran i ne vodi nicemu. Stoga treba uzeti u obzir da je u postotomanskom razdoblju hrvatski odnos prema Bosnjacima prosao kroz tri sasvim razlicite faze: od konfrontacije na razvalinama krscanstva i islama (ili, politickim rjecnikom, izmesu Habzburske Monarhije i Otomanskog Carstva), sto je trajalo do 1860-tih godina, preko pokusaja “nacionalizacije” bosanskih muslimana u hrvatskom smislu (sto je doprinos pravastvu kao moderne hrvatsko-integralne ideologije), do prihvacanja moderne bosnjacke nacionalne integracije – ponekad sa simpatijama, ponekad uvrijeseno, a ponekad cak s otvorenim neprijateljstvom. Taj se proces nazire jos u 1960-tim godinama, ali je definitivan u razdoblju 1992-1994.

Predmet ovog kratkog referata spada u drugu fazu hrvatsko-bosnjackih odnosa. To je razdoblje tipicno po ogranicenoj samoupravi hrvatskih pokrajina, jednako kao i Bosne i Hercegovine, u odnosu na rezim Kraljevine Jugoslavije, te po pseudosuverenoj ambalazi satelitske NDH, u kojoj je teorija o hrvatstvu Bosnjaka prokusana u najnepovoljnijim uvjetima. Zajednicka karakteristika hrvatske politike u tom je razdoblju vjera u, Radicevim rijecima, “zivo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu”, bez odbzira da li je to pretpostavljalo Radicevu “slavensku politiku” prema Bosnjacima ili izravni integralizam pravaske provenijencije. S bosnjacke strane, u tom je razdoblju prevladavao prohrvatski stav kod inteligencije. Vecina Bosnjaka, medjutim, nije se opredijelila ni za jednu od krscanskih zajednica, bojeci se da bi pozivi za “nacionalizacijom” mogli potkopati bosnjacko jedinstvo.

Za ocuvanje Bosne – suradnja i s beogradskim rezimom

Poslije stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, srpska je zajednica u Bosni i Hercegovini postala instrument srpske hegemonije, protiv koje su, na razlicite nacine, djelovali Bosnjaci i Hrvati.

Glavna bosnjacka stranka tog razdoblja, Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) – borila se za autonomiju Bosne i Hercegovine, koju je branila pod cijenu suradnje s beogradskim rezimima. U martu 1921., JMO je odstupila od svog programa i usla u sporazum s vladajucom koalicijom Pasicevih velikosrpskih radikala i Davidovicevih unitaristickih demokrata. Zauzvrat su vlasti obecale promicati jednakost islama s drugim konfesijama, autonomiju muslimanskih vjersko-prosvjetnih ustanova i serijatskih sudova, umjerenu primjenu agrarne reforme i, najvaznije, odrzavanje povijesnih granica Bosne i Hercegovine, kao i njenog teritorijalnog integriteta u unutrasnjem administrativnom ustrojstvu.

Stoga su 28. juna 1921. svih 23 zastupnika JMO u Ustavotvornoj skupstini glasovali za vladin centralisticki ustavni prijedlog, sto je omogucilo pobjedu centralistickog bloka. Bez tih glasova i dodatnih osam glasova zastupnika iz Dzemijeta, centralisticki Vidovdanski ustav ne bi bio usvojen.

Umjesto da se drzi dogovora, Pasiceva je vlada odgadjala provodjenje obecanja datih JMO-u. Kad je kralj Aleksandar 26. juna 1922. obznanio ukaz o podjeli drzave u okruge, vanjska je ljuska Bosne i Hercegovine sacuvana odrzavanjem starih austro-ugarskih okruga (Bihac, Banja Luka, Tuzla, Travnik, Sarajevo, Mostar), ali Bosna i Hercegovina vise nije postojala. Stovise, od sest bosansko-hercegovackih velikih zupana nijedan nije bio Bosnjak. To je dovelo do previranja unutar JMO. Mlada i nezadovoljna grupa zastupnika, takozvani “ljevicari”, koje je predvodio dr. Mehmed Spaho (1883-1939), sve je vise pristajala uz opozicioni kurs i saradnju s hrvatskim strankama. Starija i konzervativnija grupa “desnicara”, na celu s hadzi hafizom Ibrahimom ef. Maglajlicem, tuzlanskim muftijom i prvim predsjednikom JMO, ustrajavala je uz vladu i srpske stranke. U oktobru 1921. Spaho je prevladao u vrhu stranke, te je izabran za stranackog predsjednika. U februaru 1922. dao je ostavku na funkciju ministra za trgovinu i industriju u Pasicevu kabinetu. Maglajliceva je grupa, medjutim, zadrzala dva mjesta u rekonstruiranom Pasicevu kabinetu i pretvorila se u posebnu stranku – Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju (JMNO). Ta je stranka tek svaki deseti glas koji je isao Spahinoj JMO u izborima od 18. marta 1923. godine.

