Historija Bosne Balkana i Bosnjaka

Historija drzava i naroda Balkana, povijesne teme, kontroverze pregled historije Srba, Hrvata, Bosnjaka analiza primarnih izvora franacki anali, de administrando imperio, Nestor ljetopis popa dukljanina povelje vladara i velmoza srednjovjekovna crkva bosanska Balkan history: wars. cultures history of Serbia Bosnia Croatia… historical topics

Archive for the tag “Kultura Bosnjaka”

Kultura Bosnjaka


Kultura Bosnjaka

Tvrđava i sjedište Ali Paše Rizvanbegovića u Stocu

U bajkovitom prizoru iz Starog grada Srebrenika uživao je i Stjepan II Kotromanić

Doumentarac “Na drini, kusturica”

06.11.2002.Kraljevski grad Bobovac proglašen nacionalnim spomenikom BiH

New York Times: 36 sati u Sarajevu

Osmanagić: Bosanska piramida sunca najstarija piramida na svijetu

Sarajevo – avionski snimak

Avionska panorama Tuzle

Hvalov zbornik iz 1404.g. danas u Bolonji

Sankova posuda – posuđe srednjovjekovne Bosne

Kako bi trebao izgledati spomenik kralju Tvrtku

Ilustracija bosanskog kraljevskog grada Bobovca

Pronađen srednjovjekovni zlatni prsten sa pečatom ljiljana

Promocijom porodičnog stabla Bosanska dinastija Kotromanića zvanično otvoreni Dani povelje 2013

Povelja Kulina bana u centralnom parku grada Tuzle

Kruna Elizabete Kotromanic

Vise na linku:

http://www.bosnaonline.org/forum.php/viewforum.php?f=136

Bošnjaci govore bosanskim jezikom. Oni su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica

posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta. Postanak i historijski razvitak standardnoga jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uvelike ovise o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činitelja je odigralo važnu ulogu: jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tokom 3 vijeka uoči Osmanskoga osvojenja uticaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina turskog jezika, snažno su obilježili bosanski jezik – na različite načine u različitim vremenima relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od “srpsko-hrvatske” jezične matrice, kakva je nametana u 20. vijeku budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom historijskih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim faktorom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, učestvovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitoga identiteta, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen no, za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

Što se tiče kulture pod “način življenja” orijentalni uticaji su nezaobilazni. Već u 15. vijeku Bošnjaci muslimani sa prihvatanjem islama prihvataju i orijentalstvo za koje vidimo da se inače puno širi i veže sa islamom. Orijentalstvo ulazi u bošnjačke nacionalne krugove i postaje prihvaćeno i od Bošnjaka pravoslavaca i Bošnjaka katolika što vidimo i u slučaju Albanaca. Opet nema ikakvih dokaza da je to išlo nasiljem nego potpuno mirnim putem. Ovo slijedi promjene u građevini Bošnjaka te gradovi postaju pravi orijentalni gradovi sa čaršijom kao glavni dio grada gdje se radi i kupuje i izlazi. Tu su džamije i crkve, dućani(radnje) i zanati kao zanat gdje se popravljaju cipele. Tu se otvaraju i medrese, tekije, musafirhane, konaćinska mjesta, hanovi, karavan-saraji i puno drugog. Mahale su vanjski dijelovi grada gdje se živi, tu su obično kuće i jedna uska ulica (sokak) i obično jedna džamija. Avlije su se dijelile na mušku i zenšku. Muška je okrenuta prema sokaku i više namjenjena za goste dok je ženska okrenuta prema unutra i više namjenjena za žene i djecu i porodične stvari. Život je bio veoma lahgan i bez stresa što znači da je bio pun sevdaha, ljubavi i uživanja.[citat potreban] U bosanskim gradovima zato niče jedna posebna pjesma koja se pjeva uz bošnjački nacionalni instrument saz. Pjesma je lahgana i puna sevdaha i obično pjesma o ljubavi muškarca prema ženi, žene prema muškarcu, o ljubavi prema mjestu ili državi i o nekom posebnom događaju. Bila je to pjesma sevdaha i zato je dobila ime sevdalinka i izrasla u bošnjačku narodnu pjesmu koja se pjevala na skoro svim važnim događajima.

U Titovoj Jugoslaviji počela je modernizacija sa izgradnjom fabrika, uvođenjem nove odjeće dok je stara nošnja većinom bila čakšire, dimije i fesovi, i razne stvari su uticale na to da su Bošnjaci prihvatili moderni način života ali i zadržali i orijentalni. Važno je i spomenut da je bosanski jezik više vijekova imao svoje pismo bazirano na grčkom pismu zvano Bosančica i postojala je i posebna bosanska vrsta arapskog pisma koja se zvala arabika. Na njom je i stvorena poznata alhamijado književnost. Isto tako Bošnjaci imaju i svoj posebni bosanski ćilim koji se većinom kroji na orijentalni način i u nekim državama svijeta dostiže jako velike cijene.

http://bs.wikipedia.org/wiki/Kultura_Bo%C5%A1njaka

Advertisements

Post Navigation