Kultura Bosnjaka
Vise na linku:
http://www.bosnaonline.org/forum.php/viewforum.php?f=136
Bošnjaci govore bosanskim jezikom. Oni su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica
posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta. Postanak i historijski razvitak standardnoga jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uvelike ovise o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činitelja je odigralo važnu ulogu: jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tokom 3 vijeka uoči Osmanskoga osvojenja uticaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina turskog jezika, snažno su obilježili bosanski jezik – na različite načine u različitim vremenima relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od “srpsko-hrvatske” jezične matrice, kakva je nametana u 20. vijeku budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom historijskih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim faktorom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, učestvovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitoga identiteta, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen no, za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.
Što se tiče kulture pod “način življenja” orijentalni uticaji su nezaobilazni. Već u 15. vijeku Bošnjaci muslimani sa prihvatanjem islama prihvataju i orijentalstvo za koje vidimo da se inače puno širi i veže sa islamom. Orijentalstvo ulazi u bošnjačke nacionalne krugove i postaje prihvaćeno i od Bošnjaka pravoslavaca i Bošnjaka katolika što vidimo i u slučaju Albanaca. Opet nema ikakvih dokaza da je to išlo nasiljem nego potpuno mirnim putem. Ovo slijedi promjene u građevini Bošnjaka te gradovi postaju pravi orijentalni gradovi sa čaršijom kao glavni dio grada gdje se radi i kupuje i izlazi. Tu su džamije i crkve, dućani(radnje) i zanati kao zanat gdje se popravljaju cipele. Tu se otvaraju i medrese, tekije, musafirhane, konaćinska mjesta, hanovi, karavan-saraji i puno drugog. Mahale su vanjski dijelovi grada gdje se živi, tu su obično kuće i jedna uska ulica (sokak) i obično jedna džamija. Avlije su se dijelile na mušku i zenšku. Muška je okrenuta prema sokaku i više namjenjena za goste dok je ženska okrenuta prema unutra i više namjenjena za žene i djecu i porodične stvari. Život je bio veoma lahgan i bez stresa što znači da je bio pun sevdaha, ljubavi i uživanja.[citat potreban] U bosanskim gradovima zato niče jedna posebna pjesma koja se pjeva uz bošnjački nacionalni instrument saz. Pjesma je lahgana i puna sevdaha i obično pjesma o ljubavi muškarca prema ženi, žene prema muškarcu, o ljubavi prema mjestu ili državi i o nekom posebnom događaju. Bila je to pjesma sevdaha i zato je dobila ime sevdalinka i izrasla u bošnjačku narodnu pjesmu koja se pjevala na skoro svim važnim događajima.
U Titovoj Jugoslaviji počela je modernizacija sa izgradnjom fabrika, uvođenjem nove odjeće dok je stara nošnja većinom bila čakšire, dimije i fesovi, i razne stvari su uticale na to da su Bošnjaci prihvatili moderni način života ali i zadržali i orijentalni. Važno je i spomenut da je bosanski jezik više vijekova imao svoje pismo bazirano na grčkom pismu zvano Bosančica i postojala je i posebna bosanska vrsta arapskog pisma koja se zvala arabika. Na njom je i stvorena poznata alhamijado književnost. Isto tako Bošnjaci imaju i svoj posebni bosanski ćilim koji se većinom kroji na orijentalni način i u nekim državama svijeta dostiže jako velike cijene.
http://bs.wikipedia.org/wiki/Kultura_Bo%C5%A1njaka
Postao/la 
Historija Bosne Balkana i Bosnjaka 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.