Uz otpor bosanskoj autonomiji, i zlocini u Sahovicima, Bihoru i Vilogorcu

Napustena od prosrpskih disidenata, JMO je slobodno plovila smjerom ostalih protucentralistickih stranaka, koje su svoj autoritet potvrdile na izborila 1923. godine, kao vjerodostojni predstavnici svojih nacionalnih zajednica, te stoga tezile reviziji Vidovdanskog ustava. Tako je novonastali Federalisticki blok najvaznijih hrvatskih, slovenskih i bosnjackih stranaka – Radiceva HRSS, Korosceve SLS i Spahine JMO – vec 1923. postao izrazom sve veceg protivljenja velikosrpskoj hegemoniji. Sa svoje strane, vladajuci su radikali priprijetili da ce svaki pokusaj ponovnog uspostavljanja bosanske autonomije naici na srpski otpor. Ipak, u zelji da potisnu utjecaj Federalistickog bloka, radikali su prvo privoljeli HRSS na skupstinsku apstinenciju (april 1923.), potom obeshrabrili federalisticko dogovaranje s Davidovicevim demokratskim stvaranjem strogo centralisticke vlade s Pribicevicevim demokratskim disidentima (mart 1924.), te na kraju pribjegli opstrukciji da bi odgodili gubitak skupstinske podrske (maj 1924.). U odsutnosti Radica, koji je u julu 1923. ilegalno napustio zemlju kako bi europske kabinete pridobio za pomoc opoziciji, JMO je sve vise pregovarala u stvaranju proturadikalnih koalicija. U proljece 1923. stvoren je opozicijski blok Davidovicevih demokrata, JMO, SLS i nekoliko manjih stranaka, a uz podrsku Radiceve HRSS, koji je u julu 1924. dobio neocekivan Aleksandrov poziv za formiranje nove vlade. Tom prvom bosnjackom iskustvu s opipljivom vlascu (cetiri mjesta u vladinu kabinetu pripala su JMO, Spaho je imenovan ministrom financija, a Halid-beg Hrasnica ministrom pravde), prethodilo je rastuce protubosnjacko nasilje, koje su poticali lokalni lideri bosanskih radikala uz bucnu kampanju protiv “Turaka na vlasti”. Ali, JMO se na vlasti nije ustalila.

Kralj Aleksandar nije namjeravao odrzati Davidovicev kabinet u kojemu je sve vise vidio prepreku svojim ovlastima i pokusajima da iskljucivo ovlada oruzanim snagama. U oktobru 1924. ishodio je ostavku vlade, da bi istom obnovio Pasicev kabinet s kojim je provodio posebne represivne mjere protiv Radiceve stranke, pripremajuci se za nove skupstinske izbore zakazane za februar 1925. Vlada je u tom razdoblju prosirila protukomunisticke zakone HRSS, optuzivsi Radica da je svoju stanku podredio Kominterni pred svoj povratak u zemlju, u avgustu 1924., cemu je prethodila posjeta brojnim stranim centrima, ukljucujuci i Moskvu. Vodstvo HRSS-a s Radicem na celu je uhiceno. Pokusaji vlasti da prestrase oporbu, nisu mimoisli ni JMO, ciji su clanovi postali predmetom organiziranog terora srpskih cetnika, kao i radikalske kampanje za “posrbljenjem muslimana”.

Radic se odrice republikanstva

Izbori u februaru 1925. ponovno su pokazali prevlast JMO nad bosnjackim biracima, ali nisu rijesili unutarnje sukobe u drzavi. Medjutim, Pasic je smatrao kako ga vladina neznatna premoc u Skupstini upucuje na nove pokusaje suradnje s federalistickom opozicijom. Vlada je uspjela prisiliti Radica da se odrekne republikanstva, te time otvorila njegov kratkotrajni ulazak u radikalske kabinete (1925-1926.). Stovise, na taj se nacin udomacila praksa kohabitacije s federalisticko/autonomistickim partnerima, koji su cesto bili i korisni i prezreni.

Upravo zbog svih pritisaka s kojima se JMO redovito suocavala, posebno glede tvornih napada i ubojstava Bosnjaka od strane Srba, osobito u istocnim dijelovima Bosne i Hercegovine sredinom 1920-tih (zlocina u selima Sahovici, Bihori, Vilogorac), zbog sve aktualnijeg razmisljanja kako oporbena politika vodi u slijepu ulicu, te zbog Radiceva primjera, lako je razumjeti zasto je Spaho s olaksanjem prihvatio poziv Pasiceva radikalskog nasljednika Velje Vukicevica da udje u vladu u aprilu 1927. godine. JMO je ostala u toj vladi i poslije izbora u septembru 1927., te rekonstrukcije Vukiceviceva kabineta u februaru 1928. godine. Teze je razumjeti to sto je JMO ustrajno uz radikale protiv sve jace Radiceve oporbe, te ostala u vladama Vukicevica i Korosca poslije skupstinskog atentata u ljeto 1928. godine.

Raspad jugoslavenskog parlamentarizma posluzio je nakanama kralja Aleksandra u njegovu trajnom podrivanju politickog sustava. On je 6. januara 1929. proglasio svoj osobni rezim, obznanivsi da ubuduce nece biti posrednika izmesu njega i naroda. Sestojanuarska diktatura bila je posvecena jugoslavenskom unitarizmu, ali je zapravo promicala posrbljavanje pod krinkom unitaristickog ushicenja. Sve “konfesionalne i plemenske” stranke, ukljucujuci i JMO, bile su zabranjene i raspustene, premda je kralj birao razne otpadnike iz nesrpskih stranaka za svoj diktatorski kabinet. Mesu njih je ukljucio i Saliha Baljica, bivseg zastupnika JMO, koji je dotad smatran muslimanom hrvatske orijentacije. Diktatroske su sluzbe isto tako sirom otvorene Spahinim protivnicima iz ranih 1920-tih (Hamdija Karamehmedovic), te poznatim prosrpskim muslimanima (Avdo Hasanbegovic). Muftija Maglajlic je postao reis-ul-ulema.

Najotvorenija protubosnjacka mjera Aleksandrove diktature bila je razbijanje ionako rastrgane Bosne i Hercegovine, koja se ipak nazirala iz vanjskih granica bosanskih okruga. Kraljev covjek u toj operaciji bio je Milan Srskic, vodja bosanskih radikala, koji je vec duze vrijeme kritizirao svoju stranku zbog navodne mekoce prema “Turcima”.

Srskic je smatrao “da Bosna i Hercegovina, kao pokrajinska individulanost i kao geografski pojam, treba za navijek da nestane”. Bigotni politicar, koji nije krio kako ne moze “u Bosni gledati minarete”, Srskic je sudjelovao u Aleksandrovu razbijanju Bosne i Hercegovine putem novoustrojenih banovina (3. oktobra 1929.), koje su zamijenile 33 okruga iz 1922. godine. Cetiri nove banovine (vrbaska, drinska, primorska, zetska), ukljucivale su dijelove Bosne i Hercegovine, ali uvijek u kombinaciji sa susjednim hrvatskim, srpskim i crnogorskim krajevima. Cilj je bio, s izuzetkom primorske banovine, stvoriti srpsku regionalnu vecinu u novim administrativnim jedinicama Bosne i Hercegovine. Male preinake granica banovina iz 1931. bile su jednako tako nedjelotvorne pred diktatorskim neprijateljstvom prema povijesnim pokrajinama, kao sto je Aleksandrov pseudo-ustav od 3. septembra 1931. bio nedjelotvoran pred autokracijom kraljevskog rezima. Predstavnici zabranjenih stranaka izjasnili su svoje protivljenje novom rezimu nizom sluzbenih izjava u jesen 1931. godine. Vazno je uociti da su sarajevske punktacije JMO trazile obnovu zemlje “po pokrajinsko-povijesnim jedinicama s najsirim ovlastima”. Bosna i Hercegovina je trebala biti jedna od tih jedinica.

Stvaranje banovina – podjela Bosne i Hercegovine

Atentat na kralja Aleksandra u oktobru 1934. i osnivanje namjesnickog rezima pod knezom Pavlom, ubrzao je krizu diktatorskog sustava. Glavnina opozicije, ukljucujuci Spahinu JMO, usla je u Macekovu Ujedinjenu opoziciju pred izbore zakazane za svibanj 1935. godine. No, unatoc cinjenici da su ti, izuzetno neposteni izbori, proizveli izbornu vecinu za namjesnicki rezim, knez Pavle je imenovanjem Milana Stojadinovica za novog ministra predsjednika, zelio ishoditi politiku sirenja vladajuceg bloka prema JMO, bivsim radikalima, SLS i haesesovskim otpadnicima.

Nova vladajuca stranka, Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), ili popularno Jereza, izrasla je iz ove kombinacije u kolovozu 1935. Oportunisticka politika JMO stitila je interese Bosnjaka pod Stojadinovicevim sve represivnijim rezimom. Ipak, u raspravi o rekonstrukciji zemlje, JMO nije u prvi plan gurala pitanje Bosne i Hercegovine. Stoga su pregovori s hrvatskim celnicima, koje je knez Pavle odobrio poslije skidanja Stojadinovica u veljaci 1939., neminovno razocarali Bosnjake.

Sporazum Cvetkovic – Macek stvorio je autonomnu Banovinu Hrvatsku s dijelovima povijesne Bosne, navlastito s opcinama Derventa, Gradacac i Brcko (juzno od Save), Travnik, Bugojno, Fojnica, Prozor, Tomislavgrad (Duvno) i Livno (srednja i jugozapadna Bosna), te opcinama Konjic, Ljubuski, Mostar i Stolac (Hercegovina). U preostalih 38 opcina u krnjoj Bosni i Hercegovini vide legitimno srpsku zemlju. Podjela je obavljena tako da je potpuno zanemaren bosnjacki narod. Naprimjer, ako je u opcini bilo 31% katolika i 30% pravoslavaca, opcina je usla u Banovinu Hrvatsku. Bosnjacka relativna vecina nije uopce uzeta u obzir. Na taj je nacin Macekov HSS prihvatio model podjele bosne, dakako unutar Jugoslavije, ali je time ipak stvorio presedan ciji se kobni rezultati danas osjecaju jos vise nego za vrijeme Drugog svetskog rata.

Macek, kao i Radic prije njega, zelio je umanjiti utjecaj JMO mesu Bosnjacima. (HSS je djelovao u Bosni i Hercegovini, a u nekim je regijama, poput Cazinske krajine, pridobio znatan broj Bosnjaka). Mehmed Spaho, glavni objekt takve politike, umro je u trenutku kad su Macekovi pregovori s knezom Pavlom bili na vrhuncu. Dzafer-beg Kulenovic, Spahin nasljednik, bio je Bosnjak izrazito prohrvatske orijentacije, te zagovornik suradnje svoje stranke s HRSS/HSS-om jos od 1921. godine. No, on nije bio nista manje ustrajan u trazenju da Bosna i Hercegovina postane “cetvrta jedinica” u Jugoslaviji, uz Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju. Poslije neuspjeha tog projekta, Kulenovic i JMO predstavljali su Banovinu Hrvatsku kao privremeno rjesenje u bosanskom dijelu Sporazuma: “Svakako, definitivno razgranicenje upravnih jedinica nase zemlje donijet ce tek Ustav, koji ima nadomjestiti sadasnji i koji ce predstavljati konacnu rijec o ovom predmetu.” Kulenoviceva oporba podjeli Bosnu i Hercegovinu izmedju Hrvatske i Srbije podrzana je od vecine Bosnjaka, bez obzira na hrvatsku ili srpsku orijentaciju. Medjutim, kad je rijec o hrvatskom vodstvu, sporazum sa Srbima bio je od vece vaznosti nego negativne reakcije Bosnjaka, a Srbi su ionako bili spremniji prihvatiti podjelu Bosne nego njenu autonomiju.

Pavelic i “katolicko” svaljivanje ustaskih grijehova na Bosnjake Tijekom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je postala intergralnim dijelom kolaboracionisticke Nezavisne drzave Hrvatske. Ustaska diktatura nije omogucila bilo kakvu autonomiju za Bosnu i Hercegovinu, koja je razbijena izmesu dvanaest velikih zupa, sedam – od kojih su (Hum, Krbava-Psat, Lasva-Glaz, Pliva-Rama, Sana-Luka, Usora-Soli, Vrhbosna) imale sjedista u bivsoj Bosni i Hercegovini, a u slucaju prvih dviju ukljucivale tri kotara bivse Hrvatske i Slavonije, odnosno Dalmacije. Nasuprot tomu, pet velikih zupa sa sredistima izvan Bosne i Hercegovine (Dubrava, Gora, Livac-Zapolje, Posavje, Vuka), dobile su trinaest bosanskohercegovackih kotara. Hrvatski integralizam, na snazi u Bosni i Hercegovini, bio je sukladan ustaskoj ideologiji, po kojoj su bosanski muslimani jednostavno bili Hrvati islamske vjere. Po Anti Pavelicu, “hrvatska nacionalna svijest kod muslimanskog elementa u Bosni nije nikada ugasnula, a nakon odlaska Turske opet je dosla nedvojbeno na povrsinu.”

Pavelic se redovito udvarao muslimanima iskazima stovanja prema njihovoj vjeri, simbolima i ambijentalnom dekoru. Primjerice, naredio je da se Mestrovicev krugoliki Umjetnicki paviljon u Zagrebu pretvori u dzamiju, uz dogradnju triju visokih minareta, te da se s poantom preimenuje u Poglavnikovu dzamiju. No, unatoc prisutnosti Ademage Mesica, Dzafer-bega Kulenovica, Osman-bega Kulenovica, Hakije Hadzica i jos nekolicine muslimanskih uglednika u njegovoj siroj okolici, Pavelic nikad nije dijelio vlast Bosnjacima, niti je takva podjela odgovornosti uopce ozbiljno uzimana kod pravih ustaskih arbitara u Bosni i Hercegovini (Andrija Artukovic, Vjekoslav Luburic, Rafael Boban), redom Hrvata katolika. Tipicno, u drugoj – i promisljenijoj – rundi imenovanja, u jesen 1941., Pavelic je imenovao dvadeset ustaskih stozernika, ukljucujuci sedmoricu imenovanih za velike zupe sa sredistem u Bosni i Hercegovini. Od ove sedmorice, svi osim jednog bili su iz hrvatskih sredista zapadne Hercegovine i srednje Bosne, a jedan je bio iz susjedne Dalmacije.

Nesmiljena represalija protiv Srba bila je integralni dio ustaske drzavne politike i sustavno se provodila u Bosni i Hercegovini. Pokolji i teror izazvali su bijeg u sumu i srpski otpor. U pocetku, masa ocajnih i preplasenih seljana nije bila predvodjena nekim organiziranom politickom silom, pa je stoga cesto bila prijemljiva za demagoske pozive na osvetu. Sa svoje su strane ustase nastojale uplesti Bosnjake u svoje protusrpsko nasilje. Bosnjacki prosvjedi iz 1941. govore o svjesnim “katolickim” pokusajima da Bosnjake prikazu odgovornima za ustaske pokolje, te da se ti nemili dogadjaji predstave kao “medjusobno razracunavanje izmedju muslimana i pravoslavaca”. S tim ciljem, optuzivani su Bosnjaci, ustase su se maskirali u muslimane, te cesto nosili fes, “zaveden kao uniforma sve vojske, vrseci razna zlodjela, kojom su se prilikom nazivali medjusobno i muslimanskim imenima”. U drugoj polovici 1941. godine, predstavnici ilmije i drugi uglednici iz vise gradova (Sarajevo, Prijedor, Mostar, Banja Luka, Bijeljina, Tuzla), pisali su glasna pisma njemackim vlastima, odbacujuci svaku povezanost s ustaskim zlocinima. Ti prosvjedi govore o strahu muslimanske elite da ce ustase uspjeti pomutiti bosnjacko-srpske odnose. No, premda su te prosvjedne rezolucije osudjivale “saku ovih nazovi muslimana”, koji su sudjelovali u ustaskoj represiji, one nisu mogle umiriti cetnike i njihove zapovjednike u Bosni i Hercegovini (Jezdimir Dangic, Momcilo Djujic, Dobrosav Jevsevic), koji su progone pokusali iskoristiti za svoju protumuslimansku kampanju.

Od ljeta 1941. cetnici su sve vise nadzirali srpske ustanike i provodili stravicne zlocine nad Bosnjacima istocne Bosne i Hercegovine. Pokolji muslimana, obicno klanjem i bacanjem tijela u plovne vode, odigrali su se posebno u istocnoj Bosni – u Foci, Gorazdu, Cajnicu, Rogatici, Visegradu, Vlasenici, Srebrenici, duz citava toka Drine, ali i u istocnoj Hercegovini, gdje su se pojedina sela opirala srpskim opsadama s ljutom odlucnoscu do 1942. godine. U tim dogadjajima, unatoc pretjeranim pricama o “utemeljenju straze na Drini”, ustaske jedinice nisu uspjele zastititi muslimansko stanovnistvo.

Borba za bosansku drzavnost i bosnjacku nacionalnu afirmaciju

O partizanskoj politici prema Bosnjacima tijekom drugog svjetskog rata tesko je govoriti u kontekstu prepoznatljive hrvatske politike, premda su i Hrvati nesumnjivo bili tvorci komunistickog nacionalnog programa. Unatoc cinjenici da su bosanski partizani pocetkom ustanka bili gotovo iskljucivo Srbi, vazno je uociti da su u svoj program unijeli borbu za bosansku drzavnost. Tito je tu parolu ubrzao vec na V. zemaljskoj konferenciji KPJ (oktobar 1940.), kad je istaknuo: “Bosna je jedno zbog vjekovnog zajednickog zivota, bez obzira na vjeru.” U isto vrijeme nije odbacio tvrdnje Milovana Djilasa da “Bosanski Muslimani nisu etnicka grupa” (dakle nesto manje od naroda), cemu se protivio Mustafa Pasic, s tezom da oni “nisu formirana nacija, ali (su) etnicka grupa”. Pasic je dobro uocio kako “hrvatska i srpska burzoazija vode pregovore o podjeli Bosne. Naprotiv. I srpske i hrvatske mase moramo pridobiti za autonomiju Bosne pod rukovodstvom proleterijata”. Razdoblje partijske vlasti (zacijelo ne proleterske!) poslije 1945. doista je donijelo neku vrst ogranicene bosanske drzavnosti u formi “narodne”, odnosno “socijalisticke republike”, a poslije 1966. i priznanja muslimanske nacije. No, ostalo je pitanje odnosa susjeda prema tim cinjenicama, sto je eksplodiralo u agresiji i ratu od 1991. naovamo. Nazalost, najutjecajniji dio hrvatske politike, a to nije isto sto i vecinski, ostao je na nacelima izrazenim u periodu NDH. Za njega su Bosnjaci Hrvati, a ako to nisu – onda su protivnici. Jednako tako, Bosna je djeljiva, a ako su Bosnjaci protiv toga – to je zato sto sami zele dominirati. Ipak, upravo postoji otreznjenje i pocetak jedne nove politike zasnovane ne na sporazumu nacionalnih lidera, nego na novoj medjuzavisnosti i razumijevanju.

Balkan info centar: novosti, politika forum
Shmajser protiv Svetosavskih bajki
Srebrenica:The genocide of Bosnian Muslims
Balkan bi-lingual forum
World political news headlines and forum

Post Navigation